Zakonopravilo Svetog Save
KNJIGE KOJE SE NA GRČKOM JEZIKU NAZIVAJU NOMOKANON A NA NAŠEM JEZIKU ZAKONOPRAVILO
PRVO UVODNO POGLAVLJE
Riječ o sedam svetih i sveopćih sabora, gdje i kada je svaki od njih održan i protiv koga. Svaki kršćanin treba znati da postoji sedam svetih i velikih sveopćih sabora.
Prvi sveopći sabor
Od Kristova Uzašašća do Prvog sabora proteklo je 318 godina, a od početka svijeta pet tisuća osamsto osamnaest godina.
Sveti i sveopći Prvi sabor održan je u Nikeji za vrijeme velikog cara Konstantina, u desetoj godini njegove vladavine. Inače, vladao je trideset i jednu godinu. Na saboru se okupilo 318 svetih otaca. Predsjednici sabora bili su Silvestar, rimski papa; Aleksandar iz Carigrada za vrijeme patrijarha Mitrofana; Aleksandar, aleksandrijski papa; Eustatije, antiohijski patrijarh; i Makarije Jeruzalemski.
Okupili su se protiv Arija, koji je krivo naučavao. Bio je prezbiter Aleksandrijske Crkve i hulio je na Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista, Boga istinitoga, govoreći bezbožno da je On stvorenje i da nije istobitan s Bogom Ocem te da je bilo vremena kada Njega nije bilo.
Zbog toga je ovaj sveti sabor Arija, kao neprijatelja istine, zajedno s njegovim istomišljenicima, prokleo i izopćio. Prokleti su također Euzebije Nikomedijski, Makedonije i Eunomije, koji su, iako su se razlikovali u učenju, poput Arija otpali od istine.
Sveti oci utvrdili su pravovjernu vjeru i propovijedali Sina kao istobitnog Ocu, Stvoritelja svega, a ne stvorenje, Boga istinitoga, Vladara i Gospodina, prema proroku koji govori: „Iz utrobe prije Danice rodih te“, kao što stoji u Ispovijesti vjere, to jest „Vjerujem u jednoga Boga...“, što su oni izrekli nadahnućem Duha Svetoga.
Sveti sveopći sabor ustanovio je kako treba slaviti sveti Uskrs, kao što se i danas prema običaju drži. Prije toga neki su Uskrs slavili četrnaestoga dana mjeseca ožujka.
A od Prvog do Drugog sabora proteklo je 56 godina.
Drugi sveti i sveopći sabor održan je u Carigradu 5874. godine, za vrijeme cara Teodozija Velikog, u drugoj godini njegove vladavine. Vladao je šesnaest godina. Na saboru je bilo 150 svetih otaca.
Predsjednici toga sabora bili su Damaz, rimski papa; Nektarije, carigradski patrijarh; Ćiril, jeruzalemski patrijarh; Timotej, aleksandrijski papa; Meletije, antiohijski patrijarh; Grgur Nisenski; Amfilohije Ikonijski; Gelazije iz Cezareje Palestinske; i Grgur Bogoslov, koji je upravljao prijestoljem Carigrada te se zbog rasprave nastale na tom svetom saboru svojevoljno odrekao prijestolja toga grada.
On sastavi besjedu o napuštanju prijestolja te, kada se okupilo tih 150 otaca, pročita je pred svima i potom ode u Nazijanz.
Okupilo se tih 150 svetih otaca protiv bezbožnog Makedonija, koji je nasilno prisvojio carigradsko prijestolje i hulio na Duha Svetoga govoreći da je On stvorenje, a ne Bog, da nije iste biti s Ocem i Sinom te da je stran božanstvu.
Taj Makedonije još je bio živ i hulio je slično Ariju. Njega su, dakle, kao neprijatelja prave vjere, zajedno sa Sabelijem Libijskim, Apolinarijem Laodicejskim i njihovim istomišljenicima, sveti oci prokleli i osudili, jer su govorili da je tijelo Gospodina našega Isusa Krista bilo bez duše i bez uma. I ne samo to, nego su tvrdili i da je tijekom trodnevne smrti Gospodinova tijela zajedno s tijelom umrlo i božanstvo.
Sveti oci potvrdili su da je tijelo Gospodina našega bilo s dušom i umom te da je Njegova duša istobitna našim dušama. Također su objavili da je Životvorni Presveti Duh istiniti Bog i Gospodin te propovijedali da je On istobitan Ocu i Sinu, istoga božanstva i sile, upravo onako kako govore riječi Ispovijesti vjere, koje su oni još jasnije izrekli milošću Duha Svetoga.
Od Drugog do Trećeg sabora protekla je 41 godina.
Treći sveti i sveopći sabor bio je u Efezu, godine 5915, za vrijeme vladavine Teodozija Mlađeg, u trinaestoj godini njegove vladavine. On je vladao 42 godine i dva mjeseca. Taj treći sabor bio je prvi u Efezu, a okupilo se oko 200 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Ćiril, aleksandrijski papa, koji je bio i namjesnik Celestina, rimskog pape; Juvenal, jeruzalemski patrijarh; i Memnon, efeški biskup.
Sabor se okupio protiv bezbožnog Nestorija, carigradskog biskupa, koji je u čovjeka vjerovao, Krista razdvajao i dijelio te za Njega govorio da je običan čovjek, a ne Bog koji se utjelovio.
Govorio je o dva sina u jednom Kristu Bogu i o dvije osobe: jednoj koja je od Oca rođena Riječ i drugom čovjeku rođenom od Marije, koji se po ljubavi sjedinio s Riječju i bio nazvan istim imenom Sin. Zbog toga je Presvetu Djevicu Mariju nazivao ne Bogorodicom, nego Kristorodicom, koja je rodila Gospodina našega i Boga Isusa Krista.
Zbog svega toga sveti ga je Sabor, koji je ostajao u takvom bogohuljenju, osudio i izopćio, jer je Nestorije razmišljao na židovski način, vjerovao u čovjeka te heretički prikazivao i propovijedao protiv istinite Bogorodice, Presvete Djevice, i protiv Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega i istinitoga Boga, koji se od nje bez sjemena utjelovio.
Ivan, antiohijski biskup, došavši nakon izopćenja Nestorija, razljuti se jer je Nestorije bio svrgnut bez njega, te uze sa sobom biskupe koji su s njim došli, među kojima bijaše Teodoret, biskup grada Kira, i Iva Edeski. Oni obavijestiše svetog Ćirila, aleksandrijskog papu, i Memnona, efeškog biskupa, da su i oni izopćeni, jer su protivno crkvenim pravilima održali sabor.
Oni koji bijahu s Ćirilom, kao i najčasniji oci iz Efeza, omalovažavali su ono što su ovi istočni oci učinili, te između egipatskih i istočnih otaca nastade sukob i razdor.
Nakon toga, nastojanjem cara, okupili su se na zajedničko savjetovanje istočni biskupi te, složivši se s pravovjernom vjerom izloženom u Efezu i s izopćenjem Nestorija, napisali su i poslali poslanicu Aleksandrijcima. Nestorije je bio prognan u Oas.
Neka se zna i to da je u tom gradu Efezu održan i Četvrti sabor, za vladavine istoga cara Teodozija Mlađeg. No, to je bio razbojnički sabor zlomislećeg Dioskora i umišljeno mudrog Eutiha, koji je utvrdio krivovjerje. Bio je razotkriven i od Katoličke i Apostolske Crkve izopćen.
Od Trećeg do Četvrtog sabora proteklo je 30 godina.
Četvrti sveti i sveopći sabor bio je u Kalcedonu, godine 5945., za vrijeme cara Marcijana, u drugoj godini njegove vladavine. Inače, vladao je pet godina i šest mjeseci. Okupilo se ukupno 630 svetih otaca.
Predsjednici toga sabora bili su Lav, rimski papa; Anatolije, carigradski patrijarh; Juvenal, jeruzalemski patrijarh; Maksim, antiohijski patrijarh; Anastasije, solunski metropolit; i Stjepan Efeški.
Okupio se protiv Dioskora, bivšeg aleksandrijskog patrijarha, i Eutiha, carigradskog arhimandrita. Oni su potpuno odbacili utjelovljenje Spasitelja i Boga našega Isusa Krista, tvrdeći da je On samo prividno imao tijelo, te da tijelo Gospodina našega nije istobitno s našim, nego da je nakon sjedinjenja iz dvije prirode nastala jedna priroda, a božanstvu su pripisivali stradanje.
One koji u takvoj obmani ustrajavahu ovaj sveti sabor izopći i prokle, objavivši savršenoga Boga i savršenoga čovjeka, Gospodina našega Isusa Krista, u dvjema prirodama – neodijeljenima i nesmiješanima.
Rekli su: „dvije prirode” u smislu razlikovanja, a ne razdvajanja, kao što su tijelo i duša po prirodi različiti, ali sjedinjeni osobom i čine jednu osobu. U dodiru sa stvarima duša prima tjelesne patnje i bolesti koje iz njih proizlaze, a tijelo trpi i trudi se zajedno s dušom u tugama i brigama.
Slično je i s Kristom, jer su u Njemu, dakle, dvije prirode – čovjek i Bog Riječ – ali jedna Osoba po sjedinjenju.
No pobornici razdvajanja govorahu da je duša omeđena tijelom, odnosno da je obuhvaćena tijelom te da prima patnje i trpi bolest. Ako se tako razumije sjedinjenje
Riječi, tada bi se moglo zaključiti da je i sama Riječ podložna trpljenju i ograničena. Ako je, dakle, Riječ po prirodi podložna trpljenju ili prostorno ograničena, tada bi takva bila i njezina bit.
Zbog toga, a ne zbog sjedinjenja s ograničenim i trpećim tijelom, Riječ bi bila podložna trpljenju i ograničena. Ako pak Riječ ne trpi niti je ograničena, ako je po prirodi nepromjenjiva, neograničena i bez mogućnosti trpljenja, tada, iako je u tijelu, zadržava puninu svoje nepromjenjivosti i ostaje izvan svakoga trpljenja.
I to nije neobično, jer ni ljudska duša ne trpi jednostavno zato što je u tijelu, nego po svojoj prirodi trpi i izvan tijela, te će se i nakon smrti očitovati, koliko i tijelo u svojoj mjeri.
No, prema takvima, dakle, ona ne trpi jer joj je to u biti koju je primila od Boga — trpi imajući stradalne sile da bi joj koristile, i s njima odlazi izlazeći iz tijela. O tome svjedoče i duše koje su u hadu i okovi koji su na njima, zbog kojih je Gospodin i došao tamo kako bi ocima u tami propovijedao oproštenje, kako to kazuje apostol Petar. Uz to, i demoni su mučeni i bit će mučeni, iako nemaju tijela. Trpi čak i duša, iako je trpljenju nedodirljiva, i ne omeđuje se riječju stvaranja, nego se, kažu, drugi put omeđuje prebivajući u omeđenom tijelu.
Kao što ne čine dobro izmišljajući bajku da je takav prvolik, isto tako ni bajka ne bi bila bajka kada ne bi sadržavala nešto neprilično. Bajkom nazivamo kazivanje koje tek mjestimice odgovara vjeri.
Mi, dakle, na kazivanje i bajku koje primismo — da se Riječ sjedinila s takvom biti — odgovaramo da čovjek nije kao da je prije postojao ili istodobno postojao s Riječju, nego je On od nas po tijelu, i nikako ni nikada osim tako ne bi bio viđen, premda su razlike ostale očuvane nakon Sjedinjenja.
Kao što se i u čovjeku općenito od obojega očituju svojstva, pa nevidljiva i besmrtna duša ne postaje vidljiva i smrtna, tako ni Bog Riječ ne postaje vidljiv ili smrtan, iako je u vidljivom i smrtnom tijelu. Naše duše i Riječ ostaju cjelovite, bez gubitka, odnosno oboje zadržava svoja svojstva, kakvo je koje bilo. Čovjek se općenito sastoji od duše i tijela, a Spasitelj od Božanstva i čovještva.
Što nedostaje duši koja ima odvojen i zaseban život, koja je po prirodi bestjelesna i samopokretna, što objavljuje njezinu besmrtnost i neraspadljivost? Što tijelu u samoj prirodi tijela, zbog čega se prekida zajedništvo, odnosno biće tijela razlaže na troje?
Tijelo je prirodno, posuda oruđa, koje život ima po sili.
Spomenuti ne prihvaćaju kazivanje kako dolikuje, nego kako ne dolikuje, te o tim pitanjima zlo naučavaju.
Od Četvrtoga do Petoga sabora protekle su 102 godine.
Peti je sabor bio u Carigradu, 6047. godine, u vrijeme cara Justinijana, odnosno 26. godine njegove vladavine. Vladao je 38 godina i sedam mjeseci. Na saboru se okupilo 165 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Vigilije, papa rimski, Eutihije, patrijarh carigradski, Apolinarije Aleksandrijski, Domn Antiohijski, Eutihije Jeruzalemski i Damjan Sozopoljski. Ovaj sveti sabor dopunio je ono što je započeto u Kalcedonu, potvrdio sve njegove pravovjerne i spasonosne odredbe te prokleo hereze protivne tome saboru koje su iz njega izrasle.
Također je prokleo i odbacio učenje bezumnoga Origena o prvoliku i sva njegova bezbožna djela, kao i učenja Evagrija i Didima, odranije, te spise koje su oni izložili kao Origenovi učenici i istomišljenici, koji su njegova starija učenja spojili s učenjem Helena, bezumno propovijedajući da gola tijela kojima smo sada obloženi neće uskrsnuti.
Osim toga, bajkovito su naučavali i da su duše postojale prije tijela, odnosno da su ranije rođene. Utemeljeni u helenskom učenju, govorili su o nekakvu prelasku duša iz jednoga u drugo tijelo; o završetku paklenih muka; da će demoni jednoga dana biti vraćeni u svoje prvotno dostojanstvo; da će Krist biti nama sličan te da se ni po čemu neće razlikovati od nas; oklevetali su raj govoreći da nije stvoren od Boga i da ga nema. Također su bajkovito tvrdili da Adam nije stvoren u tijelu.
I protiv mnoštva drugih hula koje su napisali bili su razotkriveni. Mnoge su u Crkvi upropaštavali, jer se ti spisi nisu pojavljivali javno i otvoreno, nego su ih neki potajno držali, a nisu do kraja bili razotkriveni na Četvrtom saboru, premda su ih neki od otaca odbacivali.
Tako su i prije toga sabora njih trojica bili heretici, triput prokleti neprijatelji. A kada su mnogi ljudi počeli širiti takva štetna učenja, tada se sazvao ovaj Peti sabor. Njih, njihove istomišljenike i njihove hulne spise prokleli su, a još i Teodora Mopsuestijskog, učitelja bogoborca Nestorija, zajedno s njegovim hulnim djelima kao nečistu pljevu izbacili, kao i sve koji su bili zajedno s Antimom, Petra i Zohara, te Teodoritova zla i krivovjerna djela protiv pobornika pobožnosti Ćirila i protiv prvoga od svetih sabora koji bijaše u Efezu, kao i klevete protiv naše prave vjere, čime su pomagali Nestoriju.
Prokleto je i pismo koje je napisao Iva, biskup Edese, Perzijancu Mari.
Sve su to iskorijenili, ne samo zato što je bilo protivno pravim odredbama nego i zato što je bilo sjedinjeno sa svakim bezboštvom, te su utvrdili crkvene odredbe. Ovaj sveti sabor primio je Teodorita, biskupa Kira, i Ivu, biskupa Edese onda kada su prihvatili i pohvalili Četvrti sabor te prokleli Nestorija.
Od Petoga do Šestoga sabora proteklo je 129 godina.
Šesti sveopći sabor bio je u Carigradu, 6076. godine, u vrijeme cara Konstantina, oca cara Justinijana i unuka Heraklijeva. Bilo je to trinaeste godine njegove vladavine, a vladao je 17 godina. Na saboru se okupilo 170 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Agaton, papa rimski, Georgije, patrijarh carigradski, Teofan Antiohijski i monah Petar iz Aleksandrije, jer je u to vrijeme katedra Aleksandrijske patrijaršije bila upražnjena.
Okupili su se u Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi protiv onih koji su obnovili herezu, odnosno protiv Teodora, biskupa faranskog, Honorija Rimskog i Kira Aleksandrijskog, protiv Sergija, Pira, Pavla i Petra, nekadašnjih biskupa Carigrada, kao i protiv obnovitelja hereze koji su bili na saboru: Makarija, imenovanog prvjerarha Antiohije, i Stjepana, koji bijaše njegov učenik, te onih koji su bili uz njih.
Spomenuti heretici — Teodor i Honorije, Pir i Kir, Pavao i Petar, Makarije i njegov učenik Stjepan — usudili su se tvrditi kako je Gospodin Isus Krist i nakon utjelovljenja imao jednu volju i jedno djelovanje. Time su namjeravali uništiti jedinstvo pravovjerja, pa ih je ovaj sveti sveopći sabor prokleo kao bogoborce, zajedno sa svim njihovim hulnim odredbama i svima onima koji su mislili ili htjeli misliti poput njih, a ostali su nepokajani.
Osim spomenutih, prokleo je i Polikronija, onoga starca djetinjega uma, koji se u lažljivoj herezi hvalio da može uskrsavati mrtve. Kada mu je rečeno da to i učini, nije ništa pokazao; nikoga nije uskrsnuo, nego je još više hulio, pa su, razotkrivši takvu herezu, njega prokleli.
Sveti sabor utvrdio je i obznanio pravovjerno učenje prave vjere da su u Gospodinu našem Isusu Kristu dvije volje, odnosno dva htijenja i dva naravna djelovanja nakon utjelovljenja. I to ne u podijeljenim osobama — nipošto — nego tako da nijedna od dviju Kristovih priroda nije bez volje, odnosno htijenja, niti bez djelovanja. Jer oduzimajući takva svojstva djelovanja i htijenja od prirode, zajedno s njima oduzimaju i same prirode kojima ta svojstva pripadaju.
Od Šestoga do Sedmoga sabora proteklo je 120 godina.
Sedmi sveopći sabor bio je, po drugi put, u Nikeji. Bilo je to 6296. godine, u vrijeme vladavine Konstantina i njegove majke Irine, osme godine njegova carovanja. Ovaj sveti sabor imao je Nikeju za mjesto zasjedanja, a bio je ukrašen sa sedam stotina šezdeset i trojicom svetih otaca.
Za predvodnike ove svećane vojske imao je Hadrijana, papu rimskoga, koji je u svoje ime poslao Petra, pobožnog prvog prezbitera Svete Rimske Crkve, i drugoga Petra, igumana časnog samostana svetog Save u Rimu, zatim Ivana i Tomu, monahe i prezbitere koji su upravljali istočnim apostolskim stolicama, te s njima Tarasija, patrijarha Carigrada, Polijana, papu aleksandrijskog, Teofana Antiohijskog i Iliju Jeruzalemskog.
Okupili su se protiv onih koji su poricali štovanje svetih i časnih ikona.
Ti se bezbožnici nisu usudili do kraja huliti na Krista, istinitog Boga našega djelima, nego su mnoge uvrede i hule izmišljali, smjelo i bezbožno nazivajući idolom Njegovu svetu ikonu pred kojom se klanjamo, a radi koje se odgoni idolopoklonstvo. Mnogim su je sramoćenjem obasipali, po trgovima su je gazili, palili i pljuvali, čineći veliku žalost kršćanima. To i slično tome činili su, a kršćane su progonili, mučili i na smrt predavali.
Nisu shvatili da time, ratujući protiv Krista, zapravo ratuju i protiv Njegovih svetih. Jasno je da se poštovanjem ikone ukazuje čast Onome koji je na njoj prikazan, i obratno, pa su se time predali vječnom prokletstvu.
Sabor je utvrdio i zapečatio sudom svih, a ponajviše po apostolskoj i otačkoj predaji, da se sveta Kristova ikona, odnosno prikaz, treba častiti i klanjati joj se radi Onoga koji je na njoj prikazan. Isto tako treba se klanjati i Časnom križu, na kojem je bilo raspeto životvorno tijelo i iz kojeg je potekla Njegova krv za očišćenje svijeta, kao i njegovu prikazu, jer se njime progone demoni i liječe bolesti.
Zbog toga, jedino na izvornom Uzoru nastaje milost i sila, koja i na same slike po odgovarajućem djelovanju izlazi.
Samu Kristovu ikonu, odnosno izobraženje, častimo i klanjamo joj se ne zbog same slike, nego to uznosimo na Onoga koji se radi nas čovjekoljubivo utjelovio i za nas umro. Također se treba vjerno klanjati crkvama, grobovima i moćima svetih, jer time slavimo Gospodina koji je njih proslavio.
I ne poštujemo samo Kristovu ikonu, nego i ikonu Presvete Bogorodice i svih svetih. Ne samo Kristovu ikonu, nego i svetu Vladaricu našu Bogorodicu te svete prikaze svih svetih jednako častimo kao prvobitni Uzor, i njima se klanjamo, jer nas one uzdižu u jedinstveno i saborno viđenje, te preko njih bivamo udostojeni biti pribrojani onima u željenim nebeskim krajevima.
Jer, radi razlikovanja časti i štovanja svetih ikona i Riječi, mi koji smo u božanskoj vjeri ne bivamo razdvojeni, nego neodvojivo i kako dolikuje bivamo uzvođeni k jednome i jedinom Božanstvu.
Kao nevidljivi prebivamo, ali vidljivo nas vodi k višnjemu i olakšava um, te se tako približavajući Bogu posvećujemo Njegovom milošću, kao što je i ovaj sveti sveopći sabor predao i propovijedao po svim Božjim Crkvama.
Ujedno, ikonoborce i klevetnike kršćana proklinje i odbacuje, jer ne nalaze nikakvu stvarnu osnovu za klevetanje pobornika pravovjerja, nego nastoje uništiti plodove njihovih trudova, pa ih sabor proklinje i odbacuje kao neprijatelje istine.
DRUGO UVODNO POGLAVLJE
TUMAČENJE STIHA KOJI GLASI: “Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj nas. Amen.”
Svaka je riječ spomenutoga stiha prepuna bogomudroga nauka. Neki su od heretika, poput Arija i arijanaca, bestidno i bez srama govorili da je Gospodin Krist i Bog naš samo običan čovjek, a drugi da je samo Bog, prividno odjeven u čovjeka – da je čovjek samo prividan, a ne stvaran. Tako su tvrdili da je On dobrovoljnim trpljenjem u priviđenju stradao, a ne stvarno.
Drugi, koji su Ga smatrali Bogom i čovjekom, govorili su da se te dvije naravi, misli se na božanstvo i čovještvo, nisu sjedinile u jednoj osobi, nego da, kao što su dvije naravi, tako postoje i dvije osobe i dva sina. Ti su sinovi razdvojeni jedan od drugoga, te su za jednoga govorili da je Bog, a za drugoga da je čovjek, koji je samo ljubavlju sjedinjen s onim prvim.
Ovako je učio i zlomudri Nestorije, pa se zato i Presvetu Djevicu Majku Božju drznuo ne nazivati Bogorodicom, nego Kristorodicom. I pitaše prokletnik, započinjući besjedu ovako: „Što je rodila? Običnoga čovjeka?“ Pravovjerni odgovori: „Nije tako.“ Odmah bi on upitao: „Nego što? Samo Boga?“ I opet pravovjerni odgovarahu: „Nije tako.“ On reče: „Ako nije ni jednoga ni drugoga, koga je onda rodila?“ Pravovjerni reče: „Savršenoga Boga i savršenoga čovjeka.“ On tada upita: „A što je On? Nije li Krist?“ Pravovjerni odgovori: „Jest, Krist je.“ On reče: „Zar se onda ne kaže Kristorodica? Ni čovjekorodica ni Bogorodica.“
Njemu je Ivan, patrijarh antiohijski, prepirući se s njim, rekao: „Ne govoriš dobro. Jer stvari koje su složene pravilno je nazivati prema onome što je u njima uzvišenije i bolje, a ne prema onome što je lošije. To je uobičajeno u Svetom Pismu i prema ljudskom je običaju. I Božansko Pismo govori o Abrahamu da je sišao u Egipat s tristo duša, a to bijahu ljudi sastavljeni od duše i tijela, a ne samo od duše. I opći običaj kaže: ‘Utоpiše se u moru tolike duše.’ Duša se nikako ne utapa niti može potonuti. I tebi priliči slijediti Božansko Pismo i zajednički ljudski običaj te, prema onome što je bolje, nazivati Majku Božju Bogorodicom i ne odvajati se od punine Crkve.“
Ovaj se, ne pokorivši se, izopći i prokune te bi izbačen iz Crkve.
Neki pak smatraju da je On Bog i čovjek, a da su se dvije naravi, govorim o božanstvu i čovještvu, sjedinile u jednu. To ne samo da nije dobro nego je veoma zlo i potpuno bezbožno. Ako se te dvije naravi jedna s drugom pomiješaju i promijene, izmijeneći svoja svojstva, iz toga će nastati neka druga narav, dok osoba neće biti izmijenjena. Istjerujući zlo, govorahu zlo.
Sve ovo pobjeđuje, odbacuje i proklinje ovdje prisutna riječ i ovaj stih.
Kada kažemo: „Gospodine“, to je ime objavljeno i zajedničko božanskoj naravi. Kaže se „Gospodin“ i za Oca i za Sina i za Duha Svetoga. O Ocu i Sinu prorok i bogootac David rekao je: „Reče Gospodin Gospodinu mojemu: sjedni meni s desne strane, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim.“ „Reče Gospodin“ jasno znači da je Otac rekao, a „Gospodinu mojemu“ jasno znači da je rekao Sinu.
I naš kršćanski Simbol vjere kaže: „I u Duha Svetoga, Gospodina, Životvorca“, iz čega je jasno da je „Gospodin“ ime koje označava božansku narav. Mi govorimo: Gospodin Otac, Gospodin Sin, Gospodin Duh Sveti.
I ovo ime koje izgovaramo, „Gospodine“, pobjeđuje one koji su se usudili Njega nazvati običnim čovjekom.
A kada se kaže Isus, to ime otkriva ljudsku bit, što jasno napominje i Isus Navin, koji je prije Mojsija služio, a nakon Mojsijeve smrti uveo narod Božji u Obećanu zemlju. Ovo ime, to jest reći „Isus“, nije bez razloga dodano imenu Gospodnjem kada kažemo „Gospodin Isus“. Kada govorimo za Njega da je Gospodin, to jest Bog savršen i Bog istiniti, nastavljamo Ga nazivati Isusom, te time pokazujemo da je, iako je Bog savršen, ipak i savršen čovjek.
Zbog imena Gospodin, ali i zato što je savršen čovjek, time pobjeđujemo one koji smatraju da je On samo Bog i da se prividno obukao u čovjeka, pa stoga tvrde da je i stradanje bilo prividno. Neka se postide svi oni koji stradanje pripisuju bestrasnom Bogu. Upravo to i otkriva ovo ime, Isus, i zato je ono pridodano imenu Gospodnjem, pa kada se kaže „Gospodine Isuse“, objavljuje se i Božanstvo i čovještvo.
A Isus je hebrejsko ime; na grčkom jeziku kaže se Sotir, a na našem jeziku Sotir znači Spasitelj. Naziva se Spasiteljem jer spašava i čuva nepovrijeđene sve koji vjeruju u Njega. Za Isusa se kaže i da je Iscjelitelj, jer je mnoge bolesnike iscijelio Gospodin Krist i Bog naš, ne samo tijelima nego i dušama čineći iscjeljenje.
A kada se kaže Krist, to ime označava jednu osobu od dvije prirode, koja se sastoji od Božanstva i čovještva, i da ne postoje, kako su krivovjerci i njihov vođa Nestorije pogrešno naučavali, dvije osobe odvojene jedna od druge, povezane samo ljubavlju, a ne i naravi. To se zlo pobjeđuje i razara kada se kaže ime Krist, jer ono označava jednu osobu dvije prirode, Božanstva i čovještva, koje su se sjedinile u jednu osobu, kako je ispravno i prilično.
Ime Krist slijedi iza imena Isus kada govorimo „Isus Krist“ u ovom stihu; takav je redoslijed imena.
A ime Bože označava božansku narav koja je nesmješiva, nepromjenjiva, nerazdjeljiva, koja ni na koji način ne prima ni promjenu, ni razdvajanje, ni miješanje. Time se pobjeđuju i potpuno odbacuju zlonamjernici koji su se usudili govoriti o miješanju, promjeni ili stapanju Božanstva i čovještva u Kristu, Bogu našem.
U Kristu Gospodinu i Bogu našem jasno su predstavljene dvije prirode u jednoj osobi, sjedinjene ne pomiješano, ne promijenjeno, ne stopljeno i nerazdvojivo. Svaka je narav očuvala svoja svojstva u potpunosti.
Zato se sa ova četiri imena – Gospodine, Isuse, Kriste, Bože – pobjeđuju četiri krivovjerna učenja i učvršćuje pravovjerno učenje, a ljudi se uređuju poput mira.
Jer ljudi, sastavljeni od duše i tijela, ljepotom se miru suobličuju: duša razmatranjem pravovjernih zapovijedi, a tijelo vršenjem četiriju djelatnih vrlina – mišljenjem razumnoga dijela razumne duše, hrabrošću protiv gnjevljivosti, čednošću protiv požude i pravednošću cijele duše; i to je uzrok i poredak već spomenuta četiri imena.
Kada se kaže „naš“, to stoji nasuprot onim imenima, onako kako su spomenuta četiri imena okupljena da i nas okupe u jednu bratsku zajednicu te svežu vezama ljubavi jednoga s drugim. Ovo je ispunjenje Zakona i Proroka, jer sav ovaj Zakon i Proroci na ljubavi počivaju.
Uz to, evanđeoske i Gospodnje zapovijedi nalažu zapovijed Gospodina Krista, Boga našega, a to je da jedni druge ljubimo. On reče: „Ako me ljubite, zapovijedi moje držite. Moja je zapovijed da ljubite jedni druge.“ Jer ako neće da ljube jedni druge, ne čuvaju Moje zapovijedi; tko ne čuva Moje zapovijedi, ne ljubi me. Oni koji me ne ljube nisu sa mnom; koji nisu sa mnom, protiv mene su. Reče: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“, a koji je protiv mene, neprijatelj je moj. Jasno je da smo neprijatelji Gospodinu Kristu i Bogu ako ne ljubimo jedni druge! To je jasno iz navedenih riječi.
Priliči da riječ „naš“ slijedi ranije spomenuta četiri imena, pa govorimo: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš.“ A riječ „pomiluj“ na sličan način slijedi nakon izrečenoga, pošto pomilovani bivamo onda kada vjerujemo pravovjerno i kada neporočno ispunjavamo zapovijedi Gospodnje, zakonske i proročke. To je razlog zbog kojega se i dodaje „pomiluj“.
Takav im je uzrok i poredak: govorimo: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj.“
Kada kažemo „nas“, slično je onome što rekosmo „naš“ i u skladu je s tim. „Naš“ je zajednička riječ: „Bože naš“, to znači: „Bože svih nas, sve nas pomiluj i uveži nas bratskim vezama svoje ljubavi“, kako je već rečeno.
A zašto se dva puta kaže: „naš“, i opet „nas“? Zbog nas ljudi ovo je rečeno. Mi ljudi imamo strasti jedni prema drugima, i ovo dvoje, „nas“ i „naš“, jedno je. No budući da smo zaboravni, da ne zaboravljamo, primismo riječ dvostruko da nas podsjeća.
Kada se kaže „amen“, ono se tumači na tri načina: amen – tako je, amen – uistinu, amen – neka tako bude. Na sličan način i ovo slijedi te završava stih: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj nas. Amen.“ Tako je, uistinu, neka tako bude.
TREĆE UVODNO POGLAVLJE
TUMAČENJE SIMBOLA VJERE TO JEST VJEROVANJA U JEDNOGA BOGA
Simbol vjere jest znak vjerniku, jer svaki koji pravovjerno vjeruje na ovaj način ispovijeda istinsku pravovjernu vjeru, kako su nam to predali šest sveopćih sabora. Onaj koji pravovjerno vjeruje ovako govori:
Vjerujem u Jednog Boga Oca Svemogućega. Ne kao što mnogi misle da dva načela postoje: jedno dobro a drugo lukavo, to jest zlo, te da dobro vlada nebom a zlo zemljom. Ja ne vjerujem tako, nego u jednog Boga koji svime vlada i koji je Otac svega što postoji.
Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, a to znači i svega što je otkriveno i što nije. Jer ono što je dolje, ispod nebesa, to je otkriveno i to možemo vidjeti, a ono što je na nebesima previsoko, nije otkriveno, i to čovjek ne može vidjeti.
I u jednog Gospodina Isusa Krista, Sina Božjeg Jedinorođenog. Kada kažemo Gospodin, ovo ime označava Božanstvo i čovještvo, jer Simbol vjere kaže ne samo vjerujem u Jednog Boga, to jest u Boga u Sina Božjeg jedinorođenog. Bog je i Sin, kao i Duh Sveti, no vjerujem da postade Isus, to jest čovjek, a opet ne vjerujem da je On čovjek samo, nego i Krist, koji jest Bog i postao je čovjek.
Od Oca rođenog prije svih vjekova, znači da vjerujem da je On rođen od Oca, i ne ispitujem u koje je vrijeme i kako je rođen. Svjetlosti od Svjetlosti. Vjerujem u Svjetlost, u Sina Božjeg, u Tu Svjetlost koja se rodi od Svjetlosti Oca.
Boga istinitog od Boga istinitog. Rađa se od Boga istinitog. Rođenog, ne stvorenog. Rodi se Sin, a nije bio stvoren.
Istobitnog Ocu, jest da je Sin jednak Ocu u svemu osim po rođenju, jer Otac je nerođen, a Sin je rođen.
Po kojemu je sve postalo — Riječju je sve postalo, Riječ je Sin Božji.
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa — zaista je čovjek radi nas, i radi našeg spasenja siđe s nebesa, ne odvajajući se od Očevih njedara.
I utjelovio se od Duha Svetoga i prečiste krvi svete i vazda Djevice Marije , i postao čovjekom, i koji je raspet za nas u vrijeme Poncija Pilata, mučen i pokopan.
I koji je uskrsnuo treći dan po Pismu — što znači ne samo da je primio tijelo i očovječio se, to jest postao čovjek, nego je i raspet za svakoga od nas od strane Judejaca u vrijeme Poncija Pilata (koji je bio iz Ponta), i bio mučen poput zločinca. Običaj imahu Židovi da raspinjaju na križevima.
I pogreben bi, ali treći dan uskrsnu, kao što reče Pismo. U Evanđelju je rekao: Mogu razoriti ovaj hram, i za tri dana ga sagraditi. Hramom je nazvao tijelo svoje koje su Židovi razorili, ali po volji Njegovoj, jer da to Gospodin nije htio, ni Židovi Ga ne bi raspeli. Čak, kada su Židovi razorili hram — tijelo Gospodina našega — On ga je sam uskrsnuo treći dan i zbog toga vjerujemo u Njega, da jest Bog, i da je nas radi postradao i uskrsnuo treći dan.
I koji se uznio na nebesa i sjedi s desne strane Oca.
I koji će opet doći suditi živima i mrtvima i Njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Postradavši nas radi, Bog i pogreben bijaše i uskrsnu, i sjede s desne strane Oca. Mi vjerujemo da ćemo Ga ponovno vidjeti kako dolazi u slavi da bi sudio živima i mrtvima, odnosno pravednicima i grešnima. Pravednici, dakle, oni koji dobra djela činiše vječno žive, a grešnici su mrtvi.
Vjerujem i u Duha Svetoga, Gospodina, Životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. Ne kažemo samo da postoji Duh Sveti nego i vjerujemo u Njega kao u Svetog, kao u Gospodina, kao u Životvorca jer On život daje drugima, a i sam jest život.
Koji od Oca izlazi. On se ne rađa nego izlazi od Oca, i s Ocem se proslavlja, i klanja Mu se s Ocem i Sinom jer je istobitan njima.
Koji je govorio po prorocima.
U Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku Crkvu. Iako je Duh Sveti govorio na svim mjestima i mnogim prorocima, ipak su sve Crkve jedno, to jest Jedna je Katolička i Apostolska Crkva.
Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka. Amen.
Ovim se udaljavaju oni što žele da se po drugi put krštavaju, govoreći: „Budući da smo zgriješili po krštenju, da se krstimo ponovo i spašeni budemo." Zbog toga odbacujem dva krštenja govoreći: Ispovijedam jedno krštenje, i to za oproštenje grijeha, dakle oprašta sve prijestupe. A onima koji tvrde da neće biti uskrsnuća mrtvih ni života budućeg vijeka, govori ponovno: iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka. Amen.
ČETVRTO UVODNO POGLAVLJE
TUMAČENJE MOLITVE KOJE JE GOSPODIN ISUS KRIST NAUČIO SVOJE UČENIKE A PREKO NJIH I NAS, UČEĆI DA SE MOLIMO “OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA”.
TUMAČENJE ZLATOUSTOG
Uči nas o tome kako se treba moliti, i odmah usmjeruje naš um i uzdiže ga od zemlje te ga priljepljuje k nebesima.
Zapovijeda nam da govorimo: Oče naš, koji jesi na nebesima. Onaj tko Boga naziva Ocem neka je pravedan i neka živi tako da se ne pokaže nedostojnim tog srodstva. Poučava također da braća zajedno mole, jer ne kaže: Oče moj, nego: Oče naš – time propisujući da molitve prinosimo kao zajedničko tijelo Crkve, i da nitko ne brine samo o sebi nego uvijek i o bližnjemu, i da nitko nije bolji od drugoga ni u čemu – ni bogataš od siromaha, ni gospodar od sluge, ni vlastelin od njemu podređenog čovjeka, ni car od vojnika, ni mudar od neznalice. Svima je darovao isto dostojanstvo, svakoga je jednako udostojio da Njega naziva Ocem.
Kada kažemo: Koji jesi na nebesima, time Boga tamo ne zatvaramo – jer On je svugdje i sve je ispunjeno Njegovom slavom – nego to reče uzdižući od zemlje onoga koji se moli i priljepljujući ga k stanovima na visini i gornjem prebivanju.
A riječi: Da se sveti ime Tvoje znače da se slavi zbog našeg života, odnosno: udostoj nas da živimo tako čisto da Te svi proslavljaju zbog nas.
Riječi: Da dođe kraljevstvo Tvoje znače da se ne vezujemo za ono što je vidljivo, niti da ono što je od ovoga svijeta doživljavamo kao nešto veliko, nego da uzlazimo umom k Ocu i čeznemo za onim što će biti, čekajući da se oslobodimo od svojih tijela, kako je o tome govorio i Apostol. Onaj tko ima takvu čežnju, toga dobra ovoga života ne mogu učiniti oholim, niti ga tuga i žalost mogu slomiti.
Ono što je rečeno: Da bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji, moramo razumjeti tako da tamo sve biva bez prepreke. Jer anđeli neće nešto poslušati, a o nešto se oglušiti, nego su poslušni u svemu i pokorni. Tako i nas ljude udostoj da Tvoju volju ne činimo polovično, već da sve što hoćeš Tobom ispunjujemo. Jer krepost se ne postiže samo našim trudom nego i milošću s visine od Tebe danom. Ne reče: Da bude volja Tvoja u meni, ili u nama – nego svugdje, po svoj zemlji, kako bi se i laž iskorijenila i istina posijala, kako bi se zloća uklonila, a krepost uzdigla, te se tako nebo ni po čemu ne bi razlikovalo od zemlje.
Riječi: Kruh naš svagdašnji daj nam danas govore nam da trebamo uočiti kako i u tjelesnom ima mnogo duhovnog. Ni za bogatstvo, ni za raznovrsnu hranu, ni za slavu i čast, ni za skupu odjeću niti za što drugo slično – nego samo za kruh zapovijeda da se moli molitva. Za kruh današnjeg dana, a ne brinuti se ni za sutrašnji, ni za više od današnjeg dana – On zabranjuje da se traži. Ne znaš hoćeš li dočekati ono što dolazi sutra, pa zašto da patiš brineći se? U riječima koje su prethodne govori nam: Ne brinite se za sutra. Hoće da budemo sa svih strana spremni i utvrđeni, i da tražimo samo onoliko koliko nam nužne potrebe nalažu.
Riječi: Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim pokazuju nam preobilje čovjekoljublja, jer i one koji nakon krštenja zgriješe, čini dostojnim milosti, jer im ni nakon uranjanja i novog rođenja nije oduzeta mogućnost pokajanja. Ovime uvodi molitveni zakon da se, zajedno s primanjem podsjetnika na grijehe, smirujemo, i zajedno s davanjem opraštanja drugima, odvraćamo od svake pomisli na zlo. „I kako si sebi sam sudio, kaže, tako ću ti i Ja suditi. Ako ti oprostiš sličnom sebi čovjeku i sudrugu, i od Mene ćeš primiti takvu milost." A ovo nije jednako onome, budući da ti – trebajući oprost – opraštaš, a Bog ni za čim nema potrebe. „Ti čovjeku poput tebe i sudrugu, a Ja tebi sluzi." Ti si netko tko je uzrok bezbrojnih zala, dok je Bog bez grijeha – no ipak pokazuje i takvo Svoje čovjekoljublje.
A onim: Ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zloga, javno nas poučava o našoj nemoći i obuzdava bezumlje – dviju napasti, od kojih je jedna od Boga, a druga od đavla. Ona od Boga nam je na korist, a ona od zloga duši pogubna. I svaki čovjek moli da bude izbavljen od napasti i povrede od zloga.
PETO UVODNO POGLAVLJE
PROLOG TO JEST PREDGOVOR UREDNIKA SVETIH PRAVILA U ČETRNAEST GRANA
Tijela se, u skladu s prirodom, hrane materijalnom hranom te rastu i razvijaju se do određene dobi, mjere i vremena, dok duša, koja se napaja i pomazuje srodnom riječju, duhovno uzrasta. I dok se smatra da je unutar tijela na zemlji, ona mnogo puta uzlijeće prema uzvišenim viđenjima i nalazi se unutar nebeskih krugova, ne trpeći nikakva ograničenja od prostora i vremena. U visinama govori i prebiva s presvijetlim silama, ne u sjenama, nego u naslađivanju istinskim dobrima. Dolikovalo je da, prema mjeri ovdašnjega, besmrtno od Stvoritelja naslijedi beskonačno, a smrtno raspadljivo. Stoga priliči neprestano težiti tome i vezivati težnje duše uz to, ne dopuštajući joj da, napustivši zapovijedi koje su joj bliske, prihvati neke tuđe. Na taj će način duša, prebivajući u riječima i djelima, snovima i viđenjima, stjecati ono što je božansko.
Razumjevši to u sebi, kao i ono što je nekoć rekao jedan od tuđinskih filozofa o svećnim zakonima, uzdajući se u njih, pronađoh i dar Božji, zapovijed razumnih i bogonosnih muževa, ispravljenje dobrovoljnih i nedobrovoljnih grijeha te pouzdano pravilo pobožnoga življenja koje vodi prema beskonačnom životu. Tako sam uspješno predao krasna pravila koja su na deset svetih sabora, u različita vremena, izložena radi utvrđenja spasonosne zapovijedi i dobre pouke svim ljudima, priredivši ih zajedno i smjestivši pod naziv svakoga sabora pravila koja mu pripadaju.
I ne samo to, nego i takozvana Pravila svetih apostola, premda ih neki zbog određenih razloga omalovažavaju kao sumnjiva.
Pronašavši također da ono što je zapovjeđeno na saboru u libijskom Kartagenu, održanom u vrijeme blažene uspomene Honorija i Arkadija, može donijeti veliku i mnogu korist životu, pridružih i to ovome trudu, premda se neka od tih pravila odnose na život i ustrojstvo tamošnjih mjesta, dok neka govore o onome što je uređeno kao opće i posebno, a što se može pokazati suprotnim već postojećim pravilima u drugim krajevima. Među takvima je, primjerice, i zapovijed da čitači i pjevači koji se uvode u kler, odnosno u svećenstvo, prije takvoga postavljenja moraju na svaki način uzdržavati se od svojih zakonitih žena s kojima su sjedinjeni. Kod nas to nije zapovjeđeno, nego ovisi o volji tih osoba, odnosno muža i žene pojedinačno, a to se uzdržavanje čini radi bogoljubivoga života ili neporočnoga sjedinjenja, čime se učvršćuje i bračna čast, što ne može izazvati nikakav pravedan prigovor.
Smatrao sam dobrim da se zajedno spomene i ono što su pobožno izrekli neki sveti oci, osobito u poslanicama, pitanjima i odgovorima, što na neki način može pružiti temelj pravilima. Nije mi nepoznato da su Bazilije Veliki i Grgur smatrali da se pravilima trebaju nazivati i poštovati i one poslanice koje nisu zapovjedili samo pojedinci, nego okupljeni oci zajedničkom voljom i trudom.
Takva učiteljska izlaganja shvaćam ili kao nešto što je onome ranije izrečenom na saborima bilo nužno i prikladno dodati radi jasnoće na nekim mjestima koja se ne smatraju lako razumljivima, ili kao obradu nekih predmeta koji dotad uopće nisu bili razrađeni, a koji se ni riječju ni smislom ne pojavljuju u napisanim saborskim pitanjima i poglavljima. Neki od takvih, koji su mogli rasuđivati o događajima na temelju pouzdanosti života i duhovne svjetlosti koja Božjim djelovanjem sjaji u prethodno spomenutima, donose ne samo bezgrešan nego i veoma pohvalan sud.
Složiviši snagu svega prikupljenoga u četrnaest naslova i razdijelivši svaki od tih naslova na različita poglavlja, te tako svakomu pitanju pridruživši odgovarajuću zapovijed, čime će se doći do naziva pravila, i označivši brojeve brojčanim oznakama, pregledno sam, koliko mi se čini i prema svojim mogućnostima, sastavio ovu zbirku. Razlog zbog kojega sam izloženo uredio na takav način — brojčanim oznakama, kako rekoh, a ne izlažući na čitanje početak svakoga poglavlja — jest taj što nisam želio da onaj koji bude imao potrebu za različitim pitanjima, zbog jednoga pravila ponovljenog više puta, osjeti zamor pri čitanju, niti da jedno pravilo koje se tiče mnogih poglavlja nužno skraćujem i razdvajam na više njih, kao što su činili neki u starini, čime bih na sebe navukao opravdanu optužbu za drskost.
Ondje gdje je postojala potreba za takvim spisima, dodao sam i građansko zakonodavstvo, odnosno carske odluke — i to malo i sažeto — uz srodna, odnosno odgovarajuća crkvena poglavlja, u zasebnom dijelu ovih knjiga. To je ukratko zaokruženo izlaganje načinjeno radi odgovarajućega crkvenog dobrog poretka iz carskih zapovijedi i tumačenja premudrih muževa, koje čitatelje istodobno potiče na podsjećanje i njihovo temeljito proučavanje.
Neka bi s Bogom, uz molitve i pomoć svetih, dovršivši započeti trud, ponajprije meni samome, ali i drugima, ono što je ovdje rečeno bilo na korist, uz nadu da nakon svega toga zadobijem plaću na nebesima.
DRUGI PREDGOVOR UREDNIKA PRAVILA KOJA SU PO PETOM SABORU - ŠESTOG I SEDMOG I ONOG POSLIJE NJIH. - KOJA JE DODAO I PRIPOJIO APOSTOLSKIM PRAVILIMA I ONIMA SA RANIJE NAVEDENIH SVETIH SABORA
Ranije navedeni predgovor imao je zadaću objediniti pravila od vremena kada se kršćanska propovijed apostolskim navještajem proširila po cijelome svijetu, pa sve do Petoga sabora. Što je obećano, na dostojan je način i učinjeno. Objedinjena su pravila toga Petoga sabora i pravila donesena prije njega. Pokazalo se da su i neki drugi od svetih muževa, nakon toga vremena, jedan po jedan uzdignuti na toliku visinu kreposti da je urednik i njihove vjerodostojne riječi primio, priveo ih jednakom poštovanju i zajedništvu s pravilima, ne odbacivši ni njihove trudove niti narušivši srodnost s postojećim spisima svetih pravila.
Budući da je u vremenu nakon Petoga sabora nastalo nemalo promjena u življenju, te kako su se sazivali novi sveti sabori iz različitih razloga, ne upropaštavajući djela drevnih muževa — što su mnogi mnogo puta činili pa se, ne mogavši vlastitim radom postati poznati, drznuše obogatiti i posrnuli krađom odnijeti mudrost iz tuđih riznica — mi se onih koji su nešto dobro započeli u životu i sramimo i pohvalu im prinosimo, te smatramo da ih upravo time poštujemo što ih slijedimo.
Čuvajući neotuđivima djela njihovih napora, čak ih i uvećavamo, sjedinjujući ono što je bilo poslije njih s prethodnim. I ono što njima nije dalo vrijeme koje je nedostajalo, takvim dodatkom mi, ne stvarajući štetu, koliko je do ovoga vremena pokazujemo cjelokupno njihovo trudoljublje, to jest djelo.
Zato i ove knjige u sebi imaju ono o čemu predgovor govori, po istome sadržaju i istome redoslijedu sadržaja kako su ljubomudro uredili oni koji su bili prije nas: i pravila Šestoga sveopćeg sabora, kao i Sedmoga sveopćeg sabora, koji nosi naziv drugi put sazvanoga u Nikeji, a koji razori ikonoboračko bezumlje utvrdivši nemalo pravila za sveto življenje, te pridružismo ono što je izrečeno na tome saboru.
Ovome smo dodali i pravila sabora održanoga u Carigradu, koji je nazvan Prvo-drugi sabor, a koji se podiže zbog neke zavisti i učini prečasnu crkvu Svetih apostola mjestom slušanja onoga što se događalo. Tu su i pravila sabora održanoga poslije njih, koji se sastao radi crkvenoga jedinstva te potvrdio i zapečatio Sabor u Nikeji i odbacio svaku heretičku i raskolničku zabludu; i ta pravila pridodasmo pravilima bratskih sabora. Tu su i neke zakonske odredbe koje su suglasne sa svetim pravilima. Ovaj je trud sjedinio prethodno spomenute knjige, ne smatrajući ih nedostojnima novoga izlaganja, te ih pridružio svetim riječima.
Ako netko želi saznati vrijeme u kojem uspjeh ovo okupiti, ono je, brojeno po tisućljećima, doseglo šesto, premašilo ga i, ne zaustavljajući tijek ni na tristotoj godini, stiglo do devedeset i prve godine; te pod zrakama sunca iznesoh priloženo djelo.
U LJETO 6391 OD POČETKA SVIJETA.
ŠESTO UVODNO POGLAVLJE
6. TITLE ZBORNIKA PRAVILA I PRIPADAJUĆE GLAVE SVAKOJ OD TITLI. NA NAŠEM JEZIKU TITLA ZNAČI GRANA A GRANE SE JASNIJE NAZIVA ZBIRKA ILI ZBORNIK
1. GRANA U KOJOJ JE 38. GLAVA
1. glava. O bogoslovlju, o pravovjernoj vjeri, o pravilima i o postavljenjima. Pravila Svetih apostola 49. i 50.; Prvog sabora u Carigradu pravila 1. i 5.; Sabora u Efezu pravilo 7.; Sabora u Kartagi pravilo 2.; Šestog sveopćeg sabora u vrijeme cara Justinijana u Trulskoj palači pravila 1., 73. i 81.
2. glava. O tome kojih se pravila treba držati. Sabora u Kalcedonu pravilo 6.; Sabora u Kartagi pravilo 1.; Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači pravilo 2.; Drugog sabora u Nikeji pravila 1. i 2.
3. glava. O tome da je potrebno čuvati i crkvene običaje koji su usmeno predani kao zakon, i o tome da nije potrebno držati zapovijedi Mojsijevog zakona. Šestog sveopćeg sabora okupljenog u vrijeme cara Justinijana u Trulskoj palači u Carigradu pravilo 82.; iz Bazilijeve poslanice Amfilohiju pravila 90. i 91.
4. glava. O tome da pravila ne proglašava jedan, nego svi biskupi zajedno. Svetog Bazilija pravilo 47.; Svetog Grgura Niskog kanon 6.
5. glava. O patrijarsima i metropolitima i o tzv. prvoprijestolnicima u Africi. Svetih apostola pravilo 34.; Sabora u Nikeji pravila 4., 6. i 7.; Sabora u Antiohiji pravilo 9.; Sabora u Carigradu pravila 2. i 3.; Sabora u Efezu pravilo 8.; Sabora u Kalcedonu pravila 9., 17. i 28.; Sabora u Sardici pravila 3., 4. i 5.; Sabora u Kartagi pravila 17. i 39.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravila 36. i 39.
6. glava. O tome tko, koga i gdje rukopolaže za biskupe, prezbitere (svećenike), đakone i sve klerike. Također o slučaju kada se postavljeni biskup pisano odrekne biskupstva. Svetih apostola pravila 1., 2. i 35.; Prvog sabora u Nikeji pravilo 4.; Sabora u Antiohiji pravila 13., 19. i 22.; Sabora u Laodiceji pravila 5. i 12.; Sabora u Efezu pravilo 8. i poslanica Sabora onima u Pamfiliji; Sabora u Sardici pravilo 6.; Sabora u Kalcedonu pravilo 28.; Sabora u Kartagi pravila 13., 18., 49., 55. i 98.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravila 33. i 37.; Sabora održanog po drugi put u Nikeji pravilo 2.; Sabora u Carigradu, zvanog Prvo-drugi, održanog u Crkvi Svetih apostola pravilo 16.; Poslanica seoskim biskupima Bazilija Velikog; iz poslanice Domnu Ćirila Aleksandrijskog poglavlja 1. i 2.; Poslanica onima u Libiji i Pentapolju Ćirila Aleksandrijskog pravila 1. i 3.; iz Objave Teofila, nadbiskupa aleksandrijskog, pravilo 6.
7. glava. O tome da vlastela ili mnoštvo ljudi ne trebaju birati biskupa i postavljati koga žele. Sabora u Laodiceji pravilo 13.; Sedmog sabora, po drugi put okupljenog u Nikeji, pravilo 3.
8. glava. O nastalim nesuglasicama, to jest o onima koji raspravljaju o tome kako treba postavljati biskupe. Sabora u Antiohiji pravilo 19.; Sabora u Kartagi pravilo 49.
9. glava. O vremenu u kojem je potrebno postaviti biskupa. Sabora u Kalcedonu pravilo 25.
10. glava. O tome da se nikoga ne treba postavljati za biskupa, prezbitera ili đakona dok ne učini da svi u njegovu domu postanu kršćani. Sabora u Kartagi pravilo 36.
11. glava. O onima koji iz svjetovnog života dolaze da budu postavljeni za biskupe. Sabora u Sardici pravilo 11.; Sabora u Carigradu, zvanog Prvo-drugi, održanog u Crkvi Svetih apostola, pravilo 17.
12. glava. O tome kako se stranac, to jest neznabožac, ili bolesnik ili novokršteni, ako nije neurednog života, postavlja za biskupa ili klerika. Svetih apostola pravilo 80.; Sabora u Nikeji pravilo 2.; Sabora u Novoj Cezareji pravilo 12.; Sabora u Laodiceji pravilo 3.
13. glava. O tome kako se slobodan biskup postavlja u slobodnu biskupiju. Sabora u Antiohiji pravilo 16.
14. glava. O tome kada uškopljenik ili netko s tjelesnim nedostatkom može postati biskup ili prezbiter. Svetih apostola pravila 21., 22., 77. i 78.; Prvog sabora u Nikeji pravilo 1.
15. glava. O tome da je nedopustivo postavljati u kler onoga koji je opsjednut. Svetih apostola pravilo 79.
16. glava. O nepokornom prema svom biskupu koji želi da ga se postavi u viši čin. Sabora u Kartagi pravilo 31.; Svetog Bazilija pravilo 10.
17. glava. O biskupu i prezbiteru koji su postavljeni, ali nisu prihvaćeni od stanovnika tih područja, ili nisu htjeli ili nisu mogli tamo otići. Svetih apostola pravilo 36.; Sabora u Ankari pravilo 18.; Sabora u Antiohiji pravila 17. i 18.
18. glava. O tome da biskup na samrti ne može umjesto sebe postaviti onoga koga želi. Svetih apostola pravilo 76.; Sabora u Antiohiji pravilo 23.
19. glava. O tome da nije dopušteno u malom gradu ili selu postavljati biskupa. Sabora u Laodiceji pravilo 57.; Sabora u Sardici pravilo 7.
20. glava. O tome da u jednoj oblasti ne trebaju biti dva metropolita, niti u jednom gradu dva biskupa, niti u dva grada jedan biskup. Prvog sabora u Nikeji pravilo 8.; Sabora u Kalcedonu pravila 10. i 12.; Sedmog sabora (drugog u Nikeji) pravilo 15.
21. glava. O onima koji postavljaju biskupe, prezbitere ili đakone iz tuđih oblasti ili gradova, a ne iz onih koji su pod njihovom vlašću. Svetih apostola pravilo 35.; Sabora u Antiohiji pravila 13. i 22.; Sabora u Efezu pravilo 8.
22. glava. O biskupima i klericima koji se postavljaju uz pomoć nasilja vlasti i na taj način drže crkve. Svetih apostola pravilo 30.; Sedmog sabora (drugog u Nikeji) pravilo 3.
23. glava. O tome da se za biskupe, prezbitere i đakone ne postavljaju oni koji su u nedopuštenim brakovima ili imaju ljubavnice. Svetih apostola pravila 17., 18. i 19.; Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači pravila 12. i 13.; Svetog Bazilija pravilo 12.
24. glava. O biskupima, prezbiterima i đakonima koji se postavljaju za novac, i o onima koji uzimaju novac ili nešto drugo od onih koji pristupaju svetoj pričesti. Svetih apostola pravilo 29.; Sabora u Kalcedonu pravilo 2.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravila 22. i 23.; Sedmog sveopćeg sabora (drugog u Nikeji) pravila 4., 5. i 19.; Poslanica Svetog Bazilija njemu podređenim biskupima; Poslanica Adrijanu, rimskom papi, od Tarasija, nadbiskupa Carigrada; Poslanica susjednim metropolitima od Genadija, nadbiskupa Carigrada i sabora koji je on sazvao.
25. glava. O tome da nema ponovnog postavljanja biskupa, prezbitera i đakona u isti čin. Svetih apostola pravilo 68.; Sabora u Kartagi pravilo 48.
26. glava. O tome da biskup, prezbiter ili đakon ne treba prelaziti iz grada u grad. Prvog sabora u Nikeji pravila 15. i 16.; Sabora u Antiohiji pravilo 21.; Sabora u Kalcedonu pravila 5., 10. i 20.; Sabora u Sardici pravila 1., 2. i 15.; Sabora u Kartagi pravila 54. i 91.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravila 17., 18. i 20.
27. glava. O tome ako netko, nakon što je pao u grijeh, bude postavljen za prezbitera. Prvog sabora u Nikeji pravilo 19.; Sabora u Novoj Cezareji pravilo 9.; Svetog Bazilija pravilo 27.; iz Objave Teofila, nadbiskupa aleksandrijskog, pravila 4., 5. i 8.
28. glava. O dobi muškaraca i žena koji se postavljaju u kler. Sabora u Novoj Cezareji pravilo 11.; Sabora u Kalcedonu pravilo 15.; Sabora u Kartagi pravilo 16.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravila 14. i 15.
29. glava. O postavljanju seoskih biskupa: kada i kako da služe liturgiju ili nekoga pričeste, koga smiju postavljati, a koga ne. Sabora u Ankari pravila 13. i 14.; Sabora u Novoj Cezareji pravilo 13.; Sabora u Antiohiji pravila 10. i 11.; Poslanica Svetog Bazilija seoskim biskupima (pravilo 88).
30. glava. O tome da u glavnoj gradskoj crkvi treba biti samo sedam đakona, čak i ako je grad velik. Sabora u Novoj Cezareji pravilo 15.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravilo 16.
31. glava. O tome tko su klerici, odnosno tko pripada crkvenom redu. Sabora u Laodiceji pravilo 24.
32. glava. O tome da se ne treba postavljati za prezbitera onoga čija je žena počinila preljub, i o slučaju kada žena prezbitera počini preljub. Sabora u Novoj Cezareji pravilo 8.
33. glava. O tome da se klerici ne postavljaju bez određivanja u kojoj će crkvi ili samostanu služiti. Sabora u Kalcedonu pravilo 6.
34. glava. O obilaznicima (nadzornicima) i crkvama po selima. Sabora u Laodiceji pravilo 57.
35. glava. O tome da su biskupu određenog grada podređeni klerici u ustanovama za siromašne, u samostanima i u svim crkvama. Sabora u Kalcedonu pravilo 8.
36. glava. O robovima koji se postavljaju za prezbitere. Svetih apostola pravilo 82.
37. glava. O đakonicama i o tome da se žene ne postavljaju za prezbitere. Prvog sabora u Nikeji pravilo 19.; Sabora u Laodiceji pravilo 11.; Sabora u Kalcedonu pravilo 15.; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, pravilo 14.
38. glava. O grijesima koji se razrješuju postavljenjem.Sabora u Novoj Cezareji, pravilo 9.
2. GRANA U KOJOJ SU TRI GLAVE.
O podizanju crkava, o svetim posudama, o prilozima, to jest o svim potrebama koje postoje u crkvi. O klericima koji su bez volje biskupa postavljeni.
1. glava. O osvećenju crkava koje nemaju svete moći. Pravilo Sabora u Kartagini 6. i 84; Sedmog sveopćeg (Drugog sabora u Nikeji) 7. i 17. pravilo.
2. glava. O posvećenim posudama i o svim potrebama koje postoje u crkvi. Pravilo Svetih Apostola 73; Sabora u Carigradu, zvanog Prvodrugi, pravila 1, 6 i 10; Poslanica Domnu Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. pravilo.
3. glava. O klericima koji se odvajaju od Katoličke Crkve i bez suglasnosti svog biskupa podižu crkve. Pravilo Svetih Apostola 31; Sabora u Antiohiji 5; Sabora u Kartagini 10; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, 31; Sabora u Carigradu, zvanog Prvodrugi, pravila 12, 13, 14 i 15.
3. GRANA U KOJOJ SU 22 GLAVE.
O molitvama, psalmima, čitanjima, prinošenju, crkvenim odorama te službama čitača, pjevača i sluge
1. glava. O tome koje molitve ljudima dolikuje slušati i zbog čega se tijekom molitve okrećemo prema istoku. Pravilo Sabora u Laodiceji 5. i 19; iz Poslanice svetog Bazilija Amfilohiju o Svetom Duhu, iz 27. glave, to jest 90. pravilo.
2. glava. O tome tko, kako i što treba pjevati, čime se mole i što čitaju. Pravilo Svetih Apostola 60. i 85; Sabora u Laodiceji 15, 17, 18, 19, 23. i 59; Sabora u Kartagini 24, 46. i 103; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (u Trulskoj palači) 33, 63, 75. i 81; Sedmog sveopćeg sabora (Drugog u Nikeji) 14.
3. glava. O tome da se svake subote čita Evanđelje uz ostala pisma. Sabora u Laodiceji 16.
4. glava. O svetom prinošenju, to jest o službi i pričesti. Svetih Apostola 3, 4. i 31; Prvog sabora u Nikeji 18; Sabora u Ankari 1; Sabora u Novoj Cezareji 13; Sabora u Laodiceji 19. i 49; Sabora u Kartagini 36, 41. i 47; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 23, 28, 32, 57, 58. i 101.
5. glava. O tome kako klerici i obični vjernici dijele mir. Sabora u Laodiceji 19.
6. glava. O onima koji se gnušaju da ih pričešćuje svećenik koji ima zakonitu suprugu. Sabor u Gangri 4.
7. glava. Da samo svećenicima priliči pričešćivati se unutar oltara i da žene ne smiju ulaziti u oltar. Sabora u Laodiceji 19. i 44; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 69. i 70.
8. glava. O tome kada trebaju služiti ili pričešćivati seoski biskupi. Sabora u Novoj Cezareji 13.
9. glava. Da đakon ne vrši proskomidiju niti daje pričest prezbiteru. Prvog sabora u Nikeji 18.
10. glava. O odorama i službama čitača, pjevača, slugu (podđakona) te o tome da slugama ne priliči davati kruh ili blagoslivljati čašu. Sabora u Laodiceji 21, 22, 23, 25. i 43; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 7, 23. i 27; Sedmog sveopćeg sabora (Drugog u Nikeji) 16.
11. glava. O onima koji žive u gradovima, a ne pričešćuju se tri tjedna. Sabora u Sardici 11; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 80.
12. glava. O onima koji slušaju Sveto pismo i crkveno pjevanje, ali ne ostaju do završnih molitava i ne pričešćuju se. Svetih Apostola 8. i 9; Sabora u Antiohiji 2.
13. glava. O onima koji su bjesomučni i treba li ih pričešćivati. Svetih Apostola 79; Svetog Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 3.
14. glava. O onima koji služe izvan Katoličke Crkve i okupljaju se osnivajući zasebne crkve. Svetih Apostola 31; Sabora u Gangri 6; Sabora u Antiohiji 2. i 5; Sabora u Laodiceji 58; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 31. i 59.
15. glava. O biskupima i prezbiterima koji opće s hereticima ili Židovima, o onima koji im dopuštaju služenje i onima koji primaju njihovu žrtvu. Svetih Apostola 10, 45. i 46; Sabora u Antiohiji 2; Sabora u Laodiceji 33.
16. glava. Da se sveto Pričešće ne šalje kao blagoslov po selima ili kućama. Sabora u Laodiceji 14.
17. glava. Da se tijelima pokojnika ne daje Pričešće. Sabora u Kartagini 18; Šestog sveopćeg sabora u Carigradu (Trulska palača) 84.
18. glava. Da se žena tijekom dana čišćenja ne pričešćuje. Iz Poslanice Vasilidu Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije, 2; Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 7.
19. glava. Da nije prilično vršiti službu u crkvi u prisutnosti krivovjernika. Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 9.
20. glava. Kako treba pričešćivati onoga koji se tijekom sna onečistio. Poslanica Vasilidu od Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije, 4; Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 12.
21. glava. O tome kako i kada se treba uzdržavati od svoje žene zbog pričesti. Poslanica Vasilidu od Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije, 3; Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 5. i 13.
22. glava. Kako vršiti prinos, to jest služiti za onoga koji je počinio samoubojstvo. Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 14. pravilo.
4. GRANA U KOJOJ JE 17 GLAVA.
O oglašenima, o onima koji se vjeri poučavaju i o svetom krštenju.
1. glava. O tome da ne priliči nakon druge nedjelje svetoga i Velikoga posta primati radi krštenja. Sabor u Laodiceji, 45. pravilo.
2. glava. O zaklinjačima. Sabor u Laodiceji, 26. pravilo.
3. glava. O tome kako priliči vršiti krštenje. Svetih Apostola 49. i 50. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 59. pravilo.
4. glava. O tome da one koji trebaju biti kršteni moramo poučavati i da trebaju ispovijedati vjeru. Sabor u Laodiceji, 46. i 47. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 78. pravilo.
5. glava. O tome kako treba krstiti one koji ne znaju jesu li ili nisu kršteni. Sabor u Kartagi, 73. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 85. pravilo.
6. glava. O tome da ne treba krštavati tijela umrlih. Sabor u Kartagi, 18. pravilo.
7. glava. O onima koji su prije krštenja zgriješili i o onima koji griješe kao oglašeni. Sabor u Nikeji, 14. pravilo; Sabor u Ankari, 12. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 5. pravilo; Sveti Bazilije, 20. pravilo; Poslanica Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 5. pravilo; Poslanica biskupima u Libiji i Pentapolu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 4. pravilo.
8. glava. O biskupima i prezbiterima koji prihvaćaju heretičko krštenje. Svetih Apostola 46. pravilo.
9. glava. O onima koji tijekom bolesti primaju krštenje. Sabor u Novoj Cezareji, 12. pravilo; Sabor u Laodiceji, 47. pravilo; Sabor u Kartagi, 45. pravilo; Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 4. pravilo.
10. glava. O ženama koje se krštavaju noseći dijete u utrobi. Sabor u Novoj Cezareji, 6. pravilo.
11. glava. O tome da se nakon krštenja obavlja miropomazanje. Sabor u Laodiceji, 48. pravilo.
12. glava. O pripremi svetoga pomazanja, to jest mira. Sabor u Kartagi, 6. pravilo.
13. glava. O onima koji nepravilno po drugi put krštavaju i o onima koji bezbožnike, to jest krivovjernike ne krste. Svetih Apostola 46., 47., 50. i 51. pravilo.
14. glava. O tome koji se među hereticima krste kada prelaze pravoj vjeri, a koji se među njima samo mirom pomazuju. Prvi sveopći sabor u Nikeji, 19. pravilo; Sabor u Laodiceji, 7. i 8. pravilo; Prvi sveopći sabor u Carigradu, 7. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 95. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 8. pravilo; Sveti Bazilije, 47. pravilo.
15. glava. Kako treba krstiti opsjednutog ili onoga koji je umno poremećen zbog bolesti. Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 2. i 4. pravilo.
16. glava. Da se žena ne treba krstiti u dane čišćenja. Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 6. pravilo.
17. glava. Što ako se oglašeni pričesti prije krštenja. Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 1. pravilo.
5. GRANA U KOJOJ SU TRI GLAVE.
O nemarnima prema crkvi i onima koji ne dolaze tijekom pjevanja i molitve, onima koji se gnušaju spomena svetih, to jest blagdana, o onima koji jedu u crkvi i o trpezama.
1. glava. O onima koji uče da se prezire crkva i da se ne dolazi u nju u vrijeme pjevanja i molitve, te o onima koji se gnušaju spomena svetih, to jest blagdana. Sabor u Gangri, 5. i 20. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 76., 80. i 97. pravilo.
2. glava. O tome da ne priliči praviti trpeze i jesti unutar crkve. Sabor u Laodiceji, 28. pravilo; Sabor u Kartagi, 42. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 74., 76. i 97. pravilo.
3. glava. O onima koji se gnušaju i hule na agape, o onima koji ne dolaze na trpeze (ljubavi) koje pripremaju kršćani u dane spomena svetih ili radi neke druge Božje ljubavi, te o tome da takvu hranu ne treba nositi kući nego je jesti ondje gdje je i postavljena. Sabor u Gangri, 11. pravilo; Sabor u Laodiceji, 27. pravilo.
6. GRANA U KOJOJ SU TRI GLAVE.
O prinošenju plodova u crkvu, tko treba primati i dijeliti plodove, o onima koji nešto uzimaju iz crkve, to jest vosak, tamjan ili ulje, te o onima koji žive u svetim mjestima, a čine grijeh.
1. glava. O prinošenju plodova. Svetih Apostola 3., 4. i 71. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 28., 57., 79. i 99. pravilo; iz Poslanice Domnu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. pravilo.
2. glava. O tome tko treba primati ili dijeliti plodove, o onima koji uzimaju nešto iz crkve, to jest vosak, tamjan ili ulje, te o onima koji žive u svetim mjestima, a čine grijeh. Svetih Apostola 72. pravilo; Sabor u Gangri, 7. i 8. pravilo; iz Objava Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 8. i 10. pravilo.
3. glava. O onima koji prinose darove u židovske sinagoge ili poganske hramove. Svetih Apostola 71. pravilo.
7. GRANA U KOJOJ JE PET GLAVA.
O postu, svetoj Četrdesetnici, Pashi, Pedesetnici, o nedjelji i suboti te o klečanju.
1. glava. O postu i o tome što jest, a što nije dopušteno činiti tijekom Četrdesetnice. Svetih Apostola 64. i 69. pravilo; Sabor u Gangri, 18. i 19. pravilo; Sabor u Laodiceji, 49., 50., 51. i 52. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 29., 52., 55., 56. i 89. pravilo; Petra, nadbiskupa Aleksandrije, 14. pravilo.
2. glava. O onima koji su zbog bolesti nemoćni te ne mogu postiti sve dane svete Pashe, odnosno dane Velikog tjedna. Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 8. i 10. pravilo.
3. glava. O danu i času svetoga Uskrsnuća, to jest Velikoga dana, o uoči Rođenja Kristova i svetoga Bogojavljenja. Svetih Apostola 7. pravilo; Sabor u Antiohiji, 1. pravilo; Sabor u Kartagi, 74. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 89. pravilo; Poslanica Vasilidu od Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije; Objava o Bogojavljenju Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 1. pravilo.
4. glava. O tome da nedjeljom ne priliči održavati kazališta i igre, da se nedjeljom ne kleči, to jest ne čine pokloni do zemlje, te da tada nema posta, kao ni u dane Pedesetnice; o tome da prema okolnostima života treba svetkovati nedjelju; da se subotom ne svetkuje, nego čini ono što je potrebno i da se subotom uopće ne posti, te da se subotom čita Sveto Pismo. Prvi sveopći sabor u nikeji, 20. pravilo; Sabor u Laodiceji, 29. pravilo; Sabor u Kartagi, 61. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 19., 66. i 89. pravilo; Petra, nadbiskupa Aleksandrije, 14. pravilo; Objava o Bogojavljenju Teofila, nadbiskupa Aleksandrije.
5. glava. O tome zašto činimo klečanja i zašto ih ne činimo nedjeljom i tijekom Pedesetnice; o tome zašto se okrećemo prema istoku; te o različitim zapovijedima, spisima i knjigama. Sabor u Kartagi, 109., 110., 111., 112., 113., 114., 115. i 116. pravilo; Svetoga Bazilija, 15., 16. i 90. pravilo.
8. GRANA U KOJOJ JE 19 GLAVA.
O (crkvenim) oblastima, o tome kako trebaju živjeti biskupi i klerici, kako i kamo mogu odlaziti, o saborima koji se okupljaju svake godine, o gostoprimstvu, o učenju, pismima mira i postavljenja, o tome koje svjetovne poslove mogu obavljati te o tome da se svećenici trebaju međusobno poštovati.
1. glava. O oblastima koje je car dodijelio obnovljenim gradovima. Sabor u Kalcedonu, 17. pravilo; Sabor u Kartagi, 53., 56. i 71. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 25., 35., 36., 37., 38. i 39. pravilo.
2. glava. O tome da se biskupima i klericima ne dopušta odlaziti u druge krajeve i ondje živjeti. Svetih Apostola 14. i 15. pravilo; Sabor u Ankari, 18. pravilo; Sabor u Antiohiji, 3., 13. i 22. pravilo; Sabor u Laodiceji, 41. i 42. pravilo; Drugi sveopći sabor u Carigradu, 2. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 13. i 23. pravilo; Sabor u Sardici, 3., 12., 13., 16. i 17. pravilo; Sabor u Kartagi, 23., 72. i 75. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 17., 18. i 20. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 10. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 16. pravilo.
3. glava. O tome da biskup treba znati razlog zašto neki biskupi prolaze kroz njegovu oblast. Sabor u Sardici, 21. pravilo.
4. glava. O biskupima i klericima koji dolaze pred cara ili boljare. Sabor u Antiohiji, 11. i 12. pravilo; Sabor u Sardici, 8., 9., 10. i 21. pravilo; Sabor u Kartagi, 104. i 106. pravilo.
5. glava. O tome kako treba primati one koji odnekud dolaze, o mirnim pismima i pismima postavljenja, to jest gramatama. Svetih Apostola 12., 13. i 31. pravilo; Sabor u Antiohiji, 7., 8. i 11. pravilo; Sabor u Laodiceji, 41. i 42. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 13. pravilo; Sabor u Sardici, 10. pravilo; Sabor u Kartagi, 23. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 17. pravilo.
6. glava. O razlikovanju mirnih pisama i pisama postavljenja, to jest gramata. Sabor u Kalcedonu, 11. pravilo; Sabor u Kartagi, 106. pravilo.
7. glava. O tome kome biskupi trebaju pomagati, te o biskupima i klericima koji ne daju ono što je potrebno siromašnim crkvenjacima. Svetih Apostola 59. pravilo; Sabor u Sardici, 7. pravilo.
8. glava. O saborima i onima koji ne dolaze na njih. Svetih Apostola 37. pravilo; Prvi sveopći sabor u Nikeji, 5. pravilo; Sabor u Antiohiji, 20. pravilo; Sabor u Laodiceji, 40. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 19. pravilo; Sabor u Kartagi, 18., 74., 77. i 95. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 8. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 6. pravilo.
9. glava. O tome da biskupima i prezbiterima ne priliči djeci sve prepuštati na volju i dati im potpuno samovlašće. Sabor u Kartagi, 35. pravilo.
10. glava. O tome kako biskupi vraćaju i preuzimaju mjesta koja drže heretici. Sabor u Kartagi, 121. pravilo.
11. glava. O tome da čitači i pjevači ne trebaju odavati počast običnim ljudima. Sabor u Kartagi, 17. pravilo.
12. glava. O biskupima koji krivovjernike ne vraćaju pravoj vjeri, o biskupima i prezbiterima koji ne poučavaju narod, o tome da će biskup pred Bogom odgovarati za povjereni mu narod, te o tome kada se svećenici isključuju od pričesti zbog sagrješenja naroda. Svetih Apostola 36., 39. i 58. pravilo; Sabor u Kartagi, 123. i 124. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 19. pravilo.
13. glava. O biskupima i prezbiterima koji se bave svjetovnim poslovima ili iznajmljivanjem, preprodajom ili nadziranjem tuđe koristi. Svetih Apostola 6. i 81. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 3. pravilo; Sabor u Kartagi, 16. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 10. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 11. pravilo.
14. glava. O tome da biskupi u svom domu ne trebaju imati žene. Isto tako ni prezbiteri koji nisu oženjeni neka ne drže tuđe žene ni pod izgovorom rada. Prvi sveopći sabor u Nikeji, 3. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 5. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 18. pravilo; Svetog Bazilija, 87. pravilo, to jest Poslanica Grguru prezbiteru.
15. glava. O tome kako biskupi i prezbiteri trebaju suzdržano odlaziti ženama. Sabor u Kartagi, 38. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 22. pravilo.
16. glava. O tome da prezbiteru i đakonu ne priliči biti na svadbi onoga koji se drugi put ženi. Sabor u Novoj Cezareji, 7. pravilo; Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 11. pravilo.
17. glava. O tome da klerici ne čine ništa bez blagoslova svog biskupa. Svetih Apostola 39. pravilo; Sabor u Laodiceji, 57. pravilo.
18. glava. O tome da se klerici ne trebaju dogovarati da priređuju gozbe ili zabave. Sabor u Laodiceji, 55. pravilo.
19. glava. O prvenstvu biskupa prema vremenu posvećenja i kako trebaju sjediti klerici, to jest prezbiteri i đakoni, te kako se trebaju međusobno poštovati. Prvi sveopći sabor u Nikeji, 18. pravilo; Sabor u Laodiceji, 20. i 56. pravilo; Sabor u Kartagi, 87. i 90. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 7. pravilo.
9. GRANA U KOJOJ JE 39 GLAVA.
O prijestupima, sudu biskupima i klericima, o isključenju, o svrgnuću, o pokajanju i o tome koji se grijesi razrješuju pri postavljenju.
1. glava. O tome tko i kakvi mogu optuživati biskupe, prezbitere i đakone. Svetih Apostola 74. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 6. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 9. i 21. pravilo; Sabor u Kartagi, 8., 11., 12., 14., 15., 19., 20., 30., 128., 129. i 130. pravilo; Poslanica Domnu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 1. pravilo.
2. glava. O tome koliko i kakvih svjedoka je potrebno da svjedoče protiv biskupa ili klerika. Svetih Apostola 75. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 21. pravilo; Sabor u Kartagi, 59., 128., 129., 130., 131., 132. i 138. pravilo.
3. glava. O tome ako netko počne klevetati i govoriti o mnogim prijestupima klerika, a ne potkrijepi niti valjano iznese prvu optužbu zbog koje je počeo govoriti. Sabor u Kartagi, 130. pravilo.
4. glava. O klericima koji su nepokorni svojim biskupima i o biskupima koji prihvaćaju one koje je njihov biskup svrgnuo ili koji su isključeni iz svoje zajednice. Sabor u Antiohiji, 5. i 6. pravilo; Sabor u Kartagi, 9., 29., 62., 79. i 122. pravilo.
5. glava. O raspravama i suđenjima biskupima i klericima. Svetih Apostola 74. pravilo; Sabor u Antiohiji, 14. i 15. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 9. i 17. pravilo; Sabor u Sardici, 3., 4., 14. i 16. pravilo; Sabor u Kartagi, 15., 28., 120., 122. i 125. pravilo.
6. glava. O ispitivanju i istraživanju suda biskupima i klericima. Sabor u Antiohiji, 6. pravilo; Sabor u Sardici, 3., 4., 5., 11. i 16. pravilo; Sabor u Kartagi, 11., 15., 96. i 125. pravilo.
7. glava. O tome ako biskup koji ima spor s drugim biskupom ne traži sud pred mnogim biskupima, nego se sam pobrine za sebe. Sabor u Kartagi, 120. pravilo.
8. glava. O tome kada biskup koji ima spor s drugim biskupom može protiv njega pokrenuti sud pred gradskim vlastima. Sabor u Kartagi, 48. pravilo.
9. glava. O biskupima i klericima koji su nepravedno prognani iz svojih crkava. Sabor u Sardici, 14., 18. i 19. pravilo.
10. glava. O isključenima i svrgnutima iz Crkve i od svetoga zajedničarenja. Svetih Apostola 12., 13., 32., 50., 51., 52. i 53. pravilo; Prvi sabor u Nikeji, 5., 10., 13. i 16. pravilo; Sabor u Antiohiji, 5. i 6. pravilo; Sabor u Laodiceji, 35. i 36. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 4. i 16. pravilo; Sabor u Sardici, 13. i 14. pravilo; Sabor u Kartagi, 65. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 21. pravilo.
11. glava. O tome za koje krivnje biskup, klerik ili svjetovnjak biva isključen od svetoga zajedničarenja; o tome kako se biskup, optužen i oklevetan, pismeno odriče biskupije; i o tome da svrgnutog biskupa, bio on kriv ili ne, ne treba svoditi na čin prezbitera. Svetih Apostola 5., 8., 9., 10., 12., 13., 15., 16., 24., 36., 44., 45., 48., 54., 56., 57., 58., 59., 65., 67., 71., 72., 73., 76. i 84. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 29. pravilo; Sabor u Ankari, 18. pravilo; Sabor u Kartagi, 88. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 1. pravilo; Poslanica Domnu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 1. i 3. glava.
12. glava. O tome da onoliko vremena koliko biskup ne zajedničari s onim koga je nepravedno svezao i isključio, toliko vremena ni drugi biskupi ne zajedničare s tim biskupom po isključenju. Sabor u Kartagi, 133. i 134. pravilo.
13. glava. O tome koliko biskupa obavlja svrgnuće biskupa i da jedan biskup ne treba sam donositi presudu, to jest da ne svrgava prezbitera ili đakona po vlastitom nahođenju. Svetih Apostola 74. pravilo; Sabor u Kartagi, 12., 20. i 108. pravilo; Glave o Agapiju i Vagadiju.
14. glava. Zbog kojih se razloga svrgava biskup ili klerik. Svetih Apostola 3., 5., 6., 7., 11., 23., 25., 27., 29., 30., 31., 35., 40., 42., 44., 45., 46., 47., 49., 50., 51., 52., 53., 55., 59., 62., 63., 64., 65., 66., 67., 68., 69., 70., 81., 83. i 84. pravilo; Prvi sabor u Nikeji, 2., 10. i 17. pravilo; Sabor u Ankari, 10., 14. i 18. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 1. pravilo; Sabor u Antiohiji, 1., 3., 4., 5. i 13. pravilo; Sabor u Efezu, 2. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 2., 18. i 27. pravilo; Sabor u Sardici, 21. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 3., 4., 6., 9., 10., 11., 86. i 97. pravilo.
15. glava. O tome zbog kojih će krivnji netko biti i isključen i svrgnut, ili odbijen od općenja, ili odsječen od Crkve. Svetih Apostola 28., 29., 30. i 65. pravilo.
16. glava. O tome zbog kojih razloga biva proklet biskup, klerik ili svjetovnjak. Sabor u Gangri, 20. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 2. i 7. pravilo; Poslanica Grguru prezbiteru svetog Bazilija, 87. pravilo.
17. glava. O tome da ne treba dva puta kažnjavati, to jest isključiti i svrgavati. Svetih Apostola 25. pravilo; Svetog Bazilija, 3., 32. i 51. pravilo.
18. glava. O tome zbog čega netko biva potpuno svrgnut. Svetih Apostola 28., 51. i 62. pravilo; Sabor u Antiohiji, 4. pravilo; Sabor u Laodiceji, 36. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 21. pravilo.
19. glava. O tome kada biskupi ili klerici kod nekih prijestupa zadržavaju pravo svećeničkog sjedenja i stajanja, a bivaju lišeni svećenosluženja i ostalog sličnog. Sabor u Ankari, 1. i 2. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 1. i 9. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 3. i 26. pravilo; Svetog Bazilija, 27. i 69. pravilo.
20. glava. O tome da ne treba vjerovati biskupu koji protiv svoga klerika govori da mu je nasamo ispovjedio grijeh zbog kojega nije dostojan služenja. Sabor u Kartagi, 133. pravilo.
21. glava. O biskupima i klericima koji jedu meso s krvlju ili ono koje su zvijeri jele ili od uginulih životinja. Svetih Apostola 63. pravilo; Sabor u Ankari, 3. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 67. pravilo.
22. glava. O tome da se biskupi, prezbiteri, đakoni i svi koji se dotiču posvećenih posuda i pokrivala u to vrijeme trebaju udaljavati od svojih žena. Sabor u Kartagi, 3., 4., 25., 70. i 71. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 12. i 13. pravilo.
23. glava. O biskupima i klericima koji se izruguju nemoćnima. Svetih Apostola 57. pravilo.
24. glava. O biskupima i klericima koji sami sebi odsijecaju spolni ud. Svetih Apostola 23. pravilo; Prvi sabor u Nikeji, 1. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 8. pravilo.
25. glava. O biskupima i klericima koji su otpali od vjere i prinijeli žrtvu idolima, o vračarima, bajalicama, zvjezdoznancima i gatarama, o gatanju, trovanju i amajlijama, to jest onima koji ih izrađuju. Svetih Apostola 62. pravilo; Svetog Apostola Pavla, 9. pravilo; Sabor u Ankari, 1. i 2. pravilo; Sabor u Laodiceji, 36. pravilo.
26. glava. O biskupima i klericima koji nekoga udaraju ili tuku do smrti. Svetih Apostola 27. i 66. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 9. pravilo; Svetog Bazilija, 55. pravilo.
27. glava. O biskupima i klericima koji se kockaju, glume, opijaju se, love, odlaze u kazališta, gledaju predstave, pljačkaju grobove, kradu, kunu se Božjim imenom, uzimaju kamatu, mito ili na neki drugi nepriličan i sramotan način stječu sebi dobitak. Svetih Apostola 25., 43. i 44. pravilo; Svetog Apostola Pavla, 13. pravilo; Prvog sabora u Nikeji, 17. pravilo; Sabor u Laodiceji, 4. i 54. pravilo; Sabor u Kartagi, 5. i 17. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 9., 10., 23., 24., 50. i 51. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 4. pravilo; Svetog Bazilija, 10., 14., 17. i 29. pravilo.
28. glava. O onima koji se gnušaju braka, vina ili mesa. Svetih Apostola 51. i 53. pravilo; Sabor u Ankari, 14. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 13. i 30. pravilo.
29. glava. O dostojnima, dopuštenim i zabranjenim brakovima. O tome da je potrebno pitati čitače i pjevače kada navrše 14, 16 ili 17 godina žele li stupiti u brak. O ljubavnicama, bludu i preljubu. Svetih Apostola 17., 18., 19., 25. i 26. pravilo; Sabor u Ankari, 10. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 1., 9. i 10. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 14. i 15. pravilo; Sabor u Kartagi, 16. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 3., 4., 6., 12., 13., 50., 97. i 98. pravilo; Svetog Bazilija, 3., 6., 69. i 70. pravilo; Iz Objave Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 4. i 5. pravilo.
30. glava. O otimačima žena radi braka. Svetih Apostola 67. pravilo; Sabor u Ankari, 11. i 25. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 27. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 92. pravilo; Iz Objave Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 3. pravilo.
31. glava. O svećenicima, to jest klericima koji se zajedno sa ženama kupaju u kupeljima. Sabor u Laodiceji, 30. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 77. pravilo.
32. glava. O biskupima i klericima koji napuštaju svoj čin i ponovno postaju obični ljudi prihvaćajući dostojanstva, vlast ili vojnički poziv. Svetih Apostola 83. pravilo; Sabor u Nikeji, 12. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 7. pravilo.
33. glava. O onima koji znaju za krivnju nekih, a o tome nisu rekli biskupu. Svetog Bazilija, 30. i 71. pravilo.
34. glava. O tome da treba svrgavati klerika koji nekome bude jamac. Svetih Apostola 20. pravilo.
35. glava. O klericima koji jedu po krčmama ili gostionicama. Svetih Apostola 54. pravilo; Sabor u Laodiceji, 24. pravilo; Sabor u Kartagi, 40. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 9. pravilo.
36. glava. O klericima koji se rugaju caru, biskupu, vlastelinu, boljaru ili prezbiteru. Svetih Apostola 55., 56. i 84. pravilo.
37. glava. O onima koji sklapaju zle urote, okupljaju se i zaklinju kako bi jednodušno nekome učinili zlo. Sabor u Kalcedonu, 18. pravilo; Sabor u Kartagi, 53. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 34. pravilo.
38. glava. O tome koje grijehe rukopoloženje, odnosno postavljenje, razrješuje. Sabor u Novoj Cezareji, 9. pravilo.
39. glava. O pokajanju i tko je dostojan davati oprost i razrješenje onima koji se kaju, kao i o tome da je prezbiteru dopušteno skraćivati empitemije, to jest zabrane. Svetih Apostola 52. pravilo; Sabor u Nikeji, 11. i 12. pravilo; Sabor u Ankari, 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 2. pravilo; Sabor u Laodiceji, 2. pravilo; Sabor u Kartagi, 6., 7., 27., 43. i 45. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 102. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 4., 7. i 8. pravilo; Svetog Bazilija, 5., 34., 74., 75., 76., 82. i 84. pravilo.
10. GRANA U KOJOJ JE OSAM GLAVA.
O upravljanju crkvenom imovinom i o osobnoj imovini biskupa.
1. glava. O tome da treba postavljati ekonoma iz klera glavne crkve. Sabor u Kalcedonu, 26. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 11. pravilo; iz Objave Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 9. pravilo.
2. glava. O upravljanju crkvenom imovinom. Svetih Apostola 38., 40. i 41. pravilo; Sabor u Antiohiji, 24. i 25. pravilo; Poslanica Domnu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. glava; iz Objave Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 10. pravilo.
3. glava. O imovini Crkve čiji biskup umre. Sabor u Ankari, 15. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 25. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 35. pravilo.
4. glava. O prodaji i otuđenju crkvene imovine. Svetih Apostola 38. i 73. pravilo; Sabor u Ankari, 15. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 12. pravilo; Sabor u Kartagi, 26. i 33. pravilo; Poslanica Domnu od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. pravilo.
5. glava. O stjecanju imovine biskupa, odnosno o onome što klerik stekne poslije postavljenja. Sabor u Kartagi, 32. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 7. pravilo.
6. glava. O osobnoj imovini biskupa koja nije crkvena, te o tome da biskup treba imati sastavljenu oporuku. Svetih Apostola 40. pravilo; Sabor u Antiohiji, 24. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 22. pravilo; Sabor u Sardici, 14. pravilo; Sabor u Kartagi, 22. i 82. pravilo.
7. glava. O tome da se Crkvama Božjim koje su među barbarima treba upravljati po običajima koje smo im mi predali i kojih se mi držimo. Drugi sveopći sabor u Carigradu, 2. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 28. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 27. i 29. pravilo.
8. glava. O tome da biskup ili klerik ne smiju davati nikakav dar krivovjerniku niti mu povjeravati čuvanje dragocjenosti, makar im bio i rod. Sabor u Kartagi, 22. i 81. Pravilo.
11. GRANA U KOJOJ JE 16 GLAVA.
O samostanima i monasima tj. crnoriscima.
1. glava. O ustroju samostana i o tome da oni nikako ne trebaju biti svjetovna obitavališta niti pod svjetovnom vlašću, te o monasima. Sabor u Kalcedonu, 4. i 24. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 49. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 1. i 7. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 13. pravilo.
2. glava. O onima koji postaju igumani ili klerici iz drugih samostana. Sabor u Kartagi, 81. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 21. pravilo.
3. glava. O robovima koji primaju postrig ili pod izgovorom pobožnosti vrijeđaju svoje gospodare i ne služe im. Sabor u Gangri, 3. pravilo; Apostola Pavla, 2. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 4. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 83. pravilo.
4. glava. O tome da se monasima ne dopušta bez razloga izlaziti iz samostana ili vršiti svjetovna djela, te o tome da su monasi potčinjeni biskupu. Sabor u Kalcedonu, 3., 4., 8. i 23. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 41., 42., 43., 45. i 46. pravilo; Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi, 2., 3., 4., 5. i 6. pravilo.
5. glava. O tome da je monasima nedostojno ženiti se ili živjeti sa ženama u istom obitavalištu kao sa sestrama, niti da žene koje su se zavjetovale Gospodinu na djevičanstvo obitavaju u istom domu s običnim ženama ili muškarcima. Sabor u Ankari, 19. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 16. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 44. i 47. pravilo; Svetog Bazilija, 19., 20. i 60. pravilo.
6. glava. O monasima koji kuju urote radi zločinstva i daju zakletvu da će jednodušno nekoga povrijediti i oštetiti. Sabor u Kalcedonu, 18. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 34. pravilo.
7. glava. O tome da se monasi ne trebaju kupati sa ženama u kupeljima. Sabor u Laodiceji, 30. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 77. pravilo.
8. glava. O čuvanju posvećenih djevica. Sabor u Kartagi, 44. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 46., 47. i 48. pravilo; Sedmi sveopći sabor (drugi u Nikeji), 18., 20. i 22. pravilo.
9. glava. O napastovanju posvećenih djevica. Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 4. pravilo; Svetog Bazilija, 18., 20. i 60. pravilo.
10. glava. O životnoj dobi djevojaka koje žele postati monahinje i o tome tko se naziva djevicom. Sabor u Kartagi, 127. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 40. pravilo; Svetog Bazilija, 18. pravilo.
11. glava. O monasima i klericima koji se vraćaju svjetovnim poslovima te prihvaćaju vlast i dostojanstva ili se obučavaju za vojnike. Prvi sveopći sabor u Nikeji, 12. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 7. pravilo; Poslanica biskupima u Libiji i Pentapolju od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. pravilo.
12. glava. O onima koji nose monašku odjeću i osuđuju one koji nose običnu i bračnu odjeću. Sabor u Gangri, 12. pravilo.
13. glava. O ženama koje pod izgovorom pobožnosti nose mušku odjeću. Sabor u Gangri, 13. pravilo.
14. glava. O tome da žene ne trebaju podrezivati kosu radi bogopoštovanja. Sabor u Gangri, 17. pravilo.
15. glava. O onima koji radi bogopoštovanja ne žele čuvati i hraniti svoju djecu, te o djeci koja se ne žele brinuti za roditelje. Sabor u Gangri, 15. i 16. pravilo.
16. glava. O tome kojih se svjetovnih stvari monasi mogu prihvaćati. Sabor u Kalcedonu, 3. pravilo.
12. GRANA U KOJOJ JE 18 GLAVA.
O hereticima, Židovima i helenima.
1. glava. O tome što je krivovjernik, što raskolnik, a što podcrkvenik. Svetog Bazilija, 1. pravilo.
2. glava. O tome što je krivovjernik. Drugog sveopćeg sabora u Carigradu, 6. pravilo.
3. glava. O heretičkim knjigama. Svetih Apostola, 60. pravilo; Drugog sabora u Nikeji, odnosno Sedmog sveopćeg, 9. pravilo.
4. glava. O rušenju idolskih hramova i uništavanju idola. Sabor u Kartagi, 58. i 84. pravilo.
5. glava. O Nestoriju, Museju, Eutihijanu, Maksimu, Porfiriju i hereticima koje su oni postavili, te o pravovjernima koje su oni protjerali. Drugog sveopćeg sabora u Carigradu, 4. pravilo; Sabor u Efezu, 1., 2., 3., 4. i 5. pravilo; Sabor u Sardici, 20. pravilo.
6. glava. O tome da ne priliči služiti kada je krivovjernik u crkvi. Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 9. pravilo.
7. glava. O klericima među hereticima koji pristupaju pravovjernoj Crkvi. Sabor u Kartagi, 57., 69., 95. i 117. pravilo; Svetog Bazilija, 1. pravilo; iz Objave Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 2. pravilo.
8. glava. O biskupima i klericima koji žive s hereticima i s njima se mole, o onima koji im dopuštaju služiti u crkvi i o onima koji prihvaćaju njihovo krštenje ili prinos. Svetih Apostola, 10., 45. i 46. pravilo; Sabor u Antiohiji, 2. pravilo; Sabor u Laodiceji, 33. pravilo.
9. glava. O biskupima i klericima koji uzimaju blagoslov ili prosforu od krivovjernika ili Židova, i koji se mole u heretičkim crkvama i samostanima te poganskim hramovima; o onima koji svetkuju subotu ili svetkuju sa Židovima i prinose darove njihovim zbornicama ili poganskim hramovima; te o hereticima koji se nazivaju anđelovcima. Svetih Apostola, 65. i 70. pravilo; Sabor u Laodiceji, 9., 29., 32., 35., 37., 38. i 39. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 11. pravilo.
10. glava. O biskupu koji podržava zajedničarenje s hereticima. Sabor u Kartagi, 124. pravilo.
11. glava. O tome da hereticima ne priliči ulaziti u crkve pravovjernih. Sabor u Laodiceji, 6. pravilo.
12. glava. O tome da pravovjerni ne trebaju ulaziti u crkve krivovjernika niti štovati njihove lažne mučenike. Sabor u Laodiceji, 34. pravilo.
13. glava. O braku krivovjernika, to jest o sjedinjenju s pravovjernima. Sabor u Laodiceji, 10. i 31. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 14. pravilo; Sabor u Kartagi, 21. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 72. pravilo.
14. glava. O hereticima koji pristupaju pravovjernoj vjeri i o tome mogu li se takvi pribrojiti kleru, to jest postavljati za čitače, pjevače, đakone i prezbitere; o tome koje krivovjernike treba krstiti, a koje samo pomazivati mirom; te o tome da krivovjernike koji se obraćaju treba primati s čovjekoljubljem i blagošću kako bi se mnogi obratili. Sabor u Nikeji, 8. i 19. pravilo; Sabor u Laodiceji, 7. i 8. pravilo; Drugi sveopći sabor u Carigradu, 7. pravilo; Sabor u Kartagi, 47., 57. i 66. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 95. pravilo; Svetog Bazilija, 47. pravilo; Poslanica biskupu Aftingiju od Teofila, nadbiskupa Aleksandrije.
15. glava. O tome da biskupi i klerici ne trebaju uzimati ili darivati nešto hereticima niti im išta ostavljati oporukom, makar im bili i rod. Sabor u Kartagi, 22. i 82. pravilo.
16. glava. O hereticima koji se kaju. Sabor u Kartagi, 99. i 107. pravilo; Svetog Bazilija, 5. pravilo; Poslanica biskupu Rufinijanu svetog Atanazija, nadbiskupa Aleksandrije.
17. glava. O tome kako biskupi trebaju povratiti i preuzeti mjesta svoje Crkve koja su zauzeli heretici. Sabor u Kartagi, 121. pravilo.
18. glava. O onima koji pokušavaju odbaciti odluke Svetih Otaca okupljenih na Prvom saboru u Efezu. Sabor u Efezu, 6. pravilo.
13. GRANA U KOJOJ SU 42 GLAVE.
O svjetovnim ljudima.
1. glava. O tome kako treba od svetoga općenja isključiti svjetovnoga čovjeka koji tijekom tri tjedna ne dođe u crkvu, a nalazi se u gradu. Sabor u Sardici, 11. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 80. pravilo.
2. glava. O svjetovnjacima koji se po drugi put žene ili uzimaju mnoge žene, o zabranjenim brakovima i o rodoskvrnuću. Svetih Apostola 19. pravilo; Sabor u Ankari, 16. i 17. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 2., 3., 4. i 7. pravilo; Sabor u Laodiceji, 1., 10. i 31. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 16. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 53., 54., 72. i 98. pravilo; Svetog Bazilija, 4., 18., 23., 24., 41., 50., 53., 62., 63., 67., 68., 75., 76., 78., 79. i 80. pravilo; iz Poslanice Diodoru svetog Bazilija, 86. pravilo; iz Poslanice Agatonu Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 13. pravilo.
3. glava. O ženama koje su, misleći da im je muž mrtav jer je otišao na dalek put i dugo se ne vraća, pošle za drugoga. Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 92. pravilo; Svetog Bazilija, 31., 36. i 46. pravilo.
4. glava. O onima koji se razvode od žene. Svetih Apostola 5. pravilo; Sabor u Gangri, 12. pravilo; Sabor u Kartagi, 102. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 87. pravilo; Svetog Bazilija, 9., 35., 48. i 77. pravilo.
5. glava. O bludu, preljubu, napastovanju djevojaka i muželoštvu. Svetih Apostola 61. pravilo; Sabor u Ankari, 20. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 8. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 86., 87. i 98. pravilo; Svetog Bazilija, 7., 18., 21., 22., 25., 26., 30., 34., 37., 39., 49., 58., 59., 60., 62. i 67. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 3. pravilo.
6. glava. O tome ako žena svjetovnjaka učini preljub i prevari ga. Sabor u Ankari, 20. pravilo; Sabor u Novoj Cezareji, 8. pravilo.
7. glava. O rastavi braka, o udovicama i o tome tko se naziva udovicom. Svetog Bazilija, 18. i 24. pravilo.
8. glava. O onima koji radi braka otimaju žene, prisiljavaju ih na nešto, napastuju djevojke i o onima koji ih na to nagovaraju. Svetih Apostola 67. pravilo; Sabor u Ankari, 11. i 25. pravilo; Sabor u Kalcedonu, 27. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 94. pravilo; Svetog Bazilija, 22., 30. i 53. pravilo.
9. glava. O onima koji se bez dopuštenja roditelja žene i udaju, te o slugama koji isto čine bez dopuštenja svojih gospodara. Svetog Bazilija, 38., 40. i 42. pravilo.
10. glava. O ženama koje čine blud pa ubijaju djecu u svojoj utrobi i o onima koji pripravljaju otrovno bilje kojim one ubijaju djecu. Sabor u Ankari, 21. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 91. pravilo; Svetog Bazilija, 2., 8. i 52. pravilo.
11. glava. O onima koji se gnušaju braka, mesa ili vina. Svetih Apostola, 51. pravilo; Sabor u Gangri, 1., 2., 4., 9. i 10. pravilo; Svetog Bazilija, 28. i 85. pravilo; Sabor u Ankari, 14. pravilo.
12. glava. O svjetovnjacima koji sebi odsijecaju spolni ud. Svetih Apostola 22. i 24. pravilo; Sveopćeg sabora u Nikeji, 1. pravilo.
13. glava. O svjetovnjacima koji jedu ono što je prineseno idolima, meso s krvlju ili ono što su zvijeri jele, ili od udavljenoga, ili od uginuloga. Svetih Apostola 63. pravilo; Sabor u Ankari, 3. pravilo; Sabor u Gangri, 2. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 67. pravilo; Poslanica papi, glava O onima koji jedu žrtve idolske, svetog Grgura, biskupa Nove Cezareje i čudotvorca, 1. glava; Svetog Bazilija, 81. pravilo.
14. glava. O svjetovnjaku koji izruguje cara. Svetih Apostola 84. pravilo.
15. glava. O pravovjernima koji uzimaju prosforu ili blagoslov od krivovjernika, koji svetkuju sa Židovima ili poste s njima; o tome da ne treba svetkovati subotu nego tada obavljati uobičajene poslove i nikako ne postiti, a nedjelju svetkovati prema mogućnosti; te o onima koji se mole u heretičkim crkvama ili samostanima. Svetih Apostola 64. i 70. pravilo; Sabor u Laodiceji, 9., 29., 32., 34., 37., 38. i 39. pravilo; Sabor u Kartagi, 68. pravilo.
16. glava. O svjetovnjacima koji nastoje odvratiti klerike da ne budu pod vlašću gradskog biskupa. Sabor u Kalcedonu, 8. pravilo.
17. glava. O svjetovnjacima koji pristaju uz klerike koji su isključeni ili su se odvojili od Katoličke Crkve i koji im bez zapovijedi biskupa podižu crkve. Svetih Apostola 31. pravilo.
18. glava. O onima koji kuju urote ili se zaklinju i o tome za što se nije dobro zaklinjati. Svetog Bazilija, 10., 17., 29., 64. i 82. pravilo.
19. glava. O onima koji se zaklinju poganskim zakletvama. Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 93. pravilo; Svetog Bazilija, 81. pravilo.
20. glava. O otpadnicima, žrecima, vračarima, bajalicama, zvjezdoznancima, prorocima, gatačima i zazivačima. Svetih Apostola 62. pravilo; Svetog Apostola Pavla, 9. pravilo; Prvog sabora u Nikeji, 11. i 12. pravilo; Sabor u Ankari, 3., 4., 5., 6., 8., 9., 12. i 24. pravilo; Sabor u Laodiceji, 36. pravilo; Sabor u Kartagi, 45. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 61. i 65. pravilo; Svetog Petra, nadbiskupa Aleksandrije, od 1. do 14. pravila; Svetog Bazilija, 7., 8., 41., 45., 65., 72., 73., 81. i 83. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 1. i 2. pravilo.
21. glava. O zabavljačima, glumcima, plesačima i njima sličnima koji pristupaju pokajanju. Sabor u Kartagi, 45. i 63. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 51. pravilo.
22. glava. O kazalištima, igrama i lovu. Svetog Apostola Pavla, 13. pravilo; Sabor u Kartagi, 15., 60. i 61. pravilo; Sabor u Laodiceji, 24. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 51., 61., 65., 71., 96. i 100. pravilo.
23. glava. O lopovima, razbojnicima, pljačkašima grobova i svetotatcima, to jest kradljivcima svetinja. Svetog Bazilija, 61. i 66. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 6., 7. i 8. pravilo.
24. glava. O tome kako ne treba na svadbama igrati i plesati. Sabor u Laodiceji, 53. pravilo.
25. glava. O tome da se muškarci ne trebaju kupati u istoj kupelji sa ženama. Sabor u Laodiceji, 30. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 77. pravilo.
26. glava. O onima koji ismijavaju nemoćne. Svetih Apostola 57. pravilo.
27. glava. O tome da žene ne trebaju ulaziti u oltar i da se samo svećenici pričesti unutar oltara. Sabor u Laodiceji, 19. i 44. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 69. pravilo.
28. glava. O tome kako ne treba dogovarati i priređivati gozbe. Sabor u Laodiceji, 55. pravilo.
29. glava. O onima koji plešu i opijaju se. Svetih Apostola 42. i 43. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 9. pravilo.
30. glava. O opsjednutima. Svetih Apostola 79. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 60. pravilo; Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 2., 3., 14. i 15. pravilo.
31. glava. O običnim ljudima koji su odlukom svoga biskupa isključeni od pričesti ili Crkve, a drugi ih prime bez dopuštenja onoga koji ih je isključio. Svetih Apostola 12. i 13. pravilo; Sabor u Antiohiji, 6. pravilo.
32. glava. O onima koji subotom i nedjeljom poste. Svetih Apostola 64. pravilo; Sabor u Gangri, 17. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 55. i 56. pravilo.
33. glava. O onima koji uče da se prezire dom Božji, to jest crkva, i da se ljudi ne okupljaju u vrijeme pjevanja i molitve. Sabor u Gangri, 5. i 20. pravilo.
34. glava. O svjetovnjacima koji nastoje da se ne poštuju odluke Svetih Otaca okupljenih prvi put u Efezu. Sabor u Efezu, 6. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 63. pravilo.
35. glava. O onima koji u crkvi slušaju pjevanja i čitanja, a ne čekaju završnu molitvu i ne pričešćuju se. Svetih Apostola 9. pravilo; Sabor u Antiohiji, 2. pravilo.
36. glava. O onima koji se okupljaju mimo Katoličke Crkve. Sabor u Gangri, 6. pravilo; Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 31. i 59. pravilo.
37. glava. O onome koji je poželio leći sa ženom, ali ništa nije učinio. Sabor u Novoj Cezareji, 4. pravilo.
38. glava. O onima koji ne poste tijekom svete Četrdesetnice, to jest svetoga Velikog posta, ili srijedom i petkom tijekom cijele godine. Svetih Apostola 69. pravilo.
39. glava. O onima koji iz crkve uzimaju vosak, ulje ili nešto drugo. Svetih Apostola 72. pravilo.
40. glava. O svjetovnim ljudima koji su nepravedno isključeni od pričesti. Poslanica biskupu Mini od Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 14. glava.
41. glava. O tome da svjetovni ljudi ne trebaju poučavati. Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, 64. pravilo.
42. glava. O robovima. Svetog Apostola Pavla, 2. i 3. pravilo.
14. GRANA U KOJOJ JE SEDAM GLAVA.
Ova je grana zajednička svim ljudima.
1. glava. O lakomosti. Svetog Grgura Niskog, 6. pravilo.
2. glava. O onima koji zgriješe s nerazumnim životinjama. Sabor u Ankari, 16. i 17. pravilo; Svetog Bazilija, 63. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 3. pravilo.
3. glava. O ubojicama i razbojnicima. Svetih Apostola, 66. pravilo; Sabor u Ankari, 21., 22., 23. i 25. pravilo; Svetog Bazilija, 7., 8., 11., 13., 33., 43., 52., 54., 55., 56. i 57. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 4. pravilo.
4. glava. O onima pod empitemijom, to jest zabranom, zbog koje su isključeni od svetog Pričešća: ako su na samrti, treba ih pričestiti; i što biva ako nakon što su se pričestili prežive. Prvi sabor u Nikeji, 13. pravilo; Svetog Grgura Niskog, 5. pravilo.
5. glava. O onima koji su se tijekom sna sablaznili ili su bili sa svojom ženom, a žele se pričestiti; i o tome kojih se dana, radi Pričešća, oni u braku trebaju uzdržavati. Iz Poslanice Vasilidu od Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije, 3. i 4. pravilo; Timotej, nadbiskup Aleksandrije, 5., 12. i 13. pravilo.
6. glava. O onima koji imaju ženu opsjednutu zloduhom pa zbog toga žele uzeti drugu. Svetog Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 15. pravilo.
7. glava. O spomenu na umrle i o tome što s onima koji su sami sebe udavili, zaklali ili utopili. Svetih Apostola Petra i Pavla, 14. i 15. pravilo; Svetog Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 14. pravilo.
UVOD U NOMOKANON, TO JEST U ZAKONOPRAVILO, IZLAGANJE SADRŽAJA SVETIH PRAVILA IZ OVIH KNJIGA: SVETIH APOSTOLA, SEDAM SVETIH I SVEOPĆIH SABORA, I NE SAMO NJIH, NEGO I MJESNIH SABORA, KAO I ONIH PRAVILA ŠTO SU IH SASTAVILI SVETI OCI, TE KAKO STOJE PO REDU I KOLIKO KOJI SABOR IMA PRAVILA.
Pravila Svetih Apostola ima 85.
Pravila svetog Apostola Pavla, posebno, ima 17.
Pravila dvojice vrhovnih Apostola – Petra i Pavla – ima 17.
Svih Svetih Apostola dva su pravila.
Prvi sveopći sabor u Nikeji ima 20 pravila.
Mjesni sabor u Ankari ima 25 pravila.
Mjesni sabor u Novoj Cezareji ima 14 pravila.
Mjesni sabor u Gangri ima 21 pravilo.
Mjesni sabor u Antiohiji ima 25 pravila.
Mjesni sabor u Laodiceji Frigijskoj ima 59 pravila.
Drugi sveopći sabor u Carigradu ima osam pravila.
Treći sveopći sabor u Efezu ima osam pravila i Poslanicu onima u Pamfiliji.
Četvrti sveopći sabor u Kalcedonu ima 30 pravila.
Mjesni sabor u Sardici, to jest Sredcu, ima 21 pravilo.
Mjesni sabor u Kartagi ima 138 pravila.
Sabor u Carigradu u vezi s Agapijem i Vagadijem ima jedno pravilo.
Šesti sveopći sabor u Carigradu, u Trulskoj palači, ima 101 pravilo.
Sedmi sveopći sabor, koji se po drugi put okupio u Nikeji, ima 22 pravila.
Sabor u Carigradu zvani Prvodrugi ima 17 pravila.
Sabor koji je bio u domu Božje Premudrosti, to jest crkvi Svete Sofije, ima 3 pravila.
Od svetog Bazilija Velikog, iz Poslanice biskupu Amfilohiju Ikonijskom, Diodoru i nekim drugima, ima 91 pravilo.
Od istoga još 26 pravila o vremenima epitimija za one koji su zgriješili.
Od istoga su i napomene o tome koja su mjesta za epitimije, to jest zabrane, i koliko ih ima, te njegova pouka prezbiteru o služenju Božanstvene Liturgije, to jest službe, o epitimijama i zabranama, i o onima koji ne mare za epitimije. Od njega je i Poslanica Grguru Bogoslovu o monaškom ustrojstvu.
Poslanica svetog Tarasija, nadbiskupa Carigrada, upućena Adrijanu, papi rimskom – različite glave i navodi iz Svetoga Pisma o tome kako se postavljenje ne smije činiti za novac.
Od Dionisija, nadbiskupa Aleksandrije, četiri su pravila.
Od Petra, svećenomučenika i nadbiskupa Aleksandrije, 14 je pravila.
Od Grgura Čudotvorca, biskupa Nove Cezareje, 13 je pravila.
Od svetog Atanazija Velikog Poslanica Amonu monahu i Poslanica istoga Rufinijanu biskupu.
Od Grgura Bogoslova je Poslanica o knjigama koje dolikuje čitati; isto tako i od svetog Amfilohija.
Od svetog Grgura Niskog osam je pravila.
Od Timoteja, nadbiskupa Aleksandrije, 15 je pravila.
Od Teofila, nadbiskupa Aleksandrije, 14 je pravila.
Od Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, Poslanica Domnu, pet pravila i još neke druge glave njegovih poslanica.
Od Eulogija Aleksandrijskog jedno je pravilo.
Od istog Ćirila, protiv Nestorija, o pravovjerju 12 glava.
Od Genadija, nadbiskupa Carigrada, Poslanica njegovim područnim biskupima o postavljenjima i preporukama za novac.
Iz saborne poslanice poslane iz Carigrada Martiriju, biskupu Antiohije.
Od zakonskih spisa zapečaćenih zlatnim pečatom cara Justinijana, koji su bili položeni u crkvi Svete Sofije, a imaju šest pravila.
Od Dimitrija, biskupa Kizičkog, o jakovitima i hacicarima.
O masalijanima i bogumilima.
Od Petra, nadbiskupa Antiohijskog, jedna je Poslanica bentičkom biskupu.
Od svetog Nila Crnorisca Poslanica prezbiteru Harakliju, koji je surovo napadao one koji su zgriješili.
Iz Svitka novih zapovijedi cara Justinijana o postavljenju biskupa i klerika i ostalom ustrojstvu vezanom uz kler, 87 glava.
Tri nove zapovijedi uvijek spominjanog cara Aleksija Komnena o tome kako treba postavljati i robove u svećenički čin i o tome da su zaruke, odnosno kada svećenik pročita molitvu zaruka djevojci, neraskidive.
Iz različitih grana Novih zapovijedi cara Justinijana, različite saborne glave, izbor iz zakona koji je Bog dao Izraelcima preko Mojsija.
Od Nikite monaha i prezbitera Studijskog samostana o latinskim beskvasnim kruhovima. Od petoga, Latinima, o postu subotom, o svećeničkom braku, o brijanju brade svećenika, o dugoj kosi na glavi, o njihovu ukrašavanju, o prstenu koji nose njihovi biskupi, o Francima i ostalim Latinima, 27 glava.
Od Atanazija, nadbiskupa Antiohijskog; o uzvišenosti arhijerejskog dostojanstva, čin, to jest molitva za očišćenje i izmirenje onih koji se kaju.
Viđenje pouzdano o tome kako treba obavljati Božanstveno prinošenje, to jest sveta služba.
Zakonske glave iz različitih 40 grana i među njima grana 28. o postavljenju biskupa, prezbitera i đakona.
Od Sisinija, nadbiskupa Carigrada, i sabora koji je on okupio, o nezakonitim brakovima, to jest krvnom srodstvu koje vodi na propast stada Kristova, a sada se po svijetu proširilo.
Glave crkvene po pitanjima i odgovorima sabornim Ivanu monahu i molčaniku koji je na Svetoj Gori, a koji je u pismu pitao Nikolu, blaženog patrijarha Carigrada.
Odgovori preblaženog metropolita Heraklijskog Nikite na pitanja koja mu je poslao Konstant, biskup pamfilijski.
Podsjetnik sjedinjenja sa sabora koji je bio u vrijeme carevanja Konstantina Porfirogeneta i Romana Starca.
Besjeda o otkrivenju svetog Dijadoha po pitanjima i odgovorima.
Od svetog Epifanija, nadbiskupa Ciparskog, o svim herezama.
Od svetog Nikifora, nadbiskupa Carigrada, o ikonoborcima.
Timoteja, prezbitera svete i velike crkve Carigrada, o različitosti onih koji pristupaju našoj pobožnoj vjeri.
Kako treba primati one koji se iz hereze obraćaju svetoj i Božjoj Katoličkoj Crkvi.
Druge grane koje smo ranije napisali:
Kratak pregled svetih sedam sveopćih sabora, a zatim i mjesnih.
Tumačenje stiha: Gospode Isuse Kriste, Bože naš...
Tumačenje Vjerujem u jednoga Boga.
Tumačenje Oče naš.
Dva predgovora o rasporedu grana.
Četrnaest grana zbirke pravila.
1. Poglavlje: TUMAČENJE I IZLAGANJE PRAVILA APOSTOLSKIH I OTAČKIH OD ZAKONOTVORCA ALEKSIJA ARISTINA. PRAVILA SVETIH APOSTOLA
1. pravilo: Dva ili tri biskupa neka postavljaju biskupa.
Tumačenje: Tri biskupa, bez izuzetka, trebaju postavljati biskupa. Ako nije moguće da se svi biskupi oblasti okupe zajedno, neka ih ne bude manje od toliko.
O ovome pogledaj i 4. pravilo Prvog sabora u Nikeji.
2. pravilo: Jedan biskup postavlja prezbitera, đakona i ostale klerike. Ovo je pravilo lako razumljivo.
3. pravilo: Ako neki prezbiter prinosi u oltaru mlijeko ili med, ili siker ili medovinu umjesto vina, ili nešto životinjsko ili leću, osim mlade leće i grožđa, te ulja i tamjana, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Prinošenje oltaru mlijeka i meda, ili sikera, ili medovine, ili nečega životinjskog, ili leće, običaj je helenski i židovski, te je zbog toga zabranjeno.
Prvence novih plodova, kao što su mlada i zelena leća i grožđe, dolikuje prinositi u vrijeme njihova sazrijevanja kao zahvalnost Bogu koji ih je podario. Tako je zapovjeđeno.
4. pravilo: Svako voće neka se šalje u domove, a prvi neka ga primi i razdijeli.
Tumačenje: Osim grožđa, prvine drugoga voća ne dolikuje prinositi u oltar, nego ih treba poslati u dom biskupa i prezbitera, kako bi oni, okusivši ih, razdijelili đakonima i ostalim klericima.
Grožđe se, mimo ostaloga voća, iznimno prinosi u crkvu jer od njega nastaje vino, pa se prima za obavljanje službe beskrvne Žrtve.
5. pravilo: Prezbiter ili đakon koji otpusti svoju pomoćnicu neka bude isključen. Ako je ponovno ne primi, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako neki prezbiter ili đakon otpusti svoju ženu pod izgovorom pobožnosti, a bez opravdane krivnje, neka bude isključen. Ako ni nakon isključenja ne posluša, nego i dalje ne prima svoju ženu, neka bude svrgnut iz čina.
O ovome pogledaj i 13. pravilo Šestog sabora održanog u Trulskoj palači; to je smisao ovoga pravila.
6. pravilo: Klerik koji na sebe prima svjetovne brige nije klerik.
Tumačenje: Biskupu, prezbiteru ili đakonu nije dopušteno opterećivati se svjetovnim brigama i poslovima radi nepoštene dobiti, osim ako su zakonom pozvani upravljati imanjem male i nedorasle djece koja su ostala bez roditelja, ili im je na drugi način zapovjeđeno da zastupaju udovice, siromašne i nemoćne te njihov imetak štite od onih koji im žele nauditi.
Ako se bavi svjetovnim poslovima osim navedenih, i ne pokori se zabrani nego u njima ustraje, neka bude svrgnut iz svojega čina.
7. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon slavi sveti dan Uskrsa prije vremena, to jest sa Židovima, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ovo je pravilo jasno.
8. pravilo: Prezbiter koji se ne pričesti neka kaže razlog. Ako ga ne kaže, neka bude isključen, jer izaziva sumnju na onoga koji prinosi Žrtvu.
Tumačenje: Prezbiter, đakon ili netko iz svetoga čina koji se ne pričesti tijekom božanstvene Liturgije mora reći razlog zašto to nije učinio. Ako navede opravdan razlog, neka bude pomilovan. Ako ga ne kaže, neka bude isključen, jer ljudima nameće lošu pomisao o prezbiteru koji prinosi beskrvnu Žrtvu, kao da je nedostojan božanske službe.
9. pravilo: Neka budu isključeni oni koji ne ostanu u crkvi do završne molitve i oni koji se ne pričešćuju.
Tumačenje: Oni koji ne ostaju u svetoj crkvi do završne molitve, nego tijekom svete službe izlaze iz crkve, kao oni koji stvaraju nered u svetoj crkvi, neka budu isključeni.
10. pravilo: Onaj koji se moli s isključenima neka i sam bude tako osuđen.
Tumačenje: Ako se netko u crkvi moli s hereticima ili kod kuće s onima koji su isključeni od Crkve, neka i sam bude isključen.
11. pravilo: Tko se moli s onima koji su svrgnuti neka i sam bude tako osuđen.
Tumačenje: Ako se netko moli, to jest ako prezbiter u crkvi služi s prezbiterom kojega je biskup svrgnuo iz čina, neka i sam bude svrgnut.
12. pravilo: Tko primi neprihvatljivoga, i sam je neprihvatljiv.
Tumačenje: Ako je neki klerik bio ispitan od biskupa glede dostojnosti za prezbiterstvo Svete i Božje Crkve, pa znajući svoje grijehe pobjegne drugom biskupu i bude primljen bez pisma preporuke o njegovu životu i pravovjerju, neka budu isključeni i on i biskup koji ga je primio.
13. pravilo: Isključeni koji laže o svojem isključenju neka se ne prima.
Tumačenje: Ako je netko isključen od svojega biskupa pa, došavši drugom biskupu, to prešuti i bude primljen, neka mu se isključenje produži jer je lagao i sablaznio Crkvu Božju.
14. pravilo: S prijestolja na prijestolje neka se ne prelazi, osim ako je netko korisniji tamošnjima i smatra se da će ih bolje poučavati; ali ni tada bez prosudbe i molbe mnogih biskupa.
Tumačenje: Nije dostojno da biskup ostavlja svoju katedru i prihvaća drugu, osim ako se prethodno ne pokaže da će biti od koristi tamošnjem narodu kao mudar učitelj. I tada prijelaz treba biti uz prosudbu mnogih biskupa, izbor i molbu.
Ovo je pravilo ukinuto jer 16. pravilo Sabora u Antiohiji zapovijeda da slobodan biskup bez Crkve bude uveden u praznu Crkvu koja nema biskupa. Istodobno, po prosudbi punoga sabora i tamošnjeg metropolita, biskupu koji već ima svoju Crkvu nikako se ne zapovijeda prelazak u drugi grad. Isto zapovijedaju i 15. pravilo Prvog sabora u Nikeji, 17. pravilo Sabora u Sardici i 11. pravilo Sabora u Antiohiji.
15. pravilo: Svaki klerik koji ostavi svoju zemlju i živi u tuđoj, pa se na poziv svoga biskupa ne vrati, neka bude bez zajedništva.
Tumačenje: Ako neki prezbiter, đakon ili drugi klerik napusti svoju zemlju i ode drugamo te se ne želi vratiti, a njegov ga biskup poziva, pa ga ne posluša, neka ne služi. Ako se ne vrati s pokajanjem nego ostane u neredu, neka bude svrgnut iz čina i neka se pričešćuje kao običan čovjek.
O ovome pogledaj 16. pravilo Prvog sabora u Nikeji, 5. pravilo Sabora u Kalcedonu i 3. pravilo Sabora u Antiohiji.
16. pravilo: Tko zna za nekoga da je takav i zadrži ga, sam je sebe osudio.
Tumačenje: Ako biskup zna za zabranu izrečenu takvom kleriku od njegova biskupa, pa ga ipak prihvati kao klerika i zapovjedi mu da služi, neka bude isključen kao učitelj nereda.
17. pravilo: Nijedan dvobračni niti onaj koji uzdržava priležnicu nije za svećenika.
Tumačenje: Onaj koji se dvaput ženio ne prima se u svećenički čin; tim prije u čin ne ulazi onaj koji ima priležnicu.
18. pravilo: Ako se netko oženio otpuštenicom, udovicom, robinjom ili plesačicom, ne može biti svećenik.
Tumačenje: Ako netko ne uzme za ženu onu koja je bez poroka i djevojka, nego se oženi onom koju je muž otpustio, ili uzme udovicu, robinju ili plesačicu, takav ne može biti primljen u svećenički čin.
19. pravilo: U kler se ne prima onaj koji je uzeo dvije sestre ili sestričnu.
Tumačenje: Ako se netko oženi ženom, a ona umre, pa za ženu uzme njezinu sestru, ili ako se netko oženi svojom sestričnom, takav nije samo nedostojan svećeničkog čina, nego podliježe i težim zabranama; po građanskom zakonu treba biti kažnjen, a prije toga bezakoni brak treba razriješiti.
20. pravilo: Klerik neka ne jamči. Ako to čini, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Kleriku ne priliči uvlačiti se u svjetovne stvari, niti odlaziti na sud, niti govoriti radi neke sramotne dobiti, kao što Pavao govori.
Ako između dvojice nastane spor oko imetka ili zlata, pa jedan drugome ne vjeruje i traži svjedoka protiv njega, klerik koji pristane biti svjedok, kao netko tko radi dobiti ne mari za ono što mu je zabranjeno, neka bude svrgnut.
Ako pak klerik nađe čovjeka koji je oklevetan, mučen i držan u tamnici, a nikako odande ne može izaći osim ako ima jamca da neće pobjeći, pa ga klerik radi milosrđa i čovjekoljublja prihvati i zauzme se za njega, jamčeći za njega kada bude tražen, takvoga ne samo da ne treba svrgnuti iz čina, nego ga treba i pohvaliti, jer je svoju dušu položio za drugoga.
Ako je klerik pozvan na sud, pa zamoli da netko jamči za njega da neće pobjeći, nego da će doći na suđenje u zakazano vrijeme, takvo jamstvo također nije razlog za svrgnuće. Tako je bilo i na Četvrtom saboru u Kalcedonu, gdje su s božanstvenim Ocima sjedili i boljari koji su prisilili egipatske biskupe da nađu jamce kako neće izlaziti iz Carigrada do određenog vremena; a ako ne nađu jamce, da ih zakletvom uvjere.
O ovome pogledaj 30. pravilo Kalcedonskog sabora; također i Gradski zakon zapovijeda da se kleriku kojemu se sudi daje jamstvo.
21. pravilo: Onaj koga su ljudi uškopili ili je od rođenja uškopljenik može biti svećenik. Ako je sam sebe uškopio, nipošto.
Tumačenje: Ako je netko uškopljenik mimo svoje volje, prema ovom pravilu nije kriv; stoga, ako je dostojan biti svećenik, uškopljenje ga ne sprječava. Ako je netko sam sebe uškopio, takav nikako ne smije biti primljen u kler; a ako klerik sam sebe uškopi, neka bude svrgnut kao onaj koji čini zlo svome životu i kao neprijatelj Božje tvorevine.
22. pravilo: Ako svjetovni čovjek sam sebi odsiječe spolni ud, neka bude isključen i neka se ne prima u kler.
23. pravilo: Ako neki klerik sam sebi odsiječe spolni ud, neka bude svrgnut, jer je ubojica samoga sebe.
24. pravilo: Ako svjetovnjak odsiječe spolni ud, neka bude isključen na tri godine, jer je zločinitelj prema vlastitom životu.
25. pravilo: Klerik koji je zatečen u bludu, gaženju zakletve ili krađi neka bude svrgnut, ali ne i isključen, jer je u Pismu rečeno da se ne kažnjava dvaput za isto.
Tumačenje: Biskup, prezbiter, đakon ili netko iz klera, ako je zatečen u bludu, ako je pogazio zakletvu ili je krao, neka mu svrgnuće bude dovoljna osuda. Takvoga ne priliči isključiti, da ne bi trpio dvije kazne, što bi bilo posve nečovjekoljubivo.
26. pravilo: Tko želi biti klerik, neka se ženi prije posvećenja. Jedino čitači i pjevači mogu se ženiti poslije posvećenja.
Tumačenje: Nije dolikovalo da se prezbiter ili đakon ženi poslije postavljenja, nego trebaju ući u brak prije posvećenja, a potom primiti odgovarajući čin. Samo čitačima i pjevačima, budući da su prethodno posvećeni, odnosno postavljeni u čin, dolikuje potom se ženiti.
27. pravilo: Ako klerik udari vjernika ili nevjernika, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Biskup, prezbiter ili đakon, ako tuče onoga koji ga vrijeđa, bio on vjernik ili nevjernik, i tako želi uliti strah drugima da i oni ne bi zgriješili poput prvih, čini protivno evanđeoskom zakonu koji zapovijeda: ako te netko udari, okreni mu i drugi obraz. Takav klerik neka bude svrgnut, jer iz oholosti i neobuzdane srdžbe ranjava bližnjega.
Ako je to učinio razborito prema onome koji čini bezakonje protiv svete Crkve ili na svetom mjestu, takav se ne svrgava, jer je i Gospodin naš Isus Krist, načinivši bič od uzica, istjerao iz hrama one koji su ondje kupovali i prodavali.
Crkveni čuvari, koji se nazivaju i branitelji, ako su od Otaca postavljeni, neka takve kazne.
28. pravilo: Tko je po pravilu svrgnut, ako se ponovno dotakne Božanskoga, neka bude isključen do kraja.
Tumačenje: Biskup, prezbiter ili đakon koji bude svrgnut iz svoga čina zbog pravednog razloga i otkrivenih grijeha, pa se nakon svrgnuća prihvati Božanske službe, to jest počne služiti, neka se kao truli ud potpuno odstrani od Crkve.
29. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon novcem dobije čin, neka bude svrgnut i on i onaj koji ga je posvetio. Također neka bude odstranjen od Pričešća i Crkve, kao Šimun Vračar od mene, Petra.
Tumačenje: Ovdje se zajedno daju dvije zabrane: onome koji je postavljen pomoću novca i onome koji ga je postavio, jer se obojica svrgavaju iz čina. Također se zapovijeda da takvi budu zauvijek nepričešćeni i isključeni od Crkve zbog velikog prijestupa.
30. pravilo: Ako je biskup postavljen silom vlastelina, neka bude svrgnut i isključen.
Tumačenje: Ako je neki biskup bio izabran svjetovnom vlašću i njihovom silom primio Crkvu Božju da u njoj bude biskup, takav, kao onaj koji je učinio velik grijeh, neka bude svrgnut i isključen. Onaj koji treba biti biskup treba biti postavljen od svih biskupa u toj oblasti. Ako nije moguće da se svi okupe, neka bude bez ikakve zabrane postavljen od trojice biskupa. Također neka se slože i potpišu gramatu svi odsutni biskupi.
31. pravilo: Tko se bez razloga otrgne od biskupa i ustroji drugu crkvu, neka bude svrgnut zajedno s onima koji su ga primili.
Tumačenje: Ako neki prezbiter bez razloga ostavi svoga biskupa, ne utvrdivši nikakav njegov grijeh protiv pravovjerja ili istine, pa ode, okupi sabor ljudi i stvori drugu Crkvu, neka bude svrgnut kao vlastoljubiv, a s njime i klerici koji su ga slijedili; obični ljudi neka budu isključeni. Sve to treba biti učinjeno ako se ne obrate nakon što ih njihov biskup dva ili tri puta opomene.
32. pravilo: Onaj koji je isključen od još živoga biskupa neka se ne prima od drugoga.
Tumačenje: Ako neki prezbiter ili đakon, koji je isključen od svojega biskupa dok je ovaj još živ, ode drugome, nije dostojan da ga on primi.
33. pravilo: Tuđi prezbiter neka se ne prima bez pisma preporuke. Ako ga ima, i tada neka se ispita je li pravovjeran. Ako nije, neka mu se da ono što mu je potrebno za put i neka se otpusti.
Tumačenje: Bez preporučne gramate ne treba primati tuđeg prezbitera. Pismo preporuke jest ono u kojem biskup nekoga grada napiše svoje ime i ime prezbitera, potvrđujući da ga je po svetim pravilima postavio i u miru otpustio. Čak i ako ima takvo pismo, ipak ga treba ispitati. Ako se nađe da je bez svake sumnje pravovjeran, dostojno ga je primiti. Ako govori ili čini nešto protivno pravoj vjeri, treba mu dati ono što je nužno za putovanje i otpustiti ga.
34. pravilo: Biskupi bez znanja najstarijeg biskupa neka ništa ne čine, nego svaki samo u svojoj oblasti; ni najstariji bez njihova znanja, radi svima korisnog jednodušja.
Tumačenje: Ne priliči biskupima bez volje svojega najstarijeg, to jest bez volje metropolita ili nadbiskupa, činiti išta značajnije: ni postavljati biskupe, ni ispitivati nove zapovijedi i pravila, niti prodavati ili davati neke crkvene stvari. Ali neka je svakome dopušteno upravljati u svojoj oblasti, krajevima i selima koja su pod njim. Ni najstariji, to jest metropolit ili nadbiskup, bez volje svih biskupa ne može činiti ništa takvo. Oni koji tako postupaju čuvaju zapovijed zajedništva i ljubavi.
35. pravilo: Ne postavljati iz tuđe niti u tuđe oblasti. Ako je bez volje tamošnjeg biskupa takvo što učinjeno, neka i postavljeni i onaj koji ga je postavio budu smatrani nepostavljenima.
Tumačenje: Nijednom biskupu ne priliči izvan svoje oblasti postavljati, niti one koji dolaze iz tuđih oblasti postavljati za prezbitere ili đakone. Ako netko takvo što učini bez volje tamošnjeg biskupa, neka bude svrgnut i on i onaj koga je postavio.
36. pravilo: Novopostavljeni biskup, ako zbog lijenosti ne poučava, neka bude isključen dok se ne ispravi. Ako ne bude prihvaćen od naroda, tada neka se isključe klerici jer nisu poučili narod. Biskup neka ostane.
Tumačenje: Ako se novopostavljeni biskup ili prezbiter ne povinuje primiti povjereno mu staranje, neće pasti Kristovo stado niti poučavati ljude pod sobom, neka bude isključen dok se ne ispravi i ne počne revno učiti svoje stado. Ako, kada dođe, ne bude prihvaćen od ljudi toga grada, ne zbog svojega prijestupa nego zbog zlobe ljudi, biskup neka ostane, a prezbiteri i đakoni cijeloga toga grada, kao i ostali klerici, neka budu isključeni jer nisu poučili nepokorne ljude.
37. pravilo: Dvaput neka se biskupi okupljaju radi crkvenih pitanja i božanskih zapovijedi: prvi put u četvrtu nedjelju poslije Pashe, drugi put dvadesetoga dana listopada.
Tumačenje: Ovo pravilo preslavnih Apostola zapovijeda da tijekom godine budu dva sabora, ali je ono napušteno jer 8. pravilo Šestog sabora u Trulskoj palači i 6. pravilo Drugog sabora u Nikeji zapovijedaju da u nekoj oblasti tijekom godine bude jedan sabor svih biskupa zbog crkvenih pitanja, ispitivanja božanskih zapovijedi, rješavanja nedoumica i nejasnih stvari, te zbog toga ako je neki biskup nekima nametnuo teške epitimije, to jest zabrane, ili ih vezao isključenjem, da o takvim stvarima rasuđuju svi biskupi. Ustanovili su jedno vrijeme za sabor: od Pashe do mjeseca listopada.
38. pravilo: Biskup neka domaćinski upravlja crkvenim imetkom i neka ništa ne daje svojim rođacima, osim ako su siromašni.
Tumačenje: Ne priliči biskupa ispitivati o upravljanju crkvenim imetkom. Njemu priliči da njime s vlašću upravlja kao pred licem samoga Boga. Zato mu ne dolikuje da išta od toga prisvaja sebi niti da svojim bližnjima razdaje od doma Božjega. Ako su siromašni, neka im daje potrebno kao i ostaloj sirotinji. Ništa crkveno neka pod tim izgovorom ne prodaje.
39. pravilo: Bez odobrenja svoga biskupa prezbiter i đakon neka ništa ne čine, jer su ljudi povjereni biskupu.
Tumačenje: Nije dostojno prezbiteru ili đakonu da bez dopuštenja svoga biskupa prima ljude, isključuje ih, povećava ili smanjuje epitimiju, to jest zabranu, prima pokajanje, veže i razrješuje, ili čini bilo što slično, ako mu to biskup nije pismeno odobrio. Inače ne može ništa činiti. Jer biskupu su Gospodnji ljudi predani na staranje i on će dati odgovor za njihove duše.
40. pravilo: Crkveni imetak i osobni imetak biskupa neka budu poznati. Svoj imetak biskup neka oporučno ostavlja kako želi, a crkveni neka ostane nepovrijeđen.
Tumačenje: Priliči da biskup, kada treba biti postavljen, javno predoči sav svoj imetak i popiše ga pred svima, a tako i crkveni. Ono što je njegovo može za života davati kome hoće i nakon smrti oporučno ostaviti kome hoće. Ono što je crkveno neka se ne dira.
41. pravilo: Zapovijedamo biskupima da raspolažu crkvenom imovinom. Ako su im povjerene časne ljudske duše, tim prije im priliči povjeriti crkvenu imovinu, da njome po svojoj vlasti upravljaju, da sirotinji daju potrebno rukama časnih prezbitera i đakona, sa strahom Božjim i pobožnošću. Priliči i njemu samome da uzima za sebe ono što je neophodno kada hoće, te da braću koja dolaze sa strane ugosti i nahrani, i da ih ne liši ničega što im je potrebno. Jer i Zakon Božji zapovijeda da se oni koji služe oltaru od oltara hrane, kao što ni vojnik koji ide na neprijatelja ne kupuje oružje od svojega imetka.
Tumačenje: Ako se biskupu u oblasti daju crkvena imanja, ne daju mu se da njima sam upravlja, nego sa znanjem svojih prezbitera i đakona i uz savjetovanje s njima. Da se tako uredi, nalažu božanska pravila. Biskupima priliči da od crkvene imovine za sebe uzimaju samo za neophodne potrebe.
42. pravilo: Klerik koji je kockar ili pijanica, ako se toga ne ostavi, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon kocka, glumi ili zabavlja ljude, i opija se, ako od toga ne odstupi, neka bude svrgnut.
43. pravilo: Podđakon, pjevač, čitač ili svjetovnjak, ako isto ili slično čini i toga se ne ostavi, neka bude isključen.
44. pravilo: Klerik koji uzima kamatu od dužnika, ako se toga ne ostavi, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Gospodin je rekao da prodamo što imamo i damo sirotinji, da su blaženi milostivi jer će biti pomilovani, i da On hoće milost, a ne žrtvu. Zato, ako neki biskup, prezbiter ili đakon ne samo da ne pokazuje milost i ne daje od svojega imetka, nego još želi tuđe i traži lihvu od dužnika, ako s time ne prestane, neka bude svrgnut.
45. pravilo: Tko se moli zajedno s hereticima, neka bude isključen; a ako ih primi kao klerike, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Biskup, prezbiter ili đakon, ako se pomoli zajedno s krivovjernikom bilo u domu bilo u crkvi, neka bude isključen. Ako im dopusti da služe u crkvi kao prezbiteri ili da vrše nešto drugo od svetih radnji kao klerici, neka bude svrgnut.
46. pravilo: Klerik koji prihvati krštenje i žrtvu krivovjernika više nije u svećeničkom činu.
Tumačenje: Biskup, prezbiter ili đakon, ako ne prekori i ne odbaci heretičko krštenje, nego prihvati od njih krštenoga ili uzme od onoga što oni prinose na žrtvu, to jest na službu, neka bude svrgnut iz čina. Jer što je zajedničko Kristu s đavlom, ili kakav je udio vjernika s nevjernikom?
47. pravilo: Tko drugi put krštava one koji su kršteni istinskim krštenjem, ili ne krštava onoga koji je oskvrnjen od krivovjernika, takav svećenik nije svećenik.
Tumačenje: Nedostojno je dvaput krštavati čovjeka. Ako neki biskup ili prezbiter nekoga dva puta krsti potpunim krštenjem, neka bude svrgnut iz čina. Može se dogoditi da je netko kršten u pravoj vjeri; takvi se samo pomazuju mirom i posvećuju. Tko pak ne krsti potpunim krštenjem drugi put one koji su prvo krštenje primili od krivovjernika, nego ih primi kao vjerne, neka bude svrgnut iz čina.
48. pravilo: Svjetovnjak koji otpusti svoju ženu i drugu uzme, ili se oženi otpuštenicom, neka bude isključen.
Tumačenje: Ako neki svjetovnjak, osim zbog zakonom određenih razloga, otpusti svoju ženu i uzme drugu, ili se oženi onom koja je otpuštena od svoga muža, neka bude isključen.
49. pravilo: Ako neki biskup ili prezbiter ne krštava po Gospodnjoj zapovijedi u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, nego u ime tri Bespočetna, ili tri Sina, ili tri Utješitelja, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Gospodin, šaljući svoje učenike na propovijed, reče: “Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.” Po toj zapovijedi svakom pravovjernom priliči krštavati, a ne u tri Bespočetna, ili u tri Sina, ili u tri Utješitelja, jer je to strano običaju crkvene predaje. Crkva je primila da kao Bespočetnoga štuje jednoga Oca, jer je bez uzroka; i jednoga Sina, zbog neizrecivog Rođenja; i jednoga Utješitelja, Presvetoga Duha.
50. pravilo: Ako neki biskup ili prezbiter ne krštava trokratnim uranjanjem i jednom molitvom, nego samo jednim uranjanjem učinjenim u smrt Gospodnju, neka bude svrgnut. Gospodin nam nije rekao: “U smrt moju krstite”, nego: “Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.”
Tumačenje: Pravilo zapovijeda da se krštava s tri uranjanja uz jednu molitvu, to jest jednim krštenjem, tako da se pri svakom uranjanju krštavanoga izgovara ime jedne od osoba Svete Trojice. Krštavati samo jednim uranjanjem u svetoj kupelji i činiti uranjanje samo u smrt Gospodnju jest krivovjerno. Tko tako krštava, neka bude svrgnut.
51. pravilo: Svaki klerik i svjetovni čovjek koji se gnuša vina, mesa ili braka, osim zbog uzdržavanja, ako se ne ispravi, neka bude isključen iz Crkve.
Tumačenje: Biskup, prezbiter, đakon ili bilo tko iz svećeničkog čina koji se gnuša vina, mesa ili braka ne zbog uzdržavanja, nego zato što ih smatra mrskima na štetu duši, zaboravio je riječi Pisma da je sve veoma dobro. Jer ništa što je Bog stvorio nije zlo. I opet: Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko. Ako hule klevetajući Božju tvorevinu, neka se isprave. Ako to ne učine, neka budu svrgnuti i do kraja izbačeni iz Crkve. Isto neka se učini i sa svjetovnjacima.
52. pravilo: Svetitelj, to jest biskup, ili prezbiter, ako ne prima onoga koji se obraća od grijeha, nego ga odbija, neka bude svrgnut kao onaj koji žalosti Krista, koji je rekao da na nebesima biva radost zbog jednoga grešnika koji se kaje.
Tumačenje: Gospodin naš Isus Krist radi grešnika prikloni nebesa i siđe. On sam reče: “Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike na pokajanje.” Ako netko ne prima onoga koji se kaje zbog grijeha, čini protivno Kristu Bogu našemu. Onaj koji čini protivno i protivi se Njegovim zapovijedima nije Njegov učenik. Ako nije Njegov učenik, nije ni dostojan služiti Mu. Jer kako može služiti pretvarajući se u antikrista i protiveći se Kristovoj volji? Neka bude svrgnut.
53. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon u dane Gospodnjih blagdana ne okusi mesa ili vina, gnušajući ih se i smatrajući ih nečistima, a ne zbog uzdržavanja, neka bude svrgnut kao onaj čija je savjest spaljena i koji mnoge sablažnjava.
Tumačenje: Sveti apostoli i prepodobni Oci odrediše da u sve subote, osim jedino Velike, i u sve nedjelje i u dane Gospodnjih blagdana nikako nema posta. Ali mnogi od Svetih Otaca ponekad su postili deset, dvadeset ili više dana. Neki od njih produživali su post i na 40 dana, i, kako su oni prosudili, nije prijestup pravila ako se i u te subote i nedjelje posti. Tako, ako netko želi u određene dane držati uzdržavanje i postiti upola toliko, pa se u te dane dogodi subota ili nedjelja, ili neki od Gospodnjih blagdana, takav se ne osuđuje pravilom kao prijestupnik.
Ako netko posti samo subotom ili nedjeljom, a ostale dane jede, ili ako se gnuša mesa ili vina i udaljava se od njih ne želeći ih okusiti ni na Gospodnje blagdane, takav se ne može nazvati uzdržljivcem ili postnikom, nego je dostojan svrgnuća i osude, jer mnogima ubacuje pomisli i ruži Božju tvorevinu. Za njih ništa nije zlo ni strano. O ovome još traži 14. pravilo Ankarskog sabora.
54. pravilo: Ako klerik bez ikakve nužde jede u krčmi, neka bude isključen.
Tumačenje: Klericima, osim u nekoj nuždi, ne priliči da u krčmi jedu, piju ili provode vrijeme. Ako se dogodi da zbog dugotrajnog putovanja ne mogu stići do grada pa iz nužde borave u gostionici, takvi neka budu pomilovani. Ako netko bez ikakve nužde u krčmi jede i pije, neka bude isključen.
55. pravilo: Ako neki klerik uvrijedi biskupa, neka bude svrgnut. Pisano je: „Starješini svoga naroda ne govori zlo.”
56. pravilo: Ako neki klerik uvrijedi prezbitera ili đakona, neka bude isključen.
Tumačenje: Biskupi, koji su ikone Gospodina našega Isusa Krista i koji su nazvani glavom Crkve, dostojni su zato i veće časti. Zato, ako ih netko uvrijedi, neka bude svrgnut. Prezbiteri i đakoni jesu slike ruku, jer biskup njima vrši upravljanje Crkvom; i jedni i drugi dostojni su časti, ali ne kao biskupi. Glava je poštovanija od ruku, zato tko njih uvrijedi biva manje kažnjen i samo biva isključen.
57. pravilo: Onaj koji ismijava slijepoga, gluhoga ili hromoga, neka bude isključen.
Tumačenje: Ako neki klerik izruguje i ismijava slijepoga, gluhoga, hromoga ili nekoga s tjelesnom bolešću, neka bude isključen, jer se ruga Bogu koji ga je stvorio.
58. pravilo: Biskup ili prezbiter, ako ne brine o svojim klericima i ljudima i ne usmjerava ih prema pravovjerju, neka bude isključen. Onaj koji ustraje u takvoj lijenosti neka bude svrgnut.
Tumačenje: Biskupi su bez pogovora dužni učiti ljude koji su im podložni pobožnim zapovijedima i usmjeravati ih na pravovjerje i neporočan život. Bog je kroz proroka rekao ljudskim vladarima: „Ako ne poučiš i ne govoriš, umrijet će bezakonik u bezakonju svojemu, a krv njegovu iz tvojih ću ruku tražiti.” Zbog toga biskup koji ne poučava svoje ljude neka bude isključen. Ako ni tada ne odstupi od nemara, neka bude svrgnut. Isto tako i prezbiteri, po izrečenom pravilu, trebaju poučavati.
I veliki Pavao zapovijeda da biskup bude sposoban poučavati, da bude trijezan i da bdije, a nikako slab i lijen. Jer i samo ime biskupsko potiče na trijeznost: skopos je ime za visoko brdo; na njemu prebiva straža, a onaj koji stoji na njegovu vrhu, straži i gleda tamo i ovamo, naziva se biskupom, to jest stražarom ili motriteljem. Da mora stra, nadzirati i bdjeti, a ne biti lijen, zato je biskupu unutar oltara postavljeno više prijestolje. To nam govori da njima dolikuje s uzvišenja gledati na svoje ljude, nadgledati ih i čuvati. I prezbiteri su ondje s biskupom i po zapovijedi sjede; uzdignuta sjedišta pokazuju da su uzvedeni kako bi nadzirali ljude i izgrađivali ih kao Bogom dani pomoćnici biskupu. O ovome zapovijeda i 19. pravilo Sabora u Trulskoj palači.
59. pravilo: Ako biskup ili prezbiter siromašnom kleriku ne daje ono što je potrebno, neka bude isključen. Ako ostane nemilostiv, neka bude svrgnut kao ubojica svoga brata.
Tumačenje: Sveto Pismo crkveno bogatstvo naziva bogatstvom sirotinje i treba ga davati sirotinji. Ako su crkveni upravitelji dužni davati onima koji oskudijevaju u svemu, kao što je pisano, još su više dužni biti milostivi i davati ono što je potrebno klericima koji su pod njima. Onaj koji to ne čini neka bude isključen. Ako ostane nepopravljen, neka bude svrgnut, jer je postao bratoubojica. Jer onaj koji nema ono što je nužno za život, umire; a ako i ne umre, to je zbog Božanskog promisla koji mu daruje potrebno za život.
60. pravilo: Ako netko lažnim spisima bezbožnih heretičkih knjiga kao svetima u crkvi pred svima iskazuje poštovanje, na propast ljudima crkvenog stada, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Mnoge su knjige heretici unakazili na štetu prostijih ljudi, kao na primjer „Apostolske ustanove” svetoga biskupa Klementa, i zato su na saboru bile odbačene. Neke koje su napisali heretici imale su lažne naslove, to jest kao da su ih tobože napisali Sveti Oci. Pravilo nalaže da se takve knjige odbace i ne daju ljudima na čitanje. Ako ih netko pred ljudima u crkvi iznese i usudi im se iskazivati poštovanje, ako je biskup, prezbiter ili đakon, neka bude svrgnut.
Knjige Staroga i Novoga Zavjeta koje su dostojne poštovanja jasno su nabrojane: najprije u posljednjem pravilu Apostolskih pravila, a zatim i od Atanazija Velikog, svetog i premudrog oca Grgura Bogoslova i svetog Amfilohija; svi su ih oni naveli po broju.
61. pravilo: Vjernik koji je razotkriven u preljubi ili bludočinjenju ili u drugim grijesima, neka ne bude klerik.
Tumačenje: Ukoliko neki vjernik bude optužen zbog preljube ili bluda ili zbog nekih drugih sličnih grijehova i bude razotkriven, takav ne treba biti primljen u kler. Ako je neko od nevjernika i zgriješio nešto od navedenih grijehova, a potom se krsti i poslije krštenja svoj život čuva neporočnim, takav bez zabrane može biti primljen u kler.
62. pravilo: Odstupnik od Krista isključen je iz Crkve; onaj koji se odrekne imena svećenoslužitelja, pa se opet obrati, prima se kao običan čovjek.
Tumačenje: Ako se neki klerik iz ljudskoga straha pred Židovima, poganima ili hereticima odrekne Kristova imena, neka se potpuno odsiječe od Crkve. Ako se ne odrekne Kristova imena, nego imena klerika, to jest ako se kao biskup uplaši i kaže: „Nisam niti ću biti biskup”, ili isto kaže kao prezbiter, đakon ili neki drugi klerik, ako se odrekne svoga imena, neka bude svrgnut iz svoga čina. Ako se obrati i pokaje, neka bude primljen kao svjetovnjak.
63. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter, đakon ili bilo tko iz svetoga čina jede meso s krvlju njegove duše, a to je udavljeno — svakoj je životinji krv umjesto duše — ili ako netko jede udavljeno, ono što su zvijeri jele ili strvinu, neka bude svrgnut iz čina, jer je to još Mojsijev Zakon zabranio. Ako to čini svjetovnjak, neka bude isključen.
64. pravilo: Tko posti nedjeljom ili subotom, osim jedne subote, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako neki klerik posti nedjeljom ili subotom, osim na Veliku subotu, neka bude svrgnut. Ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
65. pravilo: Tko se moli sa Židovima, neka bude isključen.
Tumačenje: Tko uđe u židovsku zbornicu, heretički ili poganski hram i pomoli se s njima, ako je svjetovnjak, neka bude isključen. Ako je klerik, neka bude svrgnut jer misli poput Židova. Ako se biskup, prezbiter ili đakon pomoli samo u domu s hereticima, neka bude isključen, kako zapovijeda 45. pravilo ovih Apostolskih zapovijedi.
66. pravilo: Klerik koji je ubojica neka bude svrgnut. Ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
Tumačenje: Ako neki klerik u svađi udari nekoga i jednim ga udarcem ubije, neka bude svrgnut zbog svoje surovosti. Ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
67. pravilo: Tko napastuje djevojku, neka bude isključen i neka se njome oženi čak i ako je siromašna.
Tumačenje: Ako netko napastuje djevojku koja nije zaručena, neka bude isključen. Također mu ne priliči tražiti drugu, nego neka uzme onu koju je sam izabrao, čak i ako je siromašna. Osma zapovijed u 78. glavi 37. grane 60. Carske knjige zapovijeda da se takvome odreže nos i da se trećina njegova imetka da djevojci koju je oskvrnuo.
68. pravilo: Onaj koji je dva puta postavljen neka bude svrgnut zajedno s onim koji ga je rukopoložio, osim ako prvo rukopoloženje nije bilo heretičko.
Tumačenje: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon primi drugo postavljenje od nekoga, odbacujući prvo, neka bude svrgnut, kao i onaj koji ga je postavio, to jest rukopoložio po drugi put; osim ako se nije dogodilo da je prvi put bio postavljen od krivovjernika. Jer tko je od njih kršten — nekršten je; i tko je od njih postavljen — nije klerik.
69. Apostolsko pravilo od drugog tumača: Ako neki biskup, prezbiter, đakon, čitač ili pjevač u dane svete Četrdesetnice, to jest Velikog posta Pashe, ne posti, i tijekom čitave godine srijedom i petkom, neka bude svrgnut, osim ako ga sprječava tjelesna bolest. Nemoćnome je oprošteno da umjereno jede ulja i vina. Ako svjetovnjak ne posti, neka bude isključen.
70. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter, đakon ili bilo tko iz klera posti sa Židovima, ili svetkuje s njima, ili prima od njih dio beskvasnih kruhova u dan njihovih blagdana, ili što slično čini, neka bude svrgnut. Svjetovnjak neka bude isključen.
71. pravilo: Ako neki kršćanin prinese ulje u židovsku zbornicu, u heretički ili poganski hram tijekom njihova blagdana, ili zapali kandilo ili svijeću, neka bude isključen.
72. pravilo: Neka bude isključen onaj koji je ukrao vosak ili ulje iz crkve. Što ukrade neka vrati i još petinu tome doda.
Tumačenje: Ako neki klerik ili svjetovnjak ukrade iz crkve vosak ili ulje, neka vrati ukradeno i doda još petinu, a potom neka bude isključen.
73. pravilo: Posvećena zlatna ili srebrna posuda, to jest ona koja je u Crkvi posvećena, ili zavjesu, zlatotkanu tkaninu ili pokrov, nitko neka ne uzima za svoju potrebu. Ako se zatekne u takvom bezakonju, neka bude kažnjen isključenjem.
Tumačenje: Ono što je Bogu posvećeno ne priliči oskvrnjivati, jer je posvećeno. Ako je posuda ili nešto drugo, zavjesa, zlatotkana tkanina ili pokrov, ili ako je ulje ili vosak prineseno u crkvu Božju, time je posvećeno. Ne priliči od crkve uzimati ni vosak ni ulje, niti kakvu drugu posudu, ni zavjesu, ni pokrov, ni odjeću, ni platno, jer je sve to Bogu prineseno i ne dolikuje uzimati to za svoje potrebe. Zbog toga takvi bivaju isključeni. Jer Ahar ukrade ono što još nije bilo ni prineseno ni Bogom posvećeno, nego samo obećano, pa ipak primi kaznu: bio je kamenovan sa cijelim svojim rodom.
74. pravilo: Biskup koji je optužen i pozvan na sud, pa to ne posluša, neka i dva i tri puta bude pozvan od dvojice biskupa. Ako ne dođe, Sabor neka ga osudi kako želi.
Tumačenje: Biskup koji je optužen zbog nekog grijeha od ljudi dostojnih povjerenja i bude pozvan od Sabora na sud, a to ne posluša, Sabor ne treba takvoga naglo osuditi, nego ga treba pozvati dva i tri puta, i pri svakom pozivu poslati k njemu dva biskupa. Ako nastavi prezirati poziv i ne dođe na sud, neka Sabor ispita krivnju i osudi ga prema krivnji, kako ne bi pomislio da će izbjeći osudu.
75. pravilo: Krivovjernik neka se ne prihvaća kao svjedok protiv biskupa, kao ni samo jedan vjernik, jer „na ustima dva ili tri svjedoka neka ostane svaka riječ”.
Tumačenje: Ne samo da se tužba od krivovjernika ne prihvaća, nego ni svjedočenje. Ako jedan svjedoči, makar bio i vjernik, ne prihvaća se. I veliki Pavao, kada piše Timoteju, govori da se ne prima optužba na prezbitera ako nije posvjedočena dvojicom ili trojicom svjedoka. Sada se smatra da za optužbu koja izaziva gubitak čina biskupu ili prezbiteru nisu dovoljna ni dva svjedoka, makar bili i pouzdani i besprijekorni.
76. pravilo: Biskup koji je na samrti ne može umjesto sebe postaviti drugog biskupa.
Tumačenje: Biskup na samrti ne može brata ili sina ili nekoga od rodbine, ili iz ljubavi koga želi, postaviti. Nije pravedno činiti biskupe nasljednicima te ono što je Božje darovati ljudskim strastima. Nije korisno Božju Crkvu podvrgavati nasljednicima. Ako netko ovo čini, takvo postavljenje nije valjano, to jest postavljeni nije biskup, a onome koji je postavio bližnjega neka se zaprijeti isključenjem.
77. pravilo: Ako je netko slijep na jedno oko ili ima drugu ozljedu, a dostojan je biskupstva, neka bude. Tjelesni nedostatak ga ne oskvrnjuje, nego duševni porok.
78. pravilo: Tko je gluh ili slijep, neka ne bude biskup, ne zbog mane, nego da bi crkvena djela bila bez štete.
Tumačenje: Mojsije je Izraelu dao izričitu zapovijed da onaj koji treba biti svećenik mora biti tjelesno čitav i bez ikakvog nedostatka, i nitko s nedostatkom na bilo kojem dijelu tijela ne prima se u svećenstvo; štoviše, ako se nakon primanja svećenstva dogodi neka ozljeda ili nešto s tijelom, napušta svećenstvo.
Kod nas onoga koji treba biti biskup tjelesna mana ne onemogućava, nego se zapovijeda da ima dušu čistu i nepovrijeđenu i udaljenu od prljavštine. Ako je pak slijep na jedno oko ili ima razroke oči, ili je malo hrom ili ima neki drugi nedostatak, a on ga ne ometa da obavlja službu biskupa, i dostojan je prema sudu svih biskupa, neka mu ne bude zabranjeno postavljenje za biskupa. Ali ako je slijep na oba oka, ili gluh na oba uha, ili ima neku drugu ozljedu zbog koje ne može obavljati biskupsku službu, takav ne može biti biskup. Jer onaj koji ne vidi ili ne čuje ili ima suhu desnu ruku, kako može služiti ili svećenodjelovati, pričešćivati ili drugo što činiti što vrši biskup?
79. pravilo: Tko je bjesomučan, neka ne bude klerik niti neka se moli s vjernima. Po očišćenju, ako je dostojan, neka bude.
Tumačenje: Onaj u kojem je demon ne može biti klerik dok ne bude izbavljen od njega. Također nije dostojan ni da se moli s vjernima. Ako se oslobodi stradanja, neka bude primljen na molitvu i u kler; ako je dostojan, neka uđe.
80. pravilo: Novokrštenoga, ni onoga koji se skoro odvratio od zloga života i pristupio pokajanju, ne primati za biskupa.
Tumačenje: Tko je tek pristupio Katoličkoj Crkvi i nedavno se krstio ili je od zloga života došao u pokajanje, kockar ili onaj koji je bio glumac ili činovnik, ne priliči brzo postavljati u biskupski čin, nego ga prvo treba provjeriti i uvjeriti se u njegov život. Također treba proći kroz sve stupnjeve bez spoticanja, to jest biti čitač, pjevač, podđakon, đakon i prezbiter, pa tek onda priliči da bude postavljen za biskupa.
81. pravilo: Biskup nije biskup ako se upliće u svjetovne stvari.
Tumačenje: Onaj koji se bavi svjetovnim stvarima i ne izgara za potrebe Crkve, bio on biskup, prezbiter ili đakon, neka prestane s time, a ako je nepokoran, neka bude svrgnut, jer prema Gospodnjoj riječi ne može sluga dvojici gospodara služiti.
82. pravilo: Rob neka se ne prima u kler osim po dopuštenju svoga gospodara. Ako je dostojan da dobije slobodu, neka bude klerik.
Tumačenje: Nedopušteno je robove uvoditi u kler osim po volji njihovih gospodara, kako se ne bi uvrijedili oni koji su ih stekli, jer bi to djelo dovelo do ozlojeđenosti njihova doma. Ako se negdje pojavi rob dostojan da bude postavljen u svećenički čin, kao što se naš Onisim pokazao, i njegov mu gospodar dopusti, oslobodi ga i otpusti iz svoga doma, takav neka bude klerik.
83. pravilo: Svećenik, a vojnik — nije svećenik, jer caru carevo, a Bogu Božje.
Tumačenje: Biskup ili prezbiter ili đakon koji se uključi u vojnu službu i želi oboje zadržati: vojvodsku vlast i svećeno upravljanje, neka bude svrgnut. Jer carevo je caru, a Božje Bogu.
84. pravilo: Ako netko nepravedno uvrijedi cara ili boljara, ako je klerik, neka bude svrgnut. Ako je svjetovnjak, neka se isključi.
Tumačenje: Mojsijev zakon kaže: „Knezu naroda svoga ne govori zlo.” I vrhovni apostol Petar zapovijeda da se car poštuje, kao i veliki Pavao, koji kaže da se za cara molimo kao i za velikaše, to jest vlast, iako tada još nisu bili vjernici.
Uvreda cara ili kneza svima je zabranjena, ali opravdan prijekor nije zabranjen, iako se ljute riječi ukoravanja onima koji se ukoravaju pretvaraju u vrijeđanje. Pravilo ne dopušta neopravdano vrijeđanje.
Pravilo se može različito razumjeti, jer onaj koji s pravom kritizira cara ili kneza nije dostojan mučenja. Trideset šesta grana 60. Carske knjige u 13. glavi govori da se, ako netko zlo govori o caru, stavlja na muke, ali da se o svemu mora obavijestiti i car. Ako je nešto rekao zbog maloumnosti, ne dirati ga; ako je iz bezumlja, neka bude pomilovan; ako je oklevetan, neka mu se oprosti.
85. pravilo: Svima vama, i klericima i svjetovnim ljudima, neka bude poznato da su ovo časne i svete knjige:
Od Staroga zavjeta: pet Mojsijevih knjiga — Postanak, Izlazak, Levitska, Brojevi i Ponovljeni zakon; jedna knjiga Isusa Navina, jedna knjiga Sudaca, jedna knjiga Rutina, četiri knjige Kraljevstva, dvije knjige Ljetopisa, dvije knjige Ezdrine, jedna knjiga Esterina, tri knjige Makabejske, jedna knjiga Joba, jedna knjiga Psalama, tri Salomonove knjige — Izreke, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama, Premudrosti, dvanaest proročkih knjiga, jedna Izaijina, jedna Jeremijina, jedna Ezekielova i jedna Danielova.
Osim ovih, preporučujemo vam da vašim mladima čitate knjigu Premudrosti mnogoučenog Siraha.
Naših knjiga, to jest Novoga zavjeta: četiri Evanđelja — Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo; Pavlovih je četrnaest Poslanica; Petrove su dvije Poslanice; Ivanove su tri Poslanice; Jakovljeva je jedna Poslanica; Judina je jedna Poslanica; Klemenntove su dvije poslanice i zapovijedi vama biskupima od mene, Klemennta, predane u osam knjiga. Njih ne treba pred svima čitati zbog tajni koje su u njima. I Djela nas apostola.
Tumačenje: U pravilima časnih Apostola zapovijeda se kako priliči vjernicima da žive, a na kraju navode i knjige koje priliči čitati. Nabrojene su kako je gore rečeno.
I različiti Sveti Oci nabrajali su knjige koje treba poštovati. To su učinili jer su postojali, ili još postoje, različiti tuđi spisi lažno naslovljeni; drugi su bili iskvareni, kao i zapovijedi koje je iznio i predao Klement, a koje su neki zlovjernici iskvarili i unakazili. Kao takve ih zabranjuje i Šesti sveopći sabor u drugoj glavi pravila koja je predložio. Neki dopuštaju da se, uz knjige pobrojane u ovom pravilu, čitaju i druge knjige: Premudrosti Salomonove, Judita, Tobija i Otkrivenje Ivana Bogoslova.
2. Poglavlje: SVETOG APOSTOLA PAVLA. 17 pravila
1. pravilo: One koji trebaju primiti krštenje neka đakon najprije dovede biskupu ili svećenicima, da budu ispitani zbog čega su došli. Neka ih ispitaju oni koji ih dovode i neka posvjedoče. Neka se ispita njihov život i vladanje, jesu li robovi ili slobodni. Ako je rob i o njemu svjedoči njegov gospodar, neka bude primljen; ako njegov gospodar ne svjedoči, neka bude odbijen dok se ne pokaže dostojnim svome gospodaru. Ako gospodar svjedoči o njemu, neka bude primljen.
2. pravilo: Robovi neka se uče dobro služiti svojim gospodarima, da se ne bi hulilo na riječ nauka. Muž koji ima ženu, ili žena muža, neka se uče biti sami sebi dovoljni, jer se tako čuva čistoća. Neoženjeni i neudane neka se uče čednosti ili neka se po zakonu žene i udaju.
3. pravilo: Gospodar koji ne oženi svoga roba ili ne uda svoju robinju, a zna da čine blud, neka bude isključen.
Opsjednuti demonima neka se poučavaju pravoj vjeri i neka se ne pričešćuju dok se ne očiste. Ako je smrt blizu, neka se pričeste.
4. pravilo: Oni koji drže bludnice u svojim domovima, ako to ne napuste, neka budu isključeni.
5. pravilo: Bludnica koja prvi put želi pristupiti Katoličkoj Crkvi, ako ne prestane s bludom, neka bude odgurnuta.
6. pravilo: Oni koji se natječu kao samoborci (pojedinci u kočijama), ili kao pješaci na trkalištima, ili su starješine pozornice, ili borci, ili svirači, ili plesači, ili gitaristi, ili guslari, ili krčmari, neka s tim prestanu; ako neće, neka budu isključeni.
7. pravilo: Ako se onaj koji pravi idole obrati pravovjerju, neka prestane praviti idole. Ako neće, neka bude odbijen.
8. pravilo: Vojnik koji pristupa pravovjerju neka se uči da ne laže i ne kleveće te neka bude zadovoljan plaćom koju mu car daje. Tko se tome povinuje, neka bude primljen; tko se protivi, neka bude odbijen.
9. pravilo: Bludnik, oskvrnitelj, onaj koji opći sa životinjama, koji izaziva metež, vračar, lakrdijaš, onaj koji pravi amajlije, vračar koji polijeva vodom, koji vjeruje u ptičje glasove, i čarobnjak koji skriva grifona, pticu ili gmizavce pri susretu s nekim kako bi toj osobi nanio štetu bacivši čini na nju — neka budu ispitivani tijekom godine dana, jer nije moguće brzo se odreći zla. Oni koji prestanu s time neka budu primljeni; oni koji se ne povinuju neka budu odbijeni.
10. pravilo: Robinja koja je priležnica nevjernoga gospodara, ako se sastaje samo s njim, neka bude primljena. Ako i s drugima čini blud, neka bude odbačena.
11. pravilo: Vjerujući koji ima robinju kao priležnicu neka je se odrekne ili neka je po zakonu uzme za ženu. Ako je slobodna, neka je po zakonu uzme za ženu; ako nije, neka bude odbačen.
12. pravilo: Oni koji slijede helenske bajke ili židovske običaje, ako ne prestanu, neka budu svrgnuti.
13. pravilo: Ako netko revno prati bezumlje koje se događa na pozornicama, ili je obuzet lovom ili konjskim utrkama na trkalištima, ako se toga ne odrekne, neka bude svrgnut.
14. pravilo: Oglašeni neka se poučava tri godine. Ako dobro napreduje, neka bude i ranije primljen. Ne gledamo na vrijeme, nego na ponašanje.
15. pravilo: Ako je učitelj svjetovnjak, dobro upoznat s riječju nauka i besprijekorna života, neka poučava. Rečeno je: „Svi će biti naučeni od Boga.“
16. pravilo: Svaki vjerujući muž i žena, ustavši ujutro od sna i umivši se, prije bilo kakvih drugih poslova neka se pomole. Ako imaju kakve pisane pouke, neka ih čitaju. Neka im riječ pobožnosti bude važnija od svakog drugog djela.
17. pravilo: Vjerujući muž ili žena neka svoje robove milostivo čuvaju, kao što i ranijim pravilima zapovjedih i u poslanicama učih.
3. Poglavlje: OBA SVETA VRHOVNA APOSTOLA PETRA I PAVLA. 17 pravila
1. pravilo: Ja Petar i Pavao zapovijedamo ljudima da pet dana rade u tjednu, a u subotu i nedjelju neka odlaze u crkvu radi poučavanja u pravovjerju. Subota prikazuje postanak svekolike tvorevine, a nedjelja Uskrsnuće.
2. pravilo: Veliki tjedan, to jest tjedan Muke Gospodnje, i drugi koji je za njim, koji nazivamo Uskršnjim, ljudi ne trebaju raditi, nego neka svetkuju svi, i robovi i slobodni. Onaj prvi zbog muke Gospodnje, a ovaj drugi zbog Njegova Uskrsnuća. Potrebno je i da se poučavamo tko je patio, uskrsnuo i oslobodio nas.
3. pravilo: I sveto Uzašašće neka svetkuju zbog dovršenja Kristova djela spasenja.
4. pravilo: Pedesetnicu neka svetkuju zbog dolaska Duha Svetoga darovanoga onima koji vjeruju u Krista Isusa.
5. pravilo: Blagdan Rođenja Kristova neka svetkuju, jer je neočekivana milost dana ljudima rođenjem Riječi Božje iz Djevice Marije na spasenje svijeta.
6. pravilo: Blagdan Bogojavljenja neka svetkuju, jer tada bijaše objava Kristova Božanstva, kada Mu Otac posvjedoči pri krštenju, i Utješitelj Duh Sveti u obliku goluba pokaza prisutnima Onoga kojemu je posvjedočeno.
7. pravilo: Dane apostolske svetkujte jer vas naučiše vjerovati u Krista i učiniše vas dostojnima Duha Svetoga. Svetkujte i dan Stjepana Prvomučenika i ostalih svetih mučenika koji su Krista ljubili više od vlastitoga života.
8. pravilo: Molitve uznosite ujutro, u treći, šesti i deveti sat, navečer i u vrijeme pijetlova pjeva. Ujutro zahvaljujući jer nas Gospodin prosvijetli, prevodeći noć i dovodeći dan. U treći sat jer tada Gospodin primi osudu od Pilata. U šesti sat jer tada bi Krist raspet. U deveti sat jer se sve potrese zbog raspetoga Gospodina, drhteći zbog drskosti zlih Židova i ne mogavši podnijeti sramoćenje Gospodnje. Navečer zahvaljujte Bogu jer nam je dao noć za počinak od dnevnih poslova. U vrijeme pijetlova pjeva jer se navješćuje dolazak dana radi vršenja djela svjetlosti.
9. pravilo: Ako nije moguće okupiti se u crkvi zbog nevjernih krivovjernika, okupite se u domu s biskupom na pjevanje. Neka pobožni ne ulaze u crkve bezbožnih. Mjesto ne posvećuje čovjeka, nego čovjek mjesto.
10. pravilo: Ako bezbožnici drže neko mjesto, bježi od njega jer je oskvrnjeno od njih. Kao što prepodobni arhijereji posvećuju, tako bezbožni oskvrnjuju.
11. pravilo: Ako nije moguće okupiti se ni u domu ni u crkvi, neka svatko za sebe pjeva, čita i moli se, ili neka se okupe dvojica ili trojica, jer reče Gospodin: „Gdje su dvojica ili trojica okupljena u ime Moje, ondje sam i Ja među njima.“
12. pravilo: Vjerujući neka se ne mole s oglašenima ni u domu. Kakvu zajednicu ima svjetlost s tamom?
13. pravilo: Ako se vjerujući muž pomiješa sa svojom robinjom, ili vjerujuća žena sa svojim robom, neka s time prestanu. Ako neće, neka budu isključeni iz Crkve.
14. pravilo: Činite umrlima trećine uz psalme i molitve radi Onoga koji je treći dan uskrsnuo, i devetine u spomen svih ovdje umrlih, i četrdeseti dan po starom Zakonu, kao što su i Židovi plakali za Mojsijem, i svake godine činite im spomen, razdajući od njihova imanja siromasima njima u spomen.
Ovo govorim za pravovjerne, a za bezbožne, pa makar se razdijelilo i bogatstvo cijeloga svijeta siromasima, nikakve mu koristi neće donijeti. Njemu je Bog za života bio neprijatelj, tako i nakon smrti. To nije nepravda od Boga — jer Bog je pravedan i voli pravdu — nego je to čovjek zaslužio svojim djelima.
15. pravilo: Vi koji ste pozvani na spomene, jedite pristojno i sa strahom Božijim. Po mogućnosti molite se za upokojene.
Prezbiteri i đakoni, budući da ste Kristovi, dužni ste i sebi i drugima uvijek pažljivo živjeti kako biste mogli poučavati neuzdržljive.
16. pravilo: Pismo govori za one koji vladaju da ne piju vino, da ne bi, opivši se, zaboravili mudrost, zbog čega ne bi mogli pravedno suditi.
Prezbiteri i đakoni, s Bogom Svemogućim Njegovim ljubljenim Sinom, crkveni su poglavari. Ovdje ne kažemo da ne piju, jer ne piti uvreda je stvari koju je Bog dao za veselje, nego da se ne opijaju.
Pismo ne govori da se ne pije vino, nego da se ne opija vinom, i opet kaže: „Trnje raste iz ruku pijanca.“ Ovo ne rekosmo samo za klerike nego za sve kršćane koji su nazvani imenom Gospodina našega Isusa Krista. A komu: „Jao?“ Komu: „Kuku?“ Komu svađa? Komu vika? Komu rane? Komu crvenilo u očima? Nije li onima koji se opijaju vinom i onima koji traže pijanke?
17. pravilo: Progonjene zbog vjere, koji iz grada u grad bježe, primite sjećajući se riječi Gospodnje, znajući da je duh bodar, a tijelo slabo, kako bi bježeći i podnoseći otimanje imovine, bez odricanja očuvali ime Gospodnje. Dajte takvima što im treba ispunjavajući zapovijed Gospodnju.
4. Poglavlje: SVIH SVETHIH APOSTOLA. ukupno dva pravila
1. pravilo: Neka svatko ostane u svojem činu i neka ne prestupa zapovijedi, jer nisu naše nego Božje. Kao što reče Gospodin: „Tko vas sluša, Mene sluša; a tko Mene sluša, sluša Onoga koji Me poslao; i tko vas odbacuje, Mene odbacuje. A tko Mene odbacuje, odbacuje Onoga koji Me poslao.“
2. pravilo: Oni koji prisvajaju ono što im nije darovano razdražuju Boga poput sinova Korejevih i cara Ozije. Kao što đakonu ne priliči prinositi Žrtvu, ni krštavati, ni davati blagoslove, male ili velike, tako ni prezbiteru ne priliči nekoga postavljati ili raščinjavati. Svećenici koji se usude tako činiti ne bore se protiv nas, nego protiv Velikoga Arhijereja Krista.
Filip krsti uškopljenika, i Ananija mene Pavla, ne prisvojivši samovoljno svećenički čin, nego primivši službu od Boga, od velikoga Arhijereja.
Završiše se, uz Božju pomoć, časna pravila svetih apostola.
5. Poglavlje: SVETI I PRVI SVEOPĆI SABOR U NIKEJI. 20 pravila
ZA CAREVANJA KONSTANTINA VELIKOG; NA KOJEMU SE OKUPI 318 SVETIH OTACA ZBOG ZLOČESTIVOG ARIJA, KOJI JE HULIO NA SINA BOŽIJEG, GOSPODINA NAŠEG ISUSA KRISTA. ARIJA PROKLEŠE OVI SVETI OCI I TAMO IZLOŽIŠE PRAVILA NAPISANA OVDJE
1. pravilo: Uškopljenici, oni koji su sami sebi odsjekli tajni ud, neka se ne primaju u kler.
Tumačenje: O ovome je rečeno u Apostolskim pravilima, u 22., 23. i 24. pravilu. Uškopljeniku koji je dostojan svećenstva ne treba braniti da stupi u kler ako nije svojevoljno uškopljen. Ako je netko svojom voljom sebi odsjekao spolni ud, takav se nikako ne smije primiti u kler jer je ubojica samoga sebe; štoviše, ako klerik učini nešto takvo, zapovijeda se da bude svrgnut. To je smisao i ovoga pravila.
2. pravilo: Onoga koji pristupa iz poganskoga života ne treba brzo postavljati u prezbiterski čin, nego ga tijekom vremena ispitati nije li zao novozasađeni. Ako je netko i postavljen za prezbitera, a potom bude razotkriven u prijašnjim grijesima, neka odstupi od službe.
Tumačenje: Slično 80. pravilu Svetih apostola, i ovo govori da novokrštenoga ne priliči brzo postavljati za biskupa ili prezbitera, kako „mladica“, uzoholivši se, ne bi pala u prijestup i u zamku đavolju. Takav, prema 10. pravilu Sabora u Sardici, najprije treba proći ove stupnjeve: biti postavljen za čitača, potom za podđakona, đakona i prezbitera, i u svakome od tih činova ostati po jednu godinu. Ako se pokaže dostojnim arhijerejstva, neka se udostoji velike časti, to jest neka bude biskup.
Ako prije postavljenja počini neki od spomenutih grijeha i to zataji te bude postavljen, a poslije bude razotkriven zbog grijeha, neka bude lišen svoga čina.
3. pravilo: Veliki sabor od sada zapovijeda da ni biskup, ni prezbiter, ni đakon, niti bilo tko iz klera nema u svome domu drugu ženu osim majke, sestre ili tetke. Samo su ove tri osobe slobodne od sumnje.
Tumačenje: Pravilo zapovijeda da svećenik bude bez grijeha i slobodan od sumnje na grijeh. Budući da neki misle da se to ne odnosi na njih, sada je svim svećenicima zabranjeno živjeti s drugim ženama u svome domu osim s navedenima, to jest s majkom, sestrom i tetkom, jer su one slobodne od svake sumnje. Ovo se ne odnosi samo na svećenstvo, to jest biskupe, prezbitere ili đakone, nego je i drugim klericima zabranjeno.
I Bazilije Veliki poslao je prezbiteru Grguru ovo pravilo kao opomenu, zapovjedivši mu da se odvoji od žene koja živi s njim, to jest da je otjera iz svoga doma. Još mu je rekao: „Ako se ne popraviš, a usudiš se služiti, neka si proklet od svih ljudi.“
I peto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači isto zapovijeda, dodajući da i uškopljenici trebaju paziti kako bi očuvali sebe neporočnima. Oni koji prestupaju ovo pravilo neka budu svrgnuti ako su svećenici, a ako su laici, neka budu isključeni.
Također i Nova zapovijed, koja se nalazi u 3. Knjizi o carevima, zapovijeda jednako kao i sveta pravila. Osamnaesto pravilo Sedmoga sabora ne dopušta ni da biskup ili iguman odlaze na seoska imanja na kojima rade žene, osim ako žene prethodno ne odu odande i ostanu izvan toga mjesta dok biskup ili iguman ne ode. Devetnaesto pravilo Sabora u Ankari na kraju kaže: „Djevicama koje su se s nekima saživjele kao s braćom to zabranjujemo.“
4. pravilo: Biskup neka se postavlja od strane svih biskupa koji su u toj oblasti. Ako je to nemoguće, onda od trojice, a ostali neka daju pismenu suglasnost, i metropolit neka ima ovlast.
Tumačenje: Prema 1. pravilu Svetih apostola, biskupa postavljaju dva ili tri biskupa. Ipak, postavlja se od trojice ako svi biskupi koji su u toj oblasti zbog nevolja ili daljine puta ne mogu doći. No dužni su i oni koji nisu došli pismenim gramotama izraziti suglasnost s izborom okupljenih biskupa koji promišljaju i vrše izbor, te s izborom te dvojice ili trojice. Potom metropolit ima ovlast da jednoga od trojice izabranih, koga želi, postavi za biskupa.
5. pravilo: One koji su isključeni od svojih biskupa neka drugi ne primaju. Ipak, za slučaj da je isključenje bilo zbog malodušnosti, ili zbog neke rasprave, ili zbog nečega sličnoga, zapovjeđeno je da u svakoj oblasti dva puta godišnje budu sabori: prvi prije četrdesetoga dana svetoga i velikoga posta, a drugi poslije vremena branja voća.
Tumačenje: Prema riječima izreke, dolikuje da čovjeka izliječi onaj koji ga je ranio. Tako i onome koji je od svoga biskupa primio zapovijed isključenja ne priliči da ide drugome i bude primljen bez ispitivanja i traženja krivnje. Potrebno je razmotriti razlog isključenja: nije li možda bez razloga izrečeno, nego zbog malodušnosti, to jest zbog srdžbe biskupa, ili zbog nekakve rasprave, ili zbog nekoga drugoga razloga, ili zbog neispunjavanja strastvene molbe biskupove — a strastvena molba jest kad kaže: „Ako mi to ne učiniš, bit ćeš isključen.“
Da ne bi bili isključeni oni koji nisu krivi za isključenje, i da biskupi koji isključuju ne bi bili prezreni od onih koji takve primaju bez ispitivanja, zbog toga sveti Sabor zapovijeda da dva puta godišnje u svakoj oblasti budu sabori, kako bi se zajedničkom voljom svih biskupa te oblasti riješilo svako crkveno pitanje, zahtjev i nesuglasica.
Isto zapovijeda i 37. pravilo Svetih apostola. Osim onoga što smo ondje napisali, 8. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači i 6. pravilo Sedmoga sabora u Nikeji govore da se, zbog oskudice sredstava biskupa koji bi putovali na sabor, zapovijeda da jednom godišnje bude sabor u svakoj oblasti, ondje gdje odredi metropolit.
Vrijeme sabora je između blagdana Pashe i mjeseca listopada. Taj mjesec je nakon branja voća i tada lišće pada s drveća.
6. pravilo: Egiptom, Libijom i Pentapolom neka upravlja aleksandrijski biskup. Rimski biskup neka upravlja onima koji su pod Rimom, a antiohijski i ostali biskupi neka upravljaju svojim oblastima.
Ako neki biskup bude postavljen bez volje metropolita, neka ne bude biskup, jer izbor biskupa, kako pravila zapovijedaju, mora biti u suglasnosti mnogih. Ako se trojica usprotive, neka ne budu poslušani.
Tumačenje: Svaki patrijarh dužan je upravljati svojom oblasti i neka nitko od njih ne prisvaja druge oblasti koje od početka nisu bile pod njegovom rukom, jer je to oholost svjetovne vlasti. Priliči biskupima svake oblasti da poznaju najstarijega i da ga poštuju, a to je biskup u metropoliji, i bez njegove volje neka se biskupi ne biraju. Ako se bez njegove volje netko izabere, takav neka ne bude biskup.
Ako se po volji metropolita okupe na vijećanje radi izbora, pa ne budu suglasni nego neki počnu proturječiti, neka vrijedi sud i izbor većine, a oni kojih je manje neka ne budu poslušani.
O ovome vidi 8. pravilo Trećega sabora u Efezu, 34. pravilo Svetih apostola, 9. pravilo Sabora u Antiohiji, 2. i 3. pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu te 3. pravilo Sabora u Sardici.
7. pravilo: Biskup elijski neka bude poštovan, uz očuvanje dostojanstva palestinske metropolije.
Tumačenje: Sto dvadeset treća Nova zapovijed, sadržana u 1. grani 1. Carske knjige, jeruzalemskoga biskupa (Jeruzalem se naziva Elija) naziva patrijarhom. Po ovom pravilu elijskome, to jest jeruzalemskom biskupu, priliči da bude poštovan čašću patrijarha.
Budući da je Cezareja zvana Stratonova bila prva metropolija Palestine i pod njom je bio Sveti Grad, patrijarhu Elije priliči imati svoju čast, a u cijelosti se mora očuvati i čin cezarejske metropolije — pod kojom je prije bio i Sveti Grad — te ona treba imati svoju vlast. O tome vidi 12. pravilo Četvrtoga sabora u Kalcedonu.
Zašto pravilo Sveti Grad naziva Elija? Od drevnih vremena zvao se Solima, potom Jebus, a kasnije Jeruzalem. Kad su došli Rimljani, opljačkali su i razorili grad. Potom je rimski car Hadrijan, zvani Elija, sagradio grad. Nije ga ponovno nazvao Jeruzalem, nego ga je po svome imenu nazvao Elija.
8. pravilo: Heretici koji se nazivaju „čisti“, kada pristupaju Katoličkoj Crkvi, neka najprije ispovjede da će se pokoravati crkvenim zakonima, općiti s dvobračnima i oprostiti onima koji su zgriješili. Ako u nekom gradu postoji pravi biskup toga grada, a postoji i drugi biskup ili prezbiter od ovih nazvanih „čistima“, neka ostanu u svome činu. Ipak, biskup postavljen od „čistih“ neka ima čast kao prezbiter, ili ako biskup toga grada želi, neka mu da biskupiju negdje na selu. Nije moguće da dva biskupa budu u jednom gradu.
Tumačenje: Oni od krivovjernika koji pristupaju Svetoj, Božjoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, jedni trebaju primiti puno krštenje, drugi se samo pomazuju svetim mirom, a treći samo proklinju svoju i svaku drugu herezu.
Ove koji se nazivaju „čistima“ u tu je herezu uveo Novat, prezbiter Rimske Crkve. Od njega su dobili ime „čisti“, jer ne prihvaćaju pokajanje onih koji se obraćaju od grijeha te zabranjuju drugi brak, zbog čega one koji su bili u drugom braku nikako ne primaju u zajednicu.
Ako takvi pristupaju Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi i ispovjede da će primati one koji su bili u drugom braku u zajedništvo, da neće huliti na drugi brak te da će opraštati grijehe onima koji su zgriješili i pokajali se — jednostavno rečeno, ako će slijediti sve crkvene zapovijedi, proklevši svoju i svaku drugu herezu — neka budu primljeni i neka se samo pomazuju svetim mirom.
Ako među njima ima biskupa, neka ostanu u svome činu samo ako u tome gradu nema drugoga biskupa Katoličke Crkve. Tako će biti poštovan onaj koji je od početka pravi biskup, i jedan neka sjedi na biskupskom prijestolju. Onaj koji je među „čistima“ nazivan biskupom neka bude poštovan kao prezbiter, jer ne priliči da dva biskupa budu u jednom gradu.
Ako je, kao što rekoh, po volji biskupa toga grada, neka mu dopusti da se i naziva biskupom, ali neka se ne dotiče biskupskog djelovanja. Ako želi, može ga postaviti i za biskupa nekoga sela.
9. pravilo: Oni koji su bez ispitivanja postavljeni, a poslije toga budu razotkriveni zbog ranijih grijeha, neka prestanu sa službom.
Tumačenje: Ako je netko zgriješio i duhovnom ocu nije ispovjedio takve grijehe koji mu zabranjuju svećenstvo, nego ih je prikrio te bez ispitivanja bude postavljen na prezbiterski ili biskupski čin, pa se i nakon postavljenja razotkrije da je počinio takav grijeh, neka napusti svećenstvo.
10. pravilo: Oni koji su otpali, znao to ili ne znao onaj koji ih postavlja, ako budu postavljeni, neka budu svrgnuti.
Tumačenje: One koji su se odrekli Gospodina našega Isusa Krista pa se potom pokajali, ne priliči primati u svećenstvo. Kako svećenik može biti onaj koji tijekom svoga života nije dostojan pričestiti se Svetim Tajnama osim na samrti? Ako netko, sa znanjem ili bez znanja onoga koji ga postavlja, bude udostojen svećenstva, ovo pravilo zapovijeda da takav bude svrgnut. Ako se i poslije postavljenja to dozna, podliježe ovom pravilu jer je postavljenje bilo bezakonito.
11. pravilo: Oni koji su bez ikakve nužde prestupili, iako su nedostojni milosti, neka ipak budu udostojeni određene blagosti. Dvanaest godina neka budu s onima koji pripadaju.
Tumačenje: Oni koji su otpali od vjere bez ikakve prisile, premda su nedostojni čovjekoljublja, ipak neka budu udostojeni određene milosti. Ako je netko među njima dobar i kaje se iz svega srca, neka tri godine bude s onima koji slušaju, to jest neka stoji vani, izvan crkvenih vrata, i sluša Sveto Pismo. Nakon tri godine neka bude uveden unutar crkve i neka bude s onima koji pripadaju, te neka sedam godina stoji iza stražnje strane ambona. Kada đakon kaže: „Vi koji ste oglašeni, izađite“, i on neka izlazi iz crkve. Nakon tih sedam godina, još dvije godine neka stoji s vjernima i s njima prima molitve, sudjelujući u molitvi sve do kraja službe, to jest do Božanske Pričesti. Tijekom te dvije godine neka se ne pričešćuju, nego po završetku tog vremena neka budu udostojeni zajednice Svetih Tajni.
12. pravilo: Oni koji su bili prisiljeni i pokazali se kao oni koji se protive, a potom priđoše nevjernicima i opet primiše vojni čin, deset godina neka budu isključeni. Potrebno je pažljivo promatrati cjelokupni način njihova pokajanja. Onome koji se iskreno kaje i koji je primio zabranu, biskup neka čovjekoljubivije izrekne odredbu; ako je lijen, neka prema njemu bude stroži.
Tumačenje: Oni koji su bili prizvani Božanskom milošću te im je pri prvom ispitivanju bilo ponuđeno da pristupe bezbožnicima, pa su se usprotivili i vratili pojas, to jest vojna znamenja, a potom se ipak pokoriše i pristadoše misliti kao bezbožnici kako bi zadržali prijašnju čast u vojsci — takvi neka tri godine budu s onima koji slušaju, deset godina s onima koji pripadaju, a nakon toga neka budu udostojeni Svetih Tajni.
Biskupu priliči smanjiti ili povećati epitimiju, to jest zabranu, promatrajući pokajanje onih koji se obraćaju: čine li to sa strahom, trepetom i suzama. Takvima treba ublažiti zabranu. Ako je netko nemaran i lijen, takvome treba dati još strožu odredbu.
13. pravilo: Onaj koji je na samrti neka se pričesti. Ako netko od takvih ozdravi i ostane živ, neka bude samo s onima koji se mole.
Tumačenje: Svaki vjernik koji nosi epitimiju i isključen je od Svete Pričesti, a nađe se pri izlasku duše iz tijela, neka se pričesti kao blagim oproštajem, odnosno prečistim Tijelom i Krvlju Gospodina našega Isusa Krista. Ako ozdravi i ostane živ, neka bude s onima koji se mole, ali se ne pričešćuju. Tek nakon što ispuni potrebnu pokoru neka se udostoji milosti.
14. pravilo: Ako neki oglašeni otpadne, neka tri godine bude samo s onima koji slušaju, a potom neka se moli s oglašenima.
Tumačenje: Postoje dva stupnja oglašenih. Prvi su oni koji tek pristupaju Katoličkoj Crkvi, a drugi oni koji su već bili poučeni vjeri. Ako takav poučeni padne u grijeh, ne ostavlja se bez zabrane, iako sveto krštenje pere svaku duševnu nečistoću, nego se pribraja među one koji slušaju i nakon tri godine opet se može moliti s oglašenima. O tome pogledaj i 5. pravilo Sabora u Novoj Cezareji.
15. pravilo: Iz grada u grad ni biskup, ni prezbiter, ni đakon neka ne prelazi, jer će ponovno biti vraćeni u crkve u koje su postavljeni.
Tumačenje: Ovo pravilo ne samo biskupu nego i prezbiteru i đakonu strogo zabranjuje da prelaze iz grada u grad. Pravilo zapovijeda da se oni koji tako čine vrate u svoj grad i svoju crkvu u kojoj su i postavljeni.
Prvo i drugo pravilo Sabora u Sardici još strože kažnjava takve, isključujući ih iz općenja — takvom im epitimijom prijeti.
16. pravilo: Prezbiteri i đakoni koji iz svoje crkve odlaze u drugu neka ne budu primljeni, nego neka se vrate u svoja prebivališta. Ako neki biskup postavi nekoga tko je pod vlašću drugoga, bez dopuštenja njegova biskupa, takvo postavljenje nema nikakve valjanosti.
Tumačenje: I ovo pravilo, kao i prethodno, zapovijeda da nijedan prezbiter ili đakon ne napušta svoju crkvu kojoj je pribrojen. Ako ode iz nje, neka ga drugi biskup ne primi, nego neka se brzo vrati u svoje prebivalište. Ako neki biskup primi klerika koji je došao od drugoga biskupa i postavi ga na viši stupanj u svojoj crkvi bez volje njegova biskupa, to nije valjano postavljenje, to jest treba biti svrgnut.
17. pravilo: Oni koji uzimaju lihvu ili kamatu, po ovom su pravilu strani Crkvi i neka budu svrgnuti iz čina.
Tumačenje: Zelenaška kamata, poznata kao „stotinarska lihva“, jest kada zajmodavac nekome posudi 100 perpera, a uz vraćanje tih 100 traži još 12. To je stotinarska lihva. Ima i onih blažih koji uzimaju polovicu toga, to jest šest perpera na sto. Takva i slična kamata — bilo mala ili velika — sve je to lihva. Isto vrijedi i za odjeću ili drugu zaradu.
Neki pak daju zlato ili dobitak trgovcima govoreći: „Idite i trgujte, neću vam uzimati kamatu, ali ako nešto zaradite, dobit ćemo podijeliti napola. Ako pak bude gubitak, on je vaš, a naše neka ostane cijelo.“ Takvi uzimaju najgoru lihvu jer u dobiti sudjeluju, a u gubitku ne.
Oni koji to čine, ili smišljaju druge načine da steknu pogubnu dobit, ako su iz svećenstva, zaboravljaju Božansko Pismo koje kaže: „Srebra svojega ne daj na lihvu i mita protiv nevina ne primi.“ Takvi neka budu svrgnuti iz klera i neka budu strani pravilima, premda 44. apostolsko pravilo i 10. pravilo Šestoga sabora u Trulu ne zapovijedaju da odmah budu svrgnuti, nego tek ako nakon zabrane nastave to činiti.
18. pravilo: Đakoni neka ostanu u svojoj službi: neka ne vrše proskomidiju, neka ne daju Pričest prezbiterima i neka se ne dotiču Svetinje prije njih. Također neka ne sjede među prezbiterima. Bezakono je i neuredno ako se tako što događa.
Tumačenje: Sveti Oci izložiše ovo pravilo jer su našli da se u nekim gradovima događaju ružne i neuredne stvari. Zato zapovijedaju đakonima da ne vrše prinošenje, to jest proskomidiju, da ne pričešćuju prezbitere Božanskom Pričešću, niti da se prije njih pričešćuju, nego da poslije prezbitera primaju taj blagoslov od biskupa ili prezbitera.
Neka ne sjede među prezbiterima, da ne bi pomislili kako su časniji od njih, što je drskost.
Ako netko u tome ustraje, po ovom pravilu treba biti svrgnut.
19. pravilo: Pavlijani se ponovno krštavaju, a oni koji se među njima nazivaju klericima, ako su besprijekorni, poslije krštenja mogu biti postavljeni. Ako su poročni, neka budu svrgnuti. Đakonise koje su od njih zavedene, budući da nemaju postavljenje, neka se smatraju svjetovnjakinjama.
Tumačenje: Oni koji Svetoj i Apostolskoj Crkvi pristupaju iz pavlijanske hereze neka se ponovno krste, to jest neka prime krštenje drugi put, jer njihovo prvo krštenje nije bilo pravo krštenje budući da je bilo heretičko.
Ako su neki među njima bili biskupi, prezbiteri ili đakoni te imaju besprijekoran život, neka ih biskup Katoličke Crkve u kojoj su kršteni postavi svaki u svoj čin. Ako se pokažu nedostojnima, neka budu svrgnuti iz čina.
Đakonise među njima, budući da nemaju nikakvo postavljenje, ako pristupe Katoličkoj Crkvi i krste se, neka budu pribrojane među svjetovnjake.
Pavlijani su sljedbenici hereze Pavla Samosatskog, koji je ponižavajuće učio o Kristu, propovijedajući da je On običan čovjek čiji početak nije od Oca prije svih vjekova, nego od Marije.
20. pravilo: U sve nedjelje i u dane Pedesetnice nedostojno je klečati, nego neka se svi ljudi mole stojeći.
Tumačenje: Ne treba klečati u sve nedjelje i u sve dane svete Pedesetnice, to jest od Kristova Uskrsnuća do Silaska Duha Svetoga. To su zapovjedili i drugi Sveti Oci, kao i Bazilije Veliki, koji zabraniše klečanje u tim danima.
Zapovijedaju da se molimo stojeći jer smo uskrsli s Kristom i dužni smo tražiti ono što je gore. Uz to, uskrsni dan — sveta nedjelja — slika je budućega vijeka, dana jednoga i osmoga, kako ga i Mojsije u Knjizi Postanka naziva „dan jedan“, a ne prvi dan. Taj jedan dan nagovješćuje beskonačni vijek koji će doći.
Time Crkva svoje vjernike potiče da se sjećaju toga dana i pripravljaju za njega, te im zapovijeda da se mole stojeći kako bi neprestano imali na umu nebesko prebivalište. Zato u te dane ne klečimo, premda se to nije svugdje čuvalo.
Ovo pravilo svima zapovijeda da to drže i čuvaju po zakonu.
Završiše u Gospodinu pravila svetoga Prvog sveopćeg sabora u Nikeji.
6. Poglavlje: SVETOG MJESNOG SABORA U ANKARI. 25 pravila
Prvi od svih sabora bio je u Antiohiji Sirijskoj zbog Pavla Samosatskog, kada je u Rimu vladao Aurelijan. Poslije toga bio je ovaj sveti Sabor u Ankari — Ankara je metropolija galatijska. Ovaj sveti sabor bio je prije onoga Sabora u Nikeji, ali zbog uzvišenosti djela Sveopćega sabora, postavljen je poslije njega, kao drugi. Predstojnici ovoga sabora bili su Vitalije, biskup Antiohije Sirijske, Agrikolaj iz Cezareje Kapadokijske i svećeni mučenik Bazilije, biskup Amasijski.
U vrijeme progona mnogi kršćani nisu mogli izdržati muke do kraja i, pokorivši se mučiteljima, prinijeli su žrtvu idolima, a zatim su se pokajali i ponovno pristupili Svetoj Crkvi na pokajanje. Upitan od Svetih Otaca o tome kako valja primati one koji su se odrekli Krista, sveti Sabor izloži pravila o tome, kao i o drugim stvarima koje su ovdje.
1. pravilo, koje je i 2. pravilo: Prezbiteri i đakoni koji su najprije prinijeli žrtvu idolima, a potom se istinski i iz srca obratili, neka imaju zajednicu samo u mjestu i časti. Svetinja neka se nikako ne dotiču.
Tumačenje: Prezbiterima i đakonima koji su tijekom progona bili prisiljeni prinijeti žrtvu idolima, a potom se istinski obratili Katoličkoj Crkvi, kajući se zbog nedjela koje su učinili, treba dopustiti samo sjedenje i čast. No nedostojni su služiti: prinositi kruh i čašu, davati narodu riječ pouke ili činiti bilo što od svete službe.
3. pravilo: Onima koji su bili mučeni i uistinu prisiljeni, te su poslije mučenja uzeli idolsku hranu, neka se ne zabranjuje zajedništvo. Ako su i svjetovnjaci koji su tako postradali, ni u čemu nisu zgriješili. Ako žele primiti i rukopoloženje, neka ga dobiju ako su u ostalome neporočni.
Tumačenje: Oni koji su poslije mnogih muka bili prisiljeni primiti idolsku hranu, tako što im je na silu stavljana u usta, ili nešto slično tome; ili oni koji su primili tamjan koji im je stavljen u ruke, pa su bili silom primorani ispustiti ga na metalni tronožac u kojem je bio užareni ugljen; i koji su neprestano ispovijedali da su kršćani, a ono što se dogodilo s plačem priznavali kao krivicu, u siromašnoj odjeći, tužna izgleda i skrušena života — takvima se, kao onima koji nemaju grijeha, ne zabranjuje općenje, nego neka ostanu u svojoj časti. Ako je riječ o svjetovnjacima i požele svećeničko postavljenje, ako im je prijašnji život neporočan, neka im se samo zbog spomenutoga ne brani dobivanje takve časti.
4. pravilo: Oni koji su vođeni s radošću ušli u idolsku hram i ondje jeli, šest godina neka pripadaju.
Tumačenje: Oni koji su bili prisiljavani prinijeti žrtvu idolima ili večerati u idolskom hramu, pa su se zatim pokorili i vesela lica ušli, odjeveni u skupocjenu odjeću, te ondje jeli večeru ili prinijeli žrtvu — takvi neka jednu godinu budu s onima koji slušaju, zatim tri godine neka pripadaju, i druge dvije godine neka stoje s vjernima i samo molitveno zajedničare s njima. Poslije tih šest godina neka dobiju puninu i neka se pričeste Božanskim Tajnama.
5. pravilo: Oni koji su u odjeći žalosti ušli i u suzama jeli, tri godine neka pripadaju. Ako nisu jeli, dvije godine neka pripadaju. Biskup, razmotrivši njihov raniji i kasniji život, jesu li revni ili nemarni, neka pokaže ili ne pokaže čovjekoljublje.
Tumačenje: Oni koji su bili prisiljeni ući u poganski hram i ondje jesti — ako su ušli u odjeći žalosti i, dok su jeli, plakali sa suzama — takvi, kao oni koji su očito bili izloženi prisili i nisu ni pomišljali da to čine svojom voljom, budući da su svoje udove dali na odsijecanje izvršavanjem bezakone volje onih koji su ih prisiljavali, tri godine neka samo pripadaju. Potom, osim pričešćivanja Svetim Tajnama, neka budu primljeni da stoje s vjernima.
Ako su samo ušli u idolski hram, ali nisu jeli žrtvovano idolima, dvije godine neka budu s onima koji pripadaju, jednu godinu neka stoje s vjernima moleći se, i poslije te tri godine neka se u potpunosti prime, to jest neka se pričeste Božanskim Tajnama.
Biskup ima ovlast da im, ako na njima vidi revnost ili nemar, prema tome odredi: da im se vrijeme pokajanja čovjekoljubivo skrati ili čak produlji. Neka ispita i kakav im je bio prijašnji život, pa neka na temelju oba stanja — posljednjega i prethodnoga — ili smanji ili produlji epitimiju, to jest zabranu.
6. pravilo: Čovjek koji se uplašio same prijetnje i prinio žrtvu idolima, a zatim se pokajao, pet godina neka pripada.
Tumačenje: Onaj koji nije pretrpio nikakve muke, nego se uplašio same prijetnje i prinio žrtvu idolima, te je neko vrijeme bio u prelesti, neka jednu godinu bude s onima koji slušaju, tri godine s onima koji pripadaju, dvije godine neka bude s vjernima i samo molitveno zajedničari, pa po ispunjenju svih šest godina neka bude primljen u punini i udostojen Božanskoga Pričešća.
7. pravilo: Ako je netko, imajući svoju hranu, jeo s bezbožnima na njihov blagdan, dvije godine neka pripada.
Tumačenje: Ako se dogodi da je netko tijekom poganskih blagdana, koji se održavaju na za to određenim mjestima, ondje prolazio i svoj kruh jeo s njima, neka samo dvije godine pripada. Treba li se od tada samo u molitvi pridružiti vjernima ili se pričestiti Božanskim Tajnama, neka presudi biskup, ispitavši kako je taj pokajnik inače živio.
8. pravilo: Tko je dva ili tri puta prinio žrtvu idolima, sedam godina neka pripada.
Tumačenje: Onaj koji nije samo jednom, nego je dva ili tri puta prinio žrtvu idolima, budući prisiljen, takav neka četiri godine pripada, dvije godine neka stoji s vjernima bez pričešćivanja i neka samo u molitvi zajedničari, a po isteku sedme godine neka se potpuno primi, to jest neka se pričesti Božanskim Tijelom i Krvlju.
9. pravilo: Tko ne samo da je svojom voljom prinio žrtvu, nego je i druge prisiljavao da isto učine, deset godina neka pripada.
Tumačenje: Ako je netko svojevoljno prinio žrtvu idolima i samoga sebe pogubio, a potom i druge prisilio i gurnuo u pogibelj, ako se obrati, tri godine neka bude s onima koji slušaju, šest godina neka bude s onima koji pripadaju, jednu godinu neka stoji s vjernima i samo molitveno zajedničari s njima čak do kraja Božanske službe. I tako proživjevši deset godina, neka bude potpuno primljen i neka se udostoji Božanskih svetinja. Ako je ispitan njegov ostali život, ne treba ga lišiti Božanskoga Pričešća.
10. pravilo: Tko želi biti postavljen za đakona, i ako pred biskupom kaže: „Ne mogu podnositi da se ne oženim”, takav neka nakon vjenčanja bude đakon. Ako pak prešuti, pa se kasnije oženi, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda da, ako đakon prije postavljenja bude upitan od biskupa i posvjedoči o sebi pred okupljenima: „Ne mogu djevičanski živjeti, nego želim stupiti u bračnu zajednicu”, neka mu se to ne brani; i nakon postavljenja, kada uđe u brak, neka ostane u toj službi i časti. Ako, međutim, na upit za vrijeme postavljenja prešuti i bude primljen kao onaj koji će ostati u djevičanstvu, a zatim se zakonitim brakom sjedini sa ženom, neka se iz đakonstva svrgne.
Ipak, ovome se pravilu protivi 6. pravilo Šestoga sveopćeg sabora, koji je bio u Trulskoj palači, jer ono nikako ne dopušta da onaj koji se nije ranije oženio, nakon postavljenja u stupanj podđakona, đakona ili prezbitera, stupi u bračni suživot, nego zapovijeda da se svrgnu oni koji se usude to učiniti. To se pravilo drži, a ovo se odbacuje.
11. pravilo: Ako djevojku koja je zaručena otme drugi, neka se vrati prvome.
Tumačenje: Ovo pravilo za djevojku koja je zaručena muškarcu, a potom ju otme drugi, zapovijeda da se ona vrati prvom zaručniku, čak i ako ju je otmičar oskvrnuo. Pedeset osma glava 60. Carske knjige velikim kaznama kažnjava onoga koji je oteo djevojku, kao i one koji su mu u otmici pomagali i one koji su ga makar malo na to poticali. Ne dopušta se da otmičar s njom stupi u brak ni ako to želi oteta djevojka, ni ako to žele njezini roditelji; ako pak njezini roditelji pristanu da se to učini, bivaju prognani u zatočenje.
12. pravilo: Tko je prinio žrtvu idolima prije nego što je kršten, nije kriv poslije krštenja.
Tumačenje: Budući da sveto krštenje svojom snagom ispire svaku grešnu nečistoću, ako je netko prinio žrtvu idolima prije krštenja, poslije krštenja nije kriv i neka stupi u svećenički čin ako se njegov kasniji život pokaže neporočnim.
13. pravilo: Seoski biskup ne može postavljati bez dopuštenja gradskog biskupa.
Tumačenje: Ovo pravilo potpuno zabranjuje seoskim biskupima da ikoga postavljaju bez dopuštenja biskupa koji je u gradu. Deseto pravilo Sabora u Antiohiji zapovijeda im da postavljaju samo čitače, podđakone i zaklinjače, a prezbitere i đakone ne smiju postavljati osim s dopuštenjem biskupa koji je u gradu i pod kojim se ta oblast nalazi. I Bazilije Veliki, našavši da su neki bez ispitivanja od strane seoskih biskupa uzeti za crkvene služitelje, te da su mnogi prezbiteri i đakoni postavljeni po zapovijedi tih istih, nadalje ne dopušta da seoski biskupi ikoga bez njegove suglasnosti primaju u crkvenu službu, nego da seoski biskupi ispitaju dostojne i prihvate ih; ali ih ne treba priključiti kleru, to jest postaviti, dok njega ne izvijeste o njima.
14. pravilo: Svećenik koji izbjegava jesti meso neka ga samo okusi i neka ostane pri tome. Ako ne želi jesti ni povrće kuhano s mesom, neka prestane sa službom.
Tumačenje: Ako prezbiter ili đakon ne jede meso, neka ga samo okusi, pa ako hoće, neka ga opet ne jede. Ako se ne pokori i ne jede ni povrće kuhano s mesom, neka bude svrgnut, jer odbacuje Božje stvorenje i kleveće ga. O ovome potraži u 51. pravilu Svetih apostola.
15. pravilo: Ako prezbiteri prodaju nešto crkveno, neka to bude nevažeće i neka bude po sudu biskupa, to jest po njegovoj volji.
Tumačenje: Po smrti biskupa neka klerici te Crkve čuvaju crkveno imanje cijelo i nepovrijeđeno. Ako nema klerika, neka ga čuva metropolit, kako bi sve cijelo i neoštećeno predao biskupu koji će biti postavljen u toj Crkvi. Ni metropolit ni klerici neka ništa od takve imovine ne uzimaju. Ako je Crkva ostala bez biskupa, neka ne bude dugo bez biskupa, nego neka se u roku od tri mjeseca u njoj postavi biskup, osim ako neka neizbježna nužda ne produlji vrijeme. Ako u vremenu u kojem Crkva biva bez biskupa nešto od crkvene imovine bude prodano od strane klerika, neka to bude nevažeće i neka bude u vlasti biskupa: ako on želi, neka raskine prodaju i uzme crkvenu posudu ili drugo što je prodano; ili neka potvrdi prodaju i primi cijenu. O ovome potraži u 25. pravilu Sabora u Kalcedonu i 35. pravilu Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
16. pravilo: Oni koji su s nerazumnim životinjama počinili blud prije navršene dvadesete godine, petnaest godina neka pripadaju. Ako je stariji od tog uzrasta i ima ženu, a padne u to, dvadeset i pet godina neka pripada. Ako ima ženu i pedeset godina, neka pripada sve do ishoda svoje duše.
Tumačenje: Osamdeset prva glava, trideset sedme grane, 60. Carske knjige zakona zapovijeda da oni koji čine blud s nerazumnim životinjama, to jest sa svakom četveronožnom stokom, ili s muškim spolom, budu kažnjeni odsijecanjem djetorodnog uda. Zbog toga i ovo pravilo zapovijeda: ako su to činili mlađi od dvadeset godina, neka petnaest godina pripadaju, a drugih pet godina neka stoje s vjernima i zajedničare samo u molitvi, a potom neka se pričeste Svetim Tajnama. Oni koji su stariji od spomenutog uzrasta i padnu u takvu strast, a imaju svoju ženu, neka dvadeset i pet godina pripadaju i drugih pet godina stoje s vjernima i molitveno zajedničare, a poslije toga neka se pričeste Božanskim Svetinjama. Oni koji su stariji od pedeset godina i imaju ženu, a padnu u spomenutu strast, zapovijeda se da sve preostalo vrijeme života pripadaju i da se pred ishod duše udostoje blagog ispraćaja, to jest da se pričeste Tijelom i Krvlju Kristovom.
17. pravilo: Gubavac, ili onaj koji je sam ogubavio, neka se moli s onima koji se kolebaju.
Tumačenje: Budući da su gubavci u Mojsijevu Zakonu označeni kao nečisti, zato i ovo pravilo onoga koji se oskvrnuo s nerazumnim naziva nečistim i gubavim. Ono zapovijeda da oni koji su sa ženama protuprirodno, ili s muškim spolom, ili s nerazumnim životinjama činili gnusobu, te ogubavili sebe i druge, to jest prenijeli gubu drugima i naučili ih svojoj nečistoći — zato se govori “gubavac” i “onaj koji ogubavljuje”, kao prepunjen smradom grijeha — sve vrijeme svoga života mole s onima koji se kolebaju. Po velikom Dionisiju riječ je o onima koje drži nečisti duh i kojima nije dopušteno moliti se s vjernima, nego imaju izdvojeno mjesto i ondje se mole. O ovome traži 62. i 63. pravilo Bazilija Velikog, i naći ćeš za takvo sramotno djelo manje epitimije, to jest zabrane.
18. pravilo: Biskup koji je postavljen, ako ne bude prihvaćen od stanovnika mjesta u koje je postavljen, pa počne dosađivati drugim biskupijama, neka bude isključen. Ako želi biti pridružen prezbiterima, neka bude. Ako dosađuje i tamošnjem biskupu, neka bude svrgnut iz prezbiterske časti.
Tumačenje: Ako je neki biskup postavljen, a ne bude primljen od ljudi onoga grada koji mu je povjeren na staranje, pa počne nasrtati na druge biskupije i stvarati metež tamošnjim biskupima, neka bude isključen. Ako želi biti pribrojen među prezbitere, sjediti s njima i imati čast koju oni imaju, neka bude s njima. Ako protiv tamošnjeg biskupa stvara metež i preotima neka biskupska ovlaštenja, neka bude lišen prezbiterstva i isključen iz Crkve.
19. pravilo: Tko obeća da će živjeti u djevičanstvu pa odbaci obećanje, četiri godine neka bude isključen. Djevice koje dolaze nekima kao braći neka im ne dolaze.
Tumačenje: Ovo pravilo nalazi se u opširnim pravilima i govori o onima koji obećavaju da će živjeti u djevičanstvu, a potom djevičanstvo odbace. Zapovijeda da ispune zabranu za one koji stupaju u drugi brak. Zabrana za dvobračnika, kao što zapovijeda 4. pravilo svetog Bazilija Velikog, jest da jednu godinu bude isključen, iako neki Oci takve isključuju na dvije godine. Sam Bazilije u svom 19. pravilu kaže: Za zavjete muškaraca o djevičanstvu ne znam, osim što su se neki pribrojili monaškom činu. Ipak, mislim da i te muškarce koji obećavaju djevičanstvo treba ispitati i njihovo ispovijedanje javno primiti, tako da ako odbace svoje obećanje i predaju se tjelesnom i sladostrasnom životu, na njih treba naložiti epitimiju za blud.
Skrativši pravilo koje je sadržano u opširnoj zapovijedi, naglašava se da se oni koji odbacuju djevičanstvo prevedu u isključenje i da se na njih naloži epitimija za dvobračnike, to jest zabrana Bazilija Velikog koju on na takve nalaže, odnosno navodi zabranu zapovjeđenu za bludnike. Budući da je za njih zabrana sedam godina: dvije godine da budu s onima koji plaču, dvije s onima koji slušaju Božansko Pismo, sljedeće dvije s onima koji pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima i zajedničare s njima samo u molitvi. Na početku osme godine primaju se da se pričeste Božanskim Tajnama, kao što zapovijeda i 59. pravilo Bazilija Velikog.
Neki bludnicima koji podliježu zabrani daju zabranu od četiri godine: prvu godinu plaču stojeći izvan crkvenog predvorja, drugu godinu primaju se među one koji slušaju Božansko Pismo izvan carskih vrata crkvenih, treću godinu u pokajanju pribrojeni su onima koji pripadaju, što znači da stoje unutar crkve sa stražnje strane ambona, a četvrtu godinu stoje s vjernima i s njima su samo u zajednici molitve, ali ne i Pričešća. Početkom pete godine neka dobiju blagu zajednicu, to jest neka se pričeste.
Onaj koji ima ženu po rješenju, to jest oskvrnuše se prije bračnog sjedinjenja, ili ju je nasilno oskvrnuo pa se zatim njome oženio, neka čine kao što zapovijeda 22. pravilo toga svetog sabora. Prema onome što je prihvatljivo i tom pravilu, ovo je pravilo skraćeno manjom epitimijom, to jest zabranom za bludnika, odnosno predlaže četiri godine. Ovo pravilo, bez ikakve iznimke, također zabranjuje i djevicama koje su Gospodinu obećale djevičanstvo da s muškarcima prebivaju u istom domu pod izgovorom bratstva.
20. pravilo: Preljubnik i preljubnica neka se na sedam godina isključe.
Tumačenje: Preljubnica je ona koja, imajući svoga muža, liježe s drugim; a preljubnik je onaj koji, imajući svoju ženu, liježe s drugom. O takvima i 87. pravilo Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači zapovijeda i nalaže na njih zabranu od sedam godina, kao što i ovo pravilo zapovijeda: jednu godinu da plaču, dvije godine da slušaju Božansko Pismo, tri godine da pripadaju, a sedmu godinu da stoje s vjernima. I po isteku sedam godina neka se udostoje Pričešća ako su u suzama prinijeli pokajanje.
Pedeset osmo pravilo Bazilija Velikog daje preljubnicima zabranu od petnaest godina: četiri godine da plaču, pet godina da slušaju, opet četiri godine da pripadaju i dvije godine da stoje s vjernima, a potom bivaju udostojeni općenja.
21. pravilo: Bludnice koje uzimaju smrtonosno bilje neka se deset godina kaju.
Tumačenje: Bludnice ili neke druge žene koje besramnočine blud, pa želeći se sakriti od ljudi uzimaju od nekih djetoubilačko bilje kako bi, ispivši ga, umorile dijete u sebi, neka takve prime zabranu od deset godina. Dvije godine neka stoje izvan crkve s onima koji plaču; tri godine neka budu vani kraj carskih vrata i stojeći slušaju Sveto Pismo; preostale četiri godine neka budu unutar crkve i stoje sa stražnje strane ambona, a kada đakon kaže: “Vi koji ste oglašeni, izađite…”, neka izlaze iz hrama. Jednu pak godinu neka stoje s vjernima i s njima budu u zajednici molitve bez Pričešća. I tako, prošavši ove stupnjeve, neka se udostoje punine, to jest neka budu pričešćene.
22. pravilo: Tko hotimično počini ubojstvo, neka se pričesti na kraju života.
Tumačenje: Tko svojom voljom ubije čovjeka, neka se kaje sve vrijeme svoga života. Na kraju života, to jest pri ishodu duše iz tijela, neka se udostoji ispunjenja, to jest neka se pričesti Božanskim Tajnama.
23. pravilo: Tko nehotice počini ubojstvo, neka se pet godina kaje.
Tumačenje: Ako netko nehotice počini ubojstvo, takvomu ubojici ovo pravilo zapovijeda da pet godina bude pod epitimijom. Pedeset sedmo pravilo svetog Bazilija zapovijeda da takav dvije godine plače, tri godine bude s onima koji slušaju, četiri godine među onima koji pripadaju i jednu godinu stoji s vjernima, kako bi poslije deset godina primio okončanje kazne i udostojio se zajedništva.
24. pravilo: Oni koji vjeruju u vračanje i takve uvode u svoj dom da ondje čaraju ili radi očišćenja, neka se pet godina kaju.
Tumačenje: Ako se netko predaje čarobnjaku, vraču, onima koji prave amajlije ili drugima sličnima, i poziva ih u svoj dom da mu otkriju i kažu ono što znaju o njemu, ili o vradžbinama koje su na njemu, želeći da mu ih stave ili skinu, kao oni koji zlo zlom liječe, neka tri godine bude među onima koji pripadaju i dvije godine neka stoji s vjernima, zajedničareći samo u molitvi. Poslije pet godina neka se pričesti Svetim Tajnama. Šezdeset prvo pravilo Šestog sabora u Trulskoj palači nalaže da se takvi šest godina ne primaju u zajedništvo, to jest ne pričešćuju.
25. pravilo: Ako je netko, zaručivši djevojku, oskvrnuo njezinu sestru i ona zatrudni, a on zatim uzme zaručnicu, pa se prva objesi, oni koji su za to znali neka se deset godina kaju.
Tumačenje: Ako je netko zaručio djevojku i, dok još nije stupio u brak s njom, oskvrnuo njezinu sestru pa je ona zatrudnjela, a on se potom oženio svojom zaručnicom; ako se dogodi da prva, smućena žalošću, oduzme sebi život, onda se i oni koji su znali što se zbilo, pa su je mogli izbaviti od samoubojstva, a nisu je izbavili, kažnjavaju kao krivci za ubojstvo i primaju epitimiju na deset godina. Nakon tog vremena, pošto prođu kroz stupnjeve pokajanja koje smo već više puta spomenuli i budu pridruženi vjernima u stajanju i molitvi, potom se udostojavaju Božanskog Pričešća.
U Kristu se dovršiše pravila svetog mjesnog sabora u Ankari.
7. Poglavlje: SABOR U NOVOJ CEZAREJI. 15 pravila
U Novoj Cezareji, blizu Crnoga mora, okupio se sabor, koji je drugi poslije Ankarskoga sabora, a prvi prije ostalih, pa i prije Prvoga sveopćeg sabora, sabora u Nikeji. Na ovom su se saboru sastali Sveti Oci, a s njima bijaše i sveti svećenomučenik Bazilije, biskup amasijski, te proglasiše pravila radi upravljanja Crkvom, a ona su sljedeća:
1. pravilo: Prezbiter koji se oženi neka prestane sa službom. Ako učini blud ili preljub, neka se potpuno svrgne i neka bude uveden među one koji se kaju.
Tumačenje: Ako netko kao neoženjen postane prezbiter, a poslije postavljenja se oženi, neka bude isključen iz svećenstva, to jest neka se iz čina svrgne, ali neka ima čast i sjedenje s prezbiterima. Ako pak učini blud ili preljub, neka se isključi iz Crkve i privede pokajanju.
2. pravilo: Ona koja se brakom vezala za dvojicu braće neka sve vrijeme svoga života bude izvan Crkve. Ako na samrti obeća da će razriješiti brak, neka bude primljena u pokajanje. Ako pak umre žena ili muž iz takvoga braka, onome koji ostane živ teško je pokajanje.
Tumačenje: Ako neka žena stupi u brak s dvojicom braće, to jest kada umre prvi, pa pođe za drugoga i počne prebivati u takvom bezakonitom braku, neka sve vrijeme njezina života bude izopćena iz Crkve. O ovome potraži 23. pravilo svetoga Bazilija.
Ako, približivši se smrti, obeća da će raskinuti brak ako preživi, neka bude primljena u pokajanje. Potraži 62. i 63. pravilo svetoga Bazilija.
Ako u tom bezakonitom braku i nečasnoj zajednici jedno od njih skonča, to jest ako muž ili žena umre, onome koji ostane živ teško je moguće pokajanje, budući da se nije popravio niti svojom voljom i htijenjem odbacio bezakoniti brak.
3. pravilo: Mnogooženjenima je objavljeno vrijeme pokajanja. Revno pokajanje može ga i skratiti.
Tumačenje: Ovo pravilo mnogooženjenima naziva one koji su se ženili treći i četvrti put. Vrijeme njihove zabrane i pokajanja sadržano je u četvrtom i osamdesetom pravilu Bazilija Velikoga. On zapovijeda da se oni koji su se ženili treći put isključe na pet godina, ali ih ne odbacuje potpuno od Crkve, nego ih kroz dvije godine udostojava slušanja Božanskoga Pisma, a potom do ispunjenja pet godina trebaju stajati s vjernima. Blagoj zajednici neka se ne pridružuju, i nakon toga, ako se revno i iz svega srca pokaju, neka budu primljeni u zajedništvo sa Svetinjom.
Mnogooženjeni, to jest oni koji su se ženili četvrti put, koji griješe više od bludnika, neka jednu godinu plaču, tri godine neka pripadaju, jednu godinu neka stoje s vjernima, i po završetku pet godina neka budu primljeni u zajedništvo.
Biskup ima vlast, kako kaže ovo pravilo, povećati ili umanjiti njihovo vrijeme pokajanja, gledajući na život i vjeru onoga koji se kaje.
4. pravilo: Tko pohotno želi ženu, ali ništa ne učini, neka zna da je od Boga izbavljen.
Tumačenje: Ako netko iz svega srca poželi leći sa ženom, i svu brigu ima za to te je pripravan, ali ne učini i ne provede u djelo svoju pohotu, jasno je da je bio izbavljen višnjom blagodaću. Iako je poželio i potrudio se, i bio blizu nečistom djelu, ipak se njegov trud nije ispunio do kraja zbog neke vanjske smetnje. Takvi neka prime onako kako zapovijeda 70. pravilo svetoga Bazilija za đakona koji se oskvrnuo ustima.
5. pravilo: Ako oglašeni zgriješi, a nalazi se među onima koji priklanjaju koljena, neka više ne griješi i neka bude s onima koji slušaju. Ako je pak među onima koji slušaju pa zgriješi, neka se potpuno istjera.
Tumačenje: Dva su reda oglašenih: jedni su oni koji su tek pristupili Katoličkoj Crkvi, te kao još nesavršeni, poslije slušanja svetih spisa i Božanskoga Evanđelja odmah izlaze iz hrama. Drugi su oni koji su prije određenoga vremena pristupili Katoličkoj Crkvi i bili savršeniji, pa poslije Evanđelja čekaju molitvu oglašenih; a kada đakon kaže: „Oglašeni, glave svoje Gospodinu priklonite“, oni priklanjaju koljena. Neka savršeniji, dakle, kao oni koji su okusili dobre riječi Božje i zgriješili, budu premješteni i postavljeni među one koji slušaju. Ako zgriješe i među onima koji slušaju, neka se potpuno isključe iz Crkve.
6. pravilo: Koja je trudna, kada hoće biti krštena, traži se izbor oboje.
Tumačenje: Ženi koja u utrobi ima dijete, kada hoće biti krštena, dijete koje je u njoj ne smeta u tome. I neka nitko ne misli da se, zbog majke koja se krštava, i dijete u njoj krštava, pa da misli kako se ono, ako se po rođenju krsti, krštava drugi put. Ono još nije ni izišlo na svijet, niti ima svoju osobnost, niti čini kakav izbor.
7. pravilo: Prezbiteru ne priliči jesti na svadbi drugobračnoga. Onaj se treba kajati, a ovoga tko će udostojiti milosti?
Tumačenje: Prezbiter, nakon što blagoslovi drugobračnoga i njegovu ženu, neka odstupi od trpeze i neka ne jede s njima. Ako je drugobračni pod zabranom, kakve će milosti biti dostojan prezbiter koji se radi jela slaže s takvim brakom?
8. pravilo: Svjetovnjak čija je žena počinila preljub neka se ne prima u kler. Ako klerik zna da njegova žena to čini i ne otpusti je, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako žena nekoga klerika učini preljub, i on se uvjeri da je zgriješila, a ne otpusti je, takav neka bude svrgnut. Ako zgriješi žena svjetovnjaka, takvoga ne treba primati u kler.
9. pravilo: Ako prezbiter ispovjedi da je zgriješio prije postavljenja, neka samo ne služi. Rukopoloženje neka oprašta prijestupe. Ako nisu ispovjeđeni, niti ga je tko razotkrio, neka sam ima vlast kako će postupiti.
Tumačenje: Druge prijestupe rukopoloženje razrješava, to jest postavljenje se ne dotiče samo tjelesnoga grijeha. Ako je netko prije postavljenja učinio blud, a potom bio postavljen za prezbitera i poslije postavljenja ispovjedio taj grijeh, neka zadrži mjesto i prezbitersku čast, ali neka ne čini ništa svećeničko, to jest neka ne služi. Ako pak sam ne ispovjedi niti ga tko razotkrije, neka na njemu samom bude vlast: ili da ostavi svećenstvo ili da služi.
10. pravilo: Đakon, ako je u takvom prijestupu, neka bude među slugama.
Tumačenje: Ako i đakon padne u takav prijestup prije postavljenja, a poslije postavljenja ispovjedi, neka prestane prinositi Kruh i Čašu i neka prestane poučavati ljude, i od tada neka ništa svećenički ne služi, nego neka bude samo crkveni sluga.
11. pravilo: Ako netko nema trideset godina, neka ne bude prezbiter, makar bio i dostojan. Neka ima Spasiteljevo krštenje kao primjer.
Tumačenje: Ne priliči nikome tko je po dobi mlađi od trideset godina da bude postavljen za prezbitera. I ako je čovjek zaista dostojan hvale i učen, ovo pravilo ni takvome ne dopušta, kao ni 14. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači.
12. pravilo: Tko je zbog bolesti primio Krštenje, neka ne bude prezbiter, osim ako kasnije pokaže revnost ili ako bude nedostatak ljudi.
Tumačenje: Tko je bez ikakve nužde zaželio krštenje, budući da ono može oprati svu duševnu prljavštinu, takav neka bude postavljen za prezbitera i biskupa, što zapovijeda i 80. pravilo Svetih apostola, i 2. pravilo Prvoga sabora u Nikeji, i 3. pravilo Sabora u Laodiceji, i 10. pravilo Sabora u Kartagi.
Tko se krsti zbog bolesti, ne od svoje volje, nego po nuždi pristupivši krštenju, nikako drugačije neka ne bude priman u svećenstvo osim ako se na njemu ne stekne ovo troje: ako bude pomanjkanje ljudi za postavljenje, ako taj bude dostojan hvale i veoma učen, i ako se mnogo trudio u duhovnom životu poslije krštenja.
13. pravilo: Seoski prezbiter neka ne služi u gradskoj crkvi, osim ako nije otišao biskup i svi prezbiteri. Ako su nekamo otišli i bude pozvan od ljudi, neka služi.
Tumačenje: Prezbiterima koje su biskupi postavili u selima nije dopušteno služiti u gradskoj crkvi ako je ondje biskup i gradski prezbiteri. Ako su svi otišli i neki seoski prezbiter bude pozvan da učini molitvu i prinese Žrtvu, tada neka služi.
14. pravilo: Seoski biskupi, koji su postavljeni po obrazu Sedamdesetorice apostola, jesu kao suslužitelji. Poštovani radi brige za uboge, neka služe u gradskoj crkvi.
Tumačenje: Gradski biskupi su po obrazu Dvanaestorice apostola. Na njih je Gospodin dahnuo, rekavši: „Primite Duha Svetoga; kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, i kojima zadržite, zadržavaju se.“ I potom njima bi darovano da blagodat Duha Svetoga drugima razdaju.
Seoski biskupi jesu po obrazu Sedamdesetorice apostola. Njima nije dano da razdaju blagodat Duha Svetoga, i to je jasno iz knjige Djela apostolskih. O njima se piše da, kada Filip, jedan od sedam đakona, siđe u Samariju i krsti mnoge, radi njih apostoli poslaše Petra i Ivana; i oni, došavši, polagahu ruke na krštene, i primahu Duha Svetoga. Još ne bijaše sišao ni na jednoga od njih.
Po obrazu Sedamdesetorice apostola jesu seoski biskupi, i zbog toga oni ne postavljaju ni đakona ni prezbitera, jer njima nije moguće drugima razdavati blagodat Duha Svetoga. Prinositi Žrtvu, to jest služiti u gradskim crkvama pri biskupima i prezbiterima, njima se ne zabranjuje, jer su služitelji i poštovani su zbog brige prema siromasima. Imajući vlast nad crkvenim imetkom, dužni su ga razdavati sirotinji i brinuti se o njima, i zbog toga su poštovani.
Ako je seoskim biskupima dužnost da crkveno bogatstvo razdaju ubogima, koliko je više to dužnost gradskim biskupima.
15. pravilo: Neka bude sedam đakona, kako je napisano u Djelima apostolskim, pa makar bio i veliki grad.
Tumačenje: Kao što pokazuje 16. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači, ovo pravilo ne zapovijeda o đakonima koji služe Svetim Tajnama, nego o onima kojima je predan trud i briga o siromašnim ljudima radi čovjekoljublja, onako kako i knjiga Djela apostolskih govori o njima, koji služe u potrebi trpeze. Više od ovih služitelja, čak ni ako je veliki grad, ne priliči da bude. A što se tiče služenja Svetoj Tajni, to je drugi red klerika; takvim bi se postavljenjem prešla mjera crkvene imovine.
Prošli smo u Gospodinu pravila Sabora koji je bio u Novoj Cezareji.
8. Poglavlje: SVETOG MJESNOG SABORA KOJI BIJAŠE U GANGRI. 20 pravila
Sveti sabor u Gangri, koji je izložio pravila nakon Prvoga sabora u Nikeji
Gospodina prečasni suslužitelji u Armeniji: Euzebije, Elijan, Eugenije, Olimpije, Vitinik, Grgur, Filit, Papije, Eulalije, Ipatije, Projeriosije, Bazilije, Vasas, Eugenije, okupivši se na svetom Saboru u Gangri, u Gospodinu radujući se.
1. pravilo: Ako netko kudi zakoniti brak, i ženu koja je vjerna, pobožna i poštovana, mrzi ili prekorava zato što se sjedinjuje sa svojim mužem, govoreći da takvi ne mogu ući u Kraljevstvo nebesko, neka bude proklet.
2. pravilo: Ako netko optužuje onoga koji u pobožnosti i s vjerom jede meso bez krvi, koje nije žrtvovano idolima niti je udavljeno, govoreći da zbog jedenja mesa nema nade za spasenje, neka bude proklet.
3. pravilo: Ako netko uči roba da pod izgovorom pobožnosti ne radi za svoga gospodara, da napusti svoju službu i ode, i da ne služi svome gospodaru s ljubavlju i svakim poštovanjem, neka bude proklet.
4. pravilo: Ako netko rasuđuje i ne želi primiti Pričest od prezbitera koji ima zakonitu ženu, govoreći da, kad taj služi, nije dostojno od njega primiti Pričest, neka bude proklet.
5. pravilo: Ako netko uči da se dom Božji, to jest crkva, prezire i da se za nju ne mari, te da se u njoj ne okuplja u vrijeme molitve i pjevanja, neka bude proklet.
6. pravilo: Ako netko mimo Katoličke Crkve za sebe okuplja ljude i, ne mareći za Crkvu, želi činiti ono što je crkveno mimo prezbitera koje je postavio biskup, neka bude proklet.
7. pravilo: Ako netko hoće primati ili razdavati plodove koji se donose u crkvu izvan crkve, bez suglasnosti biskupa ili upravitelja kojima je to povjereno, neka bude proklet.
8. pravilo: Ako netko daje ili prima plodove donesene u crkvu, osim biskupa ili onoga kome je povjereno da uređuje dobročinstva, da daje i prima, neka bude proklet.
9. pravilo: Ako netko živi u djevičanstvu ili se uzdržava zato što mu je brak mrzak, pa se s gnušanjem udaljava od njega, a ne radi dobra i svetog djevičanskog života, neka bude proklet.
10. pravilo: Ako netko zbog prividnog uzdržavanja, a ne zbog istinskoga smirenja, nosi lošu odjeću ili se oblači u kostrijet, i misli da će zbog toga imati opravdanje, a osuđuje one koji s pobožnošću nose bračnu odjeću ili se odijevaju u drugu, opću ili običnu odjeću, neka bude proklet.
11. pravilo: Ako neka žena, smatrajući da to čini radi uzdržavanja, promijeni odjeću, te se umjesto uobičajene ženske odjeće oblači u mušku odjeću, neka bude prokleta.
12. pravilo: Ako neka žena ostavlja svoga muža i hoće otići gnušajući se braka, neka bude prokleta.
13. pravilo: Ako netko ostavlja svoju djecu i ne odgaja ih dok ne odrastu, i ne uči ih blagovjerju koliko priliči, nego se pod izgovorom uzdržavanja ne brine za njih, neka bude proklet.
14. pravilo: Ako djeca ostavljaju svoje roditelje, iako su vjernici, odlazeći pod izgovorom pobožnosti, i ne iskazuju odgovarajuće poštovanje svojim roditeljima, misleći da je njihova pobožnost časnija, neka budu prokleta.
15. pravilo: Ako neka žena pod izgovorom svoje pobožnosti ostriže svu kosu sa svoje glave, koju joj je Bog dao kao znak pokornosti mužu, kao ona koja ruši zapovijed o pokornosti, neka bude prokleta.
16. pravilo: Ako netko neće imati udjela s onima koji iz ljubavi i radi časti Gospodnje sazivaju braću oko trpeze, i ne želeći biti u zajednici s pozvanima prekorava one koji su ondje, neka bude proklet.
17. pravilo: Ako netko radi umišljenog uzdržavanja posti u nedjelju ili subotu, osim jedne Velike subote, neka bude proklet.
18. pravilo: Ako se netko od onih koji se uzdržavaju, osim zbog tjelesne nemoći, uzoholi i razrješava postove koji su predani zajednici i koje Crkva čuva, jer o sebi čvrsto misli da je savršen, neka bude proklet.
18. pravilo iz drugoga zakonika, s tumačenjem: Ako se netko od onih koji se uzdržavaju, osim zbog tjelesne nevolje, veoma uzoholi, te razrješava postove predane zajednici i čuvane od Crkve, imajući čvrsto mišljenje o sebi da je savršen, proklet je.
Tumačenje: Šezdeset četvrto Apostolsko pravilo potvrđuje: ako se neki klerik nađe da posti nedjeljni dan ili subotu, osim jedne, neka bude svrgnut; a laik neka se isključi. Opet, 69. pravilo tih Apostolskih pravila govori: zapovijeda se da se posti Četrdesetnica Pashe, srijeda i petak, osim što se tjelesno iznemoglima može ublažiti. Eustatije sa svojom družinom ruši predaju o postu jer, kako rekosmo, misle da su dostigli savršenstvo i da im post više nije potreban. Ono što Crkva čuva, to jest sabor vjernih, njima ne slijedi, osim ako netko, prema apostolskom pravilu, zbog tjelesne iznemoglosti ne može postiti.
19. pravilo: Onaj koji zbog umišljenog uzdržavanja posti u nedjelju ili subotu, neka bude proklet.
20. pravilo: Ako se netko, zbog oholosti svojih pomisli, gnuša sabora koji bivaju u spomen svetih mučenika, ili službi i spomena koji tada bivaju, neka bude proklet.
TUMAČENJE OVIH PRETHODNO IZLOŽENIH PRAVILA SVETOGA SABORA U GANGRI
Na ovom svetom Saboru sveti Oci okupili su se radi raznih crkvenih potreba. Raspravljali su i o nekom Eustatiju te pronašli mnoga njegova bezakonja, kao i bezakonja onih koji su bili s njim. Također su izložili ova pravila kako ne bismo pali u njihovu herezu, to jest masalijansku. Oni se nazivaju i “molitvenici”.
Oni odbacuju zakoniti brak i gnušaju se jedenja mesa. Također uče robove da napuštaju svoje gospodare i takve rado primaju. Ne brinu se za crkve i oltare, ni za okupljanja koja su u njima u vrijeme pjevanja. Okupljaju se zasebno, i u crkvicama koje su po njihovim domovima, poučavaju svojim molitvama i učenjima, i zajedno pjevaju. Bez dopuštenja biskupa i prezbitera vrše crkvene tajne, to jest obavljaju službe, i, jednostavno rečeno, prestupaju sva crkvena pravila. Imaju vlastite zakone; čak svaki od njih dodaje što god pomisli da bi oklevetao Crkvu, a na vlastitu propast.
Zbog takvih ovaj je Sabor osudio njihovu herezu i zapovjedio da se takvi izbace iz Crkve.
Ako netko odbacuje zakoniti brak ili osuđuje onoga koji jede meso, osim od udavljene životinje, ili od strvine, ili od onoga što je žrtvovano idolima; ili ako netko uči robove da pod izgovorom pobožnosti napuštaju svoje gospodare i ne brinu se o svojim dužnostima; ili po vlastitom rasuđivanju ne prihvaća božanske Tajne od prezbitera koji ima zakonitu ženu; ili ako oni koji dom Božji, a to je crkva, napuštaju tijekom pjevanja i odlaze, predajući sve nemaru, te se zasebno okupljaju i poučavaju; ili koji bez dopuštenja biskupa ili prezbitera, i ne obazirući se na njih, obavljaju crkvene Tajne, to jest vrše službe, jer smatraju svoju molitvu velikom i silnom; ili uče da plodove koji se od starine prinose Crkvi — koji se radi dobročinstva razdaju od strane biskupa i onih koje je on postavio da to uređuju — ne treba prinositi Crkvi, nego davati njima i onima koji su s njima, kao onima koji su sveti; ili ako djevičanstvo ne smatraju časnijim od braka radi dobrote i čistoće, nego se braka gnušaju i ohole se te uznose nad onima koji su u braku; ili ne dolaze, ako su pozvani na trpezu Gospodina radi, nakon crkvenog otpusta, to jest na kušanje kruha i vina, nego to odbijaju i ne zajedničare s ondje pozvanima zbog svoje oholosti; ili ponižavaju onoga koji se bogati pravednošću i uz dobročinstvo; ili se rugaju onima koji nose bračnu odjeću, a sami izmišljaju neku čudnu odjeću kao da smatraju da će se njome opravdati; ili ako neke žene nose mušku odjeću da bi se narugale običnoj ženskoj odjeći, i zbog toga misle da su čiste i pravedne; ili se udaljavaju od svojih muževa gnušajući se braka; ili oni koji ostavljaju svoju djecu i ne odgajaju ih i ne poučavaju ih koliko dolikuje pobožnosti, nego se pod izgovorom uzdržavanja ne brinu o njima; ili one koje potpuno odsijecaju svoju kosu umišljajući da je to radi pobožnosti; ili, opet, ako djeca ostavljaju svoje vjerujuće roditelje i odlaze, te im ne iskazuju poštovanje kakvo dolikuje roditeljima, smatrajući da će im zbog toga bogopoštovanje biti uzvišenije; ili ako netko prestupa postove koji su nam predani i općenito ono što je sveta Crkva ozakonila da se čuva; ili ako poste nedjeljom i subotom; ili ako se, kao oholi, gnušaju i kleveću spomene svetih mučenika i službe koje tada bivaju — ako se netko nađe da čini bilo što od gore spomenutoga i poštovanoga, da se uznosi nad njima i ponižava one koji žive jednostavno, te prestupa crkvene zakone i uvodi nešto novo iz vlastitog bezumlja, neka bude proklet.
Crkva pohvaljuje i djevičanstvo sa smirenoumljem, i prima uzdržavanje koje biva s blagovjerjem i čistoćom, i divi se napuštanju svjetovnih djela uz smirenoumlje. Ona poštuje čist bračni život, i ne osuđuje bogatstvo s pravednošću i dobročinstvom. Pohvaljuje jednostavnu i lošu odjeću koja se nosi samo radi tjelesnih potreba, bez licemjerja, dok se od loše i poderane odjeće nošene s licemjerjem odvraća. I zapovijeda da se dom Božji poštuje, i da se okupljanja koja su u njemu kao sveta i korisna ljube.
Crkva ne zatvara pobožnost u ljudske kuće, nego poštuje svako mjesto sazidano u Ime Božje, i prihvaća okupljanja u tim crkvama radi pjevanja, na opću korist svim ljudima. I naziva blaženima mnoga dobročinstva koja braća čine siromašnima po drevnoj predaji.
Okupljajući, dakle, sve to u jednu riječ: Crkva ljubi sve ono što je predano iz Božanskoga Pisma i apostolskom predajom.
Prošli smo, s Bogom, pravila svetih Otaca mjesnog sabora koji je bio u Gangri.
9. Poglavlje: SVETOG MJESNOG SABORA U ANTIOHIJI SIRIJSKOJ. 25 pravila
U Sirijskoj Antiohiji bila su dva sabora. Prvi je bio u vrijeme rimskog cara Aurelijana, protiv Pavla Samosatskog, koji je bio začetnik hereze, govoreći za našega Gospodina i Boga Isusa Krista da je običan čovjek, a Sina Božjega smatrajući izgovorenom Riječju.
Na tom su saboru bili mnogi sveti Oci, među njima i sveti Grgur Čudotvorac. Okupivši se u Sirijskoj Antiohiji, gdje je bio biskup Pavao Samosatski, nisu ga mogli poučavanjem i navođenjem riječi iz Božanskoga Pisma nagovoriti da odustane od huljenja na našega Gospodina. Stoga ga zajedničkom odlukom svrgnuše i prokleše.
Budući da nije htio odstupiti s prijestolja Antiohijske Crkve, sveti Oci ovoga sabora o svemu obavijestiše cara Aurelijana. On zapovjedi biskupu Rimske Crkve i njegovim arhijerejima da ispitaju slučaj Pavla i, ako je po pravdi svrgnut, udalje ga iz kršćanske Crkve. Tako je i bilo, kako o tome govori Euzebije Pamfil.
Drugi se sabor potom okupio u Antiohiji u vrijeme cara Konstanta, sina Konstantina Velikoga, pet godina nakon smrti njegova oca. Na ovaj sveti i od Boga u miru okupljeni sabor u Antiohiju dođoše iz Sirijske doline, Fenicije i Palestine, Arabije i Mezopotamije, Kilikije i Isaurije, iz svih krajeva, jednodušni i sveti služitelji, da se raduju u Gospodinu.
Blagodat i istina Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja našega, posjetivši svetu Antiohijsku Crkvu i okupljajući ovdje okupljene u jedinstvu i slozi te u mirnom Duhu, mnogo toga utvrdi. Uz sve ostalo, ovo također utvrđuje učenjem Svetoga i mirnoga Duha, što se smatra dobrim, uz veliko promišljanje i odluku svih nas biskupa, zajedno sabranih u Antiohiji iz različitih krajeva.
O tome smo poslali obavijest vašoj znanosti, vjerujući u Kristovu blagodat i mirnoga Svetoga Duha, da i vi jednako jednodušno mislite, kao oni koji su snagom sjedinjeni s nama, te da nam svojim molitvama pomažete. Također ste sjedinjeni s nama i Svetim Duhom koji je ovdje prisutan, te na taj način zajedno s nama mudro rasuđujete i odlučujete, a pravovjerje potvrđujete i utvrđujete, u suglasju sa Svetim Duhom.
Ovo su izložena sveta pravila.
1. pravilo: Tko pokuša izmijeniti zakonom utvrđenu predaju o Pashi, ako je laik, neka bude udaljen iz Crkve, a ako je klerik, neka bude svrgnut.
Tumačenje: O ovome je rečeno i u 7. pravilu svetih apostola, naime, ako netko s Judejcima slavi Pashu, neka bude svrgnut. Ovo pravilo također zapovijeda: ako laik prekrši zakonom određenu predaju u vezi s proslavom Pashe te s Judejcima ili sam slavi Pashu u neko drugo vrijeme, neka ne bude u zajednici i neka bude udaljen iz Crkve. Ako je klerik i to čini, neka bude svrgnut i lišen svećeničke časti i imena. I klerici koji mu se pridruže nakon što je svrgnut neka također budu svrgnuti.
2. pravilo: Tko dolazi u crkvu i sluša Sveto Pismo, a potom nemarno odlazi i uzdržava se od svetoga Pričešća, neka bude isključen sve dok ne pokaže plodove pokajanja, i tek tada neka bude pomilovan. A oni koji su u zajednici s onima koji su lišeni zajednice, neka i sami budu bez zajedništva. Oni koji se mole s onima koji se ne mole u crkvi krivi su, a oni koji primaju od Crkve odvojenoga od molitve nisu bez krivnje.
Tumačenje: Od Crkve su udaljeni takvi koji ne sudjeluju u molitvi s vjernicima, nego izlaze iz hrama prije nego što je završena Božanska služba i kao nemarni uzdržavaju se od Božanskoga Pričešća, sve dok se ne pokaju i ne pokažu dobre plodove pokajanja. Kada se iskreno pokaju, ponovno će biti primljeni. A onaj koji primi onoga koji je udaljen iz Crkve i ne moli se s vjernima, pa se s njim moli u domu ili u drugoj crkvi, podliježe ovome pravilu, jer je u zajedništvu s onim koji je lišen zajedništva, te ni sam nije u zajednici. O ovome također vidi 10. i 11. pravilo svetih apostola i 33. pravilo Laodicejskog sabora.
3. pravilo: Ako neki prezbiter ili đakon, ili bilo tko iz svećeničkog reda, napusti svoje mjesto i svoju crkvu i ode u drugu oblast, preselivši se iz svoje, te ondje dugo živi, neka od tada ne služi. Štoviše, ako ga njegov biskup pozove, a on se ne vrati, nego ostane izvan reda, neka bude svrgnut i neka od tada ne može ponovno stupiti u svoj čin. Ako neki biskup primi tako svrgnutoga, neka primi zabranu od zajedničkoga sabora, jer je prekršitelj crkvenoga zakona.
Tumačenje: Poput 15. pravila svetih apostola, i ovo pravilo zapovijeda da nitko od prezbitera ili đakona, ili uopće bilo tko iz svećeničkoga reda, koji napusti svoje mjesto i svoju crkvu, ode u drugi kraj i ondje ostane dulje vrijeme, nije dostojan služiti. Ako ga još i njegov biskup pozove, a on ga ne posluša i ne vrati se, nego nastavi živjeti u neredu, neka bude potpuno svrgnut i neka se ne nada da će ponovno stupiti u taj čin. Čak i biskup koji primi tako svrgnutoga i uvrsti ga među klerike, kada se okupe svi biskupi oblasti radi crkvenih pitanja i potrebnih pravila, treba primiti zabranu od općega sabora kao prekršitelj crkvenih zakona.
4. pravilo: Ako biskup, prezbiter ili đakon koji je od sabora svrgnut ostane uporan u neposlušnosti i počne služiti, neka se ne može vratiti u svoj čin.
Tumačenje: Ovo pravilo, kao i 12. pravilo istoga sabora, zapovijeda da, ako je biskup, prezbiter ili đakon saborom svrgnut iz svojega čina i govori: „Zao sud je protiv mene izrečen i nije po pravilu“, može pozvati one koji govore protiv njega i pred drugim, većim saborom opravdati se. Ako nakon svrgavanja tako misli sam za sebe i ne pokori se, te se prije ispravljanja izrečene presude usudi služiti, tada, čak i ako viče: „Zlo su me osudili! Nisam po pravdi svrgnut!“, takav ne može ponovno primiti svoj čin niti očekivati drugi odgovor sabora. Petnaesto pravilo ovoga sabora govori da, ako je od svih biskupa koji su u oblasti svrgnut neki biskup, takav se ne može drugdje pozivati na sud niti se opravdavati, nego ostaje na snazi presuda koja je protiv njega donesena. Četvrto i peto pravilo Sabora u Sardici dopuštaju biskupu ili prezbiteru kojega su svi biskupi oblasti svrgnuli da pozove one koji govore protiv njega i pribjegne blaženome biskupu Rimske Crkve te se pred njim opravda. Neka se u njegovu biskupiju ne postavlja drugi biskup dok biskup Rimske Crkve ne ispita presudu i ne završi razmatranje. Takav je postupak najpravedniji i najčovjekoljubiviji te se i danas drži.
5. pravilo: Ako prezbiter ili đakon prezire svojega biskupa i od njega odstupi te bez njegova dopuštenja osnuje drugu crkvu, a nakon što ga njegov biskup tri puta pozove, i dalje ostane u svojoj ludosti, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako neki prezbiter ili đakon ne zna ništa protiv svojega biskupa, niti za njegov prijestup ili krivnju protiv pobožnosti i pravednosti — to jest ono o čemu se govori u 31. pravilu svetih apostola — nego se, kako kaže 10. pravilo Sabora u Kartagi, iz oholosti i ludosti uzoholi, pa odstupi od svojega biskupa, osnuje drugu crkvu i k sebi privuče ljude radi odvojenoga bogoslužja, takvoga, nakon što ga njegov biskup tri puta pozove, a on ne posluša i ne vrati se, nego ustraje u svojoj podjeli, treba potpuno svrgnuti. Od tada neka se ne nada da će dobiti ozdravljenje niti ponovno primiti svoju čast.
6. pravilo: Klerika koji je odlukom svojega biskupa isključen, drugi biskup ne može razriješiti. Ako ga sabor primi ili osudi, neka njegova presuda bude valjana.
Tumačenje: Onaj koji je svezao, može i razriješiti. Zbog toga nije prikladno da drugi biskup primi klerika koji je primio zabranu i koji je isključen od strane svojega biskupa, kao da nije isključen, ako ga nije razriješio onaj koji ga je svezao. Ako sabor na kojem se u određeno vrijeme okupljaju biskupi cijele oblasti ispita krivnju isključenoga i utvrdi da je bez krivnje dobio odluku od svojega biskupa, sabor može ispraviti nepravedno izrečenu odluku i razriješiti spomenutoga. Presuda koju je sabor donio neka bude čvrsta i nepromjenjiva.
7. pravilo: Stranac koji nema mirovno pismo, tj. gramatu, neka se ne prima.
Tumačenje: U mnogim je pravilima ovo rečeno: onaj koji je od jednoga biskupa postavljen ne prima se bez preporučnog pisma, odnosno gramate, prema pravilima. Nju daje biskup koji je izvršio postavljenje.
8. pravilo: Prezbiter iz neke oblasti neka ne daje preporučna pisma i gramate prema pravilima klericima koji žele otići negdje daleko, nego samo obližnjemu susjednom biskupu.
Tumačenje: Samo biskupima i neporočnim seoskim biskupima dolikuje davati preporučne gramate klericima koji žele otići daleko od svojih mjesta. To nije dopušteno ni prezbiteru koji je starješina u nekom kraju, nego je i njima dopušteno samo da ih pošalju najbližem biskupu, tj. susjednom, da mu svjedoče o postavljenju, vjeri i njihovu životu.
9. pravilo: Biskupima priliči sve činiti s dopuštenjem metropolita i bez njegova promišljanja neka se ništa ne čini, nego neka biskupi u svojim oblastima čine ono što je potrebno i postavljaju neporočne ljude u kler.
Tumačenje: Poput 34. pravila svetih apostola, tako i ovo uči da biskupi svake oblasti poštuju svojega starješinu, tj. metropolita, i da bez njegove volje ni biskupa ne biraju ni postavljaju, niti išta važnije čine. O tome smo već govorili u apostolskom pravilu. Biskupi mogu činiti samo ono što svakome od njih pripada u njegovoj oblasti, postavljati prezbitere i đakone i tome slično. Ali ni metropolit bez savjeta biskupa neka ništa ne čini.
10. pravilo: Zaklinjače, čitače, pjevače i podđakone postavljaju seoski biskupi, a prezbitera ili đakona nikako bez gradskoga biskupa. Ako se netko usudi ovo prekršiti, neka bude svrgnut. Biskup grada postavlja seoskoga biskupa.
Tumačenje: Svatko treba znati svoju mjeru, ostati u svojoj oblasti i činiti ono što mu je zapovjeđeno. Zbog toga seoskog biskupa, kojemu je zapovjeđeno postavljati zaklinjače, čitačE, pjevače i podđakone, treba svrgnuti ako se usudi postaviti prezbitera ili đakona, iako sveti Bazilije Veliki o postavljanju na ove stupnjeve smatra drugačije, kao što piše u 13. pravilu Sabora u Ankari; ondje to treba potražiti.
11. pravilo: Biskup, ili prezbiter, ili đakon, ako samovoljno ode pred cara bez dopuštenja metropolita te oblasti, treba biti lišen zajedništva i časti.
Tumačenje: Sveti Oci, iskorjenjujući svaku neposlušnost i čuvajući dobar poredak, zabranjuju biskupima, prezbiterima i drugima iz svećeničkoga reda da bez dopuštenja i pisma svojega metropolita dolaze pred cara, dosađuju mu i izvještavaju ga o nekim stvarima. Stoga zapovijedaju da onaj koji ide caru, bio on biskup ili prezbiter, bude svrgnut iz čina i lišen zajedništva.
12. pravilo: Onaj koji je svrgnut iz čina, a dosađuje caru govoreći o sebi, neka moli da pristupi većem saboru i da mu se sudi. Kakvu god presudu oni donesu o njemu, neka je se drži. Ako i nakon toga govori protivno, neka nema ponovnoga razmatranja.
Tumačenje: Ako neki biskup, ili prezbiter, ili đakon bude svrgnut od Sabora, a smatra da je nepravedno svrgnut, ovo mu pravilo ne zabranjuje, nego mu čak zapovijeda da pristupi pred veći sabor i da mu se sudi, pa da taj sabor ispravi ono što treba, ako im se učini da je u pravu, i izmijeni presudu koju je o njemu donio njegov sabor. Ako onaj ne želi izaći pred veliki sabor i pred njim se opravdati za ono u čemu smatra da je u pravu, nego uznemirava cara i potiče ga da ga zaštiti, ovo pravilo takvoga ne udostojuje nikakve milosti, niti mu daje priliku da odgovori, niti nadu da treba čekati ispravljenje.
13. pravilo: Ako biskup, ni od koga pozvan ni zamoljen, ode u drugu oblast i postavi prezbitera ili đakona, ili učini bilo koje drugo djelo crkvene uprave, to nije valjano i neka bude poništeno, a on neka bude svrgnut.
Tumačenje: Postoji mnoštvo pravila koja ovo zabranjuju. Neka biskup ne prelazi iz svoje oblasti u drugu da ondje postavlja prezbitere ili đakone, ili da čini neko biskupsko djelo. To može činiti samo ako je pozvan i zamoljen od strane tamošnjega biskupa. Ako je netko iz svoje oblasti otišao u drugu i ondje postavio prezbitera ili đakona ili obavljao uređenje crkvenih stvari i neko djelo crkvene uprave, to je nevaljano i neka bude poništeno, a pravilo zapovijeda da onaj bude svrgnut.
14. pravilo: Ako u vrijeme suđenja biskupu biskupi te oblasti počnu različito govoriti, neka pozovu druge biskupe iz obližnje oblasti radi pouzdanoga rješenja rasprave.
Tumačenje: Ako je neki biskup optužen za grijehe, potrebno je da mu sudi njegov sabor. Ako biskupi te oblasti počnu različito suditi, jedni govoreći da nije kriv, a drugi da je kriv, metropolit može pozvati druge biskupe iz obližnje oblasti kako bi razriješili neslaganje među biskupima.
15. pravilo: Ako su prilikom suđenja biskupu svi biskupi oblasti suglasni, neka ne bude novoga suda.
Tumačenje: Ako je neki biskup od svih biskupa oblasti, tj. sabora, svrgnut iz čina, ovo pravilo ne dopušta da mu sudi drugi sabor, nego neka ostane na snazi presuda koju su suglasno donijeli svi biskupi cijele oblasti. Ipak, kao što smo rekli u 4. pravilu ovoga sabora, a i tako se čuva volja onih koji su ovo zapovjedili, onaj koji smatra da nije pravedno svrgnut može se žaliti na presudu i od najstarijega sabora dobiti pomoć, što je pravednije i čovjekoljubivije.
16. pravilo: Onaj koji bez dopuštenja punoga sabora i metropolita nasrne na upražnjenu katedru, čak i ako sam nema prijestolje, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda da u upražnjenu Crkvu, koja nema biskupa, treba postaviti biskupa koji nema biskupiju, i da to čini puni sabor svih biskupa i metropolita te oblasti, a da nitko samovoljno ne prisvaja prijestolje, čak i ako ga na to nagovaraju stanovnici toga grada, ako ne želi biti svrgnut.
Biskupu koji ima svoju Crkvu 21. pravilo ovoga sabora i različita druga pravila, kako je o tome napisano u 14. pravilu svetih apostola, nikako ne dopuštaju da odatle prelazi u drugu Crkvu, nego da prebiva u Crkvi u koju ga je Bog od početka postavio.
17. pravilo: Biskup koji je postavljen, a odmah napusti svoju službu, neka bude bez zajedništva dok se ne pokaje i ne prihvati upravu.
Tumačenje: Ako je netko postavljen za biskupa, a nakon toga ne posluša da ode u Crkvu u koju je postavljen i da poučava ljude koji su mu povjereni, takav neka bude odlučen dok se ne pokaje i ne prihvati brigu o dušama koje su mu povjerene.
18. pravilo: Ako je netko postavljen za biskupa, a ljudi toga grada ga nikako ne prihvate, takav neka ima biskupsku čast i neka služi, očekujući što će o njemu odlučiti sabor svih biskupa te oblasti.
Tumačenje: Ako je netko postavljen za biskupa, a stanovnici toga grada ga ne prihvate, ne zbog njegove krivnje, nego zbog zlobe tih ljudi, takav neka ima biskupsku čast i neka slobodno služi, ali neka ne upravlja crkvenim imanjem i drugim stvarima. Također neka ne traži nikakvu vojnu pomoć od svjetovne vlasti, nego je dužan čekati dok se u određeno vrijeme ne okupi puni sabor svih biskupa oblasti te, nakon što razmotri stvar, uredi sve kako dolikuje.
19. pravilo: Ako nema sabora ni samoga metropolita, neka se ne postavlja biskup. Ako se na saboru, zbog neke nevolje, ne okupe svi biskupi, ipak neka dođe većina ili neka gramate sudjeluju u odluci. Ako je tako učinjeno, a neki osporavaju odluku, neka sud većine ima prednost.
Tumačenje: Rečeno je više puta da ni metropolit ni biskupi ne biraju i ne postavljaju biskupa bez znanja svih biskupa. Ako se svi biskupi neke oblasti ne mogu sastati radi postavljanja zbog neke nužde, ipak neka se okupi većina ili neka, napisavši, pošalju gramate okupljenima radi postavljanja, govoreći: „Isto kao vi govorimo i mislimo, i koga vi izaberete i postavite, i mi to isto s vama činimo.“ Tako se postavljanje obavlja. Ako neki zavidnici počnu govoriti suprotno, neka izbor i odluka većine budu valjani.
20. pravilo: Zbog crkvenih potreba dva puta godišnje neka budu sabori u svakoj oblasti. Prvi u četvrtu nedjelju po Pashi, a drugi desetoga dana mjeseca listopada.
Tumačenje: O ovome je kazano u 37. pravilu svetih apostola, da je ustanovljeno da se dva puta godišnje u svakoj oblasti održavaju sabori. I 8. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači i 6. pravilo Drugoga sabora okupljenoga u Nikeji zapovijedaju da se jednom godišnje biskupi svake oblasti okupe između Pashe i mjeseca listopada kako bi rješavali sporove oko uprave i druga pitanja. Na te sabore neka dolaze i prezbiteri i đakoni, kao i svi koji smatraju da su nepravedno osuđeni od svojih biskupa, i neka budu zadovoljni presudom sabora. Nikome nije dopušteno da samovoljno okuplja sabor mimo biskupa u metropoliji, tj. metropolita.
21. pravilo: Biskup, ni prisiljavan od naroda ni nagovaran od biskupa, neka nigdje ne prelazi.
Tumačenje: Biskupima je potpuno zabranjeno prelaziti iz jedne Crkve u drugu, tj. iz jedne biskupije u drugu biskupiju, čak i ako ih na to prisiljavaju ljudi iz toga grada. Čak i ako ih drugi biskupi nagovaraju, neka nikako ne prelaze na drugo prijestolje.
22. pravilo: Biskup ne treba ići iz svojega grada u drugi grad kako bi postavio prezbitera ili đakona, osim ako to bude volja biskupa toga grada. U suprotnom, rukopoloženje je ništavno, a on je kriv.
Tumačenje: Kao i 13. pravilo ovoga sabora, i ovo govori da svaki biskup u svojoj oblasti zapovijeda i postavlja prezbitere i đakone. Neka ne ide u druge oblasti i ondje ne postavlja prezbitere niti čini bilo što drugo biskupsko bez volje biskupa te oblasti. Ako se usudi i učini nešto takvo, neka bude svrgnut i osuđen, a onaj koga je postavio neka ne bude prezbiter.
23. pravilo: Biskup koji je na samrti neka ne postavlja drugoga biskupa na svoje mjesto, nego neka nakon njegove smrti sabor koji ima vlast postavi dostojnoga.
Tumačenje: Ne dolikuje da biskup koji završava život na samrtnoj postelji postavlja drugoga biskupa na svoje mjesto, nego nakon njegove smrti sabor biskupa cijele oblasti, prema volji metropolita, neka postavi dostojnoga.
24. pravilo: Svi klerici Katoličke Crkve moraju znati što je crkvena imovina, kako bi se, kada biskup umre, crkvena imovina posebno čuvala, a s biskupovom imovinom postupilo prema njegovoj oporuci.
Tumačenje: Biskup treba imati zapisanu svoju imovinu i ona treba biti javno poznata, a ne skrivena. Također je potrebno imati zapisanu i crkvenu imovinu, i neka svi crkveni prezbiteri i đakoni znaju za oboje, kako bi, kada biskup bude na samrti, mogao svojom imovinom raspolagati kako želi. Ako to ne učini, niti posebno zapiše svoju, a posebno crkvenu imovinu, onda, čak i ako za nešto kaže da je njegovo, neka sve bude crkveno.
25. pravilo: Biskup je upravitelj crkvene imovine. Ako mu nije dovoljno ono što uzima za svoje potrebe, nego uzima crkvenu imovinu i bogatstvo koje pritječe u biskupiju i prisvaja ih bez znanja i volje svojih klerika, neka izađe pred cijeli sabor i odgovara za svoju krivnju. Ako i ono što je potrebno dijeliti siromašnima prisvoji sebi, i zbog toga treba odgovarati.
Tumačenje: Onome kojemu su povjerene časne ljudske duše tim više treba biti povjerena vlast nad crkvenom imovinom, kako bi je rukama crkvenih prezbitera i đakona raspoređivao onima kojima je potrebna. Ako oskudijeva, može uzimati sebi za nužne potrebe, kao i za potrebe braće, gostiju i onih koji mu dolaze, kako ne bi bili lišeni hrane i gostoprimstva. Ako mu to nije dovoljno za njegove potrebe, nego želi uzeti crkveni prihod i učiniti ga svojim, pa zbog toga na mjesto crkvenoga ekonoma postavlja svojega rođaka kako bi se prikrilo kada dijeli crkvenu imovinu, neka zbog toga primi sud Sabora, nakon što biskupi ispitaju stvar.
Završavaju se, u Kristu, pravila Antiohijskog sabora.
10. Poglavlje: SVETI MJESNI SABOR KOJI SE U LAODICEJI FRIGIJSKOJ OKUPI IZ RAZNIH OBLASTI AZIJSKIH UPRAVA MNOGI BLAŽENI OCI PRISTIGOŠE I ZAPOVJEDI CRKVENE ISLOŽIŠE KAO ŠTO JE OVDJE NAPISANO
Ovoga Sabora predstojnici su ovi: Euzebije, Teodor, Nikita, Makedonije, Anatolije, Tarkudimant, Mojsije, Dokim, Agapije, Vas, Eustatije, Isihije, Teodotije, Narkis, Agapije, Jenija, Magn, Arhelaos, Sirikije, Mavrikije, Manikije, Jeterios, Alfej, Magn. S njima i drugi, ukupno 97.
Pravila Sabora koji bijaše u Laodiceji: 59.
1. pravilo: Drugobračni, ako se nije tajno sjedinio sa ženom koju namjerava uzeti za ženu, neka dobije malu zabranu; i kad je ispuni, u ostalome neka nema krivice.
Tumačenje: Drugobračni neka jednu godinu bude isključen od Pričesti. Neka prebiva u postu i molitvama, i tako neka se udostoji svete Pričesti. Ako se nije slobodno ni zakonito sjedinio drugim brakom, nego se prije toga tajno pomiješao sa ženom koju hoće uzeti, pa zatim pristupi zajednici braka, takav podliježe zabrani kao bludnik.
2. pravilo: Oni koji su u neznanju bili uhvaćeni različitim grijesima, ako, saznavši za njih, iste ispovjede i sukladno tome se pokaju, neka prime Pričest.
Tumačenje: Svi oni koji su zgriješili različitim grijesima, ako se pokaju i ispovjede takva pregrešenja, i učine potpuno obraćenje od zla, te u molitvama i suzama ispune vrijeme pokajanja koje im je dano prema mjeri grijeha, neka budu primljeni i neka se udostoje svete Pričesti radi milosrđa i blagosti Božje.
3. pravilo: Novoprosvijetljeni neka ne bude svećenik, tj. onaj koji je novokršten neka ne bude brzo uveden u svećenički čin. O ovome vidi u drugom pravilu Prvoga sabora u Nikeji, koje o tome jasnije govori.
4. pravilo: Kamatu i mito svećenik neka ne uzima.
Tumačenje: Onima koji su u kleru ne priliči uzimati ili priređivati sramotan dobitak, niti od onoga koji je uzeo zajam uzimati malu ili veliku lihvu. Ako netko od svećenih to čini i ne želi s time prestati, neka bude svrgnut. O ovome traži 17. pravilo Prvoga sabora u Nikeji.
5. pravilo: Postavljenje neka ne biva tako da ga narod sluša.
Tumačenje: Molitve koje arhijerej govori nad onima koji se postavljaju za biskupe, prezbitere ili đakone ne govore se preglasno, tako da ih slušaju svi ljudi, nego samo oni svećenici koji su unutra s arhijerejem.
6. pravilo: Heretici neka ne ulaze u hram.
Tumačenje: Hereticima nije dopušteno ulaziti u Crkvu Božju, premda je Bazilije Veliki cara Valenta, koji je bio krivovjernik, primio među vjernike; ali tada još nije bilo ovoga Sabora i ovo pravilo još nije bilo izloženo.
7. pravilo: Novacijane, fotinijane i četrnaestnike, koji su heretici, ako ne prokunu svoju i ostale hereze, ne treba primati. Ako ih prokunu, neka se pripoje pomazanjem mirom.
Tumačenje: Ovi spomenuti heretici, nakon što uz ostale prokunu i svoju herezu, neka budu primljeni u Crkvu, i samo se pomazanjem svetim mirom pripojuju — ali samo novacijani i četrnaestnici. Fotinijanima je potrebno sveto i spasonosno krštenje, tj. da se krste.
Njihov začetnik, Fotin, obnovio je mnoge hereze: i herezu Pavla Samosatskog, i Sabelija Libijskoga, i Montanovu, tvrdeći da Riječ Božja nije bespočetna, da nije tvorac svih vjekova, i da nije postojala prije svake tvari, nego da je mlada i nova, te da početak ima tjelesnim rođenjem od Djevice.
Hereza četrnaestnika, po kojoj se nazivaju četrnaestnici, jest takva da oni Uskrsnuće Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista slave četrnaestoga dana mjeseca, kada je mjesec pun, bez obzira na to je li ponedjeljak, utorak, srijeda itd. Oni, poput novacijana, također ne prihvaćaju one koji se pokajanjem obrate zbog svojih grijeha. Poštuju odbačene knjige i još ponešto zlo mudruju.
8. pravilo: Ako su u kojoj drugoj herezi, neka se po pokajanju opet krste, pa čak i ako su njihovi klerici.
Tumačenje: Heretici koji se nazivaju frigijci, ako se pokaju i odbace svoju herezu, te pristupe neporočnoj vjeri, trebaju prokleti i svoju, kao i sve ostale hereze, a zatim neka budu primljeni. Kad budu sa svom marljivošću poučeni, neka se krste. Ako su neki među njima u kleru, tj. ako su svećenici ili đakoni, neka se i oni krste.
Ovi frigijci naučili su herezu od Montana i Priscile. Taj prokleti Montan sebe je nazivao Utješiteljem. Imao je dvije žene i s njima je činio blud. Jednoj je ime bilo Priscila, a drugoj Maksimila. Njih dvije proglasio je proročicama. Jedan gradić u Frigijskoj oblasti, po imenu Pepuza, proglasio je Jeruzalemom. Muževima je zapovijedao da napuštaju žene, narušavao je Pashu, razarao brakove, zapovijedao da se uzdržavaju od hrane. Tri osobe istobitnog Boga sjedinjavao je u jedno lice. Učio je da se krv miješa u brašno i da se to daje umjesto Pričesti. Onima koji se time pričeste zapovijedao je da to zbog srama kriju.
9. pravilo: Ako se netko moli u grobnicama gdje leže neki od krivovjernika koje smatraju mučenicima, ili u heretičkim crkvama, ili se želi iscijeliti odlazeći tamo, neka bude isključen sve dok se ne pokaje i ne ispovjedi ono što je zgriješio; i tada neka opet bude primljen.
Ovo pravilo je razumljivo.
10. pravilo: Ne stupati u brak s hereticima.
Tumačenje: O ovoj stvari zapovijedaju različita pravila, za koja smo napisali objašnjenje u 14. pravilu Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu. Ono što je ondje rečeno dovoljno je za tumačenje.
11. pravilo: Ne dolikuje takozvane „starice“, tj. „predsjedavajuće“, postavljati u crkvama.
Tumačenje: Bili su u davnini neki običaji u Crkvama; od njih su neki s vremenom zaboravljeni, drugi su sasvim prestali, a neke su pravila zabranila. I ovo je jedan od tih običaja: da se starije žene postavljaju u crkvama i nazivaju predsjednicama, te da imaju starješinstvo među ženama koje dolaze u hram, poput njihovih učiteljica postavljenih radi dobra poretka. One su ih poučavale kako i gdje priliči stajati. Pravilo zapovijeda da takvih žena ne treba biti, niti da se tako nazivaju.
12. pravilo: Za biskupe su prikladni oni koji su ispitani u vjeri, životu i riječima.
Tumačenje: Biskup treba biti provjeren u pravovjerju, u neporočnom življenju i premudar u riječima božanskih spisa.
13. pravilo: Nije izabran za biskupa onaj kojega su izabrali svjetovni ljudi.
Tumačenje: Sudom i izborom metropolita i svih biskupa oblasti postavlja se biskup. Ako netko ne bude na takav način uzveden u biskupstvo, nego bude izabran od svjetovnih ljudi, takav nije izabran i ne prima se.
14. pravilo: Svete Darove ne priliči slati i u druge oblasti.
Tumačenje: Ako se netko hoće pričestiti Božanskim Svetinjama, tj. prečistim Tijelom i Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, neka dođe u crkvu i neka primi Pričest od svetitelja koji služi, kako zapovijeda Bazilije Veliki. A slati Svete Darove u drugu oblast, ili grad, ili drugdje, kao blagoslov nekome — to nije dolično.
15. pravilo: Bez nižeg crkvenog ruha nikome nije dopušteno uzlaziti na ambon.
Tumačenje: Nikome ne priliči uzlaziti na ambon, niti pjevati ili narodu čitati božanske riječi, ako na glavi nema crkveni postrig i ako nije primio blagoslov od svojega pastira prema svetim pravilima. A i ako je primljen, ipak ne može pjevati ili čitati na ambonu ako nije odjeven u niže crkveno ruho. To se niže crkveno ruho na grčkom naziva diftera ili felonion.
16. pravilo: Evanđelje, Apostol i drugi spisi neka se čitaju subotama.
Tumačenje: Smatra se da tada još nije bilo crkveno ustrojstvo kao što će biti kasnije; nego kad su se vjernici okupljali, bivale su samo molitve, a prezbiteri su prinosili Beskrvnu Žrtvu, tj. vršili svetu službu. Zato sveti Sabor i zapovijedi da se i subotom čita Evanđelje s drugim svetim spisima, na pouku vjernima.
17. pravilo: Kad se okupljaju u crkvu na pjevanje, neka se ograniči čitanje psalama.
Tumačenje: Ljudima okupljenim u hramu na jutarnju službu između psalama trebaju biti čitanja, a ne da samo često govorimo psalme, kako se okupljeni narod, opterećen time, ne bi priklonio lijenosti.
18. pravilo: Na devetom času i na večernjoj službi treba uznositi ustanovljene molitve.
Tumačenje: Osim utvrđenih molitava iz knjiga koje su sveti Apostoli i prepodobni Oci odredili i zapovjedili, ne priliči govoriti ili pjevati druge molitve ni tuđe psalme, nego uvijek i svagda vršiti samo ustanovljene molitve — i na devetim satima i na večernjim službama.
19. pravilo: Poslije molitve oglašenih treba govoriti za one u pokajanju, a zatim za vjerne; i poslije „mira“, tj. poslije cjelova, neka bude prinošenje, i neka se pričeste samo svećenici koji ulaze u oltar.
Tumačenje: Ovo pravilo poučava kakav treba biti molitveni poredak, pa kaže: najprije treba izmoliti molitvu za oglašene, zatim za one koji su u pokajanju, a potom za vjerne. Tada treba dati mir i cjelivati se. Nakon toga treba prinijeti sveti prinos, a unutar oltara neka se pričeste samo i jedino svećenici.
Postoji i 19. pravilo drugog Zakonopravila, odnosno Nomokanona:
Priliči da biskup najprije zasebno pouči oglašene i učini molitvu za njih. A kad oglašeni izađu iz crkve, treba se pomoliti za one koji su u pokajanju. Kada oni pristupe pod njegovu ruku i tako se udalje, bivaju tri molitve za vjerne: jedna — prva — tiho, a druga i treća mole se naglas; potom se daje mir. Kada prezbiteri daju mir biskupu, tada i svjetovni ljudi daju mir, i tako se izvršava sveto prinošenje, tj. služba. Samo i jedino svećenicima priliči ulaziti u žrtvenik i pričešćivati se.
Tumačenje: U davnini su biskupi najprije poučavali oglašene besjedom i govorili im, a potom su govorili molitvu za oglašene. I dok su oglašeni izlazili iz crkve, za one koji su u pokajanju, odnosno za one koji pripadaju, drugi je činio molitvu, i ostalo što pravilo govori. No sada za one u pokajanju molitava nema. Ne zna se kako su odbačene.
Potom prezbiteri daju mir biskupu, a to je cjelov. Cjelov je slika ljubavi, a za ljubavlju slijedi smirenje. Potom svjetovnjaci daju mir prezbiterima, tj. cjelivaju se s njima. To se sada ne čini — ukinuto je, kao i mnogo toga što se u starini činilo. Poslije toga izvršavalo se prinošenje, to jest prinosila se i posvećivala Beskrvna Žrtva. Kada bi se takva Žrtva izvršila, njome su se pričešćivali dostojni. Pravilo govori da samo i jedino svećenicima dolikuje pričešćivati se unutar žrtvenika.
20. pravilo: Bez dopuštenja đakon neka ne sjeda.
Tumačenje: Nije dolično da đakon sjedne prije prezbitera ako mu to prezbiter nije dopustio. Isto tako i podđakon i ostali crkveni klerici neka ne sjedaju prije đakona ako im to oni ne dopuste.
21. pravilo: Sluge neka se ne dotiču posvećenih posuda.
Tumačenje: Sluge se ne smiju doticati crkvenih vladičanskih posvećenih posuda. Sluge se ovdje nazivaju podđakonima, kojima pravilo ne dopušta da dotiču posvećene posude, nego prezbiterima ili đakonima pripada da ih prinose k svetoj trpezi.
22. pravilo: Slugama ne priliči nositi orar niti napuštati oltarske dveri.
Tumačenje: Svatko je dužan čuvati svoj čin i marljivo ispunjavati svoju službu. Zato ni slugama, tj. crkvenim podđakonima, ne dolikuje odstupati od oltarskih dveri, nego trebaju ondje stajati do kraja Božanske službe i ispunjavati službu koja im priliči. Orar ne priliči nositi ni njima, ni čitačima, ni pjevačima, jer je to đakonsko ruho.
23. pravilo: Čitačima i pjevačima ne priliči nositi orar.
Ovo pravilo je razumljivo.
24. pravilo: Nijedan klerik neka ne bude krčmar.
Tumačenje: Od prezbitera pa do posljednjeg svećeničkog čina, kao i monasima, ovo pravilo zabranjuje da odlaze u krčmu, kao što zapovijeda i 54. pravilo Svetih apostola.
25. pravilo: Kruh i Čašu sluge neka ne daju.
Tumačenje: Ovo je djelo prezbitera i đakona. Slugama, tj. crkvenim podđakonima, to ne priliči. Prema tome, ne priliči im ljudima davati ni Kruh ni Čašu. Kruh i Čaša nazivaju se sveta Pričest.
26. pravilo: Tko od biskupa nije postavljen, neka ne zaklinje.
Tumačenje: Zaklinjači dobivaju postavljenje od biskupa, kao i ostali iz svećeničkog čina. Ako, dakle, netko nije postavljen od biskupa na taj stupanj, ne može zaklinjati ni u crkvi ni u domu.
27. pravilo: Klerik koji je pozvan na trpezu ljubavi neka ne uzima od onoga što je izneseno, jer sramoti svoj čin.
Tumačenje: Oni klerici i svjetovni ljudi koji su pozvani na ljubav, tj. kod nekih prijatelja za trpezu, neka od onoga što je ondje izneseno ne uzimaju u svoj dom, jer je to sramota za crkveni čin. Nego neka nakon jela i pića odande odu sa zahvalnošću.
28. pravilo: U crkvi neka se ne postavljaju trpeze i neka ne bude pirova.
Tumačenje: Ne priliči da se dom Božji pretvara u običan i opći dom, niti da se u njemu postavljaju trpeze, pa ni trpeze ljubavi, te da se unutar crkve jede i pije.
29. pravilo: Svaki kršćanin neka slavi ne subotu, nego nedjelju.
Tumačenje: Ako neki kršćanin slavi subotu i ne radi, takav slavi s Judejcima i judaizira. Zato subotom treba raditi, a praznovati i ne raditi nedjeljom.
30. pravilo: Bezakono je kupati se zajedno sa ženama.
Tumačenje: Neprilično je i veliku porugu na nas čine neznabošci ako se neki kršćanin kupa zajedno sa ženama. Stoga je to zabranjeno kao bezakonje.
31. pravilo: Ne priliči svoju djecu davati u brak s hereticima, nego ih uzimati od njih ako obećaju da će biti kršćani.
Tumačenje: Ovo pravilo dopušta kršćanima da uzimaju kćeri krivovjernika ako obećaju da će biti kršćanke, i da ih sjedinjuju u bračnu zajednicu sa svojim sinovima. A davati kćeri hereticima radi bračnog sjedinjenja zabranjeno je mnogim pravilima.
32. pravilo: Blagoslov krivovjernika nije blagoslov.
Tumačenje: Ovdje se „blagoslovom“ naziva prosfora, pa je zato ne priliči primati kao blagoslov. Prosfore nad kojima su oni vršili proskomidiju više su „neblagoslov“ nego blagoslov.
33. pravilo: Nitko neka se ne moli s hereticima i s onima koji su se otrgli od Katoličke Crkve.
Tumačenje: Ako se netko pomoli s hereticima ili s onima koji su se svojevoljno odvojili od Katoličke Crkve, neka i sam bude isključen. Hereticima se nazivaju oni koji su se spotaknuli u vjeri i griješe odvajajući se od Katoličke Crkve. Ovi se nazivaju „avdijani“. Oni imaju vjeru kao i Katolička Crkva, a većinom žive po samostanima i ne mole se zajedno sa svima; hule na naše biskupe zbog bogatstva. Drugi su oni koji se iz drugih razloga odvajaju i s židovima zasebno slave Pashu. Imaju i neke svoje osobite rasprave. Riječi koje su nejasne u Božanskom Pismu ne tumače pravilno.
34. pravilo: Oni koji poštuju lažne heretičke mučenike neka budu prokleti.
Tumačenje: Ako netko kao istinite poštuje lažne heretičke mučenike, tj. one koji nisu postradali zbog prave vjere i strani su Bogu, takvi su i sami strani Bogu, i neka budu prokleti.
35. pravilo: Oni koji se izvan crkve okupljaju radi pjevanja, a sebe nazivaju „anđelima“, kao oni koji su bliski idolopoklonicima, neka budu prokleti.
Tumačenje: Postoji hereza koja se naziva „anđelovci“, ili zato što se hvale smatrajući da imaju anđeoski čin i život, ili zato što bezumno govore da je svijet stvoren od anđela. Također su postojali i neki koji su govorili da je veliki Pavao u Poslanici Kološanima učio da nam ne dolikuje da Kristom budemo privedeni Bogu i Ocu — jer reče da je Krist bolje prirode od nas — nego da se privodimo preko anđela. To je odbacivanje Božjeg nauma spasenja pod vidom smirenoumlja. Zato oni koji napuštaju Crkvu Božju i zasebno se okupljaju radi pjevanja i molitve, te govore da je čitav svijet sazdan od anđela ili da nas anđeli privode Bogu i Ocu, neka budu prokleti, jer ostavljaju Gospodina našega Isusa Krista i mudruju gotovo kao idolopoklonici.
36. pravilo: Neka se ne nađe neki svećenik ili bilo koji klerik da je mag, ili bajač, ili čarobnjak, ili vještac, ili zvjezdočitač, ili izrađivač amajlija.
Tumačenje: Ako se nađe netko iz svećeničkog čina da uči i vrši neka takva zla djela kao što su magija ili bajanje, ili da prizivanjem nečistih duhova nešto od njih saznaje i prorokuje, ili da zvjezdoznanstvom pripovijeda o rođenju i udjelu ljudi, ili da stavlja amajlije oko vrata ili na druge dijelove tijela, takav neka bude isključen iz Crkve.
37. pravilo: S Judejcima i hereticima nitko neka ne slavi i neka ne prima njihove praznične darove.
Tumačenje: Svjetlost s tamom nema nikakvo zajedništvo, i zato kršćani neka ne praznuju s hereticima ili s Judejcima i neka ne prihvaćaju ono što pripravljaju za svoje blagdane, kao na primjer beskvasne kruhove ili nešto slično.
38. pravilo: Od Judejaca ne priliči uzimati beskvasne kruhove niti se pričešćivati s bezbožnima.
Ovo pravilo je razumljivo.
39. pravilo: Nedostojno je s poganima praznovati i zajedničariti u njihovu bezbožništvu. O tome potraži 70. i 71. pravilo Svetih apostola.
40. pravilo: Biskup koji je pozvan na sabor, a ne dođe, ako nije spriječen nevoljom ili štetom, nije bez krivice.
Tumačenje: Određeno je da se zbog crkvenih pitanja i zbog pravilnog učenja svake godine sazivaju sabori biskupa cijele oblasti, ondje gdje zapovjedi metropolit. Kada se biskupi okupe, a neki od pozvanih ne htjedne doći, sam na sebe polaže krivicu i neka primi zabranu od sabora, osim ako nije neposlušan, nego zbog neke tjelesne nemoći ili neke druge životne brige ne može doći.
41. pravilo, zajedno s 42. pravilom: Klerik bez pisma preporuke i bez dopuštenja neka ne kreće na put.
Tumačenje: Sveta pravila ne dopuštaju da prezbitera ili đakona postavljenog u jednoj oblasti primaju u drugoj ako nema preporučnu gramatu. Zato je potrebno da takvi idu s gramatom kakvu pravila nalažu. Na njima je napisana njihova preporuka, kao i to koje su mjesne crkve klerici, te da po volji i zapovijedi svojega biskupa odlaze u drugi grad ili u drugu oblast.
43. pravilo: Slugama ne priliči ni radi molitve na kratko ostavljati dveri.
Tumačenje: Kada se obavljaju sveta bogosluženja, podđakonima ne priliči ni na kratko vrijeme ostavljati oltarske dveri, čak ni radi molitve, kako ne bi bili nemarni prema službi koja je njihova i kako im njihova molitva ne bi bila preča od crkvenog poretka.
44. pravilo: Žene neka ne ulaze u očistilište.
Tumačenje: Ženama i svjetovnim ljudima ne priliči ulaziti u oltar. Oltar se naziva očistilištem, kao što zapovijeda i 69. pravilo Šestoga sveopćeg sabora.
45. pravilo: Od druge nedjelje Velikog posta ne priliči primati radi prosvjećenja. Oni koji se spremaju za krštenje trebaju postiti od početka.
Tumačenje: Ovo pravilo može se dvojako razumjeti: ili u smislu da se poslije druge nedjelje Velikog posta oni koji pristupaju vjeri i započeli su postiti ne udostoje krštenja na Veliku subotu, jer nisu od početka posta pokazali uzdržanje niti su dovoljno postili; ili pak ako su neki još prije Velikog posta pristupili vjeri i počeli postiti, pa je, prije nego što su se udostojili svetog krštenja, nastao Veliki post. Oni ne čekaju Veliku subotu radi krštenja kao oni koji su od početka Velikog posta počeli postiti, nego ako se prije završetka druge nedjelje posta završi post koji im je naređen, neka se udostoje svetog krštenja. Ako do tada ne dovrše post, ne priliči da se krste po isteku druge nedjelje posta, nego neka i oni čekaju one koji se trebaju krstiti na Veliku subotu, jer se samo primaju oni koji poste od početka Velikog posta, sa savršenim i nepostidnim uzdržanjem.
46. pravilo: Oni koji se hoće krstiti neka ispovijedaju Vjeru pred biskupom i prezbiterima u četvrtak svakog tjedna.
Tumačenje: One koji pristupaju Katoličkoj Crkvi i koji se žele krstiti potrebno je marljivo poučavati u vjeri. Također, neka imaju običaj da pred biskupom ili prezbiterom ispovijedaju Vjeru četvrtkom svakog tjedna prije krštenja. Nikoga ne priliči brzo krštavati dok ne nauči Vjeru.
47. pravilo: Neka ispovijedaju i oni koji su bili bolesni kad se oporave.
Tumačenje: Oni koji su u bolesti i zatraže krštenje neka budu kršteni. Ako se od bolesti oporave, neka nauče vjeru i obrazac vjere, koji jest: „Vjerujem u jednoga Boga…“, i neka je ispovjede pred biskupom ili prezbiterom, te neka se udostoje Božanske blagodati.
48. pravilo: Onoga koji se prosvjećuje svetim krštenjem treba poslije krštenja pomazati mirom, nebeskim uljem, i učiniti ga pričesnikom Kraljevstva Kristova.
Ovo pravilo je razumljivo.
49. pravilo: Tijekom Četrdesetnice ne treba vršiti proskomidiju osim subotom i nedjeljom.
Tumačenje: Ovo pravilo nipošto ne treba prestupati, nego ga treba držati i čuvati. Osim subotom, nedjeljom i na dan svetih Blagovijesti, tijekom četrdeset dana Velikog posta prosfora se ne prinosi, nego biva Pređeosvećena, tj. posna služba. Na dan svetih Blagovijesti ne služi se posna služba, nego se prosfora prinosi i vrši se Zlatoustova služba. To je predalo 52. pravilo Šestoga sveopćeg sabora, jer su ostali dani Četrdesetnice vrijeme pokajanja, i svatko je dužan nositi svijest o svojim grijesima u razumu, ne ostavljati misao o njima i ne naslađivati se duhovnom radošću Praznika prije vremena.
50. pravilo: Ne priliči poslije četrdeset dana, u četvrtak posljednje nedjelje, razrješavati post i tako omalovažiti cijeli post, nego je sav Veliki post potrebno postiti na suhojedenju.
Tumačenje: Četrdeset dana Velikog posta, kao i sve dane Velikog tjedna — spasonosnog stradanja Gospodina našega Isusa Krista, koji se nazivaju Strasna sedmica — potrebno je provoditi u postu, molitvi i pokajanju srca, te ne prekidati post na Veliki četvrtak, nego i tada postiti i jesti suhojedenje.
51. pravilo: Spomene mučenika ne treba činiti osim subotom i nedjeljom.
Tumačenje: Tijekom četrdeset dana Velikog posta, osim subotom i nedjeljom, ne treba činiti spomene mučenicima ni drugim svetima.
52. pravilo: Tijekom Velikog posta ne priliči obavljati ni brak, ni spomene za mrtve, niti praviti bilo koji drugi pir.
Ovo pravilo je razumljivo.
53. pravilo: Kršćaninu koji je pozvan na svadbu ne priliči pljeskati ili plesati, nego časno i s pobožnošću večerati ili objedovati, kako kršćaninu dolikuje.
54. pravilo: Svećeniku i svakom kleriku priliči da, prije nego što počne gluma, ode odande.
Tumačenje: Od kršćana se očekuje da, ako su pozvani na svadbu ili na drugu trpezu, idu s krotkošću i smirenjem te da objeduju ili večeraju, a ne da plješću rukama ili plešu, jer to nije dostojno kršćanskog poretka. Zato svećenici i svi klerici nikako ne trebaju biti na predstavama koje bivaju na svadbama, nego prije nego što glumci počnu glumiti i plesati, trebaju odande otići svojim kućama.
55. pravilo: Svećenicima ne priliči, kao ni klericima, priređivati pirove. Isto ne priliči ni svjetovnim ljudima.
Tumačenje: Svećenici i svi kršćani trebaju časno živjeti. Oni koji se dogovaraju da prave pirove — što znači da mnogi po dogovoru daju zlatnike, svaki od sebe, da se kupe različita jela i vino i načini bogata trpeza — tada se okupe zajedno, jedu i piju. Ovo pravilo takvo što zabranjuje, jer je to djelo uzrok pijanstva, prejedanja i drugih nepristojnosti.
56. pravilo: Prezbiter prije biskupa neka ne ulazi u oltar niti sjeda.
Tumačenje: Ako je biskup došao u crkvu da služi, prije njega u oltar ne ulazi i ne sjeda nitko od prezbitera, jer je to nered i metež.
57. pravilo: U manjem gradu ili u selu neka se ne postavlja biskup, nego pohodnik. Ako je netko i bio postavljen, neka ništa ne čini bez dopuštenja gradskog biskupa.
Tumačenje: U nekim seoskim ili manjim gradskim hramovima, u kojima je dovoljno da jedan prezbiter poučava, nije potrebno postavljati biskupa, kako se ne bi umanjivalo biskupsko ime. Nego se pohodnici, koji se sada nazivaju starješine, šalju od strane gradskih biskupa po selima radi ispravljanja duševnih grijeha, da idu i uče kršćane. Ako su neki biskupi i bili postavljeni u selima prije ovoga pravila, neka ne budu lišeni časti, ali drugo što pripada biskupskoj vlasti neka ne čine bez volje gradskog biskupa pod kojim su. O ovome potraži i sedmo pravilo Sabora u Sardici.
58. pravilo: Biskup ili prezbiter ne treba prinositi prosforu po domovima.
Tumačenje: U kućama se Beskrvna Žrtva ne vrši ni od strane biskupa ni od strane prezbitera, nego u sabornoj crkvi dolikuje prinositi prosforu, tj. služiti. Ipak, 31. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači dopušta da se služba, s dopuštenjem biskupa, vrši i u molitvenim hramovima, „crkvicama“ koje su po kućama. Nipošto ne dopušta da netko bude kršten u tim hramovima, nego da oni koji se žele krstiti samo u jednoj od sabornih crkava budu udostojeni prečistoga prosvjećenja, kako se zapovijeda u 59. pravilu istoga sabora.
59. pravilo: Ne priliči govoriti tuđe psalme u crkvi. Tuđim psalmima nazivaju se Salomonovi i neki drugi. Oci nisu zapovjedili da se oni govore u crkvama, niti su pravila zapovjedila da se njihove knjige čitaju, nego to traže samo za knjige Staroga i Novoga Zavjeta.
Ovo su knjige Staroga Zavjeta: Postanak svijeta, Izlazak iz Egipta, Levitska, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Ruta, Estera, četiri knjige Kraljevstava, dvije knjige Ljetopisa, dvije Ezdrine, 150 psalama, Izreke Salomonove, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Job, dvanaest Proroka, Izaija, Jeremija, Baruhov plač i poslanica, Ezekiel i Daniel.
Ovo su knjige Novoga Zavjeta: četiri Evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo; Djela apostolska; sedam katoličkih poslanica: jedna Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove i jedna Judina; četrnaest Pavlovih poslanica: jedna Rimljanima, dvije Korinćanima, jedna Galaćanima, jedna Filipljanima, jedna Kološanima, dvije Solunjanima, jedna Hebrejima, dvije Timoteju, jedna Titu i jedna Filemonu.
Tumačenje: Sve su ove knjige dostojne čitanja. Osamdeset peto pravilo Svetih apostola među poštovane knjige ubraja i zapovijedi koje je napisao Klement. O njima 2. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači zapovijeda da se ne čitaju, jer kaže da su ih heretici unakazili: dodali su im nešto što nije bilo napisano i iskvarili ih.
U Gospodinu se okončaše i pravila Laodicejskog sabora.
11. Poglavlje: SVETI I SVEOPĆI DRUGI SABOR
Pozdrav toga svetog Sabora blagovjernom caru Teodoziju Velikome, kojemu uputiše pravila koja su izložili.
Bogoljubivom i blagovjernom caru Teodoziju, sveti Sabor biskupa koji su iz različitih oblasti došli u Carigrad.
Početak našega pisanja tvojoj blagovjernosti neka bude zahvalnost Bogu, koji nam pokaza carstvo vaše blagovjernosti na opći mir Crkvama i na utvrđenje zdrave vjere. Odajući Bogu dužnu zahvalnost, s marljivošću šaljemo pismeno tvojoj blagovjernosti o onome što je bilo na Saboru.
Okupivši se u Carigradu, po pozivu tvoje blagovjernosti, najprije obnovismo jedinstvo jedni s drugima. Potom i pravila ukratko izložismo, utvrdivši vjeru svetih Otaca iz Nikeje i proklevši hereze koje su ustale protiv nje. Uz to, zapovjedismo i jasna pravila za dobro uređenje Svetih Crkava.
Molimo sada tvoju blagost da gramotom tvoje pobožnosti utvrdi sud ovoga svetog Sabora. Da, kao što si nas, sazivajući nas gramotama, počastio kao Crkvu, tako i na djelima Sabora zapečatiš završetak.
Gospodin neka utvrdi tvoje carstvo u miru i pravdi, i neka zemaljskoj sili doda i naslađivanje Nebeskim Kraljevstvom. Neka te, zdrava i u svim dobrima proslavljena, Bog daruje svijetu molitvama svetih, kao uistinu pobožnog i bogoljubivog cara.
Ova pravila izložiše oni biskupi koji, blagodaću Božjom, dođoše u Carigrad po zapovijedi cara Teodozija Velikoga — njih 150 iz različitih oblasti.
1. pravilo: Neka se vjera svetih Otaca iz Nikeje čvrsto drži i stoji. Ono što je rečeno i napisano od krivovjernika protiv nje neka bude prokleto, kao i sami heretici.
Ovo pravilo je razumljivo.
2. pravilo: Nitko neka ne smućuje Crkvu zbog oblasti, niti neka postavlja prezbitera ili biskupa.
U Crkvama koje su među neznabošcima treba čuvati običaj svetih Otaca.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da biskupu ne priliči upadati u tuđu biskupiju, nego da svaki bude u svojoj oblasti i da u svojoj oblasti postavlja prezbitere i đakone; isto tako i metropolit biskupe u svojoj oblasti. Neka ne izlaze izvan oblasti i ne uznemiruju Crkvu.
Crkve Božje koje su među stranim narodima, kao u Egiptu, Libiji i Pentapolju, neka drže drevne otačke običaje, kako zapovijeda 6. pravilo Prvoga sveopćeg sabora u Nikeji.
3. pravilo: Biskup Carigrada neka se poštuje poslije rimskoga.
Tumačenje: Onom prvenstvu i onoj časti koju ima rimski biskup pridružuje se i biskup Carigrada, i neka bude tako poštovan, kao što i 28. pravilo Sabora u Kalcedonu zapovijeda jednako ovom pravilu.
Budući da je Carigrad Novi Rim, i bijaše poštovan zbog cara i velikaša, jer se car i velikaši iz Rima ondje preseliše, a ovo pravilo kaže da se poštuje poslije rimskoga, ono ne govori da je čast rimskoga veća, a da poslije nje treba biti poštovan Carigrad, nego je to rečeno misleći na vrijeme. Kao kad bi netko rekao da se poslije mnogo godina biskup Carigrada udostojio jednake časti kao rimski biskup.
4. pravilo: Maksim, nazvan Kinik, stran je biskupima, i svaki koji je od njega primljen u kler nije svećenik.
Tumačenje: Ovaj Maksim — kinik znači bestidnik — razdera Crkvu Božju i ispuni je mnogim metežom i bukom. Pokazao se kao vuk umjesto pastira i bio je spreman opraštati sve grijehe onima koji su griješili, samo zato da ne poštuje naredbe, tj. da prestupa zapovijedi. Tako o njemu kazuje veliki Grgur Bogoslov.
Zbog toga je Maksim lišen biskupstva, a svi prezbiteri, đakoni i ostali klerici koje je on postavio strani su svećeništvu.
5. pravilo: Zapovijed zapadnih biskupa, koja ispovijeda istobitnosti jedno Božanstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, a koja je izložena na svitku, neka bude blagoprihvatljiva svima.
6. pravilo: I zlovjeran, ako mu je nanesena nepravda, može optužiti biskupa. Ako je riječ o crkvenim sagrešenjima, neka ga ne optužuje. Neka ne govori ni drugi koji je ranije bio poznat kao poročan; neka ne govori ni onaj koji je isključen od općenja, ili onaj koji je za nešto optužen, dok ne opovrgne optužbe protiv sebe. Neka optužuje pravovjerni koji je u zajednici, koji nije poznat po porocima i nije optužen. Optužbu neka izloži onima u svojoj oblasti. Neka ide pred veliki sabor, i to ne bez pisane optužbe, govoreći: „Neka ja postradam ako lažno govorim.“ Neka ne bude uslišan onaj koji bez toga odlazi Crkvi, stvara metež, i neka bude odbijen.
Tumačenje: O osobama koje optužuju i okrivljuju biskupe ili klerike potrebno je ispitati njihov život, da to ne bi činili heretici, ili oni koji su pali u kakve poroke, ili su odbačeni od Crkve ili od Pričesti, ili su optuženi zbog nekih grijeha, a još nisu dokazali svoju nevinost. Ako takvi optužuju biskupa, to neka se ne prihvaća.
Ako je pravovjeran, živi neporočno i pričesnik je Katoličke Crkve, a iznosi crkvenu optužbu protiv biskupa, neka bude primljen i neka izloži sagrešenje pred svim biskupima oblasti. Ako oni ne mogu odgovoriti na iznesena sagrešenja biskupa, neka onaj koji optužuje biskupa pristupi velikom saboru i neka najprije preda saboru pismo, napisavši u njemu: „Ako budem otkriven da lažno klevećem biskupa, neka budem kažnjen tom i tom kaznom.“ Tako učinivši i potvrdivši, njegova će optužba biti primljena.
Ako se tako ne postupi, nego se ide Crkvi i stvara metež govoreći protiv biskupa, ili se zbog toga ide na svjetovni sud boljara, takvoga se optužbe ne prihvaćaju.
Ako je krivovjerniku nanesena nepravda od biskupa, nije mu zabranjeno optužiti ga i opravdati se.
7. pravilo: Četrnaestnici, koji se nazivaju i srijednici, zatim arijanci, novacijani, makedonijani, savatijani i apolinarijevci, kada predaju pismo, neka se primaju pomazivanjem svih osjetila.
Tumačenje: Svi spomenuti jesu heretici. Ako pristupaju Katoličkoj Crkvi, neka napišu svoju herezu i, pročitavši je pred svima, neka je prokunu; i s njom neka prokunu i sve ostale hereze. Poslije toga neka budu primljeni samo pomazivanjem svetim mirom po čelu, očima, nosnicama i ustima. Kada ih označujemo mirom, govorimo: „Pečat dara Duha Svetoga.“
Heretici „srijednici“ tako se zovu jer srijedom jedu meso, a poste subotom; a „četrnaestnici“ zato što praznuju Pashu četrnaestoga dana punoga mjeseca.
8. pravilo: One koji krštavaju jednim uranjanjem — eunomijane, sabelijane i frigijce — treba primati kao neznabošce.
Tumačenje: I ovi su heretici, ali se krštavaju jednim uranjanjem, a ne trima, kao pravovjerni. Kada pristupaju Katoličkoj Crkvi, primaju se kao pogani, i prije krštenja trebaju biti dovoljno poučeni i slušati Božanska Pisma, a potom se potpuno krstiti i pomazati.
Ove primamo kao Helene: prvi dan ih činimo kršćanima, drugi dan činimo ih oglašenima, da se uče vjeri, a treći dan vršimo zaklinjanje trokratnim puhanjem u lice i uši. I tako ih poučavamo i zapovijedamo im da dovoljno vremena provode u crkvi i slušaju Božansko Pismo, i tek se onda krštavaju. Ali prije svega toga neka pismeno prokunu svoju i sve druge hereze, kao i ranije spomenute krivovjernike.
Pridodana su prethodnima, u Gospodinu, i pravila ovoga svetog Drugog sveopćeg sabora.
12. Poglavlje: PRAVILA TREĆEG I SVETOG SVEOPĆEG SABORA. SVETIH OTACA OKUPLJENIH U EFEZU
Treći sveopći sabor bio je u vrijeme vladavine Teodozija Malog, odnosno Mlađeg. U Efezu se okupilo dvjesto svetih Otaca protiv prokletoga Nestorija, koji je o Kristu, Bogu našemu, govorio kao o običnom čovjeku, propovijedajući da se On po ljubavi sjedinio sa Sinom Božjim. Zato ni Svetu Djevicu nije htio nazivati Bogorodicom, nego Kristorodicom. Njega su sveti Oci svrgli i prokleli. Na tom je saboru izloženo devet pravila.
Poslanica svetih Otaca ovoga Sabora, svim pravovjernim.
Sveti i veliki sveopći Sabor u Efezu sazvao se po zapovijedi pobožnoga cara Teodozija, svim biskupima, prezbiterima, đakonima i svim ljudima koji žive u svim oblastima i gradovima.
Od nas, okupljenih po pobožnom pozivu, to jest po zapovijedi našega pobožnog cara, u efeškoj metropoliji, neki se odvojiše — njih malo više od trideset — koji nisu imali nikakve oblasti s kojom bi crkveno općili, jer su neki od njih bili svrgnuti sa svećeničkoga dostojanstva, kojim bi mogli nekome činiti korist ili štetu.
To su prije svih oni koji su u sebi nosili Nestorijevo i Celestinovo mudrovanje te ga tada javno pokazali, jer nisu htjeli s nama osuditi i prokleti Nestorija. Zajedničkom odlukom sveti ih je Sabor proglasio stranim crkvenoj zajednici i oduzeo im svako djelovanje, to jest svećeničku vlast, kojom su mogli nekome nanositi štetu ili činiti korist.
1. pravilo: Ako neki metropolit ili biskup ostane i ne dođe na sabor zato što mudruje kao Celestin, ili želi tako mudrovati, neka bude svrgnut i isključen iz Crkve.
2. pravilo: Ako neki biskup mudruje jednako kao Nestorije i slaže se s njime, neka bude svrgnut.
3. pravilo: Ako je neki biskup, prezbiter ili đakon bio lišen svećeništva od strane Nestorija, neka mu se svećenstvo vrati. A tko je od njega primio svećenstvo, taj nije svećenik.
4. pravilo: Ako neki iz klera mudruju po učenju Celestinovu ili po Nestorijevoj herezi, neka budu svrgnuti.
5. pravilo: Ako je neki klerik osuđen od svojega biskupa, pa ga potom primi Nestorije, takav je opet nepotreban.
Tumačenje pet navedenih pravila: Kada su se sveti Oci okupili na Saboru u Efezu, neki su se među metropolitima odvojili od pravovjernih i mudrovali po heretičkim zapovijedima zločestivoga Nestorija, biskupa Carigrada, koji je vjerovao u čovjeka i mislio poput Židova, te Celestina, rimskoga biskupa. Neki su biskupi ostali i nisu došli na Sabor, niti su htjeli osuditi i prokleti te nesvećene i bezbožne biskupe, nego su ih čak podupirali i pomagali im.
Zato je sveti Sabor zapovjedio da se oni koji pomažu Nestoriju i Celestinu — to jest oni koji podupiru herezu i tako razmišljaju — svrgne iz čina i isključi iz Crkve.
Biskupi ili svećenici koje su Nestorije i Celestin svrgnuli iz čina zato što su ispravno mislili i vjerovali, neka opet prime svoj čin. S druge strane, oni koje je njihov biskup svrgnuo zbog nekih zlih djela, a Nestorije ili Celestin ih primio i opravdao, opet nisu svećenici i neka ponovno budu svrgnuti.
6. pravilo: Svjetovnjak koji se protivi Saboru neka se ne pričešćuje, a ako je klerik, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Sveti Oci na Saboru u Efezu zapovjediše i narediše: ako se netko usudi odbaciti ili bitno promijeniti odluke Sabora, ako je biskup ili klerik, neka sasvim otpadne od svojega čina; a ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
7. pravilo: Biskup koji Nikejskoj vjeri dodaje drugu vjeru, ako je biskup, stran je biskupstvu, a ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
Tumačenje: Onaj koji vjeri što su je sastavili sveti Oci okupljeni u Nikeji — to jest: „Vjerujem u jednoga Boga...” — doda nešto drugo zlo, na kvarenje i propast onih koji se obraćaju poznanju istine iz židovstva, helenstva ili iz bilo koje hereze, ako je biskup ili klerik, neka bude prognan iz biskupije i svrgnut iz čina.
8. pravilo: Oblasti svake biskupije koje su pod njezinom upravom neka se čuvaju čisto i neizmjenjivo. Ako netko uvodi ono što je protivno ovdje ustanovljenom, uzalud se trudi.
Tumačenje: Ako biskup od druge oblasti nešto otme i pod svoju ruku uzme ono što isprva nije bilo pod njim — bilo njivu, vinograd, zemlju ili nešto drugo što otme od druge biskupije — ništa od toga neka ne učini svojim niti neka zadrži. Neka to što prije vrati biskupiji pod kojom je ranije bilo, jer imanje svake oblasti treba čuvati čisto i nepromijenjeno, kako ludost svjetovne vlasti ne bi pod izgovorom svećeništva ušla u nju.
Ako netko uvede druga pravila, taj govori i bori se protiv zapovijedi ovoga Sabora. Ništa neće postići, nego se uzalud trudi.
Poslanica ovoga Sabora pisana u Pamfiliji, koja je i 9. pravilo:
9. pravilo: Eustatije je trebao odlučno podnositi trud biskupstva, kao što je dužnost svakoga biskupa, ali se odrekao podmetnuti leđa. Teodor je postavljen na njegovo mjesto, a on je plakao i molio, tražeći čast, iako nije bio optužen. Onaj koji je postavljen na njegovo mjesto i ima njegovo javno odreknuće, bez grijeha je.
Tumačenje: Taj Eustatije bio je biskup u Pamfiliji, a to je atalijska oblast. Budući siromašan, nije bio kadar upravljati crkvenim poslovima, niti podnositi brige koje su navalile na njega, niti njima ovladati. Zato se odrekao uprave crkvenim poslovima, to jest pismeno je ostavio biskupiju, pa je umjesto njega postavljen drugi, po imenu Teodor.
Potom Eustatije dođe na Efeški sabor, klanjajući se i moleći — ne zato što je htio ponovno primiti biskupiju, jer i da ju je tražio, ne bi ga poslušali, budući da se jednom već odrekao i da je na njegovo mjesto drugi postavljen — nego moleći za biskupsku čast i općenje.
I bio je opravdan od svetoga Sabora bez ikakva protivljenja, te se ponovno poče nazivati biskupskim imenom, imati čast arhijerejskoga prijestolja, služiti i postavljati prezbitere i đakone. Ali ne samovlasno i po svojoj volji kad god hoće, nego kada mu neki brat biskup dopusti da u njegovoj Crkvi služi ili koga postavi, po njegovu prijedlogu i radi Kristove ljubavi.
Iz milosrđa Oci ovoga Sabora dodadoše i ovu riječ koju kazaše pamfilijskom saboru: „Ako o njemu sada ili kasnije promislite nešto bolje, po volji je Saboru — bilo da ga uvedete za biskupa prazne Crkve koja nema biskupa, bilo da mu pomognete nekim drugim darom.”
Blagodaću Božjom spojismo s prethodnima i pravila ovoga svetog sveopćeg Sabora koji bijaše u Efezu.
13. Poglavlje: PRAVILA SVETOG SVEOPĆEG ČETVRTOG SABORA KOJI BIJAŠE U KALCEDONU. 30 pravila
Sveti Četvrti sveopći sabor bio je u vrijeme cara Marcijana. U Kalcedonu se okupilo 630 Svetih Otaca zbog Dioskora, ranije nadbiskupa slavnog grada Aleksandrije, i Eutiha, arhimandrita Carigrada.
Oni su ispovijedali Boga našega Isusa Krista kao istobitnog Ocu, ali su hulili o Njegovu Utjelovljenju. Bježeći od Nestorijeva razdvajanja, koje govori o dva Sina, pali su u drugo zlo, drugačije od razdvajanja: jer su o dvije prirode, božanskoj i čovječjoj, beščasno propovijedali da su se poslije sjedinjenja pomiješale i stvorile jednu prirodu. Oni i Božanstvu pripisuju podložnost stradanju te smatraju da ni Tijelo koje je Krist primio nije istobitno našemu, niti da je nastalo od djevičanske krvi, nego propovijedaju da se nekako neizrecivo i na božanski način utjelovilo, kao i druga bezumlja.
Sveti Oci ispovjedili su savršena Boga i savršena čovjeka, Gospodina našega Isusa Krista, u dvije prirode nerazdjeljive i nepomiješane, te su također izložili i ovdje napisana pravila.
1. pravilo: Pravila Svetih Otaca, izložena na svakom saboru do sada, neka se postojano čuvaju.
Ovo je pravilo razumljivo.
2. pravilo: Tko kupuje ili prodaje postavljenje, pa makar i crkvenoga ključara, neka otpadne od svojega stupnja. Oni koji su u tome posredovali neka otpadnu od dostojanstva ako su klerici; a svjetovnjaci i monasi neka budu prokleti.
Tumačenje: Prema Baziliju Velikom, gori je od Makedonija duhoborca onaj koji prodaje blagodat koja se ne može prodati. Zbog toga, ako neki biskup za novac postavi biskupa, prezbitera, đakona ili bilo koga u kler, pa makar i crkvenoga ključara, neka i on i onaj koji je tako postavljen budu svrgnuti iz čina. Isto tako, i oni koji su posredovali u takvim postavljenjima, ako su klerici, neka otpadnu od svojega čina; a ako su svjetovnjaci ili monasi, neka budu prokleti.
3. pravilo: Tko na sebe prima brigu o svjetovnim domovima, neka primi zabranu. Ipak, ako ga zakon pozove da se brine o maloljetnima, ili ako mu biskup zapovjedi brigu o sirotinji i udovicama, neka se ne odriče.
Tumačenje: Oni koji su u crkvenom kleru, tj. prezbiteri, đakoni i ostali klerici, mogu ulaziti u svjetovne domove radi poučavanja djece i robova, kako to zapovijeda 10. pravilo Sedmoga sveopćeg sabora, koji se u Nikeji okupio po drugi put. Ali nad drugim stvarima — nad upravljanjem imetkom i njivama u domovima svjetovne vlastele — klerik neka ne preuzima brigu. Ako to čini, neka prema crkvenim pravilima primi zabranu.
Ako mu njegov biskup naloži da se brine o ubogim sirotanima i udovicama, neka se ne odriče. Također, neka čuva djecu svojih srodnika ako su maloljetna, a njihovi su im roditelji na samrti ostavili brigu o njima, ako ga zakon srodstva pravedno na to poziva.
Biskupima i monasima nije dopušteno da budu skrbnici ni svojim srodnicima. Ako im netko pred smrt ostavi imetak, poslije upokojenja toga čovjeka neka sve razdijele sirotinji za njegovu dušu. Takvih raspodjela mogu biti upravitelji. Oni se nazivaju brižnici, prema 68. Novoj zapovijedi cara Leona Filozofa. O ovome pogledaj još i 81. i 83. Apostolsko pravilo.
4. pravilo: Molitveni hram ili samostan ne može biti ustrojen bez znanja biskupa. Svaki monah neka se pokorava biskupu i neka ne izlazi iz samostana bez dopuštenja. Rob ne može biti postrižen bez dopuštenja svojega gospodara.
Tumačenje: Bez dopuštenja biskupa te oblasti ne priliči ustrojavati samostan ili crkvu. Također, svi se monasi trebaju pokoravati biskupu i ne odlaziti drugamo iz samostana u kojem su postriženi, osim ako im biskup zapovjedi da izađu radi koristi drugih. Rob bez znanja svojega gospodara ne treba biti priman u samostan radi postriga. Oni koji ovo prestupaju trebaju biti lišeni zajedništva. Ali i biskup sa svoje strane treba imati potrebnu brigu o samostanima.
5. pravilo: Oni koji prelaze iz grada u grad okrivljeni su pravilima o takvima.
Tumačenje: U 13. pravilu Antiohijskog sabora rečeno je da se biskup ne usudi prijeći iz svoje oblasti u drugu kako bi postavio prezbitera ili đakona bez volje biskupa koji je u toj oblasti, niti da čini bilo što što pripada biskupskoj vlasti. Ako učini takvo što, neka to ostane nevažeće i neka zbog toga ponese kaznu za svoj nered te bude svrgnut iz svojega čina Svetom Trojicom. Tako zapovijeda i ovdje napisano pravilo.
6. pravilo: Postavljenje neka bude za određene crkve i samostane, a ne samo postavljenje. Ako nije tako, tako postavljeni nije postavljen.
Tumačenje: Onoga koji treba biti postavljen za prezbitera ili đakona, ili ući u neki čin klera, ne treba drugačije primati na postavljenje nego za crkvu u kojoj će služiti, ili u grad, ili u selo, ili u samostan, i to za crkvu određenoga svetitelja. Dakle, to se najprije treba odrediti, pa se tako neka postavlja u bilo koji crkveni čin i neka u njemu služi.
Ako neki običan čovjek bude postavljen za prezbitera ili đakona, ali ne za određenu crkvu i crkvenu službu, od toga nema koristi, nego neka takvo rukopoloženje na njemu bude nevažeće, tj. neka ne čini ništa svećeničko.
7. pravilo: Klerik ili monah koji ode u vojsku, ili u neki red odstupivši od svoje službe, neka bude proklet.
Tumačenje: Ako neki monasi ili klerici, ili crkveni monasi, ostavljaju samostan, ili klerici kler, te mijenjaju odjeću i stupaju u vojni red, ili prime svjetovno dostojanstvo, a ne pokaju se, niti se obrate, niti hoće ponovno uzeti svoj obraz koji su prije Boga radi izabrali, neka budu prokleti. Slično ovome zapovijeda i osma Nova zapovijed cara Leona Filozofa, koja ne dopušta da monah ponovno uzima na sebe svjetovni obraz, iako se 11. zapovijed u 62. glavi, koja je u prvoj grani četvrte Carske knjige, protivi i ovome pravilu i Novoj zapovijedi.
8. pravilo: Oni koji su pri domovima gdje živi sirotinja, ili u samostanima, ili su klerici u drugim crkvama, neka budu pod vlašću biskupa toga grada. Ako netko ne bude radio po volji biskupa, neka osjeti epitimiju.
Tumačenje: Ondje gdje ubogi žive, u takvim obitavalištima, crkve su velike i klerika biva nemalo. Zbog toga ovo pravilo zapovijeda da i klerici takvih crkava, i samostanskih i drugih crkava, budu pod vlašću biskupa toga grada. Ako se ne pokore da budu pod njim, uzdajući se u svoju silu, neka, ako su klerici, budu izloženi zabrani po pravilu. Ako su monasi ili svjetovni ljudi, neka budu izvan zajedništva, tj. neka budu isključeni.
9. pravilo: Klerici koji imaju spor među sobom, ako ostave svojega biskupa i pristupe svjetovnim sucima, neka po pravilima prime optužbu. Ako klerici imaju nešto protiv biskupa, neka čekaju sabor; ako biskup ima nešto protiv metropolita, neka obavijesti patrijarha Carigrada.
Tumačenje: Ako klerik ima nešto protiv drugoga klerika, njima ne priliči da se sude pred svjetovnim sucima, nego pred svojim biskupom. Ako ostave svojega biskupa i pristupe svjetovnom sudu, neka snose zabranu po pravilima. Također, ako klerik ima nešto protiv svojega biskupa, neka ga tuži pred saborom, onda kada se u poznato vrijeme okupe biskupi cijele oblasti. No ako biskup ili klerik ima spor s metropolitom, neka se sudi pred patrijarhom cijele zemlje, jer su pod njim i biskupi i metropoliti svih oblasti te zemlje; ili neka se sude kod patrijarha Carigrada.
Ta vlast nije dana nijednome od ostalih patrijarha, ni pravilom ni zakonom, da bi neki patrijarh mogao suditi metropolitu koji je pod drugim patrijarhom, nego je ovo dano samo patrijarhu Carigrada.
10. pravilo: Jedan klerik neka ne bude u dva grada. Ako bude pribrojen, neka se vrati u prvi grad. Ako netko potpuno prijeđe u drugi grad, neka se više nikako ne broji u kler prvoga.
Tumačenje: Ovo pravilo ne dopušta kleriku da bude pod dvojicom biskupa, tj. u dva grada; to znači da bude pribrojen u kler i u jednom i u drugom gradu, da služi u dvjema sabornim crkvama i da uzima udio koji pripada klericima i od jedne i od druge Crkve. No ako zbog želje za taštom slavom prijeđe k većoj Crkvi, neka odmah bude vraćen u Crkvu u koju je ranije bio postavljen.
Ako se po volji svojega biskupa premjesti u drugu Katoličku Crkvu i bude pribrojen u kler, neka nema udjela u uzimanju bilo kakva dijela od prihoda koji pritječe u prvu Crkvu. Ako pak iz nezasitnosti počne nešto uzimati, neka otpadne od svojega stupnja.
11. pravilo: Siromašni kojima je potrebna pomoć neka putuju s mirnim pismom, a ne s preporučnim, jer se preporučna pisma daju samo klericima.
Tumačenje: Mirno pismo, odnosno biskupska gramata, služi tome da siromah koji u oskudici želi negdje otići i prositi milostinju uzme otpust od biskupa, tj. mirnu gramatu, kako bi je ondje kamo ide pokazivao. Kada kršćani vide da su s mirom otpušteni od biskupa, daju im milostinju i pomažu im koliko tko može.
Preporučna pisma daju se klericima: kada prezbiteri ili đakoni žele prijeći u drugi grad i ući u kler Crkve toga grada, neka imaju od svojega biskupa preporučne spise, tj. gramatu. U njima je napisano o njihovu postavljenju i svjedočanstvo da su neporočnoga života i pravi u vjeri. Tako, pokazavši je biskupu toga grada, bivaju primljeni. O ovome potraži 15. i 16. pravilo Svetih apostola.
12. pravilo: Jedna oblast neka se ne dijeli na dvije. Ako je netko razdijeli na dvije, taj nije biskup. Ako je grad carskim gramatama počašćen, njegov biskup neka ima samo i jedino čast, a istinski metropolit neka svoju upravu drži u cijelosti.
Tumačenje: Ako biskup pristupi vlasteli i usrdno moli da njegova biskupija bude udostojena časti metropolije i da se on proglasi metropolitom, pa se zbog toga jedna oblast razdijeli na dvije, takav neka otpadne od svojega stupnja.
Oni biskupi koji su ranije bili udostojeni metropolitske časti, ne moljakanjem nego zbog svoje velike vrline, ili zbog dostojanstva gradova koji su od cara gramatama bili počašćeni, te su njihovi biskupi postali poštovani kao metropoliti — takvi, dakle, neka imaju samo i jedino čast i neka se nazivaju metropolitima.
Istinski prvi metropolit, pod kojim su ovi najprije bili, neka drži upravu i oblast svoje metropolije, i neka sjedi iznad metropolita koji je nakon njega od cara počašćen. Biskupije cijele oblasti neka njega jedinoga imaju za metropolita i neka se ne razdjeljuju prema razdjeljenju oblasti; nego i ako postoji neka druga uprava, svaka biskupija oblasti koju je imao neka mu bude očuvana u cijelosti. Ništa neka se ne oduzme njegovoj vlasti niti neka bude dano počašćenom metropolitu.
13. pravilo: Klerik koji bez preporučne gramate dođe u drugi grad neka nema općenje.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da prezbiteru ili đakonu, postavljenom od jednoga biskupa, kada dođe u drugi grad, a nema preporučne gramate, nije dopušteno služiti.
14. pravilo: Ako čitač ili pjevač uzme za ženu heretkinju i s njom dobije djecu, neka ih privede zajednici ako su ondje krštena. Ako nisu, ne trebaju ih krstiti heretici.
Tumačenje: Pravovjernomu je zabranjeno stupiti u bračnu zajednicu sa ženom heretkinjom, ili dati kćer za krivovjernika; to zabranjuju i 10. i 31. pravilo Sabora u Laodiceji, i drugo pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, i ovo pravilo.
Ako je neki pjevač ili čitač prije ovoga pravila uzeo ženu od inovjernih i s njom dobio djecu, i ako su ih krstili heretici među kojima živi, neka ih privede krštenju Katoličke Crkve. Ako ima nekrštenu djecu, ne treba više živjeti s hereticima, nego neka djecu, ubrzo otišavši odande, privede Katoličkoj Crkvi i udostoji ih božanskoga krštenja.
15. pravilo: Đakonisa neka se ne postavlja prije četrdesete godine. Ona koja svoje služenje osramoti brakom neka bude prokleta.
Tumačenje: Ženu prije njezine četrdesete godine ne priliči postavljati za đakonisu. Ako s četrdeset godina bude postavljena i nakon postavljenja se uda, narugavši se tako blagodati Božjoj, neka bude prokleta.
16. pravilo: Monah ili monahinja neka se ne žene niti udaju. Ako to učine, neka budu isključeni.
Tumačenje: Monah ili monahinja koji su se jednom zavjetovali da će Bogu služiti u čistoći i djevičanstvu sve dane svojega života, a potom otpadnu, odbacivši svoje obećanje — tj. ako se monah oženi ili se monahinja uda — neka zbog krivnje budu isključeni. O ovome pogledati i 60. pravilo Bazilija Velikoga, koje takvima nalaže zabranu kao preljubnicima.
17. pravilo: Ako se trideset godina upravljalo imanjem koje je u oblasti ili izvan nje, neka tako ostane. Ako se tijekom trideset godina sporilo u vezi s njim, neka se sudi. Ako se grad osnuje carskom zapovijedi, gradskom ili javnom odlukom, neka to prati i poredak crkvenih oblasti.
Tumačenje: Ako pod crkvenu vlast, tj. pod biskupiju, prijeđe neka njiva, neki predio ili nešto slično od svjetovnih ljudi, i njegovi gospodari o tome trideset godina šute, ništa o tome ne spominjući onima koji to drže, više to ne mogu vratiti. Odbijaju se zato što toliko godina ništa nisu spomenuli.
Ako Crkva od druge Crkve, tj. biskupija od biskupije, treba iz nekoga razloga uzeti njivu, vinograd ili nešto takvo, i nitko tijekom trideset godina o tome ništa ne govori gospodarima, nego prešuti, ako poslije počnu nešto govoriti o tome, neka budu odbijeni, budući da su tijekom tolikoga vremena šutjeli.
Ovo pravilo također zapovijeda: ako neki biskup od drugoga biskupa, ili od svojih susjeda, ili od onih koji žive u nekom kraju, poslije neke rasprave uzme njivu, vinograd ili nešto takvo, pa protekne trideset godina i nitko to ne spomene, neka to čvrsto drži. Ako prije isteka trideset godina bude potraživanja i rasprave o tome, onaj koji to drži neće se sam opravdati, nego neka se s onim koji potražuje sudi pred saborom svih biskupa oblasti.
Ako car ustroji novi grad, neka ne bude rasprave o tome je li blizu nekoga biskupa, niti neka taj biskup traži da ga stavi pod svoju vlast; nego neka se slijede gradski i javni običaji, i neka upravu nad njim ima biskup one oblasti pod kojim je, carevom zapovijedi, zapisano da treba biti.
18. pravilo: Ako se klerici i monasi zateknu da prave urote radi zla i da se zakletvom obvezuju protiv biskupa, neka budu lišeni svojega stupnja.
Tumačenje: Ako se neki udružuju radi činjenja zla i zakletvama utvrđuju da neće pogaziti dogovor u vezi s ubojstvom nekoga boljara ili nekoga drugoga, gradski ih zakon osuđuje više nego za bilo koje drugo bezakonje. Zbog toga i pravilo nalaže da se klerici ili monasi koji prave zle urote i zakletvama se utvrđuju protiv biskupa, kada budu otkriveni, liše čina u kojem jesu.
19. pravilo: Sabor neka bude dva puta godišnje, i to ondje gdje zapovjedi biskup koji je u metropoliji, kako bi se razriješile rasprave i nedoumice.
Tumačenje: Kao što je i ranije rečeno, sabor treba biti dva puta tijekom godine, i biskupi cijele oblasti trebaju se okupiti ondje gdje zapovjedi metropolit, radi razrješavanja i potrebnog uređivanja crkvenih stvari. Održavanje sabora dvaput godišnje bilo je zabranjeno po šestom pravilu Sedmoga sveopćeg sabora, koji se po drugi put okupio u Nikeji, i po osmom pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, zbog truda i mnogih potreba koje bi imali biskupi koji se okupljaju. Zapovjeđeno je da sabor bude jednom godišnje, od svetoga blagdana Pashe pa do kraja mjeseca listopada.
20. pravilo: Klerik iz jednoga grada neka se ne pribraja u kler drugoga grada. Ako je izgubio svoj zavičaj pa prijeđe u drugu Crkvu, neka mu se ne brani. Biskup koji primi tuđega klerika treba biti isključen zajedno s onim koga je primio.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da se ne prima klerik koji iz drugoga grada dođe bez dopuštenja svojega biskupa. Ako biskup primi tuđega klerika bez pisanoga dopuštenja njegova biskupa i pribroji ga svojoj biskupiji, neka i on i onaj koga je primio budu isključeni, sve dok klerik ne ode i ne vrati se u svoju Crkvu.
Ako je klerik izgubio svoj zavičaj, ili je on najzedom barbara sva opljačkan, ili je opustio na neki drugi način, pa on prijeđe u drugi grad, biskup koji takvoga primi neće imati zabranu.
21. pravilo: Klerik ili svjetovnjak koji govori protiv biskupa ne treba biti primljen bez ispitivanja.
Tumačenje: Ako netko optužuje biskupa ili klerika, tj. prezbitera ili đakona, potrebno je prethodno ispitati njegov život, a ne bez provjere primiti onoga koji optužuje biskupa. Ako su oni koji optužuju klerici ili svjetovnjaci, treba provjeriti nisu li nekada bili odbijeni od Crkve, ili lišeni Pričesti, ili sami optuženi za neke grijehe pa se još nisu opravdali, ili na neki drugi način imaju poročan život, ili su strane vjere, tj. heretici. Mnogo je takvih koji, želeći uzmutiti i razoriti dobar crkveni poredak, klevetama pripisuju krivnje neporočnim i pravovjernim biskupima i klericima; od takvih ne treba primati optužbe.
22. pravilo: Ako nakon smrti biskupa netko od prisutnih ugrabi nešto njegovo, ogriješio se o svoj stupanj.
Tumačenje: Ako se biskup upokoji, pa klerici nešto razgrabe od njegova osobnog imetka, primit će kaznu na svojem činu, tj. neka budu svrgnuti.
23. pravilo: Klerici i monasi koji bez znanja biskupa borave u Carigradu i ondje stvaraju smutnje neka budu protjerani iz grada.
Tumačenje: Klerici i monasi koji se bez zapovijedi svojega biskupa zateknu da borave u Carigradu i prave pomutnju u crkvenom poretku, neka ih crkveni branitelj Crkve Carigrada izbaci iz grada. Crkveni branitelj naziva se kaznitelj. Njega postavlja patrijarh ili metropolit kako bi kažnjavao one koji stvaraju nered u crkvenom poretku.
24. pravilo: Samostan koji je ustrojen po volji biskupa neka ostane neizmijenjen, i ono što mu pripada neka bude neotuđivo. Ako netko počne drugačije činiti, nije bez krivnje.
Tumačenje: Samostani koji su sagrađeni bez blagoslova i bez zapovijedi biskupa nisu pripojeni ni posvećeni. Samostani sazidani zapoviješću i blagoslovom biskupa, kao božanska mjesta povjerena Bogu, neka ostanu nepromjenjivi; neka im se ne čini nepravda i neka u njima nikako ne nastanu svjetovna obitavališta. Potrebno je čuvati njihov imetak i prihode, njive i vinograde i sve ostalo neotuđenim i cijelim. Ako netko prekrši ovu zapovijed, neka prema pravilima bude izložen zabrani.
25. pravilo: Postavljenje biskupa obavlja se u roku od tri mjeseca. Vrijeme može produljiti neka neizbježna nevolja koja prisili da se rok produlji. Ako se u rečeno vrijeme ne postavi, neka prime zabranu. Briga neka bude na ekonomu.
Tumačenje: Neki se metropoliti ne brinu o pastirima koji su im povjereni, to jest o biskupima koji su pod njima, te nakon smrti biskupa ne žele ubrzo postaviti drugoga. Pravilo zapovijeda da prije isteka tri mjeseca od upokojenja biskupa bude postavljen drugi, osim ako neka velika i neodgodiva nevolja ne produlji vrijeme. Ako Crkva više od tri mjeseca biva bez biskupa, osim zbog neke velike nevolje, neka metropolit primi zabranu. Brigu i uređenje svega unutar Crkve koja je ostala bez biskupa tijekom toga vremena neka ima ekonom, i neka sav crkveni imetak sačuva do postavljenja novoga biskupa.
26. pravilo: U svakoj katedralnoj Crkvi potrebno je da postoji ekonom iz klera. Ako je biskup u tome nemaran, nije bez grijeha.
Tumačenje: Svaki biskup treba iz klera svoje Crkve, tj. između prezbitera ili đakona, postaviti ekonoma u biskupiji, koji će upravljati crkvenim imetkom: koliko ulazi, a koliko izlazi iz biskupije, i koji će vanjskim prihodima upravljati po njegovoj volji. Ako se dogodi da neki biskup nema ekonoma iz crkvenoga klera, nego samovoljno upravlja spomenutim crkvenim poslovima, takav kao da nanosi klevetu svećenstvu, budući da upravljanje vrši nepoznato i bez svjedoka. Prema pravilima treba primiti zabranu. O ovome potraži i 11. pravilo Sedmoga sveopćeg sabora, koji se po drugi put okupio u Nikeji.
27. pravilo: Klerik koji otme ženu neka se svrgne. Svjetovnjak neka bude proklet, kao i svi koji su mu pomagali.
Tumačenje: Oni koji otimaju žene radi bračne zajednice imaju veliku osudu i po gradskom zakonu. Nemalu zabranu imaju i iz riznice svetih pravila. Ako je klerik oteo djevojku, neka bude svrgnut, kako ovo pravilo nalaže. Ako je svjetovnjak, neka i on i oni koji su mu u otmici djevojke pomagali djelom i riječju budu prokleti, sve dok otetu djevojku, ako je zaručena, ne dovedu njezinu zaručniku; a ako nije zaručena, neka je predaju njezinim roditeljima, kako zapovijeda 22. pravilo Bazilija Velikog. Pod klericima se ovdje misli i na čitače i pjevače, koji se najprije postavljaju, a potom žene. Prezbiteri i đakoni žene se prije postavljenja.
28. pravilo: Biskup Novoga Rima iste je časti s onim iz Staroga Rima zbog prijenosa vlasti. Stoga se biskupi Ponta, Trakije i barbarskih krajeva postavljaju iz Carigrada.
Tumačenje: Biskup Carigrada neka je iste časti s biskupom Rima i neka jednako kao on ima prvenstvo, jer su se carstvo i boljari preselili iz Rima u Carigrad. Stoga, kao što se Carigrad poštuje zbog cara i boljara, neka se poštuje i njegov biskup. Neka mu se pokoravaju samo pontski, azijski i trački metropoliti, i neka ih on postavlja. Isto se odnosi i na biskupe po barbarskim zemljama, jer su makedonske, ilirske, tesalske, atenske, peloponeske i sve te zemlje i narodi koji su u njima tada bili pod rimskim biskupom, i on je držao upravu nad njima.
29. pravilo: Tko biskupa svede u prezbiterstvo, svetotatac je. Ako je kriv, neka ne bude svećenik; ako je bez krivnje sveden, neka bude biskup.
Tumačenje: Svetotatstvo je krađa svetih crkvenih posuda ili bilo čega što je prineseno kao dar Bogu. Tome je jednako i ako neki metropolit svede biskupa u prezbiterski čin. Ako je kriv za neki grijeh, potrebno ga je lišiti ne samo biskupstva, nego neka bude svrgnut i iz prezbiterstva. Ako nema nikakva grijeha, ne priliči ga micati iz biskupskog dostojanstva. Ako je bez krivnje bio sveden, neka ponovno primi svoj čin i biskupiju.
30. pravilo: Među egipatskim biskupima običaj je da ništa ne potpisuju bez dopuštenja nadbiskupa. Stoga ne podliježu osudi što nisu potpisali poslanicu prepodobnoga Leona dok ne dođe njihov nadbiskup.
Tumačenje: Biskupi egipatske uprave držali su običaj da ništa ne potpisuju bez dopuštenja svojega nadbiskupa. Potpisivanje se odnosi na ovo: ako bude napisana gramata o nekim potrebnim stvarima i zapovjedi se svjedocima da ispod teksta upišu križ i svoja imena, kao svjedočanstvo i potvrdu napisanoga.
Ovaj Četvrti sveopći sabor okupio se u Kalcedonu, pri pobožnom caru Marcijanu, protiv zločestivoga i nečistoga krivovjernika Dioskora, tadašnjega nadbiskupa aleksandrijskoga. Taj je bezbožnik basnoslovio da je Gospodin naš prividno ponio tijelo, da je imao jednu prirodu i poslije sjedinjenja, i da je Božanstvu pripisivao stradanje.
Zbog toga su ga Sveti Oci svrgnuli s nadbiskupskog prijestolja i prokleli, a još nije bio postavljen drugi nadbiskup umjesto toga bezbožnika. U vezi s tim i u vezi s pravovjernom poslanicom svetoga pape rimskoga Leona bilo je zapovjeđeno egipatskim biskupima da je potpišu. Oni su to odbili govoreći: “Običaj nam je da ništa crkveno ne činimo bez zapovijedi aleksandrijskoga nadbiskupa.” I nisu bili prisiljeni na to, nego im je dano vrijeme odgode dok ne bude postavljen aleksandrijski nadbiskup, kako bi tada po njegovoj zapovijedi potpisali.
Od njih su arhijereji i boljari koji su bili na Saboru zatražili da daju jamce za sebe da neće otići iz Carigrada; a ako nemaju jamce, da se zakunu glavom carevom i njegovim spasenjem da će čekati i neće otići dok aleksandrijski nadbiskup ne bude postavljen.
Uz Božju pomoć, završismo s pravilima Trećega i Četvrtoga sveopćeg sabora, od kojih je Četvrti bio u Kalcedonu.
14. Poglavlje: PRAVILA SVETOG MJESNOG SABORA U SARDICI TJ. SRJEDU. 21 pravilo
Sveti mjesni sabor u Sardici održan je za vrijeme carevanja Konstancija, sina Konstantina Velikoga, koji se priklonio arijanskoj herezi. On se trudio iskvariti vjeru izloženu na Prvom saboru u Nikeji. Kad je za to doznao njegov brat Konstans, samodržac Staroga Rima, posavjetovavši se s tadašnjim rimskim papom, napisa bratu poslanicu u kojoj mu zaprijeti govoreći: “Ako ne prestaneš smućivati Crkvu i uznemiravati pravu vjeru, pokrenut ću rat i poći na tebe.” On na to odgovori bratu rekavši mu: “Točno ispitaj vjeru!” Ovaj tada zapovjedi da se sve pažljivo ispita.
I dogovoriše se oba samodršca da se okupe arhijereji, te da će držati vjeru koju oni utvrde. I tako se, po izrečenoj zapovijedi brata i cara, okupiše biskupi, istočni i zapadni, njih 341, u Sardici, koja se sada naziva Sredac, da ispitaju odluke iz Nikeje. Učinivši to, svi složno izvijestiše o tome careve i objaviše zapovijed kojom potvrđuju sveti Simbol vjere sastavljen od Svetih Otaca u Nikeji. Zapovjediše da se tako drži i da bude nepromjenjivo, a one koji mudruju više od toga i drugačije vjeruju, ovi Sveti Oci okupljeni u Sredcu odbaciše i prokleše. Na utvrđenje Crkve donesoše sljedeća pravila, koja su ovdje.
1. pravilo: Ne nađe se biskup koji je prešao iz velikoga grada u veliki grad. Onaj koji iz maloga grada preskoči u veliki pokazuje se kao gord i pohlepan. Neka takav bude bez općenja u sve dane života svojega.
Tumačenje: Ovo pravilo nikako ne dopušta da biskupi prelaze iz grada u grad, tj. da, ostavljajući svoju biskupiju, uzimaju drugu. No ako se to dogodi, pravilo strogo kažnjava one koji prelaze. Sveti Oci uvidješe razlog tomu: nijedan biskup većega grada ne nastojaše prijeći u manji, nego je, potaknut gordošću i pohlepom, iz malenoga grada želio prijeći u bogatiji i veći. Za takvoga zapovjediše da ne treba imati općenje ni kao laik, nego da po svrgavanju bude isključen i od Pričesti.
2. pravilo: Ako biskup prelazi iz grada u grad i čini metež, pridobivajući među narodom pobornike koji govore: “Želimo i molimo te da nam budeš biskup”, takav neka se ne pričesti ni na samrti.
Tumačenje: Ako se neki biskup, pavši u toliku umišljenost i bezumlje, drzne moliti da prijeđe iz grada u grad, govoreći: “Hoće me ljudi toga i toga grada”, i pokaže pismo napisano njemu, u kojem ga svi stanovnici grada mole da im bude biskup, jasno je da je to bilo izmišljeno i učinjeno lukavstvom. Malobrojne je mitom i počastima uspio privući sebi, da bi oni ustali i u Crkvi stvorili metež, vičući na sav glas i moleći da im taj i taj bude biskup. Takvoga, dakle, koji se usudi to učiniti i bude razotkriven, ovaj sveti Sabor teško osuđuje, odričući mu da je i na samrti dostojan Pričesti.
Zapazi: neobično je ovo i strašno, da se ni pri ishodu života ne udostoji Pričesti! Nećeš naći u svim pravilima napisanima o nekim drugim grijesima takvu prijetnju.
3. pravilo: Nijedan biskup, ako nije pozvan, neka ne ide u drugi grad. Ako biskup ima spor s biskupom, neka ne zovu tuđega biskupa da presuđuje. Ako ne želi, onda neka sudi rimski biskup. Ondje će biti i strani biskupi.
Tumačenje: U različitim je pravilima rečeno da se nitko ne drzne prelaziti iz svojega mjesta u drugu oblast ako nije pozvan od metropolita te oblasti i od biskupa koji su s njim. To isto zapovijeda i ovaj sveti Sabor. No ako neki biskup zbog nečega ima spor s drugim biskupom, neka se s njim sudi pred saborom biskupa one oblasti u kojoj je. Ne priliči pozivati biskupe neke druge oblasti zbog njihove mudrosti, nego se treba suditi samo pred biskupima svoje oblasti. No ako nije zadovoljan presudom i misli da mu njegov metropolit i biskupi nisu pravedno sudili, neka pismom obavijesti rimskoga papu o prijestupu i o tome kako je sud sudio, te da ne priznaje donesenu presudu. Neka on tada ili sam razmotri stvar pa ih, ako je ovaj pravedno osuđen, obavijesti pismom, ili neka zapovjedi biskupima iz susjedne oblasti da sazovu sabor i da mu ponovno sude.
4. pravilo: Neka se na mjesto svrgnutoga biskupa, koji se protivi takvoj odluci govoreći da presuda nije pravedna, ne postavlja drugi biskup ako rimski biskup tako ne zapovjedi. Neka on razmotri stvar, bilo preko poslanika, bilo preko pisama.
Tumačenje: Ako je neki biskup svrgnut od svih biskupa oblasti, i ako misli da je nepravedno osuđen te hoće da mu se opet sudi, neka se ne postavlja drugi biskup u njegovu biskupiju dok rimski papa ne ispita svrgavanje. Njemu je podložan sabor koji je onoga osudio. Prema ovom pravilu, rimskom papi priliči ili pisati biskupima obližnjih oblasti da sazovu sabor i ispitaju svrgavanje toga biskupa, ili poslati svoje prezbitere tim biskupima da o takvoj presudi ponovno odluče.
5. pravilo: Ako svjetovni ljudi žele sebi nekoga za biskupa, i pošto se okupe svi biskupi, a jedan od njih izostane, neka se pozove i taj. Ako on i nakon poziva ne dođe, neka se narodu postavi onaj kojega traže.
Tumačenje: Tako je bilo nekada, kada su klerici i starješine grada birali biskupe, no sada se to ne čini, nego metropolit i biskupi vrše izbor. Oni ih i biraju i postavljaju, kao što nalaže i 12. pravilo Laodicejskoga sabora, i 19. pravilo Antiohijskoga sabora, i mnoga druga. Svi biskupi jedne oblasti trebaju doći na biranje i postavljanje biskupa. Ako se svi ne okupe, onda neka pismima potvrde da se slažu s onima koji su došli na postavljanje.
6. pravilo: Kada se postavlja novi metropolit, neka se okupe metropoliti iz susjednih krajeva.
Tumačenje: Kada oblasni metropolit hoće postaviti metropolita, tada se na postavljanje ne pozivaju svi metropoliti u toj upravi, tj. iz čitave te zemlje, nego neka se okupe metropoliti iz susjednih krajeva. Onima koji su udaljeni nije moguće brzo doputovati tim povodom, ako se nakon smrti biskupa u roku od tri mjeseca na njegovo mjesto postavlja drugi biskup za upražnjenu Crkvu, kao što zapovijeda i 25. pravilo Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu.
7. pravilo: U malom gradu i svuda gdje je dovoljan jedan prezbiter za poučavanje, biskup se ne postavlja. Ako grad postane mnogoljudan, neka se postavi.
Tumačenje: Nije potrebno u selu ili u malom gradu, gdje je jedan prezbiter dovoljan za poučavanje ljudi, postavljati biskupa, da se ne bi ponižavalo ime i dostojanstvo biskupsko. Ako i mali grad postane mnogoljudan, tada i u njemu treba postaviti biskupa.
8. pravilo: Ako se neka sirota, ili udovica, ili oni koji pate pritisnuti bilo kakvom mukom obrate biskupu s molbom za pomoć, neka se biskup odvaži pristupiti caru i zamoliti ga da ih pomiluje koliko može. Ali neka mu to ne bude razlog da mnogo vremena provodi na dvoru, nego neka ipak pošalje đakona.
9. pravilo: One koji pribjegavaju Crkvi biskupi neka pomažu.
Tumačenje: Kao što su biskupi dužni zastupati udovice i sirote, tješiti žalosne i pomagati onima koji u napastima trpe nasilje, isto su tako dužni pomagati i onima koji pribjegavaju Crkvi zbog svojih grijeha i trebaju milost; ići radi takvih i k caru, i moliti ga da kazni one koji im čine nepravdu, te da razriješi presude za neke prijestupe.
Ovo pravilo nalaže biskupima da radi takvih slučajeva ne napuštaju Crkvu na dugo, da ne ostaju dugo vremena na dvoru ili drugdje gdje je car, i da mu ne dosađuju zbog njih, jer time navode na biskupe podsmijeh i klevete. Ovo pravilo to ne dopušta, nego zapovijeda da pošalju caru molbu preko đakona.
10. pravilo: Ako biskup šalje molbu svojemu bratu, drugomu biskupu, neka se sam metropolit pobrine za poslanika i neka piše biskupu na kojega se molba odnosi, da pomogne poslaniku.
Tumačenje: Ako biskup iz nekog razloga hoće poslati molbu caru, i o tome napiše pismo svojemu bratu, tj. drugomu biskupu koji je u carevu prebivalištu, kojega je car pozvao da živi kod njega i da hodi s njim, ako, dakle, hoće ovomu pisati, dužan je najprije javiti se svojemu metropolitu i pokazati mu molbu napisanu caru, kao i đakona kojega želi poslati. Neka sam metropolit ispita napisanu molbu, da nije riječ o nekom nepravednom traženju, i pošto je tako ispita, neka i svoju gramatu napiše i pismo preporuke, te neka se pobrine i za onoga koji je poslan, i zamoli biskupe koji su uz cara da čuvaju i pomažu đakona.
11. pravilo: Laik, građanin ili bogataš, ako ne prođe sve svećeničke stupnjeve, neka se ne postavlja za biskupa. Neka u svakom stupnju provede dovoljno vremena, da bi se ispitala njegova vjera i kreposno življenje. Ako se postupi drugačije, smatrat će se novokrštenim.
Tumačenje: Ovo pravilo ne dopušta svjetovnjacima koji prebivaju na trgovima i ondje provode vrijeme, ili bogatima i trgovcima koji žele biskupski čin, da budu postavljeni ako prethodno nisu bili proizvedeni za čitača, podđakona, đakona i prezbitera, i takvu službu obavljali, tako da u svakom stupnju budu dovoljno vremena, da se tijekom toga vremena ispita i njihovo življenje i vjera. Sedamnaesto pravilo Sabora u Carigradu, u crkvi Svetih apostola, koji se zove Prvo-drugi sabor, ne dopušta da se netko od svjetovnjaka, pa čak i ako je kreposna života, ili monah, brzo uvede u biskupsko dostojanstvo ako najprije ne prođe sve svećeničke stupnjeve i ako u svakom stupnju ne provede zakonito određeno vrijeme; i nakon toga neka bude postavljen za biskupa.
12. pravilo: Ako je jedan biskup pozvan od drugoga biskupa, a taj koji ga je pozvao nije vješt u poučavanju ljudi, neka biskup koji je došao u goste ne besjedi često među narodom, jer tako ponižava njihova biskupa, a sebi zaručuje njegovu biskupiju. I jedno i drugo je loše.
13. pravilo: Biskup neka ne napušta svoju Crkvu na dulje vrijeme bez osobite potrebe; ružno je tako činiti.
Tumačenje obaju pravila: Ako neki biskup ode u drugi grad, pozvan od tamošnjega biskupa, a taj biskup koji ga je pozvao bude nevješt, slab u poznavanju Božanskoga Pisma i neiskusan u poučavanju naroda, tada pozvani biskup neka ne poučava brižljivo ljude i neka ne besjedi mnogo narodu o božanskim spisima. Takvo djelo izaziva smutnju i pokazuje prezir prema biskupu koji ga je pozvao. Smatra se da pokazivanjem takve učenosti sebi zaručuje tuđu Crkvu, privlači ljude sebi i trudi se napustiti Crkvu koja mu je predana te prijeći u tu. Zbog toga ovaj sveti Sabor zapovijeda da biskup koji je pozvan ne smije ostaviti svoju Crkvu dulje od tri tjedna, nego da se vrati ljudima koji su mu povjereni, osim ako ga neka velika potreba ili neugodna stvar ne prisili da ostane dulje od toga vremena odvojen od svoje Crkve.
14. pravilo: Ako biskup ima posjede i u vrijeme skupljanja plodova hoće ih obići, neka ondje ne ostaje dulje od tri tjedna. Na taj će način i svoje stado obogatiti, a i sebe sačuvati od drskosti.
Tumačenje: Ako neki biskupi imaju imanja koja se nalaze na području tuđih biskupija, nije im zabranjeno odlaziti onamo, nadzirati ih i skupljati plodove. Ipak, pravilo ne dopušta da se zadržavaju dulje od tri tjedna na području tuđe biskupije, da zbog njihova duljeg zadržavanja ne bi propali neki crkveni poslovi, a neće navući na sebe ni grijehe drskosti i gordosti kojima su podložni oni koji dugo borave u tuđim gradovima.
15. pravilo: Biskup koji onoga koga je njegov biskup isključio udostoji općenja, a znao je da je isključen, nije bez grijeha.
Tumačenje: Ako neki biskup prima prezbitera, ili đakona, ili nekoga klerika, znajući da ga je njegov biskup isključio iz općenja, i pridruži ga sebi, tj. zapovjedi mu da zajedno služe, takav nije bez krivnje ni sam, ni onaj kojega je primio. Obojica neka budu isključeni, kao što nalaže i 12. pravilo Svetih apostola.
16. pravilo: Kleriku koji je bio osuđen od gnjevljiva biskupa i moli za pomoć, treba pomoći, ali neka ne bude primljen u općenje dok se pomoć ne pruži.
Tumačenje: Prezbiter, đakon ili drugi klerik, kojega je biskup isključio u trenutku gnjeva, ako se obrati metropolitu pod kojim je njegov biskup s molbom da se ispita razlog zbog kojega je isključen — je li pravedno ili nepravedno — ako se pokaže da je nevin, neka bude primljen. Prije nego što bude ispitan i prije nego što se sve o njemu razmotri, je li pravedno isključen ili ne, neka ne bude primljen u općenje, nego neka bude pod zabranom.
17. pravilo: Ako neki biskup služitelja iz druge biskupije, bez odobrenja njegova biskupa, uzme i postavi u koji god čin, postavljenje nije valjano.
Tumačenje: Ne priliči biskupu primati tuđega klerika, niti ga postavljati u bilo koji stupanj bez odobrenja njegova biskupa. Neka nitko tako ne postupa i neka tuđega klerika ne postavlja u svoj kler. Takav čin je nevaljan i ništavan.
18. pravilo: O biskupskom kašnjenju, i o prezbiterskom, i o đakonskom neka izložene zapovijedi imaju snagu.
Tumačenje: Nijedan biskup neka ne ostavlja svoje stado i ne boravi u drugom gradu dulje od tri tjedna. Ovo se zapovijeda i prezbiterima i đakonima, tj. da ni oni ne ostavljaju svoje Crkve dulje od tri tjedna.
19. pravilo: Biskup koji je nepravedno prognan i koji boravi na području tuđe biskupije, neka bude primljen sve dok napast ne prođe.
Tumačenje: Sveti Oci zapovjediše da biskupi, zbog bezobraznosti i gordosti, ne borave u tuđim biskupijama dulje od određenoga vremena. Ako neki biskup bude prognan iz svojega grada zbog ispovijedanja čistoće naše vjere, ili zato što je branio istinu, tj. zato što se protivio velikašima koji se ne drže istine, i prijeđe u drugi grad, njemu se ne zabranjuje da ondje ostane dok se sve ne smiri i dok ne prestanu neprijateljstva prema njemu.
20. pravilo: Neka se ne prima klerik koji neće biti u Crkvi za koju je postavljen, a Eutihijan i Musej neka se liše biskupskoga imena i neka budu u istom općenju kao svjetovni ljudi.
Tumačenje: Mnogim je pravilima ovo rečeno, i takoreći svim saborima, da se ne prima tuđi klerik niti postavlja u svojoj Crkvi na određeni stupanj. Tomu uči i ovo pravilo. Biskupima Eutihijanu i Museju, raskolnicima koji su svrgnuti, ako se i pokaju i zatraže biskupski čin ili ime, neka im se to odbije; a ako zatraže da budu primljeni u općenje kao laici, neka se prime.
21. pravilo: Onaj koji se drzne narušavati ono što je dobro i bogougodno ustanovljeno, nije biskup.
Ako se vidi da biskup ide na dvor, neka ne pretrpi štetu ako ide zato što je pozvan zbog ranije rečenoga. Ako je drugačije, neka zna da je bez općenja.
Tumačenje: Tko ne čuva dobre i bogougodno određene zapovijedi, nego se drzne, zbog bezobzirnosti i gordosti, postupati mimo njih, neka bude lišen časti i biskupskoga čina. Već je utvrđeno da biskup ne odlazi u carevo prebivalište ako nije pozvan carskom gramatom. Ako biskup koji želi ići u carevo prebivalište, prolazeći, odsjedne kod drugoga biskupa, priliči da ga biskup kod kojega je odsjeo upita za razlog njegova putovanja, radi čega ide. Ako se pokaže da je sve u skladu s uvjetima koji su ranije navedeni, ako putuje da moli pomoć za stradalnike, ili za sirote i udovice, ili ako zbog sličnih korisnih stvari odlazi u carevo prebivalište, neka mu ne pravi nikakve poteškoće, nego neka ga s počastima otpusti, i neka o njemu napiše svim biskupima u svojoj oblasti da ga prime bez sumnje, jer putuje u skladu s pravilima i bez sablazni. Ako nađe da postoji neki drugi razlog zbog kojega odlazi u carevo prebivalište, da bi se pokazao caru ili da bi molio za neke nevažne stvari koje ne priliče arhijereju, s takvim neka ne opći, neka ne potpisuje njegove gramate i neka ne pokazuje nikakvu brigu prema njemu.
Okončaše se u Gospodinu pravila ovoga svetog mjesnog Sabora u Sardici.
15. Poglavlje: SVETOG MJESNOG SABORA KOJI BIJAŠE U KARTAGI. 138 pravila
Sveti sabor u Kartagi održan je onda kada je u Rimu carevao Honorije, a u Carigradu Teodozije Mali, odnosno Mlađi. Okupilo se 217 svetih otaca iz Afrike i iz zemalja koje su joj podložne. Grad Kartaga dio je Kartaginske oblasti, a Kartaginska oblast jest afrička oblast i metropolija. Afrika je podijeljena na mnogo dijelova, a jedan je od njih i Kartaginska oblast.
Zajedno sa svetim ocima na ovome saboru bijahu i čuvari mjesta, poslani od rimskoga pape. Tako su se nazivali jer su bili poslani od pape da po različitim oblastima i gradovima čine ono što im je zapovjeđeno, djelujući u njegovo ime. Svi su ih poštovali zbog pape; nadzirali su i čuvali pravovjerje po svim zemljama. Rimsko prijestolje nazvaše apostolskim jer je na njemu zasjao vrhovni apostol Petar, i na njemu je poslije sebe za prvoga arhijereja postavio Lina.
Starješina Sabora bio je Aurelije, biskup Kartaginske Crkve, kojega nazivahu i papom; zatim Valentin, prvoprijestolnik Numidijske oblasti, kao i drugi biskupi iz Numidije, Bizakene, Mauretanije, Cezareje, Tripolisa i Antipatiane. Čuvari mjesta Rimske Crkve bili su Faustin, biskup iz Picena, iz Pontentinske Crkve u zemlji Italiji, te Filip i Asel, prezbiteri.
Dođoše i drugi čuvari mjesta afričkih oblasti, popunjavajući mjesta biskupa koji nisu mogli doći na Sabor. Riječ „čuvanje mjesta” iščezla je, to jest više se ne šalje drugi na sabor da zauzme mjesto onoga koji ga šalje.
Kada se Sabor okupio, izložili su pravila koja su ovdje napisana.
OVA TRI PRAVILA ZAPISANA SU PRIJE OSTALIH PRAVILA TOGA SABORA.
1. pravilo: Ako biskupi svrgnu biskupa, a svrgnuti o tome izvijesti rimskoga biskupa, neka se posluša ono što rimski biskup pismeno kaže ili ono što o njemu zapovjedi.
Tumačenje: Ovo pravilo, kao i četvrto pravilo Sabora u Sardici, daje vlast rimskom biskupu da, ako nekoga biskupa ili prezbitera biskupi i njegov metropolit svrgnu s dostojanstva, bude o tome obaviješten biskup Rima. Neka on pošalje svoje klerike, neke od prezbitera ili đakona, da dođu na sabor koji je izvršio svrgavanje, to jest k metropolitu i njegovim biskupima, kako bi ispitali sud koji je donesen protiv biskupa koji se obratio papi, te da se utvrdi je li pravilno svrgnut ili bez krivnje. Ili neka piše metropolitu i biskupima susjedne oblasti da se okupe i isprave sud u vezi sa svrgavanjem.
2. pravilo: Budući da se ne nađoše spisi napisani u Nikeji, prikladno je da rimski biskup piše carigradskomu i aleksandrijskomu biskupu te ih zatraži; pa kad ih odande primi, neka ih pokaže i nama.
Tumačenje: Od biskupa Rima na Sabor su bili poslani čuvari njegova mjesta, to jest umjesto njega. Oni počeše pred Saborom navoditi četvrto pravilo Sabora u Sardici o svrgnutim biskupima i prezbiterima, koje zapovijeda da se takav treba obratiti rimskom papi, kao što je, tvrdili su, zapovjedio i Nikejski sabor. Zatim upitaše oce okupljene na Saboru mogu li im potvrditi je li to pravilo Nikejskoga sabora.
Budući da se oci nisu sjećali da je to izloženo na Nikejskom saboru, a nisu imali ni pouzdan prijepis pravila Nikejskoga sabora, odgovoriše: „Ne znamo.” Svi se složiše da dolikuje rimskom papi pisati nadbiskupu Carigrada i aleksandrijskom nadbiskupu, te od njih dobiti pouzdana nikejska pravila, a zatim te prijepise poslati njima. Ipak prihvatiše da se drže toga pravila dok ne prime istinita pravila Nikejskoga sabora, prepisana od pape.
Kada k njima dođoše prijepisi od svetoga Ćirila, nadbiskupa aleksandrijskoga, i od Atika, nadbiskupa carigradskoga, ne nađoše u njima ni pravilo ni zapovijed da rimski papa može slati svoje klerike i preko njih ispitivati presudu nad onim biskupima ili prezbiterima koje je svrgnuo njihov sabor.
Tada Celestinu, papi rimskoga grada, napisaše da ubuduće takvo što ne čini i da ne šalje svoje klerike radi ispitivanja presuda o svrgnutim biskupima ili prezbiterima, kako ne bi u Crkvu Kristovu uveo smrad svjetovne drskosti.
3. pravilo: Prezbiter ili đakon koji je isključen, a želi o svemu obavijestiti biskupe u toj oblasti, neka biskup koji ga je isključio bez zlobe prihvati ono što oni presude.
Tumačenje: Ovo je pravilo bilo povod smutnjama i sablazni. Ako biskup isključi svoga klerika, neka se on obrati i pribjegne metropolitu oblasti — to je prikladno i prema pravilima. Ali da isključeni, otišavši od metropolita, pribjegava obližnjim biskupima protiv svoga biskupa i postavlja ih za istražitelje biskupu koji nije pod njima — to je nepotrebno djelo i stvaralo je sablazan.
Zbog toga ovo pravilo nije katoličko i nije na snazi u Crkvama drugih država, nego je samo kao mjesno prihvaćeno u Kartagi i Africi.
OD UKUPNOG BROJA:
1. pravilo: Prema nikejskom ispovijedanju, u Presvetoj Trojici ne poznajemo niti učimo nikakve razlike.
Tumačenje: Vjeru koju su sveti Oci utvrdili i predali na Prvom saboru u Nikeji prihvaćamo; tako vjerujemo i tako mislimo. Ne postoji nikakva razlika u Presvetoj Trojici, niti drugačije znamo ili učimo, nego je poznajemo i ispovijedamo kao nerazdjeljivu, istobitnu, jednake moći i jednake časti.
2. pravilo: Prepisane nikejske zapovijedi, koje naši Oci s toga Sabora sa sobom donesoše, neka se čuvaju.
Tumačenje: Neki od Otaca ovoga Sabora bili su prisutni na Nikejskom saboru te su pravila koja su izložili sveti Oci prepisali i sa sobom donijeli. Ovaj sabor ta pravila potvrđuje i zapovijeda da se čuvaju.
3. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka prebivaju u čistoći i uzdržanju.
Ovo je pravilo razumljivo.
4. pravilo: I neka se udalje od žena kako bi od Boga dobili ono za što se mole.
Tumačenje: Ovo je pravilo, kao i 25. pravilo, u suglasju sa 70. pravilom ovoga Sabora. Ta pravila ne zapovijedaju da se biskupi, prezbiteri i đakoni potpuno rastavljaju i udaljuju od svojih žena, nego govore o tome da se u određeno vrijeme uzdržavaju od njih, to jest onda kada su u postu, molitvi i kada prinose Svete Darove, odnosno vrše svetu službu.
Dvanaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora, koji bijaše u Trulskoj palači, ne dopušta biskupima da poslije postavljenja u biskupstvo žive sa svojim ženama, nego razrješuje zajednicu s njima. To nije zapovjeđeno radi odbacivanja braka, niti da bi se rušila apostolska pravila, nego radi promišljanja o spasenju i radi boljeg usavršavanja ljudi, ne dopuštajući nikakav nedostatak svećeničkom ustrojstvu.
Trinaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora prekorava običaj Rimske Crkve, koji je predan umjesto pravila, da onaj koji treba biti postavljen za đakona ili prezbitera javno govori: „Od sada nemam zajednice sa svojom ženom.” I 12. pravilo istoga Sabora zapovijeda da se ne uništava zakonita zajednica svećenih muževa, nego da ona ostaje; da se ne razdvajaju od svojih žena, nego da se samo u određeno vrijeme uzdržavaju od svojih supruga, kao što je predao i sveti apostol Pavao, a zatim da opet budu zajedno.
5. pravilo: I svjetovnjak, ako uzima lihvu, u velikom je poroku. Tim prije klerici bivaju više osuđeni.
Tumačenje: I 22. pravilo svetih apostola, 17. pravilo Nikejskoga, Prvoga sveopćeg sabora, i 10. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, kao i ovo pravilo, govore za prezbitera ili đakona koji od zajmoprimca uzima lihvu i ne želi odustati od takvoga djela, da se osudi presudom svrgnuća. Ako to čini svjetovnjak, prekoren je zbog sramotne dobiti i navlači na sebe porok lihvarstva; ali se ni u svećenički čin ne prima ako nepravednu dobit ne podijeli siromasima i ako ne obeća da više neće upadati u takvu bolest srebroljublja, prema 14. pravilu Bazilija Velikoga. Klerici su za to mnogo više krivi.
6. pravilo: I vršenje pomazanja, to jest miropomazanja, i posvećivanje djevica i izmirenje naroda na službi neka ne obavlja prezbiter.
Tumačenje: Ne dopušta se prezbiteru da priprema sveto ulje za miropomazanje, posvećuje djevicu ili izvršava potpuno oproštenje onima koji su u pokajanju, kako bi mogli spokojno stajati s vjernima i pričešćivati se Božanskim Darovima, nego priliči da to čini biskup.
A ono što pravilo govori o posvećenju djevica odnosi se na običaj koji su pravovjerni ljudi imali isprva, pa sve do danas: da jednu od svojih kćeri zaručuju Bogu, ili da neke djevojke same, razgorjevši se božanskom ljubavlju, obećavaju Gospodinu da će djevičanski živjeti sve dane svoga života. One bivaju privedene pred arhijereja, a oni ih posvećuju molitvama i daju im posebno obitavalište blizu katedralne crkve, kao i posebno mjesto u hramu da ondje stoje, pjevajući i slaveći Boga. Oni ih opskrbljuju svime potrebnim i brinu se o njima. Takve se na grčkom jeziku nazivaju askitrice.
7. pravilo: Ako onoga koji je u nekoj nevolji jerej hoće izmiriti sa svetim žrtvenikom, neka prethodno upita biskupa. I ako mu ovaj zapovjedi, neka tako učini.
Tumačenje: Prethodno napisano pravilo zapovijeda da oproštenje biva od biskupa. Ovo pravilo zapovijeda da to po volji biskupa čini i prezbiter, odnosno: ako se netko tko je pod zabranom razboli na smrt ili zapadne u kakvu napast, neka ga prezbiter, s dopuštenjem biskupa, razriješi od zabrane i pričesti Svetim Darovima. To je ono što se naziva izmirenje s oltarom.
8. pravilo: Od onih koji su upleteni u mrska pregrešenja ne treba slušati optužbe. Takvi se ne primaju da tuže.
Tumačenje: Sveti Oci rekli su u 6. pravilu Drugoga sveopćeg sabora, koji je bio u Carigradu, da se optužbe protiv biskupa ne primaju bez ispitivanja, to jest dok najprije ne budu ispitani oni koji optužuju: kakva je njihova vjera, da nisu heretici; a zatim da se ispita kako žive, da bi se saznalo nisu li odbačeni od Crkve i nedostojni Pričesti, ili ih drugi optužuju zbog njihovih grijeha, a oni se još nisu opravdali niti uklonili grešne krivice za koje su bili optuženi. Isto govori i ovo pravilo: od onoga koji je i sam kriv ili optužen za neke prijestupe ne prihvaćaju se optužbe protiv biskupa.
9. pravilo: Tko zajedničari s onim koji je lišen zajednice, neka i sam bude bez zajednice.
Tumačenje: Ako jedan biskup isključi nekog prezbitera ili đakona, a drugi ga biskup primi znajući da je isključen i udostoji ga služenja sa sobom, neka i sam bude isključen kao i onaj kojega je udostojio služenja, a koji je nedostojan. Također, ako netko zajedničari s hereticima i moli se s njima, neka nema zajednice s vjernima, nego neka bude isključen iz Crkve.
10. pravilo: Tko je od svoga biskupa isključen, pa otišavši odatle podigne žrtvenik ili prinese žrtvu, neka primi kaznu.
Tumačenje: Ako biskup zbog neke krivice isključi svoga prezbitera, a ovaj ne izađe pred sabor one oblasti u kojoj je i njegov biskup, niti izvijesti o svojem isključenju kako bi biskupi, ispitavši stvar, ispravili neprikladnu presudu nad njim, nego se po svojoj oholosti i bezumlju uznese ne mareći za to, i kao raskolnik se otrgne od Katoličke Crkve, postavi zasebnu crkvu i prinese Bogu Svete Darove, takav, kao onaj koji se ruga vjeri i poretku Katoličke Crkve, neka ne prođe bez kazne, nego neka bude proklet.
11. pravilo: Prezbiteru, ako je isključen od svoga biskupa, neće biti zabranjeno da se požali metropolitu i biskupima oblasti. Ako to ne učini, nego stvara raskol i, oholeći se, prinosi Bogu svetinju, to jest opet počne služiti, neka bude proklet.
Ovo je pravilo razumljivo kao i prethodno.
12. pravilo: Biskupu koji je zbog nečega okrivljen, ako ne sudi čitav sabor te oblasti, neka sudi dvanaest biskupa; prezbiteru šest, a đakonu tri biskupa.
Tumačenje: Ako je biskup oklevetan zbog nekog grijeha, priliči da mu sudi sabor svih biskupa te oblasti. Ako nije moguće da svi dođu, neka mu sudi barem dvanaest biskupa; manje od toga neka ne bude.
Prezbiteru koji je optužen za prijestup koji povlači svrgnuće neka sudi šest biskupa, a sedmi neka bude njegov biskup.
Đakonu neka sude tri biskupa, a četvrti neka bude njegov biskup. Tako neka se ispituju njihove krivice i neka im se sudi.
13. pravilo: Po zapovijedi najstarijega, i tri biskupa mogu postaviti biskupa. Ako se netko predomisli u svojoj izjavi ili potpisu, sam sebe lišava časti.
Tumačenje: Priliči da se okupe svi biskupi jedne oblasti kada se bira i postavlja biskup za crkvu koja je ostala bez biskupa, kao što zapovijeda 4. pravilo Prvoga sveopćeg sabora u Nikeji i 19. pravilo Sabora u Antiohiji. Ako nije moguće da se svi okupe zbog duljine puta ili neke druge nužde, tada najmanje tri biskupa, po zapovijedi svoga metropolita, neka donesu sud i obave postavljenje, a oni koji nisu došli trebaju pismima izraziti suglasnost da im je ugodan izbor i postavljenje koje oni čine.
Ako neki biskup izjavi i posvjedoči za nekoga govoreći da je dostojan biskupskog čina, a kasnije zbog kakva strasnoga gnjeva, protivno svojoj izjavi i potpisu, počne optuživati i nazivati nedostojnim biskupa kojega je sam izabrao, premda ga ni ranije nije poznavao kakav je, takav neka bude lišen svoje časti, to jest neka bude svrgnut. Jer i gradski zakon kažnjava one koji lažno i protivno sebi svjedoče, preko sudaca koji su za to postavljeni, kao što zapovijeda i 14. glava prve grane 21. Carske knjige.
14. pravilo: Budući da je u Tripoliju malo biskupa, dovoljan je i jedan biskup kao čuvar mjesta.
Tumačenje: Prvostolnicima drugih oblasti, to jest metropolitima, dopušteno je da postavljaju dvojicu ili više biskupa za čuvare mjesta i da ih šalju u ime svih biskupa te oblasti na sabor koji se svake godine okuplja u Kartagi. Iz Tripolija je dovoljno da jedan biskup dođe na sabor za sve biskupe iz te oblasti, jer je u toj oblasti malo biskupa.
15. pravilo: Biskupi, prezbiteri ili đakoni koji su optuženi zbog grešnih stvari, ako odbacuju crkvene sudove i pribjegnu svjetovnim sucima, pa budu osuđeni, gube svoj čin. Ako i budu opravdani pred gradskim sudom, a priklone mu se, i tada gube svoj čin. Crkveni suci, ako nije dokazano da ih je sabor ranije uklonio zbog pristranosti ili neprijateljstva, neka nemaju neugodnosti. Ako obje strane izaberu suce, neka ne prestupaju njihov sud.
Tumačenje: Biskupima, prezbiterima i đakonima ne priliči da odbacuju crkveni sud. Ako netko od njih, optužen za grijeh, ostavi crkveni sud i pristupi gradskim sucima, pa pred njima prizna krivicu i sudi se, bilo da je nevin, bilo da ga gradski suci osude, gubi svoj čin.
Ako nisu optuženi za grijeh, nego za imetak, zlato ili neke druge svjetovne stvari, pa se dogodi da se o tome prepiru i budu opravdani, tada trebaju ostaviti njima dolično sudište i pristupiti svjetovnom sudu. Ako se biskup ili klerik sudi pred njim, pa hoće držati presudu i tražiti imanje, zlato ili nešto drugo o čemu je u parnici opravdan, gubi svoj stupanj. Ako zanemari svjetovni sud i ne uzme niti zatraži ništa od onih koji ga opravdaše, neka prebiva u svojem stupnju.
Ako je nekom od biskupa suđeno, pa, budući osuđen, pristupi višim crkvenim sucima i može promijeniti, to jest razriješiti prvu presudu koja ga je osudila, neka se ne nanosi nikakva šteta crkvenim sucima koji su ga prvi osudili, ako ne bude dokazano da su sudili iz gnjeva, iz ljubavi ili radi neke nagrade.
Ako obojica, i tužitelj i tuženi, izaberu crkvene suce i traže da se sude pred njima, osuđeni neka prebiva u toj presudi, bilo da je biskup ili klerik, makar ih bilo i manje od propisanoga. Optuženom biskupu neka sudi dvanaest biskupa, prezbiteru šest biskupa i sedmi njegov biskup, đakonu tri biskupa i četvrti njegov biskup, kao što smo napisali u dvanaestom pravilu ovoga Sabora. Nakon što im se pred njima sudilo i nakon što su osuđeni, ne mogu nikako prigovarati protiv njihove presude, nego trebaju prihvatiti kako su presudili. Jer sabor ispravlja neznanje ili nepravdu sudaca; a ova se presuda prihvaća zato što je tužitelj sam izabrao crkvene suce, riječima i djelima neporočne, pa ipak govori: „Nisam dobro niti po pravdi osuđen od njih”, ili iznosi neki drugi prigovor protiv svećenika koje je sam izabrao.
16. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka ne budu zakupnici ni upravitelji. Čitač, kada odraste, neka ili stupi u brak ili prihvati uzdržanje.
Tumačenje: Ovo pravilo zabranjuje biskupima, prezbiterima i đakonima da uzimaju u najam ili otkupljuju od velikaša njive ili neka druga imanja kako bi, dajući malo, sebi skupili velik prihod od toga; ili da u boljarskim domovima budu upravitelji ili se za nešto brinu, kao što to ne dopuštaju ni 81. pravilo svetih apostola, 3. pravilo Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu i mnoga druga pravila.
Čitaču koji je dosegnuo dob, to jest četrnaest godina od rođenja, ako hoće biti postavljen za podđakona, potrebno je ponuditi da prije postavljenja ili uzme ženu ili se obveže na djevičanstvo. Kada navrši dvadeset godina, neka bude postavljen, jer ne priliči da se podđakon postavlja prije navršenih dvadeset godina, prema 15. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači. Poslije postavljenja ni prezbiter, ni đakon, ni podđakon ne može stupiti u bračni suživot. Samo je čitačima i pjevačima dopušteno da to čine, prema 6. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
17. pravilo: Klerik neka uzme onoliko koliko je nekome pozajmio: ili isto to, ili toliko. Đakon koji je postavljen prije dvadeset i pete godine života nije đakon. Čitači i pjevači neka se ne klanjaju narodu. U Sitifenskoj Mauritaniji neka imaju svoga starješinu zbog udaljenosti te zemlje.
Tumačenje: Ako neki klerik nekome nešto posudi, zlato, pšenicu ili nešto drugo, neka ne uzima ništa više od toga, nego je dužan primiti onoliko koliko je dao. Đakon ne treba biti postavljen prije svoje dvadeset i pete godine. Nije dopušteno da se čitači i pjevači tijekom bogoslužja klanjaju narodu; neka ne budu pod vlašću naroda, to jest neka ne čine ono što im oni zapovijedaju niti neka vole zadržavanje s njima. Sitifenska Mauritanija neka ne bude pod Numidijskom metropolijom, jer se nalazi daleko od nje, nego je i toj oblasti dopušteno da ima svoga metropolita.
18. pravilo: Ono što su sveti Oci ispravili na Saboru, neka onaj koji biva postavljen ima na umu. Tijelu mrtvoga ne treba davati Pričest, jer ono niti jede niti pije. Prezbiter, zbog neznanja, neka ne krštava umrloga. Po zapovijedi Sabora u Nikeji, sabor neka bude svake godine, i neka metropoliti svake oblasti pošalju dvojicu ili trojicu, ili koliko ih izaberu, kao čuvare mjesta.
Tumačenje: Onaj koji treba biti postavljen za biskupa ili prezbitera dužan je ono što su sveti Oci zapovjedili na Saborima, to jest vjeru i sve crkvene zapovijedi, primiti u svoje uši od onoga koji ga poučava i postavlja, i neka obeća da će sve to čuvati. Tijelima umrlih neka ne daje Pričest. Gospodin je rekao: „Primite i jedite” — kako netko može umrloj osobi dati Pričest Božanskoga Tijela i Krvi, kad mrtav ne može ni primiti ni jesti?!
Također, neka nitko ne krsti umrloga, jer nerazumnost prezbitera neće biti od pomoći onome koji je poslije smrti kršten, jer nije kršten. Ovi Oci, slijedeći Oce koji su bili u Nikeji, zapovjedili su da svake godine bude sabor u Kartagi, i da metropolit svake oblasti pošalje dvojicu ili trojicu, ili koliko izabere biskupa, umjesto svih biskupa koji su u oblasti.
19. pravilo: Biskup koji je optužen i pozvan na sud može odgoditi i zakasniti dva mjeseca zbog neke nužde. Ako potom ne dođe, neka bude bez općenja. Ako optuženi dođe, a tužitelj pobjegne, neka bude bez zajednice. Ako je onaj koji tuži i sam optužen, neka ne bude prihvaćen.
Tumačenje: Ako netko optužuje biskupa, sabor biskupa kojemu taj biskup pripada neka ga pismeno pozove da dođe i odgovori. Ako primi pismo i tijekom mjeseca ne dođe, spriječen nekom neizbježnom nevoljom, neka ima za odgodu još drugi mjesec dana. Ako i drugi mjesec prođe uzalud, a on na suđenje ne dođe, neka bude isključen dok se ne ispravi.
Nasuprot tome, ako optuženi biskup dođe i traži da se opravda od optužbe koja je protiv njega, a klevetnik se nigdje ne pojavi, nego je pobjegao, tada neka sam klevetnik primi isključenje. Zbog toga je potrebno ispitati tužitelje o tome kako vjeruju i kakav je njihov život; pa ako su i sami optuženi za neka zla, takvi se ne primaju kao tužitelji u crkvenim stvarima.
20. pravilo: Prezbiteru koji je optužen neka sudi šest najbližih biskupa, a njegov kao sedmi. Đakonu neka sude trojica, a njegov biskup kao četvrti. Ostalim klericima neka sudi jedan biskup.
Tumačenje: Ovo je rečeno i u 12. pravilu ovoga sabora. Ako bude kakva optužba protiv prezbitera, neka mu sudi šest biskupa, a s njima neka rasuđuje i njegov biskup. Đakonu neka sude trojica, a četvrti neka bude njegov biskup. Svim ostalim klericima koji su niži od đakonskoga čina neka za grijehe za koje su optuženi sudi njihov biskup.
21. pravilo: Klerici svoju djecu neka ne daju hereticima i poganima radi braka.
Tumačenje: Klerici neka svoju djecu radi braka ne daju hereticima ili poganima. Neka to ne čine ni svjetovni ljudi.
22. pravilo: Biskupi i klerici neka hereticima, čak i ako su im srodnici, ništa od svojega ne daruju niti im stvaraju dobitak.
Tumačenje: Biskupima i klericima priliči svoj imetak darivati kome žele, ali samo pravovjernim kršćanima. Hereticima, čak i ako su im u srodstvu, neka ništa svoje ne daju ni za života ni poslije smrti, niti neka im na bilo koji način stvaraju dobitak od svojega bogatstva.
23. pravilo: Biskup neka ne ide preko mora ako od starješine svoje oblasti ne dobije otpusno pismo za putovanje.
Tumačenje: Ni biskupu ni kleriku ne priliči ići daleko od svoje Crkve bez dopuštenja i bez otpusnoga pisma svojega metropolita, kao što zapovijedaju sabori u Laodiceji i Sardici.
24. pravilo: Neka se u crkvama kao božanski spisi ne čitaju druge knjige osim onih koje su pravilima imenovane. Pravilima imenovane knjige Staroga zavjeta jesu: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Ruta, četiri knjige Kraljevstava, dvije knjige Ljetopisa, Job, Psaltir, pet knjiga Salomonovih, dvanaest knjiga proroka, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel, Tobija, Judita, Estera i dvije knjige Ezdrine. Novoga zavjeta: četiri Evanđelja, jedna knjiga Djela apostolskih, četrnaest Pavlovih poslanica, dvije Petrove poslanice, tri Ivanove, jedna Jakovljeva, jedna Judina, Otkrivenje Ivana Bogoslova, koje se na grčkom jeziku naziva Apokalipsa.
Tumačenje: O knjigama koje priliči poštovati u Crkvi govori i 85. pravilo svetih apostola i 59. pravilo Sabora u Laodiceji. I sveti Atanazije Veliki nabraja koliko knjiga treba čitati, kao i sveti Grgur Bogoslov i sveti Amfilohije. Osim ovih knjiga, neke druge, lažno dodane knjige od bezbožnika, ne treba čitati u crkvi kao svete. Ako neki klerik takve knjige unese i čita u crkvi, neka se svrgne, kao što zapovijeda i 60. pravilo svetih apostola.
25. pravilo: Oni koji dotiču svetinje neka se određeno vrijeme uzdržavaju od svojih žena.
Tumačenje: Oni koji služe oltaru, tj. prezbiteri, đakoni i podđakoni, u vrijeme kada trebaju doticati svete stvari, primati i prenositi Svetinje i njima se pričešćivati, neka se uzdržavaju od svojih žena, kako bi od Boga mogli brzo dobiti ono što ištu. Ako tako ne čine, neka se liše crkvenoga čina.
26. pravilo: Crkvene stvari neka se ne prodaju. Ako Crkva nema prihoda niotkuda, biskup neka, po savjetovanju sa svim biskupima, nešto proda. Ako nužda ne dopušta da se čeka savjetovanje, onaj koji želi prodati neka pozove susjedne biskupe. Ako postupi drugačije, kriv je pred Bogom i saborom.
Tumačenje: Biskupima ne priliči prodavati crkvene stvari i imovinu, jer je to Božja imovina i zato nije za prodaju. Ako neki biskup ima njivu ili nešto takvo od čega nema dobitka, a Crkva je opterećena dugom ili ju je snašla neka druga nevolja, pa poželi tako nešto prodati kako bi, uzevši novac, vratio dug ili se oslobodio bijede, neka to ne prodaje bez dogovora s metropolitom i biskupima koji su u toj oblasti.
Ako zbog nužde koja ga je pritisla nema vremena posavjetovati se sa svima o onome što želi prodati, neka u krajnjem slučaju pozove sebi najbliže biskupe kao svjedoke da vide nevolje koje su ga snašle i da zbog njih prodaje imanje, a oni neka potom o tome izvijeste sabor. Ako to ne učini, nego svojevoljno izvrši prodaju, kriv je i pred Bogom i pred saborom, i neka mu njegova čast bude oduzeta.
27. pravilo: Ako su prezbiter ili đakon razotkriveni u grijehu, neka se, pošto se pokaju, ne krste ponovno, jer su se već izbavili od grijeha; niti neka se, kao svjetovni ljudi, ponovno postavljaju.
Tumačenje: Ako je prezbiter ili đakon svrgnut iz čina zbog nekoga grijeha, pa se za njega pokaje, ne može, kao svjetovni čovjek, ponovno biti postavljen da služi, ali ne može ni ponovno biti kršten kako bi oprao grijehe i ponovno dobio prezbiterski ili đakonski čin. Jedno krštenje svima ispovijedamo.
28. pravilo: Klerici koji se sude, ako se žale na suca, neka ne idu preko mora, nego neka se obrate sebi najbližim biskupima i svojemu biskupu. Ako to ne učine, neka u Africi ne budu u zajednici.
Tumačenje: Sveti Oci sve su dolično sačuvali, pa i to da se biskupi, u vršenju potrebnoga, ne opterećuju odviše. Ovaj sveti Sabor koji bijaše u Africi zapovijeda da, ako klerici zbog neke krivnje budu osuđeni od svojih biskupa i misle da nisu pravedno osuđeni, neka ne pribjegavaju preko mora rimskom papi ili nekima drugima da se žale, nego neka se ono što je među njima ispravi i razriješi pred biskupima koji su im najbliži, i to po dopuštenju njihova biskupa.
Ako odu preko mora ili drugamo negdje daleko, neka nigdje u Africi ne budu primljeni u zajednicu.
29. pravilo: Ako se isključeni pričešćuje, sam sebe osuđuje.
Tumačenje: Ako biskup isključi prezbitera ili đakona, a ovaj se, prije nego što ga on razriješi od isključenja, drzne služiti, sam na sebe nanosi osudu, tj. svrgnuće.
30. pravilo: Onaj koji tuži ili kojega tuže, ako se boji nasilja, neka izabere sigurno mjesto.
Tumačenje: Ako klerik tuži klerika za neku krivnju i boji se doći na suđenje da ne bi pretrpio neko zlo od pomagača onoga kojega je optužio, ili obrnuto, ako se optuženi boji pomagača svojega tužitelja, neka izaberu koje žele mjesto radi svoje sigurnosti, gdje će pristigli svjedoci moći govoriti i sigurno doći na suđenje, da se ne bi tužitelj iz straha suzdržao od govora o krivnji ili optuženi pobjegao od suđenja i bio osuđen u odsutnosti.
31. pravilo: Tko odbacuje višu čast, gubi i onu koju ima.
Tumačenje: Ako biskup prepozna svojega klerika kao dostojna veće časti i želi ga, radi potrebe Crkve, u nju uzvesti, a ovaj ne posluša, ne radi pobožnosti nego iz nemara; to jest, ako je podđakon, a biskup ga zapazi i zbog potreba ga želi postaviti na viši stupanj za đakona, ili ako je đakon pa ga želi uzvesti u prezbiterstvo, budući da u njegovoj Crkvi nema dovoljno đakona ili prezbitera, a ne može naći prikladnoga za to, neporočna života i iskusna u riječi, a taj ne želi biti pomaknut iz čina u kojem služi, neka zbog neposlušnosti izgubi i taj čin.
32. pravilo: Tko prije postavljenja nema ništa, a poslije postavljenja kupi njivu, neka je dade Crkvi, osim ako nije nešto dobio od roditelja ili kao čisti dar. Takvo nešto neka njemu pripadne.
Tumačenje: Oni koji prije biskupstva nisu imali svoj imetak, ili klerici koji su prije stupanja u kler bili siromašni, ako poslije postavljenja kupe njivu ili vinograd, neka to ostave Crkvi. Jer su to stekli od crkvenoga prihoda. Ako su to stekli kao nasljedstvo od oca i pradjeda ili od nekoga istinskoga i osobnoga darovanja, neka to njima pripada i neka time raspolažu po svojoj volji. O ovome pogledaj 40. pravilo svetih apostola i 24. pravilo Sabora u Antiohiji.
33. pravilo: Prezbiter neka bez znanja biskupa ne prodaje crkvene stvari, niti biskup njive bez znanja čitavoga sabora.
Tumačenje: Ne priliči prodavati ili poklanjati crkvena imanja ili njive. Ako postoji neka nužda i biskup želi prodati njivu, neka to ne čini bez znanja sabora svih biskupa oblasti. Ako sam tako što učini, samoga sebe postavlja kao krivca pred Bogom i saborom; neka bude lišen svoje časti prema 26. pravilu ovoga Sabora.
Isto vrijedi i za prezbitera kojemu je biskup povjerio da nešto uredi: bez znanja svojega biskupa neka ne prodaje crkvene stvari, bile one male ili velike.
34. pravilo: Ništa što je određeno na saboru u Hiponu ne treba prepravljati ili dopunjavati, osim da se datum Pashe određuje tijekom sabora.
Tumačenje: Različiti sabori u različita vremena bili su po svoj Africi prije ovoga sabora. Ti su sabori donijeli svoja pravila i ona su pročitana na ovom saboru. Pročitavši zapovijedi Sabora u Hiponu i uvidjevši da su dobro izložene, Sveti Oci rekoše da taj Sabor ne treba ni ispravke ni dopune, osim da je potrebno u vrijeme sabora u Kartagi objaviti kojega će dana i kojega mjeseca biti Pasha, kako neki ne bi zgriješili o nju.
35. pravilo: Biskupi i klerici neka svojoj djeci ne daju na volju prije utvrđivanja u kreposti.
Tumačenje: Biskupi i klerici dužni su svoju djecu čuvati i učiti strahu Božjem, i ne ispuštati ih iz svojih ruku niti ih činiti samovoljnima prije pune dobi i prije utvrđivanja u kreposti i vladanju.
36. pravilo: Biskup, prezbiter i đakon ne trebaju biti postavljeni ako nisu učinili da su svi u njihovoj kući pravovjerni kršćani.
Ovo pravilo je razumljivo.
37. pravilo: Potrebno je prinositi samo kruh i vino pomiješano s vodom.
Tumačenje: Ništa drugo osim prečistoga Tijela i prečiste Krvi Gospodina našega neka se ne prinosi na oltar kada biva sveta služba, nego samo kruh i vino pomiješano s vodom, kako nam je i sam Gospodin predao.
38. pravilo: Klerici i podvižnici neka ne odlaze k udovicama ili djevicama, osim ako im biskupi ili prezbiteri to ne zapovjede. I tada neka ne idu sami, nego neka prezbiteri i đakoni idu s njima.
Tumačenje: Potrebno je da udovice i djevice koje su posvećene i predane crkvenim obredom budu u svemu utvrđene i bez sablazni, i da nitko od onih koji se brinu o njima, ni klerici ni monasi niti tko drugi od ljudi koji čisto žive, ne ulazi k njima bez zapovijedi biskupa i prezbitera.
Ako im je to i zapovjeđeno, neka ih ni tada ne posjećuju sami, nego s onima s kojima su biskupi i prezbiteri navikli ići k njima.
39. pravilo: Prvi biskup nije poglavar biskupima niti vrhovni biskup, nego se naziva biskupom prve katedre.
Tumačenje: Biskupski čin jedan je i isti, i ne kaže se: ovaj je savršen arhijerej, a onaj nesavršen arhijerej, nego su svi biskupi jednako arhijereji, jer su jednako primili blagodat Svetoga Duha. Biskup koji je u metropoliji, budući da ima prvu katedru, naziva se s dodatkom metropolijski biskup, odnosno metropolit.
Ime metropolija znači grad majka, a metropolit je biskup grada majke, tj. najstarijega grada u toj oblasti.
40. pravilo: Klerik samo ako je na putu može ući u krčmu. Drugačije nikako.
Tumačenje: Ako je klerik u stranoj zemlji i nema drugoga čistog mjesta kamo bi se sklonio i zadovoljio svoje životne potrebe, pa uđe u krčmu da jede i pije, neće imati zabranu. Da klerici svojevoljno ulaze u krčmu zabranilo je i 54. pravilo svetih apostola i deveto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
41. pravilo: Ako je netko objedovao, neka Svetinju ne prinosi.
Tumačenje: Iako je Gospodin naš svojim učenicima poslije večere predao Pashu i naučio ih službi Tajne, ipak nam po blagoslovljenoj riječi ne priliči činiti po tom obrascu, nego slijediti crkveni običaj: da svećenik natašte, tj. prije nego što jede, stane u oltar i Svetinje prinosi, odnosno svetu službu vrši.
Oni koji se žele pričestiti svetim Darovima također neka ih primaju natašte. O ovome pogledaj 29. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
42. pravilo: Biskup i klerici neka ne prave gozbu u crkvi, osim ako su, po krajnjoj nuždi, na putovanju. Ovo se odnosi i na svjetovne ljude.
Tumačenje: Svete domove ne priliči pretvarati u obične domove i nemarno se odnositi prema njima. Stoga u njima ne treba jesti ni postavljati trpezu, kako kazuje i 28. pravilo Laodicejskoga sabora, osim kada netko putujući tuda naiđe pa zbog nepogode, kiše i snijega uđe u crkvu da tu bude, nemajući nigdje nikakva obitavališta.
43. pravilo: Onome koji se kaje za grijehe biskup daje zabranu. Prezbiter neka bez volje biskupa, ni u slučaju nužde, ne razrješava onoga koji se kaje.
Tumačenje: Biskupi, koji su od Boga primili vlast vezivati i razrješivati, zapovijedaju zabrane prema broju grijeha i prema obraćenju onoga koji se za grijehe kaje. Prezbiter bez dopuštenja biskupa ne može ni povećati ni smanjiti zabranu, niti razriješiti one koji se kaju i koji su pod zapovijeđu, niti ih udostojiti božanstvenih Darova čak ni ako je biskup odsutan.
44. pravilo: Žena koja zbog djevičanstva ode od oca neka bude predana časnim ženama.
Tumačenje: Biskupi trebaju skrbiti o svetim djevicama i brinuti se za one koje odu od svojih otaca, predajući ih na skrb prečasnim ženama kako bi živjele zajedno s njima. O ovome je rečeno u šestom pravilu ovoga Sabora.
45. pravilo: Oni koji zbog bolesti ne mogu dati odgovor za sebe pri svetom krštenju bit će kršteni kada svojevoljno daju svjedočanstvo.
I glumac, kada se obrati, neka se primi među one koji se kaju.
Tumačenje: Onome koji se krsti priliči da blagodat primi osjetilima, da razumije ono što bude tajno upitan i da na to odgovori. Ako netko onoga koji zbog bolesti ne može odgovoriti upita želi li se krstiti, neka bude kršten kada sam bude mogao dati odgovor i u bolesti posvjedočiti po svojoj volji. Treba znati za onoga koji je doista bolestan, a traži da se krsti i ostaje pri toj želji.
Svatko tko je zgriješio i kaje se neka bude primljen među pokajnike, čak i ako je glumac, plesač, glazbenik, zabavljač ili netko tko vodi sličan život.
46. pravilo: Stradanja svetih mučenika dostojno je čitati na dan spomena njihova stradanja.
Tumačenje: U 24. pravilu ovoga Sabora sveti su Oci nabrojili knjige Staroga i Novoga zavjeta koje priliči čitati u crkvama. Druge knjige osim navedenih zabranili su čitati, no sada su među poštovane knjige ubrojili i Spomene stradanja svetih mučenika kao dostojne da se čitaju na molitvenim spomenima.
47. pravilo: Onima koji su kao djeca kršteni od donatista, pa se obrate Crkvi, ne treba uskraćivati ništa.
Svetinje neka se, kako priliči, prinose samo prije jela.
Tumačenje: Donatisti su heretici koji su od nekog Donata u Africi primili temelj hereze. Taj im je Donat predao običaj da u vrijeme kada se treba pričestiti u rukama drže nekakvu kost, da je zatim cjelivaju i onda se pričeste Svetim Darovima. Oni koji su od tih krivovjernika kršteni kao djeca, ako se obrate pravovjernoj vjeri i prokunu svoju herezu zajedno sa svim herezama, neće imati štetu zbog zablude svojih roditelja i mogu ući u svećeničku službu.
Svete tajne ne treba prinositi poslije objeda, tj. svećenik nakon jela neka ne vrši službu u crkvi, nego neka prije jela, natašte, prinosi Darove. Neki su držali običaje primljene od starih da poslije objeda vrše Božanstvenu službu, čak su to činili i na Veliki četvrtak Gospodnje večere, opravdavajući se time da je Gospodin naš Isus Krist poslije večere predao tajnu službu svojim učenicima. O ovome je napisano i u 41. pravilu ovoga Sabora.
48. pravilo: Neka ne bude drugog krštenja, drugog postavljenja ni prelaska biskupa.
Biskup Kreskonije, koji je odstupio od svojih ljudi i prešao na katedru Kenejske Crkve, budući da nije odstupio ni nakon prijetnji crkvenih zapovijedi, bio je spriječen rukom vlastelina.
Tumačenje: Tko je kršten od pravovjernih ili je postavljen u svećenički čin, neka ne prima drugo krštenje ni drugo postavljenje. Isto tako, biskup neka ne prelazi iz svoga grada u drugu biskupiju, jer to zabranjuje ovo pravilo, kao i druga pravila različitih sabora. Spomenuti biskup Kreskonije ostavio je svoju Crkvu i oblast te uzašao na prijestolje Kenejske Crkve. Iako su ga njegova braća biskupi i suslužitelji mnogo puta bratski savjetovali da je napusti i vrati se u svoju Crkvu, on ih nije poslušao, pa ih je prisilio da, iako to nisu željeli, pristupe knezu te oblasti, te ga je taj vlastelin skinuo s prijestolja.
49. pravilo: Manje od trojice biskupa nije dovoljno za postavljenje biskupa.
Tumačenje: Koliko je to moguće, svi biskupi jedne oblasti trebaju se po zapovijedi metropolita okupiti na postavljenju biskupa. Ako zbog nečega neodgodivog to nije moguće svima učiniti, potrebno je da se okupe najmanje trojica. Neka u odlučivanju sudjeluju i biskupi koji nisu došli, složivši se putem gramata: I nama je ugodan onaj koga vi postavite, braćo i suslužitelji.
50. pravilo: Biskup se bira između trojice. Ako bude neslaganja i protivljenja glede izabranoga, neka se pozovu druga dva biskupa i neka ga ispitaju, pa ako se pokaže da je čist od kleveta, neka bude postavljen za biskupa.
Ovo je pravilo razumljivo.
51. pravilo: Na godišnjem saboru u Kartaškoj Crkvi neka se objavljuje dan Pashe.
Tumačenje: Na saboru koji se svake godine održava u Kartaškoj Crkvi neka se obznanjuje datum Pashe. To zapovijeda i 34. pravilo ovoga Sabora.
52. pravilo: U skladu s onim što je odredio Sabor u Hiponu, u vrijeme godišnjega sabora neka bude posjećena svaka oblast.
Tumačenje: Na saboru koji se svake godine održava u Kartagi sveti su Oci, slijedeći zapovijedi Hiponskoga sabora, zapovjedili da biskupi nadgledaju i posjećuju sve crkve koje su u svakoj njihovoj oblasti. Ako se u njima nešto ne radi dobro, neka ispravljaju, a njihova pitanja u vezi s pravilima, koja su zbog svoje nerazumljivosti ili dvosmislenosti do sada ostala nerazriješena, neka razrješavaju i razumljivim riječima objašnjavaju.
53. pravilo: Tko je pozvan od sabora i ne odazove se, nego se uzda u svoje mnoštvo ljudi, a ne u ljubav braće, treba silom vlastelina biti lišen svoje časti.
Tumačenje: Tko želi tuđe, takav će pretrpjeti i gubitak svojega. Zato, ako neki biskup ili prezbiter k sebi privuče ljude tuđe oblasti i uvjeri ih lažnim riječima i laskanjem da odstupe od biskupa pod kojim je oblast i da njega postave za učitelja i nastavnika, tj. biskupa, ako ga zbog toga sabor pozove na sud da odgovori onima koji govore protiv njega, a on zbog toga neće doći, prezirući bratsku ljubav i uzdajući se u brojnost naroda, treba vlašću kneza biti lišen i svoje Crkve.
54. pravilo: Julijan je Epigonova čitača postavio za đakona. Ako ga ne preda njegovu gospodaru, bit će bogatiji osudom nad svojom samovoljom.
Tumačenje: Gotovo je na svakom saboru određeno da nijedan biskup ne prima k sebi niti čini svojim tuđega klerika bez dopuštenja biskupa kojemu taj klerik pripada. Stoga je i ovdje određeno da biskup Julijan, koji je primio tuđega klerika, tj. čitača biskupa Epigona, i postavio ga za đakona, treba ovoga vratiti u njegovu crkvu gdje je ranije bio pribrojen kleru. Ako ga ne htjedne vratiti, neka bude isključen po 20. pravilu Sabora u Kalcedonu, kao protivnik pravilima i pomagač svojoj volji. Također, i 17. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači govori o tome da se onaj koji primi tuđega klerika i postavi ga za đakona ili prezbitera svrgava zajedno s rukopoloženim.
55. pravilo: Neka kartaškom prvoprijestolniku bude dopušteno da one koje hoće postavlja za starješine Crkava, pa i ako je to nečiji jedini prezbiter, a dostojan je starješinstva. Jer jedan biskup može postaviti mnoge prezbitere, a onoga koji je sposoban za biskupstvo teško je pronaći.
Tumačenje: Ovaj je Sabor mjesni, a ne sveopći, i zapovijeda što priliči držati u Kartagi. Aurelije, kartaški biskup, slijedeći pravila, nije želio bez suglasnosti biskupa uzeti njegova klerika i pribrojiti ga kleru drugoga grada ili ga postaviti za biskupa. Također se bojao da ga neki od biskupa koji su pod njim neće poslušati i dati neke od svojih klerika da budu pribrojeni kleru drugoga grada u kojemu postoji oskudica prezbitera i đakona, ili da budu postavljeni u biskupski čin ako su toga dostojni.
Sabor je to razmotrio i svi su Oci presudili da je kartaški prvoprijestolnik ovlašten, budući da na njemu leži skrb za tamošnje Crkve, uzeti od biskupa koji su pod njim kojega klerika nađe dostojnim da upravlja Crkvom i postaviti ga. Čak i ako netko nema mnogo prezbitera, nego samo jednoga, a on ga zapazi kao prikladna za biskupstvo, neka ga bez ometanja postavi, budući da nije lako pronaći onoga koji je prikladan za biskupstvo, a jedan biskup može mnoge postaviti za prezbitere.
56. pravilo: Ako neka oblast hoće imati svoga biskupa, neka bude po volji onoga koji ima vlast i po njegovoj zapovijedi. Postavljeni neka ne nasrće na druge oblasti.
Tumačenje: Određeno je da se u svakoj oblasti bez suglasnosti metropolita nitko nigdje ne postavlja za biskupa. Također, ni u nekom selu ni u malim gradovima, u kojima je i sam prezbiter dovoljan da poučava, ne treba postavljati biskupa dok se ondje ne umnoži narod i oblast ne postane dostojna nazvati se biskupijom. Ako u nekoj oblasti, u kojoj prije nije bilo biskupa, na molbu ljudi i voljom metropolita koji ima vlast nad tom oblašću bude postavljen biskup, neka napasa samo one ljude kojima je postavljen za biskupa i neka se ne širi na drugu oblast.
57. pravilo: Zbog oskudice, oni koji su kao djeca kršteni od donatista, ako se pokaju i prokunu svoju herezu, a u svemu drugom budu dostojni, neka budu klerici.
Tumačenje: Oni koji su još kao mala djeca, ne razumijevajući ništa, kršteni od donatista i svojevoljno nisu ništa zgriješili, ako se obrate, prokunu svoju herezu i pristupe Katoličkoj Crkvi te počnu živjeti neporočnim životom, neka uđu u svećeničko dostojanstvo, budući da je u afričkoj zemlji oskudica klerika.
58. pravilo: Ostaci idola neka potpuno budu uništeni.
Tumačenje: Budući da je idolopoklonička laž otjerana, pravovjerje zasjalo i pobožnost ojačala, neka iz temelja budu iskorijenjeni idolopoklonički hramovi i neka od njih ne ostane ništa što bi sablažnjavalo ljude.
59. pravilo: Klerik koji je donio presudu, ako ona nije po volji, neka ne bude pozvan da o istoj stvari svjedoči na sudu. Ne može se svako crkveno lice dovoditi za svjedoka.
Tumačenje: Ako neka dva protivnika izvole suditi se pred nekim klerikom, i razlog spora iznesu pred njim, a zatim, poželjevši, odbace njegovu presudu i odu suditi se na sud koji im je pogodniji, za svjedoka ne mogu dovoditi onoga klerika pred kojim su se već sudili. Njemu je to zabranjeno zakonom i ne priliči ga prisiljavati da nevoljno svjedoči, jer onaj koji obavlja svetu službu ne treba nevoljno svjedočiti. Drugo, o onom predmetu za koji su ga oba parničara izabrala za suca, sucu je zabranjeno svjedočiti.
60. pravilo: Neka se prekine s helenskim gozbama zbog njihove bestidnosti, i zato što privlače mnoge kršćane, a održavaju se u dane spomena mučenika.
Tumačenje: Ljudi su iz prošlosti naslijedili običaj okupljati se na posebnim mjestima ili oko crkava u spomen svetima. Okupljajući se, muškarci i žene priređuju gozbe i, opivši se, sramotno plešu i čine druge nedolične stvari. To su običaji poganskih zabluda. Od sada ovo pravilo ne dopušta da se to događa na svetim mjestima, na kojima bivaju spomeni mučenicima, niti na drugim mjestima, nego potpuno zabranjuje takva slavlja, jer privlače mnoge kršćane i vode ih u propast.
61. pravilo: Neka se nedjeljom i blagdanima ne okupljaju kazališta.
Tumačenje: Svaka se nedjelja slavi kao dan Kristova uskrsnuća, a dani Gospodnjih blagdana sloboda su kršćana. Jer u te svijetle i svete dane kršćanima dolikuje okupljati se u crkvi, te u takve časne dane ne priliči organizirati kazališta, konjske utrke ili bilo kakva druga natjecanja.
62. pravilo: Klerik koji je osuđen od svoga biskupa ne treba biti štićen ni od koga drugoga.
Tumačenje: Ako je neki biskup svoga klerika osudio zbog grijeha, a ovaj smatra da je nepravedno osuđen, neka traži da mu se sudi pred saborom svih biskupa. Nitko od svjetovne vlastele ne može takvoga štititi.
63. pravilo: Tko se odrekao glumačkoga života i prešao na marljiv život, neka se ponovno ne vraća onome prvomu.
Tumačenje: Zabavljači, guslari, svirači ili glumci koji su odbacili takav način života i prihvatili ljepotu kršćanske vjere neka se ne prisiljavaju ponovno činiti staro. Neki su bili upisani kao znalci takvih smjehotvorina i bilo im je na teret to obavljati.
64. pravilo: Od cara treba tražiti slobodu za one koji su u Crkvi.
Tumačenje: U to je vrijeme bio na snazi zakon da su robovi slobodu dobivali jedino od carskoga prijestolja. Oci ovoga Sabora dogovorili su se da upute povjerenike caru kako bi zamolili da se tim zakonom ne poništava oslobođenje koje biva u crkvama, nego da se dade javno ovlaštenje da robovi u crkvama primaju oslobođenje.
65. pravilo: Biskup Ekitije, koji je odavno osuđen voljom svih biskupa i čini bestidna djela protiv crkvenog ustroja, neprijatelj je.
Tumačenje: Biskup koji je optužen zbog grijeha i svrgnut iz čina, ako misli da je to nepravedno učinjeno, dužan je izaći pred veliki sabor, ali ne smije besramno i nasilnički postupati kako bi ponovno stekao biskupsko dostojanstvo. To nije ništa drugo nego protivljenje crkvenom ustroju. To je učinio Ekitije, biskup hiponske katedre: nakon što su biskupi protiv njega izrekli presudu i nakon što je svrgnut, besramnoje ponovno nastojao imati biskupsko dostojanstvo. Osuđen je kao protivnik crkvenog ustroja.
66. pravilo: Donatistima treba pristupati krotko i mirno te s njima razgovarati, iako se sami odsijecaju od Crkve, ne bi li se, posramljeni velikom krotkošću, obratili iz ropstva.
Tumačenje: Učenicima krotkoga i mirnoga Krista dolikuje da imaju veliku brigu za one koji su odstupili od Katoličke Crkve i da na svaki način, s krotkošću i dugotrpljivošću, nastoje da se oni ponovno okupe i sjedine sa Katoličkom Crkvom. Ne treba tražiti samo svoje spasenje, a za druge ne mariti. Zato je Sabor odredio da se i donatistima, koji su se odijelili od Tijela Gospodnjega i vezani su zabludom, pristupa i govori s krotkošću, te da ih treba moliti da ostave prijevaru i prepoznaju istinu, ne bi li ih ljubav i krotkost onih koji ih mole posramila, pa da se vrate iz đavolskoga ropstva.
67. pravilo: Sabornim gramatama treba moliti vlastelu da pomogne zajedničkoj majci — Katoličkim Crkvi — u stvarima u kojima je biskupsko dostojanstvo prezreno.
Tumačenje: Oni koji se ne pokoravaju riječi i odredbama pravila trebaju biti ispravljeni rukom vlastelina. Zato su Oci ovoga Sabora prosudili da je dolikuje pisati afričkoj vlasteli i moliti ih da budu na pomoć zajedničkoj majci, Katoličkoj Crkvi, u stvarima koje biskupi svećeničkom vlašću ne mogu ispraviti, budući da su sve do sada bili prezreni od krivovjernika i neposlušnih vjernika.
68. pravilo: Oni koji prema poganskim običajima priređuju gozbe neka budu isključeni.
Tumačenje: Vjernik s nevjernikom nema ništa zajedničko. Zašto onda po neznabožačkim običajima priređujemo gozbe? Vjernima nije dopušteno da ih priređuju.
69. pravilo: Oni koji su rukopoloženi od donatista, iako prema Rimskom saboru nisu prihvatljivi za svećenstvo oni koji su se pokajali, ipak neka se prime oni koji dođu radi ispravljenja, budući da je dobro da se svi spase.
Tumačenje: Ovim hereticima, donatistima, ako su ih njihovi postavili za biskupe, đakone ili prezbitere, kada priteknu pravovjernoj vjeri i prokunu svoju herezu, dopušteno je da zadrže svoju čast i ostanu u svome činu, te neka budu pribrojeni kleru Katoličke Crkve, jer je u Africi velika oskudica u svećenicima.
70. pravilo: Svima je po volji da se među donatiste pošalju molitelji koji će propovijedati mir i sjedinjenje ako se obrate pravovjerju.
Tumačenje: Ovi sveti Oci odlučili su ne samo da se primaju donatisti koji svojom voljom pristupaju Katoličkoj Crkvi, nego su k njima poslali i poslanike da ih zamole i da im od svih Crkava propovijedaju mir i sjedinjenje, ako se pokaju i obrate pravovjerju.
71. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka se udaljuju od svojih žena. Ako to ne čine, neka budu lišeni crkvenoga čina. Ostali klerici na to se ne prisiljavaju, ali običaji neka se sačuvaju.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda svim redovima — biskupima, prezbiterima i đakonima — da se u određeno vrijeme ne približavaju svojim ženama, to jest u vrijeme reda služenja, kada trebaju stati pred oltar i doticati se svetinje. Dvanaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači ne dopušta biskupima da nakon postavljanja u biskupstvo žive sa svojim ženama, kako ljudima ne bi stvarali sablazan i spoticanje. Trinaesto pravilo istoga Sabora zapovijeda da se od prezbitera i đakona, kada trebaju biti udostojeni postavljanja, ne traži da obećaju kako će napustiti svoje žene, kao što čini Rimska Crkva, nego da žive sa svojim ženama i da se u odgovarajuće vrijeme ne lišavaju približavanja njima. Ta se pravila drže, i u njima Crkva prebiva i njima se upravlja do današnjega dana.
72. pravilo: Nijednom biskupu ne priliči ostaviti vlastitu katedru i preseliti se na drugu, niti da, brinući se o svojim stvarima, bude nemaran za svoje prijestolje.
Tumačenje: Ne samo da je različitim pravilima zabranjeno biskupu prelaziti iz grada u grad, nego mu nije dopušteno ni da ostavi staru biskupiju, u kojoj je od početka prijestolje njegove Crkve, i da prijeđe u drugu Crkvu svoje oblasti te čast one prenese na ovu.
Pravilo ne dopušta ni da se svojim osobnim stvarima bavi preko potrebe, kao što zabranjuje i da bude nemaran za poučavanje i brigu o svome narodu.
73. pravilo: Onaj koji je u nedoumici je li kršten ili nije, poželjno je da se krsti, kako ga sumnja ne bi lišila božanskoga očišćenja.
Tumačenje: Različita pravila zabranjuju krstiti nekoga drugi put ako je već kršten od pravovjernih, osim ako nije bio kršten od nečistih krivovjernika, jer je njihovo krštenje prije oskvrnuće nego očišćenje. Ali ako netko od pravovjernih sumnja i dvoumi se je li kršten ili nije, a toga nije mogao biti svjestan jer se to dogodilo u njegovu djetinjstvu, i nema nikoga pouzdanoga tko bi istinito posvjedočio da je kršten, takvoga treba bez ikakve sumnje krstiti, kako zbog premišljanja ne bi bio lišen božanskoga očišćenja.
74. pravilo: Bilo je određeno da se dan svete Pashe objavi na dan godišnjega sabora, desetoga dana prije rujanskih kalendi.
Tumačenje: Različitim pravilima ovoga Sabora zapovjeđeno je ovo: da se dan svete Pashe objavljuje na saboru koji se u Africi održava svake godine prije desetih kalendi rujna, a to je 21. kolovoza.
75. pravilo: Određeno je da biskup koji je dan ljudima radi smirivanja zbog nekoga djela ili raskola ne drži katedru kojoj je zastupnik, nego da se nakon jedne godine postavi novi biskup. Ako ne, neka bude određen drugi biskup zastupnik.
Tumačenje: Ako nakon smrti biskupa u nekom gradu ljudi ustanu jedni protiv drugih, podijele se na dva raskola i među sobom podignu borbu, pa sabor pošalje nekoga biskupa da ih kao zastupnik smiri, on ne treba imati prijestolje grada kojemu je dan kao zastupnik, nego se treba potruditi da tijekom jedne godine zaustavi metež i umiri ljude te ih uvjeri da prime sebi biskupa. Ako za godinu dana ne može donijeti nikakvu korist ljudima, neka na njegovo mjesto dođe drugi zastupnik.
76. pravilo: Da biskup ne bi bio uznemiravan, neka postoje crkveni branitelji, ekdici.
Tumačenje: Ubogi često trpe zla i nepravde od silnika, pa se zbog toga obraćaju biskupima i dosađuju im, moleći da im se pomogne. Zato su Oci ovoga Sabora odlučili zamoliti cara da, u dogovoru s biskupima, izabere i postavi crkvenoga branitelja koji će se protiviti nasilju i mučiteljstvu bogatih te štititi uboge od njihova nasilja. Crkveni zaštitnici su crkveni kaznitelji. Tako će biskupi prebivati neuznemiravani.
77. pravilo: Oni koji ne dolaze na godišnji sabor, ako to nije zato što ih je nevolja spriječila, neka imaju zajednicu samo sa svojim Crkvama.
Tumačenje: Ako biskup bilo koje oblasti ne dođe na sabor koji se održava jednom godišnje, a nije spriječen ni starošću, ni bolešću, ni bilo kojom drugom teškom nuždom, nego to učini zbog lijenosti ili nemara, Sabor određuje da se takav bratski pouči. Ovo pravilo određuje i oblik pouke: zapovijeda braći biskupima da nemaju zajednicu s njim niti da služe s njim, nego da ima zajednicu samo unutar svojih crkava i da u njima služi.
78. pravilo: Ako biskup Kreskonije, koji je gramatom pozvan na sabor, ne dođe, neka zna da će presuda protiv njega biti izrečena.
Ovo pravilo je razumljivo.
79. pravilo: Oci ovoga Sabora odlučili su da nakon osude i svrgnuća Ekitija, po molbi svih biskupa, postave biskupa u Hiponu, te da im se nikako ne ometa postavljanje biskupa na korist Crkve koja je toliko dugo vremena bila ostavljena bez biskupa.
Ovo pravilo je razumljivo.
80. pravilo: Klerik koji je otkriven u grijehu, ako kaže da će se opravdati, neka se te godine opravdava. Nakon godine neka se ne prima.
Tumačenje: Ako neki klerik bude optužen za grijeh i ako već osuđen stoji pred sudom govoreći: “Pričekajte me, još se mogu opravdati i pokazati sebe nevinim”, dužan je potruditi se da se opravda tijekom te godine. Nakon toga neka se pred tim sudom ne prihvati nijedna riječ opravdanja, nego je osuđen. Ako želi izaći pred veliki sabor, neka to učini te godine, nakon odluke prvoga suda. Nakon toga opravdanje neće biti primljeno.
81. pravilo: Onaj koji primi nekoga iz tuđega samostana i postavi ga u kler ili za igumana u svojem samostanu neka ne bude u zajednici.
Tumačenje: Monasi jedne oblasti neka se pokoravaju volji tamošnjega biskupa i neka ostaju u samostanima u kojima su postriženi, i neka ih ne napuštaju, osim ako se dogodi da im biskup nekoga grada pod kojim oni nisu, radi neke velike potrebe, zapovjedi da izađu, to jest da se negdje postavi iguman ili da se izvrši nešto slično.
Kao što zapovijeda četvrto pravilo Sabora u Kalcedonu: ako biskup primi nekoga monaha iz samostana tuđe oblasti i učini ga klerikom ili ga postavi za igumana samostana u svojoj oblasti, takav neka ni sa svojom braćom biskupima nema općenja, nego neka samo u svojoj Crkvi služi i sa svojim ljudima opći.
82. pravilo: Biskup koji hereticima ili neznabošcima ostavi nasljedstvo neka bude proklet.
Tumačenje: Hereticima je i po Gradskom zakonu zabranjeno da išta uzimaju od kršćana, bilo po oporučnom nasljedstvu, bilo da primaju polog. Ako oni budu nasljednici imovine nekoga biskupa koji ih, umirući, ostavi za nasljednike svojega bogatstva, pa makar mu bili i srodnici, ništa neće primiti od onoga što im je ostavljeno, nego neka javni pobornik, koji kupi carske poreze od naroda, uzme sve što im je ostavljeno. Biskup ili drugi klerik koji njih upiše kao nasljednike svoje imovine, tako da to nasljednici čuju, neka bude proklet.
83. pravilo: Za robove koji su u Crkvi neka se traži pomilovanje od cara.
Tumačenje: Robovi koji su zbog nekih počinjenih krivica pribjegli Crkvi primali su oslobođenje od biskupa, koji su ih smatrali pravednima. Njihov gospodar pokušava ih ponovno privući u ropstvo. Oci su odlučili to spomenuti caru.
84. pravilo: Žrtvenici koji su u selima ili na njivama ili u vinogradima, u kojima ne leže moći svetih mučenika, nego samo stvaraju javni metež, i oni žrtvenici koji su podignuti zbog priviđenja i lažnih objava, svi neka budu raskopani.
Tumačenje: Molitveni domovi, to jest crkve koje su sagrađene bez suglasnosti i molitve biskupa i u koje nisu položene moći svetih mučenika, nisu posvećene. Zato takve crkve, sagrađene po poljima, njivama i vinogradima bez volje i bez molitve biskupa i bez polaganja svetih moći, treba, ako je moguće, porušiti. Ako metež naroda sprečava da se to učini, potrebno ga je urazumiti da u njima ne čini nered, ni neznabožačke gozbe, ni demonska plesanja. Također trebaju biti uništene i crkve sagrađene na osnovi snoviđenja i lažnih objava, jer se đavao, koji je tama, u priviđenju pretvara u svjetlost i pod izgovorom bogobojaznosti vara ljudske duše.
85. pravilo: Ostaci idolopoklonstva neka se istrijebe, bilo da su isklesani, bilo da su na nekim mjestima, žrtvenicima, u lugovima ili na drvetu.
Tumačenje: Ne treba samo rušiti i istrjebljivati idolopokloničke hramove i raskopavati njihova svetišta, nego i ako su neki ostaci idolopoklonstva ostali na nekim mjestima, u naseljima, u šumama ili gdje na drveću, jer sve to poštuju neznabošci. Oni koji tamo odlaze i služe tamošnjim idolima bili su samo prividno otjerani. Ako se pojavi takvo mjesto ili nešto vračarsko, neka se potpuno istrijebi, tako da ni trag od toga ne ostane.
86. pravilo: Oci sabora odlučili su da gramate Sabora trebaju biti napisane i potpisane od strane kartaškoga biskupa u ime svih.
Tumačenje: Prvi biskup Crkve u Africi jest biskup kartaške Crkve. Zato su Oci Sabora odlučili da potrebne saborske gramate, koje treba poslati vlastima po Africi zbog donatista ili nekima drugima, u ime svih napiše i potpiše kartaški biskup. To je učinjeno zato što nije jednostavno i velik je teret da se, kad bude potrebno poslati gramatu caru i boljarima, svi Oci Sabora okupljaju radi potpisivanja.
87. pravilo: Ne poštuj sebe više od onoga koji je bio prije tebe, nego ga slijedi. Tko prezire one prije sebe, i sam će biti prezren.
Tumačenje: U tadašnjoj Africi i u drugim zemljama pravovjerni biskupi nisu imali nikakve razlike u časti prijestolja, nego su svi bili jednake časti. Biskup koji je ranije bio postavljen bio je poštovaniji od onoga koji je postavljen kasnije; i po mjestu, i po prosuđivanju kanona, i po odgovornosti bio je časniji, i tako redom, prema godinama njihova postavljenja. U zemlji Africi, za onoga koji nije čuvao takav poredak, nego se oholio, uznosio i prezirao starije od sebe, Oci su zapovjedili da bude prezren od cijeloga sabora.
88. pravilo: Budući da je Kvadvultdej protivniku koji je tražio da izađu pred naš Sabor najprije obećao da će izaći, a zatim, rekavši: „Teško mi je”, otišao, neka bude bez općenja dok se stvar ne okonča. Nepravedno ga je svrgnuti prije osude.
Tumačenje: Ne priliči brzo svrgnuti biskupa ni zbog kojega razloga. Ako je Kvadvultdej, biskup grada Kentirijata, protivniku koji je to od njega tražio obećao da će se suditi pred ovim Saborom, a zatim, rekavši: „Teško mi je suditi se pred ovim saborom”, otišao, neka bude bez zajednice dok ne dobije presudu i dok se optužbe protiv njega ne okončaju, jer je nepravedno da bilo tko bude svrgnut iz dostojanstva prije osude.
89. pravilo: Saboru je bilo po volji, u vezi s Maksimijanom, biskupom magapskim, da se pošalju gramate i njemu i ljudima toga grada, da on izađe iz biskupije, a oni da sebi nađu drugoga biskupa.
Ovo je pravilo razumljivo.
90. pravilo: Tko je postavljen u Africi treba sa sobom nositi gramatu napisanu rukom biskupa koji ga je postavio, s naznačenim vremenom i danom te imenom vojvode.
Tumačenje: Ovo su Oci zapovjedili kako ne bi bilo nikakva proturječja među biskupima oko postavljenja, odnosno koji je među njima prije, a koji kasnije postavljen. Stoga biskupi u Africi trebaju onomu koji se postavlja dati gramatu, napisavši svojom rukom da oni postavljaju biskupa, navodeći i koje godine, kojega mjeseca i kojega dana te pod kojim vlastelinom su postavljeni.
91. pravilo: Ako je netko jednom u crkvi čitao knjige, ne treba biti primljen u kler druge crkve.
Tumačenje: Svi sabori zabranjuju primati tuđega klerika. Ako je klerik makar jednom čitao svete knjige narodu u crkvi, ni takvomu nije dopušteno da bude primljen u kler druge crkve.
92. pravilo: Svaki biskup grada treba se sastati s vođom donatista u svojem gradu, ili povesti i susjednoga biskupa na sastanak s njima.
Tumačenje: Božanstveni Oci nastojali su donatiste, koji su se na zlo odvojili od Katoličke Crkve, ponovno njoj pridružiti. Nisu prestajali moliti ih da odstupe od svojih starih zabluda i prime istinu. Smatrali su prikladnim i ovo: da svaki biskup svojega grada sam ode starješinama donatista, ili da sa sobom povede i drugoga, obližnjeg biskupa, te da se zajedno odu sastati s njima i kažu im ono što je u ovom pravilu jasno napisano. Ako tako zamoljeni ne poslušaju, neka carskom vlašću budu prognani iz crkava u koje su ušli.
93. pravilo: Neka se donatistima kaže ovo:
„Želimo se radovati zbog vašega ispravljanja. Zapovjeđeno nam je da i onima koji ne žele biti naša braća kažemo: ‘Braća ste naša!’ Zato se i sastajemo s vama i napominjemo: ako mislite da imate neko opravdanje u riječima, izaberite ljude koji ih poznaju i odredite mjesto i vrijeme kada će doći i razgovarati s našima, kako bi se svako proturječje razriješilo. Ako nećete — neka se zna za vaše nevjerje.”
94. pravilo: Carevi koji su rođeni u pobožnosti i odgojeni u vjeri dužni su pružiti ruku Crkvama, kao što je, kada je Pavao zamolio, vojnička ruka razrušila jednodušnost bezakonih.
Tumačenje: Pomoć i savezništvo pobožnih careva Crkvi su uvijek potrebni. Carevi su dužni to joj dati, jer su zaštitnici vjere, kako Crkve ne bi bile vrijeđane od krivovjernika ili nadvladane od bezobraznih ljudi. Jer kada su se bezakoni Židovi zakletvom dogovorili da ubiju apostola Pavla, vojnička je sila razrušila njihovu jednodušnu odluku.
95. pravilo: Oci Sabora smatrali su dobrim poslati gramate vlasteli da se pobrinu oko pružanja pomoći u progonu donatista. Ondje gdje je opća potreba, neka se pošalje gramata gospodarskom prijestolju i neka bude sabor ondje gdje je prikladno. Ako nema opće potrebe, neka u svojim oblastima sazivaju sabor i sude se.
Tumačenje: Da u svakoj oblasti svake godine bude sabor na kojem će se okupljati biskupi, i da se sva crkvena pitanja koja budu imali prema pravilima istraže i razriješe — to zapovijeda i ovaj Sabor. Ali da se iz svih oblasti koje su u Africi biskupi skupljaju na jedno mjesto i drže zajednički sabor, a da pritom nije riječ o zajedničkoj stvari zbog koje su dužni doći — to ne dopušta zbog napora prelaska dugoga puta. Kada bude neka opća potreba zbog koje nastaje zajednički sabor, svi biskupi dužni su poslati gramatu upravitelju prvoga prijestolja, i gdje on izabere prikladno mjesto za okupljanje, ondje neka se okupe.
96. pravilo: Kada je jedan od onih koji su u sporu nezadovoljan rješenjem, tada, ako obojica odluče izabrati suca, neka se od tada ne žale na presudu.
Tumačenje: Gradski zakon ovako uči o sucima koje izaberu stranke: izabrani se sud ne okuplja drugačije nego tako da prethodno upita obje stranke govoreći: „Sami ste izabrali da vam sudimo. Ako jedan od vas ne primi našu presudu, neka toliko zlata dade svojemu protivniku koji je primio našu presudu.” Kada obojica kažu: „Neka tako bude!”, i polože toliko zlata između sebe, tada se sude. Ako se netko od njih ne želi umiriti presudom suca kojega je izabrao, neka se uzme zlato i dade njegovu protivniku koji je prihvatio presudu i umirio se. Oni nisu prisilno prihvatili njegovo suđenje, nego po svojoj volji. Zbog toga građanski suci njegov sud ne razmatraju ponovno, budući da onaj koji je nezadovoljan odlukom može, davši spomenuto zlato, otići odatle.
I ovo kaže Građanski zakon: ako je sudac prikladan objema strankama, odnosno ako je srodnik, i prema ovlastima im može suditi, neka takav ne bude izabrani sudac. Pravila ne zapovijedaju tako, nego ako su obje stranke biskupi ili klerici, pa izaberu neke od biskupa za izabrane suce i pred njima se žele suditi, onaj koji bude osuđen, ako ne želi prihvatiti njihovu presudu te se žali drugdje, neka ne bude prihvaćen, nego neka mu bude prema presudi, iako mu nije po volji. Po našem mišljenju, razlog zbog kojega nije dopušteno žaliti se na njihovu presudu i tražiti ponovno suđenje zapisan nam je u petnaestom pravilu ovoga sabora.
97. pravilo: Neka se od cara izmoli pregovarač, odnosno pomoćnik u zastupanju crkvenih poslova, koji vješto zna štititi stvari Crkve i lako, kao svećenici, izvještavati o onome što se događa.
Tumačenje: I opet su Oci sabora izabrali, kao što je bilo ugodno i u 75. pravilu, moliti od cara da ih ovlasti za postavljanje crkvenih branitelja, ekdika, u Crkvi, koji su kaznitelji i suci. Imajući samo tu službu i vještinu, štitili bi crkvene stvari i kao svećenici protivili se onome što se bude događalo. U mnogim bi slučajevima mogli ulaziti u sudnice, izvještavati careve o tome i od njih primati pomoć.
98. pravilo: Oni koji nikada nisu imali svojega biskupa neka zamole da ga imaju. Ako sabor biskupa te oblasti i najstariji biskup ne zapovjede i ne napišu po volji onoga biskupa u čijoj je vlasti ta Crkva, drugačije ga neće dobiti.
Tumačenje: Ako je neki kraj pod biskupom, a narod toga kraja poželi postaviti zasebno svojega biskupa, neka ne budu odmah uslišani, nego neka se to razmotri na cijelom saboru. Tada, ako metropolit te oblasti i svi biskupi koji su pod njim, uz dopuštenje onoga biskupa pod kojim je taj kraj, odluče i napišu, neka im se postavi biskup.
99. pravilo: Oni od donatista koji se obraćaju neka imaju svoje biskupe, iako ih nisu dobili voljom sabora. Nakon smrti biskupa, ako ne žele postaviti novoga na njegovo mjesto, neka se pridruže drugom. Dolikuje da biskupi koji su se obratili prije sjedinjenja upravljaju ljudima kojima su upravljali. Nakon carskoga ukaza o sjedinjenju svaka Crkva neka sačuva vlastita prava.
Tumačenje: Bilo je određeno da donatisti koji su se odvojili od svoje Crkve i imaju svoje biskupe, ako se sami oni i njihovi biskupi obrate Katoličkoj Crkvi, bez zapreke i dalje budu biskupi, premda su bili postavljeni bez dopuštenja sabora. Ako ti biskupi skončaju, odnosno umru, neka ne postavljaju na njihova mjesta druge biskupe od svojih, nego neka budu pod vlašću i upravom nekih drugih biskupa, da se opet ne bi nazvali raskolnicima koji žive po svojoj volji; i neka ih postavlja Katolička Crkva. Primjereno je da tako čine. No i biskupi donatista koji su se obratili prije donošenja carskoga zakona neka opet imaju ljude koje su imali i neka im budu biskupi.
Zakon i zapovijed careva glasi ovako: Upravljanje Crkvama koje drže donatisti neka se dade biskupima Katoličkih Crkava čija su ta mjesta isprva bila, i neka opet imaju svoje ljude pod svojim biskupijama. Prema takvoj carevoj zapovijedi, bilo da se donatisti obrate Katoličkoj Crkvi, bilo da se ne obrate, svaka Crkva neka uzme svoje ljude i svoja mjesta.
100. pravilo: Podđakoni iz Nove Germanije, koji su došli i optuživali, tri su puta bili traženi i nisu se našli. Prikladno bi bilo donijeti presudu nad njima, no radi crkvene krotkosti neka budu poslani oni koji će sve podrobno istražiti.
Tumačenje: Ti su podđakoni optužili Mavrentija, biskupa Nove Germanije, i bilo im je zapovjeđeno da dođu na Sabor i izlože krivicu za koju su optuživali biskupa. Tada su dva i tri puta bili traženi i nisu se našli, te su trebali biti optuženi kao klevetnici. Ali zbog crkvene krotkosti Oci su zapovjedili da Sabor pošalje neke suce u taj grad i da ondje razmotre krivicu za koju biskupa optužuju oni koji su došli i govorili protiv njega, pa da se prema tome donese presuda.
101. pravilo: Odlučeno je da se pošalje gramata Inocentu kako bi se Rimska i Aleksandrijska Crkva izmirile jedna s drugom.
Tumačenje: Zbog nekih stvari nastao je raskol između Rimske i Aleksandrijske Crkve, i gnjev je bio između rimskoga i aleksandrijskoga pape. Oci su smatrali dobrim poslati gramatu Inocentu, papi rimskomu, kako bi se obje Crkve izmirile jedna s drugom i čuvale mir koji je Gospodin predao rekavši: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.”, i opet: „Mirite se među sobom.”
102. pravilo: Ona koja je bila kratko vrijeme vjenčana pa se rastavila, ako se ne izmire, neka u tome ostane. U suprotnom, neka bude primorana na pokajanje.
Tumačenje: Ocima ovoga sabora bilo je po volji, prema evanđeoskom i apostolskom učenju, naglasiti da nitko ne otpušta svoju ženu po svojoj volji i ne odvaja se od nje. Ako se dogodi da, bilo po volji muža bilo po volji žene, raskinu supružništvo i ne izmire se, te ne požele opet se sjediniti i zajedno živjeti, neka ostanu sami i neka ne stupaju u drugi brak, jer „tko primi otpuštenicu, čini preljub”. Ako muž uzme drugu ženu, ili pak žena drugoga muža, neka se privedu pokajanju i prime zabranu za preljub. O ovome potraži 86. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, a o tome govore i 9., 35., 48. i 77. pravilo svetoga Bazilija.
103. pravilo: Ocima se svidjelo da svi vrše molitve potvrđene saborima: bilo početne, bilo otpusne, bilo molitve polaganja ruku, i da se nikakve druge u bogoslužju ne prinose.
Tumačenje: Svi kršćani dužni su vršiti odluke i molitve koje su propisali svi sabori i koje je Crkva primila, a to su pjesme koje se pjevaju od početka svete službe do Evanđelja, i čitanje Svetoga pisma, ili otpusne molitve, tj. molitve za oglašene, kroz koje ih predajemo Gospodinu, i polaganje ruku, što je postavljenje, i blagoslovi biskupskom rukom koji potom bivaju.
104. pravilo: Tko od cara traži javni sud, taj nije biskup.
Tumačenje: Biskup ili klerik koji je optužen zbog grijeha, a odbacuje crkveni sud i moli cara za svjetovne suce, takav neka bude lišen svoje časti.
105. pravilo: Onaj koji je u Africi izvan zajednice, pa prijeđe more i, prešutjevši to o sebi, uđe u kler, takav nije klerik.
Tumačenje: Tko je u Africi isključen iz službe, bio biskup ili klerik, ako prijeđe na onu stranu mora i, prešutjevši to, bude od tamošnjih biskupa primljen u zajedništvo, neka izgubi svoj čin.
106. pravilo: Tko zbog neke nužde želi izaći pred cara, neka o tome obavijesti biskupe Kartage i Rima, i neka uzme otpusno pismo. Ako to ne učini, izvan je zajednice.
Tumačenje: Ako biskup ili klerik poželi poći k caru, neka najprije biskupu kartaškom kaže razlog zbog kojega ide i od njega uzme otpusnu gramatu. Kada dođe u Rim, neka je pokaže rimskom biskupu i ispriča mu zašto želi pred cara, a ovaj neka prosudi je li razlog prikladan. Neka i od njega uzme gramatu kojom će od cara primiti pomoć.
Ako neki od biskupa ili od klerika drugačije izađe pred cara, neka bude bez zajedništva, tj. neka se isključi. O ovome pogledati 11. pravilo Antiohijskoga sabora i 9. pravilo Sabora u Sardici.
107. pravilo: Sve što namjesnici nađu da je potrebno činiti protiv donatista i pogana i njihove vjere, neka traže od cara.
Tumačenje: Biskupi poslanici, koje je Sabor poslao k caru i koji su govorili o stvarima zbog kojih su poslani, izmolili su od cara ovlaštenje protiv pogana i donatijana da ih silom kojom žele vrate iz njihova neznanja, premda im to nije bilo posebno povjereno da traže.
108. pravilo: Sam biskup neka svojim sudom ne presuđuje.
Tumačenje: Ne samo da sud jednoga biskupa nije dovoljan, nego ni dvojica nisu dovoljna za svrgavanje prezbitera ili đakona. Ako je pak optužen biskup, tada mu se, u slučaju nemogućnosti da se okupe svi biskupi, treba suditi pred najmanje dvanaest biskupa; ako je prezbiter, pred šestoricom i njegovim biskupom kao sedmim; ako je đakon, pred trojicom i njegovim biskupom kao četvrtim. Tako se vrši sud o svrgavanju, kao što kazuju 12. i 20. pravilo ovoga Sabora. Biskup, dakle, ne treba samoga sebe postaviti kao suca kada je riječ o svrgavanju prezbitera ili đakona, i neka to ne provodi u djelo rasuđivanjem samo svoga uma, tj. neka ne vrši sam svrgavanje.
Ako se sudi drugim klericima, čašću manjima od đakona, nad njima je ovlašten suditi i sam biskup toga mjesta, kako je rečeno na kraju 20. pravila ovoga Sabora.
109. pravilo: Svatko neka se prihvaća uzdržanja po slobodnoj volji.
Tumačenje: Dobro je da svaki čovjek čini djela svojevoljno, a ne pod prisilom. Stoga se nitko prisilno ne privodi ni uzdržanju ni kršćanstvu, nego vlastitim izborom, slobodnom voljom i željom.
110. pravilo: Oni koji kleveću prvostvorenoga čovjeka govoreći da bi i bez počinjenoga grijeha morao umrijeti po nužnosti prirode, neka budu prokleti.
Tumačenje: Pelagija i Celestija, koji su bili istomišljenici lažno mudroga Nestorija i bezbožnih manihejaca, i takva mudrovanja i tvrdnje, i sve nakon njih, Sabor proklinje. Nitko od onih koji tako misle ne može biti zajedničar s kršćanima, nego biva svrgnut iz Katoličke Crkve.
Neki su govorili za te proklete krivovjernike, za Celestija i Pelagija, da nisu bili ni biskupi ni prezbiteri, i da uopće nisu imali svećenički čin, nego su kao monasi prolazili kroz sela i gradove učeći zlo i kvareći istinu. Ustali su na Crkvu za vrijeme Teofila, biskupa aleksandrijskoga, i Inocenta, biskupa rimskoga, te nakon mnogih napora i trudova od tih biskupa bili osuđeni i prokleti.
Bog nije stvorio Adama ni kao smrtnoga ni kao besmrtnoga, nego između veličanstva i poniženja, i stvorivši ga samovlasnim ostavio ga je da se okrene kamo hoće: ako će prema vrlini, naslijedit će besmrtnost; ako će prema zlu, primit će smrt. Iako je čovjek tada imao i tijelo, ono nije bilo kao sada, i to je rekao i Grgur Bogoslov, govoreći: Imao se obući u kožne haljine, pa još i u debelo i smrtno tijelo, i ne takvo kakvo je bilo prije prijestupa, jer niti je Adamovo tijelo bilo debelo, niti po prirodi smrtno.
Bilo je nekih koji su govorili da je Adam isprva sazdan smrtan i da bi umro i da nije prestupio zapovijed. A onima koji govore da je Adam isprva bio sazdan od Boga kao smrtan i da je po prirodnoj nužnosti, griješio ili ne griješio, morao umrijeti; ili govore da se novorođenčad ne krsti radi oproštenja grijeha, jer nemaju ništa od Adamova praroditeljskog grijeha — njima o svemu jasno vapi Apostol, da je zbog jednoga čovjeka grijeh ušao u svijet, a kroz grijeh smrt. Ili, opet, ako netko mudruje da krštenje daje oprost za prethodne grijehe, a ne daje pomoć da se više ne griješi, te se samo vlastitim trudom ispravljamo; ako netko to prihvaća i odbacuje Božju milost koja nas učvršćuje u vršenju zapovijedi, i uči da se i bez Božje milosti zapovijedi mogu izvršavati, samo trudom — neka bude proklet. Nije Bog rekao: „Jer bez Mene, trudom, možete to činiti”, nego je rekao: „Bez Mene ne možete činiti ništa.”
111. pravilo: Tko govori da djeca koja se krštavaju nemaju ništa od Adamova grijeha što bi trebalo očistiti krštenjem, neka bude proklet. Zbog grijeha jednoga čovjeka grijeh je ušao u svijet, i zbog grijeha smrt.
112. pravilo: Tko govori da Božja milost koju primamo prilikom krštenja samo oprašta prijašnje grijehe i da nam više nije od pomoći u obrani od grijeha, neka bude proklet.
113. pravilo: Tko govori da nam božanska milost koju primamo u krštenju samo pomaže da znamo što je potrebno činiti i od čega se treba uklanjati, a ne daje silu da ljubimo ono što smo spoznali da je dobro i da to tvorimo, neka bude proklet.
114. pravilo: Tko propovijeda da i bez Božje milosti možemo ispunjavati Njegove zapovijedi, ali s trudom, neka je proklet. „Bez Mene”, reče Gospodin, „ne možete činiti ništa.”
Ova četiri pravila, tj. 111., 112., 113. i 114., protumačena su kroz 110. pravilo ovoga Sabora.
115. pravilo: Tko kvari riječi Bogoslova: „Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo”, tvrdeći da to nije rekao istinski, nego radi smirenoumlja, neka bude proklet.
Tumačenje: Budući da smo svi u grijesima i da nitko nije čist od nečistoće makar živio i jedan dan, prokletstvu podliježe onaj koji govori: „Smirenoumno, a ne istinski, apostol Ivan reče: Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo.” Da je on to rekao iz smirenja, ne bi rekao „sebe varamo”, nego bi rekao „sebe uznosimo”. Sebe vara onaj koji samoga sebe obmanjuje i laže; tko govori istinu, ne vara sebe.
116. pravilo: Tko kvari ono što je rečeno: „Oprosti nam dugove naše”, tvrdeći da se govori o grijesima mnogih, a ne svakome o njegovima, neka bude proklet. Uz mnoge, neka vide i proroka Daniela kako govori: „Ispovijedam grijehe svoje i grijehe naroda svojega.”
Tumačenje: Tko unosi smutnju tvrdeći da sveti, govoreći „oprosti nam dugove naše”, to ne govore moleći se za sebe jer nemaju grijeha i zato im ne treba takva molba, nego takvu molitvu prinose Bogu za grešnike, neka bude proklet. Svet i pravedan bio je Jakov, brat Gospodnji, kada je govorio: „Svi mnogo griješimo”, a prorok Daniel u svojoj molitvi govori više puta: „Zgriješismo i bezakonje učinismo”, i drugo, pa zatim posebno navodi: „Ispovijedam grijehe svoje i grijehe naroda svojega Gospodinu i Bogu mojemu.”
117. pravilo: Svaki od donatista koji se obratio i pridružio Katoličkoj Crkvi treba pripadati onoj katedri Katoličke Crkve koja mu je najbliža.
Tumačenje: Budući da je bilo mnogo rasprava među biskupima u vezi s donatistima koji se obraćaju Katoličkoj Crkvi, kojem prijestolju trebaju biti pribrojeni, prije carskoga zakona koji je zapovjedio sjedinjenje s Crkvom pokoravali su se onome biskupu preko kojega su primili obraćenje od laži i pripojili se Katoličkoj Crkvi.
Poslije carskoga zakona pokoravali su se katedri koja je bila blizu mjesta koje su držali donatisti. Ovaj Sabor zapovjedio je, razrješavajući rasprave koje su postojale među biskupima, da se pokoravaju onoj Katoličkoj Crkvi pod kojom su bili i ranije.
118. pravilo: Oni koji se od donatista obraćaju trebaju podijeliti oblast. Najstariji neka podijeli, a mlađi neka izabere.
Tumačenje: Ako se biskupi donatista obrate Katoličkoj Crkvi, a između njihovih i katoličkih biskupa nalaze se neki predjeli u kojima oba biskupa imaju vlast, neka se pravedno izvrši podjela te zajedničke oblasti i uprave među njima, tako što će prvobitni biskup načiniti podjelu na dva dijela, a posljednji, koji je nakon njega postao biskup, neka odabere dio. Ako se dogodi da postoji jedno mjesto u kojemu žive i donatisti i pravovjerni, a bliže je biskupu koji se obratio od donatista, njemu neka cijelo pripadne. Ako je bliže biskupu Katoličke Crkve, tada njemu isto tako neka cijelo pripadne. Ako je to mjesto podjednako blizu tim prijestoljima, a pravovjerni koji su u njemu od početka požele imati svoga biskupa, a oni koji se iz donatizma obraćaju u vjeru požele svoga, neka se posluša volja većine. Ako je broj podjednak, tada neka sve to mjesto pripadne ranijem biskupu.
119. pravilo: Onaj koji je obratio na pravovjerje i tri godine držao predio koji je sam obratio, bez osude je. Ako se obrati biskup od donatista, pa i prije isteka tri godine otkako se obratio zatraži svoje, neka uzme.
Tumačenje: Prije carskoga zakona, kako je napisano i u 117. pravilu, ako neki biskup iz neke hereze obrati u pravovjerje neki predio, neka od tada njime vlada, i biskup pod čijom je upravom taj predio ranije bio ne može tražiti taj predio od njega.
Poslije carskoga zakona, koji je i radi toga bio izložen, Oci ovoga Sabora izvoljeli su da biskup koji je neki predio obratio u pravovjerje drži taj predio tri godine i njime vlada; pa ako ga nitko u tom vremenu ne spomene i ne zatraži, poslije tri godine, ako i postoji biskup koji bi ga htio zatražiti, a tri godine je šutio i nije ga ni spomenuo, od tada ga neće dobiti ni ako ga zatraži. Neka ga bez bojazni drži biskup koji ga je obratio na pravovjerje.
Ako je Crkva pod kojom je predio koji se obratio na pravovjerje obudovjela i nema biskupa, ne smeta joj ako je isteklo vrijeme za traženje svojega predjela; nego ako u njoj bude postavljen biskup, po postavljenju i prije nego što proteknu tri godine, neka zatraži oblast svoje Crkve. Ako se pak predio nekoga donatističkog biskupa obrati Katoličkoj Crkvi i tijekom mnogo vremena bude u vlasti onoga koji ga je obratio u pravu vjeru, a zatim se vjeri Katoličke Crkve pridruži i donatijanski biskup čiji je predio bio, njemu priliči da prije isteka tri ljeta preuzme predio prijestolja svoje Crkve.
120. pravilo: Neka se nitko sam za sebe ne osvećuje, misleći da je u pravu, nego neka sude biskupi nakon savjetovanja, ili oni kojima naredi metropolit, ili susjedni biskupi nakon savjetovanja. Ako smatra da će, uzevši od metropolita gramatu za to, uzeti svoje, samoga sebe obmanjuje.
Tumačenje: Ako neki biskup pod svojom upravom ima selo, ljude ili nešto tome slično u nekom predjelu, a to drži drugi biskup, dužan je otići susjednim biskupima i požaliti im se. Neka ne bude sam svoj osvetnik i neka se ne usudi kao vlasnik uzeti ono za što misli da je zaista njegovo. Ako i uzme gramatu od metropolita da bi preoteo svoje ljude od toga biskupa, samoga sebe vara. Nikakve koristi od toga neće imati. Ako sam taj biskup ne bude htio od toga odstupiti, neka vrati kada presudom biskupa bude pobijeđen.
121. pravilo: Oni koji se ne brinu o stvarima o kojima bi trebali, neka budu zbog toga opomenuti. Ako tijekom šest mjeseci ništa ne učine, neka se to priključi sposobnijemu. Ako su se promišljeno pravili nemarnima da ne bi razdražili krivovjernike, i to uvide biskupi koji budu sudili, određeni ili izabrani, neka bude vraćeno toj katedri.
Tumačenje: Ako se neki biskupi ne brinu o mjestima svoje katedre u kojima žive heretici, i opomenu ih njima susjedni biskupi da se brinu o svojim biskupijama, neka se dignu i ulože svaki trud da te krivovjernike obrate na pravovjerje. Ako i šest mjeseci nakon opomene ništa ne učine, nego ostaju u istoj nebrizi i lijenosti, neka se ta mjesta daju drugom biskupu koji je sposobniji da ih pridobije. Ako se po mudrosti nisu pokrenuli na njihovo gorljivije poučavanje, da ne bi krivovjernike podigli na veće protivljenje, nego su šutjeli nadajući se da će ih krotkošću i dugotrpljenjem pridobiti, a za to vrijeme neki drugi biskupi svojom revnošću ove preobrate, i pridodaju im se mjesta u kojima heretici žive, i ako se to objelodani pred sucima — a suci su biskupi koje je za to postavio metropolit ili koje su izabrala oba parničara — pa se pokaže da su zbog takvoga promišljanja ti biskupi zanemarivali poučavanje, neka se ta mjesta opet vrate njihovim biskupijama.
122. pravilo: Sudac kojega su obje strane izabrale ne može biti osporen.
Tumačenje: Ako biskupi i klerici imaju neku raspravu među sobom, pa zajedničkim dogovorom izaberu neke od biskupa za suce i pred njima im bude suđeno, protiv njihove presude ne mogu se žaliti ni na jednom drugom mjestu; ona je nepromjenjiva. To nije zapovjeđeno samo ovdje, nego i drugim pravilima ovoga Sabora.
123. pravilo: Biskup nemaran za trud oko krivovjernika, koji i poslije opomene primljene od drugih biskupa ostaje u svojoj nebrizi, i koji se ni kroz šest mjeseci ne postara za njihovo obraćenje, neka bude bez zajedništva.
Tumačenje: Prethodno napisano 121. pravilo biskupa nemarnoga za ispravljanje krivovjernika, koji se ni šest mjeseci nakon opomene ne pobrine za njihovo obraćenje, osuđuje na to da mu drugi biskup, koji će ih moći obratiti k vjeri Katoličke Crkve, oduzme ona mjesta. Ovo pravilo zapovijeda da se takvi isključe od zajedništva dok ne izvrše djelo koje im priliči. Čini se da se ovo pravilo protivi 121. pravilu, jer ovo pravilo navodi drugu, snažniju prijetnju od one protiv biskupa koji se ne brine o obraćenju krivovjernika. Ipak, ono pravilo nije ovome protivno: kada se nađe drugi biskup koji na sebe uzme trud poučavanja krivovjernika, neka se uzmu mjesta u kojima je vlast imao biskup nebrižan za njihovo spasenje i neka se pridodaju biskupu koji ih je obratio u vjeru. Ali kada ni drugi biskup ne preuzima brigu o njima, a ni ovaj se ne trudi za njihovo obraćenje, tada će biti podvrgnut prijetnji isključenja. Ako i nakon isključenja ostane u istoj lijenosti, neka bude svrgnut prema 58. pravilu Svetih apostola.
124. pravilo: Tko kaže da je pridružen onaj za koga zna da nije pridružen, taj nije biskup.
Tumačenje: Ako neki biskup poznaje donatiste koji se nisu obratili Katoličkoj Crkvi, i s takvim stupi u zajedništvo, tj. služi, govoreći da ga je obratio na pravovjerje, a nije ga obratio, nego je slagao o njegovu obraćenju i obmanuo Božju Crkvu, neka bude svrgnut.
125. pravilo: Prezbiter ili đakon koji ima nešto protiv svojega biskupa neka se obrati okolnim biskupima, a ne neka plovi preko morske pučine. Oni koji to čine neka budu lišeni zajedništva u Africi.
Tumačenje: I 28. pravilom ovoga Sabora zapovjeđeno je da prezbiteri ili đakoni koje je osudio njihov biskup, a ne prihvaćaju njegov sud i žele se na njega žaliti, ne prelaze pučinu afričkoga mora, tj. Sredozemno more, i da zbog toga ne idu rimskom biskupu, nego da pribjegnu susjednim biskupima i kod njih se sude. Ako neće, neka nemaju zajedništvo u Africi. Mislim da je to zabranjeno zbog opasnosti na moru, brodoloma i velikoga troška koji će zbog dalekoga puta oba parničara imati za svoje potrebe u stranoj zemlji.
126. pravilo: Budući da biskupi koji su došli na Sabor ne mogu biti dugo odsutni, neka se iz svake oblasti izaberu po trojica.
Tumačenje: Budući da je bilo mnogo prijedloga radi traženja i pitanja u vezi s pravilima, i da još nije bilo sve razriješeno, Oci ovoga Sabora odlučili su da zbog toga ne čekaju duže svi biskupi okupljeni na Saboru, jer je već prošlo dosta vremena, nego da se iz svake oblasti izaberu po tri biskupa i ostave da zajedno s Aurelijem, biskupom kartaške Crkve, ostalo okončaju, a ostali neka idu svojim domovima.
127. pravilo: Ako je netko odjenuo ili hoće odjenuti djevicu prije dvadeset i pete godine, tj. odjenuti je u crne rize zbog nužde, kao što je ljubav silnika, ili opasnost od otmičara, ili smrtonosna bolest, na molbu njezinih roditelja, neka zbog tih godina nema nikakvu štetu od Sabora.
Tumačenje: Osamnaesto pravilo Bazilija Velikoga o djevojkama koje se privode Gospodinu i odriču se braka, i koje ga mijenjaju za časniji život u svetinji, govori i zapovijeda da to bude u šesnaestoj ili sedamnaestoj godini. Dječjim riječima o takvim stvarima ne dopušta se vjerovati, jer nisu postojane. Ovo pravilo govori o djevicama koje su se već zaručile Gospodinu i odrekle se braka, i obećale djevičanstvo, i zapovijeda da biskup ne treba pretrpjeti nikakvu štetu od Sabora ako takvu djevojku koja se privodi Bogu odjene u obraz prije dvadeset i pete godine i pokrije je tom svetom krasotom radi nevolje djevičanske čistoće. Ako je neki silnik imao ljubav prema njoj i želio se s njom sjediniti brakom radi zajedničkoga života, ili se neki grabežljivac dogovorio da je otme, neka zbog toga nemaju izgovor za zadovoljenje svoje pohote govoreći da još uvijek hodi bez anđeoskoga obraza i da nije poznato je li se zaručila Bogu. Tada se dopušta biskupu da je pokrije svetom odjećom, da nitko nema čime se izgovarati niti poricati da je znao, nego da svi uvide da je nevjesta Božja. Ili, opet, ako je na samrti, a njezini srodnici umole biskupa da je prije dvadeset i pet ljeta starosti učini nevjestom Božjom, da ne ode ne primivši obraz.
128. pravilo: Isključeni ne može svjedočiti.
Tumačenje: Svjedok treba biti bez prijekora, i zato ni klerik ni svjetovnjak koji je isključen ne može optuživati niti biti svjedok protiv biskupa ili klerika.
129. pravilo: Ni rob, ni oslobođeni, ni prethodno optuženi za nešto zbog čega bi bio neprihvatljiv i za svjetovni sud, ni lakrdijaš, ni poganin, ni krivovjernik, ni Židov ne primaju se.
Tumačenje: Ne priliči da se bez ispitivanja primaju optužbe i svjedočenja protiv biskupa i klerika, prema šestom pravilu Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu, nego neka se primaju oni koji imaju neporočan život i pravovjernu vjeru. Ako su robovi, oni ni prema gradskim zakonima ne mogu ni za kakve krivice, ni crkvene ni svjetovne, optuživati ili svjedočiti. I oslobođenima je protiv njihovih gospodara, tj. protiv onih koji su ih oslobodili ropstva, gradskim zakonima zabranjeno optuživati ili svjedočiti. Dolikuje im da one koji su ih oslobodili drže časnima i svetima. Ne primaju se ni oni koji su prije toga i sami osuđeni, a još se nisu opravdali, ili su na javnom sudu bili osuđeni, a carskim pomilovanjem još nisu bili razriješeni od svoje kazne. Ili oni koji imaju život dostojan poruge, kao glumci i lakrdijaši, ili su strani našoj vjeri, kao Judejci, heretici i pogani.
Takvi nisu prihvatljivi za optužbe ili svjedočenja protiv biskupa ili protiv klerika, budući da se takvi ni za što drugo ne trude nego samo da nametnu podsmijeh i porugu svećeničkoj časti i da navedu metež na Crkvu.
130. pravilo: Onaj koji optužuje za mnogo, a ni u jednom ne razotkriva, ne može svjedočiti.
Tumačenje: I ovo je po časti. Ne prima se da optužuje ili svjedoči ako se pokaže kao klevetnik, a prema tome i beščastan, jer protiv nekoga iznosi mnoge optužbe redom, a nijednu ne dokazuje.
131. pravilo: Ni dječak od četrnaest godina ne prihvaća se.
Tumačenje: Takav se ne prihvaća za svjedočenje jer nije punoga uzrasta. Dolikuje da onaj koji svjedoči bude častan i pravovjeran, i da ima čvrst um; onaj nedovoljnoga uzrasta nepostojan je u razmišljanju. Drugo izlaganje 17. glave prve grane 21. Carske knjige govori da se za svjedočenje ne prima netko tko nije uzrasta od dvadeset godina.
132. pravilo: Tužitelj ne dovodi svjedoke iz svojega doma.
Tumačenje: Svjedoci iz vlastitoga doma odbijaju se i prema gradskim zakonima, kako govori 21. glava prve grane 21. Carske knjige, koja kaže: „Tužitelj ne može dovoditi svoje domaće za svjedoke”, i 25. glava iste grane te Carske knjige govori: „Domaća svjedočanstva se odbacuju.” Domaćim svjedocima smatraju se oni koji su pod nečijom vlašću i mogu činiti ono što im je od njega zapovjeđeno. Takav nije prihvatljiv za svjedoka ni za samoga toga čovjeka, ni za drugoga kojega on tuži, ni za kaznena ni za imovinska djela. Ako se drugome sudi, i poželi iz doma toga drugoga uzeti svjedoke, to mu se ne brani. Iz jednoga doma mogu svjedočiti protiv nekoga ili za nekoga i otac i sin koji je pod njegovom vlašću, i dva brata koja su pod vlašću oca, kao što zapovijeda 25. glava iste, tj. prve grane 21. Carske knjige.
133. pravilo: Kada biskup kaže: „Meni jedinomu klerik je ispovjedio grijeh”, ako klerik to poriče, nije lažljivac.
Tumačenje: Ne treba vjerovati ako biskup za nekoga klerika kaže: „On je meni jedinomu ispovjedio grijeh, i zbog toga grijeha hoću ga ili svrgnuti iz dostojanstva ili isključiti od zajedništva.” Ako bude upitan taj klerik za kojega biskup kaže da mu je ispovjedio grijeh, pa zaniječe govoreći: „Nisam ti ispovjedio takav grijeh!”, ne priliči biskupu da ga osudi, niti da to primi kao uvredu, kao da se samome tom biskupu ne vjeruje.
134. pravilo: Biskup koji lišava zajedništva onoga koji nije razotkriven za grijehe treba i sam biti lišen zajedništva s drugima.
Tumačenje: Ako neki biskup isključi klerika koji nije razotkriven za grijeh, nego ga osudi po svojem mišljenju, i sam treba biti isključen od drugih biskupa s kojima će biti lišen zajedništva, kako bi se čuvao da brzo ne govori ni protiv koga ako ga ne može razotkriti.
135. pravilo: Urban, biskup sikijski, ako ne ispravi ono što je dužan ispraviti, ili će biti isključen ili pozvan u Rim.
Tumačenje: Prije nego što su Oci ovoga Sabora dobili vjerodostojan prijepis pravila Nikejskoga sabora od svetoga Ćirila, biskupa aleksandrijskoga, i od Atika, biskupa carigradskoga, držali su kao pravilo Nikejskoga sabora četvrto pravilo Sardičkoga sabora, koje zapovijeda da biskupi u sporu odu biskupu Rimske Crkve. Zbog toga su Urbanu, biskupu sikijskomu, zapovjedili da, ako ne ispravi ono što je dužan ispraviti, bude isključen. Ako se protivi isključenju, neka bude pozvan u Rim, i neka ga papa o tome ispita.
Iz poslanice Ćirila Aleksandrijskoga Ocima Sabora
136. pravilo: Preosvećena braćo, kako ste nam pisali da vam pouzdano i vjerno prepišemo pravila Gospodarskoga sabora, koja su u Nikeji, gradu bitinijskom, izložili Sveti Oci, ova smo prepisali i poslali vašoj ljubavi.
Poslanica Atika, biskupa Carigrada, ovomu saboru
137. pravilo: Pravila Nikejskoga sveopćeg sabora, kako su ih Oci zapovjedili, tako smo ih vjerno prepisali i poslali vama, časna braćo, kao što ste nam pisali.
Sveti obrazac vjere Sabora u Nikeji
Vjerujemo u jednoga Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga, rođenoga od Oca, to jest iz Očeve biti, Boga od Boga, Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitoga od Boga istinitoga, rođenoga, ne stvorenoga, istobitnoga Ocu, po kojemu je sve postalo, i ono što je na nebu i ono što je na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao, utjelovio se, očovječio se, stradao i uskrsnuo treći dan, uzašao na nebesa, koji će doći suditi živima i mrtvima.
I u Duha Svetoga. One koji govore da bijaše vrijeme kada Njega ne bijaše, i da je nastao iz nebića, ili od druge osobe ili biti, ili da je Sin Božji promjenjiv ili preobraziv, takve proklinje Katolička i Apostolska Crkva.
Tumačenje: Ova pravila Nikejskoga sabora bila su prepisana s izvornih pravila koja su bila položena u Aleksandrijskoj Crkvi i u Carigradu, i bila su potvrđena od obojice tih biskupa, Ćirila Aleksandrijskoga i Atika Carigradskoga, te su kao pouzdana poslana ovomu Saboru.
Iz poslanice ovoga sabora rimskomu papi Celestinu
138. pravilo: One koji su od nas lišeni zajedništva odsad ne možete primati u zajedništvo, kao što je i Nikejski sabor zapovjedio. Ovaj Apijar, kojega si ti primio, suprotstavljao se saboru i vrijeđao ga, ali se naposljetku obratio, sam sebe razotkrio i okrenuo se uzdisanju.
Tumačenje: Ovi Sveti Oci primiše prepisana pravila Nikejskoga sabora, nesumnjiva i istinita, i ne pronađoše među tim pravilima ono koje bi zapovijedalo da papa šalje svoje đakone i ispituje presude našega sabora nad biskupima ili prezbiterima.
Napisaše Celestinu, rimskomu papi, da on od tada ne treba k sebi lako i kako dolikuje primati u zajedništvo one koje su oni isključili iz općenja, niti primati biskupe ili klerike koje je njihov sabor osudio na svrgavanje, niti slati svoje prezbitere i povjeravati im ispitivanje sabora. Nego neka se svaki osuđeni, ako hoće, požali saboru svoje oblasti, ili pak sveopćemu saboru, da se svjetovno bezumlje ne uvodi u Kristovu Crkvu, obmanjujući i navodeći porugu na Crkve.
Ovo mu predočiše iz samih djela Apijara, prezbitera Sikijske Crkve, kojega je sabor zbog odgovarajuće krivnje svrgnuo s prezbiterstva. On potom, došavši Celestinu, rimskomu papi, bijaše od njega primljen te s biskupom Faustininom poslan na afrički Sabor, imajući odluku da mu se opet dade prezbiterstvo i da Faustinin ispita one optužbe koje je protiv njega iznio tavrikijski narod.
Svojom se bestidnošću brzo pokazao nedostojnim primanja u općenje, i narugao se saboru jer ga ovaj nije htio primiti u zajedništvo, budući da su tužitelji stajali pred njegovim licem i razotkrivali ga. I nakon mnogoga proturječenja i nakon bestidnih poricanja, doveden u tjesnac, razotkriven dijelom dokazima, a dijelom vlastitom savješću, pred cijelim je Saborom ispovjedio sva sagrješenja za koja su ga optuživali te se okrenuo uzdisanju i plaču.
Milošću Božjom, prethodnima su pridružena i pravila ovoga mjesnoga sabora, koji bijaše u afričkoj Kartagi.
16. Poglavlje: O ONOME ŠTO SE DOGODILO U CARIGRADU
O AGAPIJU I GAVADIJU, KOJI SU SE, ZA CAREVANJA ARKADIJA, SINA TEODOZIJA VELIKOGA, SPORILI O PRIJESTOLJU BISKUPIJE GRADA VOSTRA.
Bili su se okupili biskupi: Nektarije, biskup Carigrada, Teofil Aleksandrijski, Flavijan Antiohijski, Jeladije, biskup Cezareje Kapadocijske, Gelazije Cezareje Palestinske, Grgur Nisijski, Amfilohije Ikonijski, Pavao Heraklijski, Aravijan Ankarski, Amon Andrijanopolski, Valerije Tarsijski, Lukije Jerapoljski, Elpidije Laodicejski, Dioskor Ermopoljski, Pavao Oksejski, Provatije Veronikijski, Teodor Mopsuestijski, Viz Seleucijski, Jepagat Marcijanopolski, Geront Klaudiopolski i mnogi drugi biskupi, zbog mnogih drugih razloga, te izložiše i ovo jedno pravilo.
1. pravilo: Od sada nije dopušteno da jednoga biskupa, kojemu se sudi zbog grešne krivnje, svrgavaju ni dva ni tri biskupa, nego presudom većega sabora s metropolitom, kao što to nalažu Apostolska pravila.
Tumačenje: Budući da su Oci ovoga Sabora saznali da je biskup grada Bostre, Gavadije, bio svrgnut iz dostojanstva od dvojice biskupa i da je na njegovo mjesto za biskupa postavljen Agapije, pobojaše se da takav postupak kasnije ne postane primjer za nasljedovanje. Utvrdiše da biskupu koji je optužen za grijehe i koji treba biti svrgnut ne smiju suditi samo dva ili tri biskupa, nego, ako je moguće, svi oblasni biskupi; a ako to nije moguće, onda u krajnjoj mjeri mnogi, tako da ih po broju ne bude manje od dvanaest, kao što to nalaže 12. pravilo Sabora u Sardici.
I ovo se pravilo pridružilo prethodnima.
17. Poglavlje: PRAVILA SVETOG ŠESTOG SVEOPĆEG SABORA KOJI JE BIO U CARIGRADU, U TRULSKOJ PALAĆI. 102 pravila
1. pravilo: Apostolska je vjera nepromjenjiva i neka se cijela sačuva vjera svetih Otaca u Nikeji, koji su zbog istobitnosti oborili Arijevu tvrdnju, jer je uvodio stupnjeve u Božanstvo.
Tumačenje: Ovaj Sabor, koji se okupio u vrijeme Justinijana Rinotmeta, zapovjedio je da se Apostolska pravila i pravila prije njega održanih šest sveopćih i sedam mjesnih Sabora strogo drže te da budu postojano i nepromjenjivo čuvana. Tada su izložena i ustanovljena pravila za iscjeljenje duša i liječenje strasti. Najprije su utvrdili i zapečatili predaju Apostolskih pravila, a zatim sveta pravila sveopćih i mjesnih Sabora.
Prvi sveopći sabor bio je u Nikeji, gdje su se, za cara Konstantina Velikoga, sveti okupili protiv bezbožnoga Arija, koji je propovijedao pogansko dvoboštvo, štoviše mnogoboštvo, i koji se drznuo Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista, istinitoga Boga, nazivati stvorenjem, a ne istobitnim Bogu i Ocu. Taj je Sabor izložio i pravila.
Drugi sveopći sabor bio je u Carigradu za vladavine Teodozija Velikoga, protiv Makedonija duhoborca, koji je hulio na Duha Svetoga i tvrdio da On nije Bog, nego da je stran Očevu Božanstvu; i još protiv Apolinarija Laodicejskoga i Sabelija Libijskoga, koji su mudrovali i govorili da je tijelo Gospodina našega Isusa Krista bilo bez duše i uma. Taj je Sabor izložio pravila.
Treći sveopći sabor bio je u Efezu u vrijeme vladavine Teodozija Mlađega, protiv Nestorija, koji je vjerovao u čovjeka, a Krista bezbožno razdvajao i rasijecao, govoreći da je On običan čovjek, a ne Bog koji se utjelovio, te je propovijedao dva sina i dvije osobe u jednom Kristu, Bogu našemu. Zbog toga Prečistu Djevicu, koja je rodila samoga Boga, Gospodina našega Isusa Krista, nije nazivao Bogorodicom, nego Kristorodicom. Oci ovoga Sabora izložili su pravila.
Četvrti sveopći sabor, koji je bio u Kalcedonu u vrijeme vladavine pobožnoga cara Marcijana — a on je po sestri bio zet Teodozija Mlađega — bio je protiv Dioskora i Eutiha, koji su praznoslovili da je utjelovljenje Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista bilo privid, a još su govorili da On ima jednu prirodu, pripisujući Božanstvu stradanje. Na tom su Saboru Oci izložili pravila.
Peti sveopći sabor bio je u Carigradu u vrijeme vladavine Justinijana Velikoga, protiv bezumnoga Origena, Evagrija i Didima, koji su obnovili helenske bajke i nerazumno tvrdili da ova tijela u koja smo sada odjeveni neće uskrsnuti, da osjetilni raj nije bio stvoren od Boga i da ga neće ni biti, da Adam nije bio stvoren u tijelu, da će mukama u paklu doći kraj, da će se demoni vratiti u prijašnju čast, te su buncali mnoštvo drugih hula. Na tom Saboru pravila nisu bila izložena.
Šesti sveopći sabor bio je u Carigradu, u vrijeme vladavine Konstantina Pogonata, protiv faranskoga biskupa Teodora, rimskoga pape Honorija, Kira Aleksandrijskoga, Sergija, Pira, Pavla i Petra, koji su bili biskupi u Carigradu, i drugih koji su obnovili njihovu herezu. Ti bogoborci i bezbožnici učili su da Gospodin naš Isus Krist i nakon utjelovljenja ima jednu volju i jedno djelovanje. Bili su prokleti od ovoga Sabora. Ni na tom Saboru, okupljenom u vrijeme Konstantina Pogonata, pravila nisu bila izložena.
A Šestim se saborom naziva i Sabor koji je bio u vrijeme Konstantina Pogonata i ovaj pri njegovu sinu Justinijanu Rinotmetu, budući da se oba smatraju jednim, jer je ovaj bio dvadeset i sedam godina poslije onoga Sabora, i na njemu se okupilo jednako ili više biskupa nego na onome, te su se okupili zbog istih pitanja i zapovijedi.
Prvo pravilo, također:
Sabor koji je bio pri Teodoziju Velikom neoboriv je. On je svrgnuo Makedonija, koji je tvrdio da je Sveti Duh sluga. To je protumačeno u prvom pravilu.
Pri Teodoziju Mlađem u Efezu su se okupile zauvijek poštovane sluge Božje i protjerale Nestorija, koji je rekao da je Gospodin zasebno čovjek i zasebno Bog. I to je protumačeno u prvom pravilu.
U Kalcedonu su se s Marcijanom okupili uvijek spominjani Oci i svrgnuli Eutiha, jer se drznuo reći da je vršenje velike tajne bilo privid, te Nestorija i Dioskora, koji su djelomično tvrdili isto što i on. I to je protumačeno u prvom pravilu.
U Carigradu se okupilo šezdeset i pet Otaca, u vrijeme Justinijana, koji su prokleli Origena zbog propovijedanja prelaženja tijela i duša, i Teodorita, koji je vikao protiv Dvanaest glava svetoga Ćirila. I to je na istom mjestu protumačeno.
U Carigradu se pri Konstantinu Pogonatu okupio Sabor koji je svrgnuo Honorija Rimskoga i Sergija Carigradskoga, jer su propovijedali jednu volju i jednu energiju. I njegovo je tumačenje u prvom pravilu.
2. pravilo: Neka se odbaci ono što su inovjerci potajno umetnuli u Apostolske ustanove predane od Klementa.
Tumačenje: U Apostolskim pravilima bilo nam je zapovjeđeno da, zajedno s ostalim knjigama Staroga i Novoga zavjeta, priznajemo i kao svete čitamo Apostolske ustanove koje je Klement izložio u osam knjiga. Ovo pravilo, zbog nekih laži stranih pobožnosti koje su inovjerci umetnuli u njih na štetu Crkve, zapovijeda da se one odbace, radi izgradnje i utvrđenja kršćanskoga stada.
3. pravilo: Prezbiteri koji su ženili dva puta i ne pokaju se neka budu izbačeni; oni koji uklone ono što je zlo neka na određeno vrijeme prestanu vršiti službu. Ranjeni ne blagoslivlja! Oni koji su se nezakonito oženili i oni koji su nakon postavljenja stupili u brak neka nakon određenoga vremena budu vraćeni u svoj čin, ali bez napredovanja, to jest neka ostave brak. A oni koji se nakon zapovijedi sjedine neka budu svrgnuti.
Tumačenje: Oci ovoga Sabora, ispravljajući nastalo zlo i zabranjujući zlo koje bi moglo nastati, izložili su ova pravila na utvrđenje i zapovijedaju da svi oni svećenici i đakoni koji su prije njihova Sabora uzeli drugu ženu i ostali tako sve do vremena njihova dolaska, nepokajani zbog bezakonitih brakova i ne raskinuvši ih, trebaju biti podvrgnuti kanonskom svrgavanju i postati svjetovnjaci.
Oni koji su se prije njihova Sabora pokajali, spoznavši što je korisno, i prekinuli svoju nepriličnu i sablažnjivu zajednicu, trebaju prestati sa svećeničkom službom, ali neka imaju čast prema sjedištu i stajanju. I počasno mjesto neka im bude dovoljno; neka plaču Gospodinu da im oprosti grijeh iz neznanja.
Nije prikladno da ranjeni blagoslivlja drugoga.
Ali i oni prezbiteri, đakoni i podđakoni koji su prije postavljenja bili u braku s jednom ženom, ako je ona bila udovica, isto tako i oni koji su u jedan brak stupili poslije postavljenja, ne trebaju od tada biti potpuno ostavljeni bez svećeništva, to jest bez službe, nego neka, nakon što na određeno vrijeme prime zabranu i zapreku svećenodjelovanja, opet stupe u svoj stupanj, javno raskinuvši bezakoniti brak, to jest razvevši se; i neka se nikako ne uzvode na viši stupanj, nego u kojem su činu zatečeni, u tom neka i budu.
Oci su zbog čovjekoljublja i milosrđa zapovjedili da tako bude onima koji su to učinili prije Sabora. Nakon Sabora, poslije ove zapovijedi i poslije pravila, ne dopuštaju ništa takvo, kao ni da netko poslije krštenja bude u braku s dvije žene ili da ima priležnicu, ili da je uzeo udovicu, ili onu koju je drugi otpustio, ili bludnicu, ili robinju, ili plesačicu. Zapovijedaju da takav ne može biti biskup, prezbiter, đakon ili podđakon, prema 17. i
18. Apostolskom pravilu.
4. pravilo: Klerik koji sebi uzme nevjestu Božju neka bude svrgnut, a svjetovnjak neka bude isključen.
Tumačenje: Ovo pravilo podvrgava izbacivanju iz čina, ako je klerik, i isključenju, ako je svjetovnjak, onoga koji se brakom sjedinio s djevicom koja je sebe posvetila i zaručila Bogu. Osamnaesto pravilo Bazilija Velikoga takvoga smatra preljubnikom i drugačije ga ne prima u zajednicu osim ako najprije ne ostavi taj grijeh.
5. pravilo: Ni prezbiter koji je uškopljenik ne treba držati robinju ili druge žene, osim onih koje ne izazivaju sumnju.
Tumačenje: Ovo pravilo zabranjuje svećenicima, to jest prezbiterima, da u svojem domu imaju robinju ili druge žene, pa makar bili uškopljenici ili veoma stari. I poslanica Bazilija Velikoga upućena prezbiteru Grguru zabranjuje da to bude, osim ako netko sa sobom ima ženu koja pripada onima koje ne izazivaju sumnju, od kojih nema bojazni ni pokvarenosti, kao što su majka, sestra, tetka po ocu ili majci i njima slične. Pravilo zapovijeda da oni koji to prestupaju budu svrgnuti. Štoviše, ovo pravilo kaže da i uškopljenici svjetovnjaci trebaju biti isključeni ako žive u kući s tuđim ženama koje im nisu bliske srodnice i čija prisutnost može izazvati sumnju ili sablazan.
6. pravilo: Tko je postavljen pa stupi u brak, neka bude svrgnut. Ako to želi, dužan je oženiti se ranije.
Tumačenje: Deseto pravilo Ankarskoga sabora zapovijeda da se dopusti onome koji želi biti prezbiter ili đakon, a prethodno za sebe posvjedoči da će se oženiti, da nakon postavljenja, ako ne može trpjeti bezbračni život nego poželi oženiti se, uzme ženu i nakon postavljenja te ostane u svojoj službi. Ovo pravilo odbacuje to pravilo i potpuno ga ukida. Slijedeći dvadeset šesto Apostolsko pravilo, ovo pravilo zapovijeda da onaj koji se nakon postavljenja u prezbitera, đakona ili podđakona drzne bračno sjediniti radi zajedničkoga života, bude svrgnut. Svakome je dopušteno prije rukopoloženja sjediniti se sa ženom u zakonitom braku.
7. pravilo: Ako đakon ima neku vlast i sjedi iznad prezbitera, osim ako je izaslanik patrijarhov ili biskupov, treba biti posljednji među svima.
Tumačenje: Božanstveni Oci, progoneći iz Crkve svjetovnu nadmenost i vladanje, zapovijedaju da nitko od đakona, ma kakvo crkveno dostojanstvo imao, ne sjedi iznad prezbitera, osim ako je đakon čuvar mjesta, to jest izaslanik. Takav je u ime svojega patrijarha, metropolita ili biskupa poslan u drugi grad radi kanonskih i crkvenih pitanja, i tada mu treba iskazati čast koju ima onaj koji ga je poslao. Inače, ako se neki đakon drzne, mučen ohološću, sjediti više od prezbitera, takav treba biti sveden sa svojega stupnja i postati posljednji među đakonima.
8. pravilo: Budući da je nemoguće dvaput, neka Sabor bude jednom godišnje, između Pashe i mjeseca listopada.
Tumačenje: Zbog nevolja koje su se događale biskupima i napada barbara, ovo je pravilo ukinulo održavanje Sabora dvaput godišnje i odredilo da Sabor bude jednom godišnje, između Pashe i mjeseca listopada.
9. pravilo: Ako je kleriku zabranjeno ulaziti u krčmu, tim mu je više zabranjeno imati je. Ili neka prestane s tim, ili neka bude svrgnut.
Tumačenje: Kleriku ne priliči imati krčmu niti u njoj raditi, to jest prodavati vino; krčma je zgrada u kojoj se prodaje vino. Ako je klericima zabranjeno ulaziti u tuđu krčmu, osim ako to čine iz nužde, mnogo je nepriličnije da sami imaju krčmu i u njoj služe drugima. Tko se drzne to činiti i, nakon opomene, ne okani se toga, neka bude svrgnut.
10. pravilo: Biskup, prezbiter i đakon koji uzima lihvu, ako s time ne prestane, neka bude svrgnut.
Ovo je pravilo razumljivo.
11. pravilo: Judejski beskvasni kruhovi odbačeni su. Onaj koji priziva njihove liječnike ili se s Judejcima kupa, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Nema nikakvoga zajedništva između Židova i kršćana. Stoga, ako se dogodi da netko jede njihove beskvasne kruhove, ili poziva njihove liječnike da ga izliječe, ili se kupa u kupelji s njima, ili se na kakav drugi način s njima zbližava, ako je klerik, podliježe svrgavanju, a ako je svjetovnjak, neka bude isključen.
12. pravilo: Iako je rečeno da se žena ne otpušta, ipak radi boljega napretka zapovijedamo biskupu koji se postavlja da od tada ne živi sa ženom.
Tumačenje: Peto Apostolsko pravilo ni biskupu, ni prezbiteru, ni đakonu ne dopušta da, izgovarajući se pobožnošću, otpusti svoju ženu, nego i prijeti onome koji to učini, to jest koji otpusti ženu. Ako se nakon zabrane ne ispravi i ne bude je htio ponovno uzeti, svrgava se iz čina. Ovo pravilo ne dopušta biskupima da nakon postavljenja žive sa svojim ženama, ali to ne čini radi odbacivanja ili ukidanja onoga što su Apostoli ranije ozakonili, nego to promišlja radi spasenja i boljega napretka ljudi, ne dopuštajući nikakvu mrlju na svećeničkom zvanju.
Božanski Apostol reče: Sve činite na slavu Božju. Budite bez spoticanja i Judejcima i Helenima i Crkvi Božjoj, kao što i ja u svemu ugađam svima, ne tražeći korist sebi, nego mnogima, da se spase. Budite slični meni, kao što sam i ja Kristu.
A biskupa koji to čini te i poslije postavljenja u biskupstvo živi sa svojom suprugom, zapovijeda da bude svrgnut.
13. pravilo: Iako Rimljani zapovijedaju da oni koji se postavljaju za đakona ili prezbitera ostave svoju ženu, mi zapovijedamo da đakonski i prezbiterski bračni život ostane cjelovit.
Tumačenje: Iako u Rimskoj Crkvi u činu rukopoloženja stoji da onaj koji želi postati prezbiter ili đakon treba prije postavljenja dati obećanje da se više neće sastajati sa svojom ženom, nego da će raskinuti brak s njom, to, kao protivno Gospodnjem i apostolskom učenju, nije prihvaćeno ni ovim pravilom. Pravilom se određuje da prezbiteri i đakoni nikako ne rastavljaju svoje brakove koji su zakonito sklopljeni, nego da žive sa svojim ženama. Od supruga neka se uzdržavaju u određeno vrijeme, to jest u vrijeme kada treba postiti i kada se dotiču Svetinje, to jest kada trebaju vršiti Božansku službu, kako bi mogli brzo dobiti od Boga ono za što se mole. A onoga koji odluči otpustiti svoju ženu pod izgovorom pobožnosti pravilo zapovijeda isključiti; ako potom ostane neispravljen, odnosno ako je ne htjedne uzeti natrag, neka bude svrgnut iz dostojanstva, prema petom Apostolskom pravilu.
14. pravilo: Prezbiter prije tridesete godine, đakon prije dvadeset pete godine i đakonisa prije četrdesete godine neka ne budu postavljeni.
15. pravilo: Oni koji prije dvadesete godine postanu podđakoni neka budu svrgnuti.
Tumačenje oba pravila: Ako se i pokažu da su veoma dostojni, nitko ne smije biti postavljen u čin prije vremena određenoga za svaki stupanj. Ako netko postane prezbiter prije tridesete godine, ili đakon prije dvadeset pete, ili podđakon prije dvadesete godine, treba biti svrgnut. Isto tako i đakonisa ako bude postavljena prije četrdesete godine.
16. pravilo: Neka bude razumljivo ono što je rečeno u Djelima apostolskim: da bude sedam đakona. To se odnosi na one koji služe kod stolova, a ne na one koji služe Svetim Tajnama.
Tumačenje: Četvrto pravilo Sabora u Novoj Cezareji zapovijeda — a smatra se da to potječe iz Djela apostolskih — da se u svakom gradu postavlja sedam đakona koji služe Svetim Tajnama, pa makar grad bio i veoma velik. Ovo pravilo govori da Oci toga Sabora nisu dobro razumjeli riječi o sedam đakona koje se nalaze u Djelima apostolskim, to jest da se ondje ne govori o onim muževima koji služe Božanskim Tajnama, jer su tada one bile briga svetih apostola, nego o onima koji služe kod stolova, kojima je bilo povjereno staranje o zajedničkim potrebama onih vjernika koji su se tada okupljali. Zato se od crkava neće zahtijevati da, prema onom pravilu, imaju po sedam đakona za služenje Božanskim Tajnama, nego neka svaka crkva, prema prihodima koje ima, ima koliko može prezbitera, đakona i ostalih klerika.
17. pravilo: Tko primi i postavi tuđega klerika, neka zajedno s tim postavljenim i sam bude svrgnut.
Tumačenje: Nijednom kleriku nije dopušteno da bude pribrojen drugoj Crkvi bez suglasnosti svojega biskupa. Ako neki biskup primi tuđega klerika i pribroji ga svojoj Crkvi bez otpusnoga pisma njegova biskupa, bilo da ga ostavi u dostojanstvu u kojem je bio, bilo da ga postavi u viši stupanj, to jest u prezbitera ili đakona, neka obojica budu svrgnuti.
18. pravilo: Onaj koji se zbog barbarskoga napada preselio, kada napad prestane, treba se opet vratiti u Crkvu kojoj je bio pribrojen. U protivnom neka bude isključen zajedno s onim koji ga je primio.
Tumačenje: Klerik koji bez ikakve prisile ostavi Crkvu kojoj je pribrojen, pa ode u drugu Crkvu i bude primljen od tamošnjega biskupa te pribrojen među njegove klerike, svrgava se zajedno s onim koji ga je primio, kako određuje gore navedeno 17. pravilo Sabora u Sardici.
Onaj klerik koji je boravio izvan svoje Crkve zbog napada barbara ili zbog neke druge prisile, ako nakon prestanka navale barbara ili druge opasnosti zbog koje je otišao ne želi da se vrati u svoju Crkvu kojoj je bio pribrojen, neka bude isključen zajedno s onim biskupom koji ga je primio, sve dok se ne vrati u svoju Crkvu. Krivica zbog koje se ovaj isključuje, a onaj svrgava, slična je, ali nije ista kao kod onoga u sedamnaestom pravilu. Onaj prethodni otišao je od svoje Crkve bez potrebnoga razloga i time je osramotio i narugao se onome koji je na njega položio svoju ruku, a ovaj je od svoje Crkve otišao iz nužde.
19. pravilo: Predstojnik Crkve osobito svake nedjelje treba poučavati ljude Božjim zapovijedima i govoriti ne po sebi, nego kako su predali božanstveni oci.
Tumačenje: Biskupi su svakoga dana obvezni crkveni narod učiti božanskim zapovijedima i pravovjerju, a nedjeljom više nego drugim danima. Ako ih netko upita za riječi Svetoga pisma, neka o tome ne govori po vlastitom umu, nego onako kako su crkveni svjetionici i učitelji protumačili u svojim spisima. Neka im bude na volju da znaju i razumiju predaje bogonosnih otaca i da po njima razrješavaju postavljena pitanja, kako ne bi, ne znajući sami razriješiti ih, daleko otpali od istinskoga tumačenja. A nemarnoga biskupa koji ne uči svoj kler ni svoj narod pobožnosti, 58. Apostolsko pravilo najprije isključuje, a ako u tome ostane uporan, i zbacuje s dostojanstva.
20. pravilo: Biskup koji u tuđem gradu, zbog oholosti i drskosti, poučava narod prezirući tamošnjega biskupa, te narod uči nastojeći ovoga posramiti i poniziti, i sebi zaručiti tuđe prijestolje, neka prestane s vršenjem biskupske vlasti. Jer tko želi tuđe, neka bude lišen i svojega; takav neka bude sveden na prezbitersko mjesto i neka prezbiterski služi. I obrati pažnju kada se biskup svodi na prezbitersko mjesto, jer 29. pravilo Sabora u Kalcedonu svođenje biskupa na prezbiterski stupanj naziva krađom svetinje. Smatraj ovo pravilo jačim od onoga sveopćeg pravila.
21. pravilo: Tko je potpuno svrgnut i odgurnut među obične ljude, ako se pokaje, neka samo ima oblik kose kao klerik. Ako se ne pokaje, neka mu kosa raste.
Tumačenje: Ako je prezbiter ili đakon svrgnut iz dostojanstva, ima čast i mjesto sjedenja kao i drugi koji su u kleru, i neka strižu glavu, to jest tjeme, u obliku kruga. Ako zbog grešne krivice bude potpuno svrgnut i postavljen među obične ljude, ako se dobrovoljno odrekne grijeha zbog kojega je lišen Božje milosti i časti te se okrene pokajanju, takav neka kao klerik striže glavu. Ako ne odstupi svojom voljom, nego želi činiti grijeh, tada neka mu vlasi rastu kao svjetovnjaku, jer je zavolio prebivanje u svijetu više od nebeskoga života.
22. pravilo: Biskup, prezbiter, đakon i svaki klerik koji je bio postavljen za novac neka bude svrgnut zajedno s onim koji ga je postavio.
Ovo je pravilo razumljivo.
23. pravilo: Tko razdaje Prečiste Tajne, Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, i pričešćuje ljude, ako traži novac ili bilo što od onih koji se pričešćuju, neka bude svrgnut.
24. pravilo: Ako klerik ili monah odlazi na hipodrome, ili ako sa svadbe ne ode prije nego što uđu igrači, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Klerik se ne svrgava olako. Ako je pozvan na svadbu i, kada trebaju ući igrači da zabavljaju i sablažnjavaju ljude, ne ustane prije toga i ne ode, nego ostane dok oni to čine, pa opomenut ne posluša i to ne napusti, neka bude svrgnut. Isto treba učiniti s onima koji odlaze na hipodrome i kazališta. Hipodromima se nazivaju mjesta na kojima se utrkuju konji i kočije.
25. pravilo: Okolni predjeli i predjeli po selima, ako su trideset godina pod nečijom vlašću, neka i dalje budu; ako su manje od trideset godina, može se o njima raspravljati.
Tumačenje: Rubnim predjelima nazivaju se, kao što smo napisali i u 17. pravilu Kalcedonskoga sabora, crkvene njive ili neka mjesta koja se nalaze izdvojeno, nemajući ni s kim nikakvo zajedništvo, ni s jednim gradom ili selom; takve predjele sada nazivaju i samostalnima. Mjesnima se nazivaju one njive, sela ili neka druga mjesta koja leže između sela i gradova. Ako neki biskup uzme takav predio — koji leži ili između sela ili negdje na rubu — a koji pripada drugom biskupu, i drži ga tijekom trideset godina, pa ga taj biskup za to vrijeme ne opomene zbog toga, neka nakon toga taj predio ostane njemu nepromjenjivo. Ako prije nego se navrši trideset godina nastane spor između ta dva biskupa, prikladno je da biskup koji tvrdi da je taj predio njegov traži svoje na sudu biskupa te oblasti.
26. pravilo: Prezbiter koji padne u bezakoniti brak i bude svrgnut neka samo sjedi s prezbiterima, ali tek kada nečisti brak bude razriješen.
Tumačenje: Ako neki prezbiter prije postavljenja uzme za ženu udovicu, bludnicu, plesačicu ili bilo koju od onih koje su zabranjene onima u čistoći, neka prestane sa službom. Neka ima sjedenje s prezbiterima nakon što raskine spomenuti brak zbog kojega je i lišen svećenodjelovanja.
27. pravilo: Nijedan klerik, ni na putu ni u domu, neka se ne oblači u njemu nepriličnu odjeću. Ako se obuče, neka bude isključen na tjedan dana.
Ovo je pravilo razumljivo.
28. pravilo: Neki grožđe sjedinjuju s Beskrvnom Žrtvom. Zapovijedamo da se od sada nitko ne drzne to činiti.
Tumačenje: Prinositi grožđe k žrtveniku u određeno vrijeme, da ga prezbiter blagoslovi i razdijeli onima koji to traže, dopušta treće Apostolsko pravilo. Ali da se ono sjedinjuje s Beskrvnom Žrtvom i da se oboje zajedno razdaje narodu, ovo pravilo zabranjuje te propisuje da se od sada nijedan prezbiter ne drzne to činiti. U protivnom, onaj koji to čini treba biti svrgnut.
29. pravilo: Neki od Otaca su na dan Božanstvene večere prinosili Beskrvnu Žrtvu poslije večere. Ovaj Sabor odlučuje da to ne smije biti, niti da se u Velikom postu razrješava post četvrtka posljednjega tjedna i time sav post omalovažava.
Tumačenje: Četrdeset prvo pravilo Sabora u Kartagi određuje da Božansku službu vrše ljudi koji nisu jeli, osim jednoga dana u godini, na koji se vrši Večera Gospodnja. Na Veliki četvrtak poslije večere vršili bi svetu službu. Ovo pravilo, da bi se očuvala strogost, ni taj dan ne dopušta, nego zapovijeda da i toga dana, to jest na Veliki četvrtak, svećenici prije jela vrše Beskrvnu Žrtvu, i da se ljudi također prije jela njome pričešćuju, kako se prestupanjem jednoga dana ne bi omalovažavao cijeli post.
30. pravilo: Ako se u crkvama barbara svećenici po dogovoru uzdržavaju od približavanja svojim ženama, neka im se od sada ne približavaju ni na koji način.
Tumačenje: Apostolsko pravilo određuje da bude isključen onaj prezbiter ili đakon koji, izgovarajući se pobožnošću, otpušta svoju ženu, ili da bude svrgnut ako ne posluša i ubrzo je ponovno ne primi. Neki svećenici u barbarskim crkvama, misleći da čine nešto više od Apostolskoga pravila, nisu otpuštali svoje žene, nego su se, složivši se s njima, uzdržavali od međusobnoga općenja. Ne odbacujući takav dogovor ovih svećenika među barbarima, ovo im pravilo zapovijeda da od sada više ni na koji način ne žive sa ženama, kako bi se u cijelosti i savršeno pokazalo njihovo obećanje. Sabor to dopušta zbog njihovih stranih i kolebljivih običaja i malodušne volje.
31. pravilo: Neka ne prinosi Beskrvnu Žrtvu u crkvici koja je unutar kuće, osim po dopuštenju biskupa.
Tumačenje: Pedeset osmo pravilo Sabora u Laodiceji zabranjuje biskupu ili prezbiteru da vrši Božansku službu u crkvicama koje su u kućama. Ovo pravilo to ukida i određuje da, s dopuštenjem biskupa toga mjesta, svećenici to mogu činiti u crkvicama koje su u domovima. Ako to čine bez dopuštenja, neka budu svrgnuti.
32. pravilo: Osporavajući herezu vodopredstojatelja, Zlatousti govori: Kada Gospodin postrada i uskrsnu, primi vino i predade. Armenci su to prihvatili te prinose samo vino, ne znajući da su i sam Zlatousti, i Bazilije, i Jakov u Beskrvnoj Žrtvi prinosili vino pomiješano s vodom, i nama predali da prinos vršimo na taj način. Stoga, ako netko prinosi samo vino ili samo vodu, a ne jedno sjedinjeno s drugim, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Armenci su, pogrešno razumijevajući Zlatoustovo tumačenje Matejeva Evanđelja, kada je on nastojao opovrgnuti herezu hidoroparastata, koji su za Beskrvnu Žrtvu upotrebljavali samo vodu, počeli prinositi samo vino. Ti bezbožnici nisu razumjeli da su riječi svetoga usmjerene na to da se opovrgne hereza onih koji bogosluže s vodom i da se oni privole prinositi i vino u Svetim Tajnama, nego su, misleći da se zabranjuje ulijevati vodu u Svetoj Tajni, na poniženje svojega svetitelja prinosili jedino vino. Nisu znali da su i sam Zlatousti, i Bazilije Veliki, i Jakov, brat Božji, miješajući vino s vodom, prinosili Beskrvnu Žrtvu, predajući nam da tako služimo. Zato, ako neki biskup ili prezbiter ne prinosi Prečistu Žrtvu po ovoj predaji Apostola i bogonosnih Otaca, neka bude svrgnut kao onaj koji tajnu drži za nešto obično i odbacuje predaju.
33. pravilo: Ako kandidat nije dostojan rukopoloženja, pa bio i svećeničkoga roda ili nekoga drugoga, neka se ne postavlja. Nepostriženi, kao ni onaj koji nije dobio blagoslov, neka s ambona ne čita svećane riječi.
Tumačenje: Oni koji žive u armenskoj zemlji, slijedeći judejske običaje, primaju u kler samo one koji su podrijetlom iz svećeničkoga reda. Također, bez blagoslova biskupa i bez svetoga postriga, postavljaju svećenopjevače i dopuštaju im da s ambona čitaju narodu svete knjige. Zato ovo pravilo odbacuje oboje i zapovijeda da se ne gleda na rod niti da se ispituje je li svećeničkoga roda ili nekoga drugoga onaj koga treba postaviti u kler, nego da se jedino ispita je li on sam dostojan. I ne dopušta nikome da čita ili pjeva s ambona ako od svojega biskupa nije dobio blagoslov i svećenički postrig. Oni koji postupaju suprotno ovoj zapovijedi neka budu isključeni.
34. pravilo: Ako se neki klerici ili monasi zaklinju ili dogovaraju radi činjenja zla, ili se dogovaraju protiv biskupa ili protiv svojega druga klerika, neka otpadnu od svojega stupnja.
Ovo je pravilo razumljivo.
35. pravilo: Poslije smrti biskupa klerici neka čuvaju imetak. Ako nije ostalo klerika, neka ga metropolit čuva do izbora drugoga biskupa.
Tumačenje: Ni klericima nakon smrti njihova biskupa, kao ni metropolitu, nije dopušteno da za sebe uzimaju bilo što od imetka Crkve koja je ostala bez biskupa, nego su klerici dužni sve potpuno sačuvati sve dok ne bude postavljen drugi biskup. Ako se dogodi da u toj Crkvi nije ostalo klerika, neka metropolit to čuva netaknuto dok sve ne preda biskupu koji treba biti postavljen.
36. pravilo: Biskup Carigrada neka primi isto starješinstvo poslije rimskoga, a za njim aleksandrijski, potom antiohijski i naposljetku jeruzalemski biskup.
Tumačenje: Da biskup Carigrada primi isto starješinstvo poslije rimskoga — ovo je pravilo protumačeno u trećem pravilu Drugoga sveopćeg sabora koji je bio u Carigradu, i u 28. pravilu Sabora u Kalcedonu, tako da nije po časti drugi poslije rimskoga, nego po vremenu. Tako i ovdje treba razumjeti: kada se kaže poslije rimskoga, govori se o vremenu, a ne o časti. Nakon mnogo godina i ovo je, carigradsko prijestolje, zadobilo starješinstvo jednako Rimskoj Crkvi. Budući da je gradu bilo iskazano poštovanje od cara i boljara, Carigrad je primio starješinstvo jednako Starome Rimu.
37. pravilo: Biskup koji zbog najezde barbara ne stupi na prijestolje neka ima svoju katedru, neka postavlja i neka punovažno čini sve svećeničko.
Tumačenje: Ako neki biskup bude postavljen, a zbog najezde barbara ne može doći u grad za koji je postavljen, kako bi u njemu uspostavio svećenički poredak i sjeo na prijestolje, takvoga ne treba sprječavati da čini ono što je svojstveno biskupima, nego neka čini sve i uređuje, neka ima čast svoje katedre, neka po pravilima postavlja sve klerike, i sve što on učini, prema svjedočanstvu pravila, neka bude postojano. Sila vremena neće mu biti na štetu i neće uništiti njegovo biskupsko dostojanstvo.
38. pravilo: Ako neki grad bude osnovan ili obnovljen po carevoj zapovijedi, neka poredak crkvenih poslova slijedi građanski i javni zakon.
Tumačenje: Stari grad koji je car obnovio, ili koji bude novoosnovan na nekom mjestu, treba biti pod prijestoljem onoga biskupa pod kojim je već upisan, i neka daje utvrđene daće. Ako bi se područje drugoga biskupa nalazilo i bliže tomu gradu, to neće pomoći njegovu biskupu, nego neka slijedi gradske i javne zakone, kako je rečeno u 17. pravilu Kalcedonskoga sabora.
39. pravilo: Novi Justinijanov grad treba imati vlast kao Carigrad, i njegov prvoprijestolnik treba imati starješinstvo nad svim biskupima u Helespontu kojima se preselio, i neka ga postavljaju njegovi biskupi, kao što su ustanovili Oci u Efezu.
Tumačenje: Ovaj Ivan, u to vrijeme prvoprijestolnik otoka Cipra, a to je Novi Justinijanov grad, zbog barbarskih napada i želeći se osloboditi poganskoga ropstva te se čisto podložiti vlasti kršćanskoga cara, preselio se s otoka Cipra i prešao u oblast Helesponta. Njemu je bilo dopušteno da ima vlast Carigrada nad helespontskim biskupijama, da bude prvoprijestolnik svim biskupima koji su u toj oblasti, da ima zasebnu vlast i da ga postavljaju njegovi biskupi, onako kako je odredio i Sabor u Efezu. A kada se Cipar oslobodio od poganske ruke, Helespontska se metropolija ponovno vratila prijestolju Carigrada.
40. pravilo: Onaj koji želi monaški živjeti, neka bude primljen u monaštvo barem od desete godine. Božanstveni Bazilije zabranjuje postrig prije sedamnaeste godine, ali budući da Apostol Crkvi povjerava udovice od šezdeset godina, a Oci određuju da se đakonise postavljaju od četrdesete godine, jer su Crkve ojačale, i mi strožim pečatom za monahe naznačujemo.
Tumačenje: Osamnaesto pravilo Bazilija Velikoga kaže da djevojka koja sebe privodi Gospodinu i odriče se braka mora biti starija od šesnaest ili sedamnaest godina, kako bi njezini zavjeti bili postojani i kako bi, ako ih se odrekne, neizbježno bila kažnjena. Dječje riječi, kaže, ne treba držati istinitima u takvim stvarima. Ovo pravilo prima onoga koji se želi postrići s najmanje deset godina, prepuštajući vrijeme iskušeništva sudu igumana. Ako smatra da je korisnije da on uzrasta u monaškom poretku življenja, skratit će vrijeme koje je odredio Bazilije Veliki, zato što vidi Crkvu kao snažniju Božjom milošću, kako napreduje i uspijeva, a vjerni se pokazuju postojanijima i sposobnijima za čuvanje božanskih zapovijedi. Zbog te riječi Crkva je i uznapredovala nabolje. I vrijeme za đakonise sveta su pravila skratila i predala da se postavljaju nakon navršene četrdesete godine, premda Apostol propisuje da među udovice u Crkvi može biti ubrojena ona koja ima šezdeset godina.
41. pravilo: Oni koji se namjeravaju zatvoriti neka prethodno tri godine prožive u samostanu, i još jednu godinu neka provedu prije zatvaranja, pa neka tako uđu; i neka ne izlaze osim u smrtnoj opasnosti ili ako je na korist zajednici.
Tumačenje: Tko želi ući u zatvorništvo i paziti samo na sebe, prethodno treba stupiti u samostan i biti postrižen, te se tijekom tri godine pokoravati igumanu toga samostana u strahu Božjem. Na taj način biskup toga kraja ispituje njegovu odluku: ako on to čini dobrovoljno i iz svega srca ljubi takav način života, onda će i ostati te tako posvjedočiti da ga želi. Još jednu godinu provodi izvan zatvorništva, kako bi pružio još veći dokaz da ne teži tihovanju radi isprazne slave, nego radi svojega dobrog udjela. Nakon isteka tolikoga vremena, ako se nađe da sve dotad prebiva u takvoj volji, neka ga zatvore, i otada neka odatle nikako ne izlazi, osim zbog neke opće koristi koja predstoji ili ako mu neka nevolja prijeti smrću. Ako mu se što takvo dogodi, tada može izaći s blagoslovom mjesnog biskupa. Ako sam izađe iz drugih razloga, tada ga najprije treba i protiv njegove volje zatvoriti, a potom mu naložiti post i druge oblike strogog življenja, kako bi kroz to našao lijek za svoju malodušnost, znajući prema napisanome da nitko tko stavi svoju ruku na plug, a osvrće se natrag, nije pripravan za Kraljevstvo Nebesko.
42. pravilo: Monah, ako nosi raspuštenu kosu kao pustinjak, ako se ne ošiša i ne ode u samostan, neka se progna iz grada.
Tumačenje: Oni koji se drže za pustinjake, i nose crne haljine ili kostrijet, i glava obraslih dugom raspuštenom kosom obilaze gradove, takvi neka odu u samostan i svoje vlasi postrižu, te neka i u ostalome prime monaški oblik. Ako to ne htjednu, neka budu prognani iz grada kako ne bi omalovažavali svoje zavjete, i neka žive u pustinjama po kojima su i ime stekli.
43. pravilo: Svakome tko, želeći izbjeći životne oluje, stupi u samostan, neka to bude dopušteno.
Tumačenje: Gospodin i Spasitelj naš rekao je: Onoga koji dolazi k Meni neću izbaciti van. Priliči svakom kršćaninu da izbjegava oluje ovoga života, i da ode u samostan i bude postrižen, pa makar bio počinio svaki grijeh. One koji se neprestano kaju Bog prima, i neka mu nikakav način ranijeg življenja ne smeta da ispuni svoju namjeru.
44. pravilo: Monah, ako se oženi ili čini blud, neka ponese kaznu za bludnika.
Tumačenje: Monah treba ponijeti jednaku kaznu i ako bludniči i ako uzme ženu u bračnu zajednicu. Kazna za bludnike jest sedam godina, prema 59. pravilu Bazilija Velikoga: dvije godine neka plače, dvije neka sluša, dvije neka pripada, a jednu godinu neka stoji s vjernima, i osme neka bude primljen u zajednicu pričestivši se Božanskim Tajnama.
45. pravilo: Roditelji neka onu koja se želi postrići ne oblače u svadbene haljine da bi tako primila monaški oblik. To je podsjećanje na svijet koji prolazi.
Tumačenje: Oci su zapazili da neke žene koje žele biti postrižene u monaški oblik oni koji ih privode prethodno oblače u svadbene haljine i u svu drugu odjeću ukrašenu zlatom i dragim kamenjem, te ih tako skupocjeno ukrašene privode oltaru. Tada, skinuvši sve to s njih, odmah uzimaju blagoslov monaškog oblika i oblače ih u crne haljine. Oci zapovijedaju da od sada to ne biva, jer je i neplemenito i nesveto da se one koje su se svojom voljom odrekle svjetovne ljepote i zavoljele život po Bogu, i svoje misli nepromjenjivo utvrdile te takve došle u samostan, opet navode da se sjećaju truležnih i prolaznih ljepota koje su već položile u zaborav. Time samo dušu, kao valovima potapanu, smućuju i tjeraju amo-tamo, tako da ni suzu ne smiju pustiti ni pokazati pokajanje svojega srca.
46. pravilo: Monahinja neka ne izlazi iz samostana osim s blagoslovom igumanije, i to ne sama, nego sa starijom sestrom. Izvan samostana neka nikada, bez iznimke, ne noće. Isto se odnosi i na monahe: bez dopuštenja igumana neka ne izlaze iz samostana.
Tumačenje: Ovo pravilo potpuno zabranjuje monahinji da, iz bilo kojeg razloga, provede noć izvan samostana. Ako se dogodi velika nevolja, pa želi izaći iz samostana, neka izađe s dopuštenjem i blagoslovom igumanije i, opet, vrativši se neka spava unutra; to se ne zabranjuje, nego se i zapovijeda da se tako učini. Još se i ovo dodaje: da iz samostana ne izlazi sama, nego s nekom od starijih sestara koje su među prvima u samostanu. Također, ni monasima se ne dopušta da bez dopuštenja igumana izlaze iz samostana. Oni koji prestupaju ovo pravilo podvrgavaju se odgovarajućoj kazni.
47. pravilo: Žena u muškom, kao ni muškarac u ženskom samostanu, neka ne prenoći.
Ovo je pravilo razumljivo.
48. pravilo: Ona koja se razilazi od onoga koji treba primiti biskupsko prvoprijestolje, nakon njegova postavljenja neka ode u samostan koji je daleko od biskupije, i neka prima skrb od biskupa.
Tumačenje: Kako bi se izbjegla sablazan i smetnje, priliči da se onaj koji treba postati biskup sporazumno razvede od svoje žene. Ona potom, nakon njegova postavljenja, neka ode u samostan koji se nalazi daleko od biskupije. Sve što joj je potrebno neka prima od biskupa.
49. pravilo: Samostani koji su ustrojeni s dopuštenjem biskupa ne trebaju postajati svjetovna prebivališta niti se davati svjetovnim ljudima.
Tumačenje: Ovo pravilo govori slično kao i 24. pravilo Sabora u Kalcedonu. Četvrto pravilo Sabora u Kalcedonu zabranjuje podizanje samostana bez dopuštenja biskupa toga mjesta.
50. pravilo: Ni svjetovni ljudi ne trebaju se kockati.
51. pravilo: Ne treba biti komedijaš, niti gledati kazalište, niti loviti. Isključuju se oni koji to čine, a klerici se svrgavaju.
Tumačenje: I od kršćana svjetovnjaka traži se da žive čistim životom. Zbog toga pravilo isključuje one među njima koji se predaju kocki, plesu, komedijaštvu, tj. glumi, ili na neki drugi način okupljaju ljude oko pozornice, ili su strastveni lovci. Klerici koji nešto od toga čine trebaju biti svrgnuti.
52. pravilo: Tijekom čitavoga Velikog posta, osim nedjeljom, subotom i na dan svetoga Blagovještenja, neka se služi služba unaprijed posvećenih Darova.
Tumačenje: Razlog zbog kojega se tijekom Velikog posta, osim subotom, nedjeljom i na dan Blagovijesti, ne prinosi prosfora, nego je propisano da se služi Pređeosvećena Liturgija, izložen je, po našem mišljenju, u 49. pravilu Laodicejskog sabora.
53. pravilo: Oni koji kumuju djetetu na svetom krštenju ne smiju stupiti u brak s njegovom majkom. Ako bi netko ipak stupio u brak, nakon što se rastavi, takvoga treba podvrgnuti kazni.
Tumačenje: Duhovno srodstvo veće je od tjelesnoga. Zbog toga ovo pravilo podvrgava kazni za bludnika onoga koji se bračnom zajednicom sjedinjuje s majkom djeteta kojemu je kumovao na svetom krštenju. Najprije neka se raskine bezakonito zajedništvo, a potom neka primi kazne za bludnika.
54. pravilo: Ne dopusti da rođak uzme rođakinju, niti otac i sin kćer i majku, niti dvije sestre djevojke otac i sin, ni dva brata majku i kćer, ni dva brata dvije sestre. Ako bi se što takvo dogodilo, nakon što se brak prekine, neka se sedam godina kaju.
Tumačenje: Ovi su brakovi zabranjeni i moraju biti prekinuti, a oni koji su u njih stupili, nakon razrješenja, prema ovom pravilu i 78. pravilu Bazilija Velikoga, jednu godinu trebaju biti s onima koji plaču, dvije godine s onima koji slušaju, tri godine s onima koji pripadaju, a sedme godine mogu stajati s vjernima. Na taj način, ako se u suzama pokaju, mogu biti udostojeni Svetih Tajni, tj. prečistoga Tijela i prečiste Krvi Gospodina našega Isusa Krista.
55. pravilo: Rimljani tijekom Velikog posta poste subotom, a ovaj Sabor napominje da je i za njih obvezno Apostolsko pravilo.
Tumačenje: Saznavši da se u gradu Rimu prestupa 64. Apostolsko pravilo, koje zapovijeda da se, osim Velike Subote, u druge subote i nedjelje ne posti, ovaj sveti Sabor zapovijeda da se i u Rimskoj Crkvi neizmijenjeno treba čuvati to Apostolsko pravilo.
56. pravilo: Armenci u sve subote svetoga Velikog posta jedu sir i jaja. Zbog toga Sabor određuje da se i od toga udalje, a ako netko ne posluša, neka bude isključen. Ako je klerik, neka bude svrgnut.
Ovo je pravilo razumljivo.
57. pravilo: Ne priliči da se u oltar unose med i mlijeko.
Ovo je pravilo razumljivo.
58. pravilo: Svjetovnjak neka samoga sebe ne pričešćuje. U protivnom neka bude na sedam dana isključen.
Tumačenje: Svjetovnjaku ne priliči da samoga sebe pričešćuje Božanskim Tajnama, prečistim Tijelom i prečistom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, u prisutnosti biskupa ili prezbitera ili đakona. A tko tako učini, po zapovijedi Sabora neka bude na tjedan dana isključen, kako bi se naučio da ne misli o sebi više nego što treba misliti.
59. pravilo: U crkvicama koje su unutar domova neka ne bude krštenja. Ako se klerik ovoga ne pridržava, neka bude svrgnut, a svjetovnjak neka bude isključen.
Tumačenje: Trideset prvo pravilo ovoga Sabora dopušta da se u crkvicama koje se nalaze u domovima svećenosluži s dopuštenjem biskupa toga kraja, iako 58. pravilo Laodicejskog sabora to zabranjuje biskupima i prezbiterima. A činiti krštenje djece u crkvicama koje su unutar kuća — to djelo ovo pravilo zabranjuje, i zapovijeda onima koji se žele udostojiti Božanskog prosvjetljenja da dolaze u glavne crkve i u njima primaju taj dar. Ako netko prestupi zapovjeđeno, ako je klerik, neka bude svrgnut, a svjetovnjak neka bude isključen.
60. pravilo: Onaj koji se svojom voljom prikazuje kao opsjednut demonom neka primi kaznu za đavomučene.
Tumačenje: Ako je, po Apostolu, onaj koji se priljubljuje uz Gospodina istoga duha s Njim, jasno je da se i oni koji sebe prisvajaju đavlu, sjedinjenjem nalaze istoga duha s njime. Zbog toga, onaj koji se svojom voljom prikazuje kao đavomučeni i onim što čini oponaša djela đavomučnih, neka bude podvrgnut takvom napornom životu, trudu i postu kao da je istinski đavomučeni, kako bi se povratio od djelovanja demona.
61. pravilo: Onaj koji sebe predaje vračarima ili demonima, kako bi od njih saznao nešto neizrecivo, treba primiti šestogodišnju kaznu. Također, i oni koji slijede one koji vode medvjede, i bajače, i oblakogonitelje, i vjeruju u rodoslove i sudbinu, trebaju biti udaljeni od Crkve.
Tumačenje: One koji slijede poganske običaje i odlaze vračarima i bajačima, ili ih pozivaju u svoje domove kako bi od njih nešto saznali, a također i one koji hrane i drže medvjede ili neke druge životinje radi oponašanja i varanja prostijih ljudi, one koji vjeruju u sudbinu i rodoslove, odnosno roždanike, i u čaranja koja se zovu oblakogonitelji — one koji to čine i u to vjeruju, Sabor je zapovjedio podvrgnuti šestogodišnjoj kazni, tako da četiri godine stoje s onima koji pripadaju, a sljedeće dvije godine stoje zajedno s vjernima, i tek onda da budu udostojeni Božanskih Darova. Ako ostanu neispravljeni te nakon kazne ostanu u tim helenskim pokvarenostima, neka se isključe iz Crkve. O čarobnjacima i bajačima govorili su bogonosni Oci i crkveni učitelji, a osobito Zlatousti, da treba bježati i odvraćati se od onih koji čaraju i bajaju, čak i ako spominju ime Presvete Trojice, ako i svete prizivaju, i ako čine znamenje časnoga Kristova križa.
62. pravilo: Iz života vjernih treba odbaciti vote, brumalije, kalende, plesove u čast bogova, komične, satirske i kozje maske, prizivanje Dionisa nad tijeskovima i smijeh nad vrčevima. Oni koji nešto od ovoga čine, prema ovom pravilu neka budu svrgnuti ako su klerici, a isključeni ako su svjetovnjaci.
Tumačenje: Kalende su prvi dani u mjesecu, kada je kod Helena bio običaj prinositi žrtve, a vate i brumalije jesu helenski praznici. Brum je nadimak Dionisov, a sve ostalo su idolatska praznovjerja i prelest, koje su Sveti Oci odstranjivali iz života vjernih, zabranjujući kršćanima da to čine. Također se zabranjuju ženski plesovi u narodu, kojima raspaljuju blud kod onih koji ih gledaju, i ono što su helenski muškarci i žene činili u vrijeme svojih lažno nazvanih bogova. Zabranjuje se da se muškarci oblače u žensku odjeću, kao i ženama u mušku, što se činilo uz ples u vrijeme Dionisova praznika. Isto se odnosi i na stavljanje na sebe kosmatih, jarećih i satirskih maski. Kosmata lica bila su uređivana na porugu nekima; jareće maske da bi potaknule žalost i plač; satirske maske koristili su oni koji su slavili Dionisov praznik. Satiri su sramotni igrači oko Dionisa, ili govore za sebe da su on. Ne treba ni ime Dionisovo prizivati kada se vino pretače, niti kada se ulijeva u vrčeve, niti se nad njim naginjati i grohotom smijati. Dionis je bilo ime helenskoga boga, učitelja pijanstva i davatelja vina. Ovo što sada seljaci čine, ne znaju što čine. Ovo pravilo zapovijeda da se onaj koji ovo sa znanjem čini svrgne ako je svećenik, a isključi ako je običan čovjek.
63. pravilo: Ne treba unositi u crkvu zapise o mučeništvima svetih koje su Heleni sastavili.
Tumačenje: Kazivanja o mučenicima koja su lažno napisali Heleni kako bi omalovažili Kristove mučenike ne treba čitati u crkvama, nego ih treba ognjem spaliti. Ako se nađe netko tko ih čita i prihvaća, neka bude proklet.
64. pravilo: Svjetovnjak ne treba podučavati, jer nisu svi proroci i nisu svi apostoli.
Tumačenje: Svatko je dužan znati svoj čin, i budući ovca, ne činiti sebe pastirom, i noga neka ne umišlja da je glava, nego neka se pokorava činu koji je predan od Gospodina, i neka svoje uši otvori za slušanje onih koji su primili milost učiteljske riječi. Nisu svi proroci, nisu svi apostoli. Zbog toga svjetovnjaci neka ne poučavaju, niti neka započinju riječ o zapovijedima prisvajajući time sebi učiteljsko dostojanstvo.
65. pravilo: Neka prestane običaj da se u vrijeme mladoga mjeseca pred trgovinama pale vatre i potom preskaču.
Tumačenje: Neki su, po nekom drevnom običaju, ispred svojih zdanja u kojima se kupuje i prodaje, ili pred vratima svojih domova, palili vatre, a potom ih preskakali. Oci i to ukidaju, zapovijedajući da, ako se nađe da klerik čini takvo što, neka bude svrgnut, a ako to čini svjetovnjak, neka bude isključen. Jer i kralj Manaše provede svoju djecu kroz plamen i, vračajući, razgnjevi Boga.
66. pravilo: Čitav tjedan nakon Uskrsnuća svaki vjernik treba prebivati u crkvi.
Tumačenje: Vjerni trebaju provoditi vrijeme u svetim crkvama i radovati se u psalmima i pjesmama tijekom čitavoga tjedna koji je nakon svetoga Uskrsnuća Krista Boga našega.
Iz drugoga zakonika, 66. pravilo: Od svetoga Uskrsnuća Krista Boga našega pa do Nove nedjelje, tijekom čitavoga tjedna vjernici trebaju postojano biti u hramovima, radujući se u psalmima, pjevanjima i duhovnim pjesmama, i praznujući u Kristu. Neka slušaju čitanja iz Svetoga Pisma, i neka se hrane Svetim Tajnama, jer ćemo na taj način, zajedno s Kristom, i mi uskrsnuti i biti uzneseni. Nikako u spomenute dane neka ne bude konjskih utrka ili kakvih drugih zabavnih igara.
Tumačenje: Mi koji smo nazvani po Kristu dužni smo slaviti ne u hrani i ukrasima, niti sjedeći i ugađajući sebi, nego duhovno se veseleći. Duhovno veselje jest pjevati i proslavljati Gospodina za čudesa koja je učinio izbavivši nas iz ropstva đavlu. Stoga pravilo i nalaže da se na takav način proslavlja blagdan Pashe, tijekom čitavoga tjedna po crkvama posvećujući se Gospodinu, i tako u Kristu praznujući, i prema čuvanom učenju hraneći se Njime i Božanskim Tajnama, da na taj način budemo s Kristom uskrsnuti i uzneseni — uskrsnuti iz grešnog pada, i od nižega, zemaljskog života uzneseni k višnjem, duhovnom i istinitom življenju. Zato tijekom čitavoga tjedna Pashe, tj. do Antipashe, Sabor ne dopušta da se priređuju konjske utrke niti kakva druga kazališta. Neka njihovim družinama bude poznato da se Sabor okupio i ukinuo ono što je bivalo.
67. pravilo: Božansko Pismo zapovijeda nam da se udaljavamo od krvi, od udavljenoga i od bluda. Neki, radi ugađanja trbuhu, krv raznih životinja nekom vještinom čine jestivom, što nazivaju kobasicom, i tako jedu krv. Ako netko od sada počne jesti krv u bilo kojem obliku, ako je klerik, neka se svrgne, a ako to čini svjetovnjak, neka se isključi.
Ovo je pravilo razumljivo.
68. pravilo: Knjigu ne trgaj i nemoj je davati na uništenje sve dok sama do kraja ne propadne.
Tumačenje: Nikome ne priliči bilo koju knjigu Staroga i Novoga Zavjeta, kao ni knjige premudrih svetih učitelja naših, iskvariti ili uništiti, ili ih dati podrugljivcima knjiga ili prodavačima mirisa da ih unište i istrgaju, ako se nisu do kraja raspale, ili ih moljci izjeli, voda upropastila ili na neki drugi način uništila. Tko ovo prestupi, isključuje se na jednu godinu.
69. pravilo: Osim samoga cara, nitko drugi od svjetovnjaka neka ne ulazi u svetište.
Tumačenje: Ne priliči nikome od svih onih koji žive svjetovni život da ulazi u sveti oltar. Samo se carskoj vlasti i gospodstvu, kada hoće prinijeti dar svojemu Tvorcu, po nekom pravilu drevnih otaca, to nikako ne zabranjuje.
70. pravilo: Ženama nije dopušteno govoriti u crkvi.
Tumačenje: Žene, ako nešto žele naučiti, neka pitaju svoje muževe u svojim domovima.
71. pravilo: Isključuje se svatko tko se uči zakonu, a pridržava se helenskih običaja, odlazi u kazališta i na igre, ili se oblači u neuobičajenu odjeću.
Tumačenje: Ako netko od onih koji se uče gradskom zakonu prihvaća helenske običaje, i kad ima priliku odlazi u kazalište, ili sudjeluje u igrama, ili se oblači u neku odjeću koja je izvan općeg običaja, neka bude isključen.
72. pravilo: Brak s krivovjernikom nije čvrst. Oni koji su se sjedinili prije ovoga pravila, ako to žele, neka ostanu zajedno.
Tumačenje: Pravovjernom muškarcu ne priliči uzeti za ženu onu koja je krivovjernik, niti pravovjerna žena treba uzeti krivovjernika za muža. Ako su neki kao nevjernici stupili u zakonit brak, a potom muž povjeruje, dok žena još uvijek bude u ropstvu laži, i ako vjerujući muž izabere živjeti s nevjerujućom ženom, ili vjerujuća žena s nevjerujućim mužem, neka se ne razdvajaju, po božanskom Apostolu: Posvećuje se, reče, nevjerujući muž vjerujućom ženom, i nevjerujuća žena vjerujućim mužem.
73. pravilo: Križ koji je načinjen na zemlji neka se zagladi.
Tumačenje: Potrebno nam je imati svaku brigu kako bismo dostojno poštovanje odavali Životvornom Križu, kojim smo spašeni od staroga prijestupa. I ako netko načini ili složi prikaz križa na zemlji, njega treba zagladiti ili rastaviti, kako ga ne bi gazili oni koji ne znaju ili životinje, i da tako oružje naše pobjede ne bude porugano.
74. pravilo: U crkvama se ne prave gozbe, niti se postavljaju trpeze. Oni koji se toga ne ostave, neka budu isključeni.
Tumačenje: Ne priliči dom Božji pretvarati u običan dom, niti u njemu priređivati gozbe, ni postavljati trpeze, ni unutar njega jesti. Tko se drzne to činiti, ako ne prestane, neka bude isključen.
75. pravilo: Nepoželjni su neuzdržani krici onih koji pjevaju u crkvi. Također, ne prihvaća se ni dodavanje crkvenom pjevanju nečega što je neprilično.
Tumačenje: Sa skrušenošću i s mnogo pažnje priliči prinositi pjevanje Bogu tajnovidcu, a ne klicati neuzdržanim uzvicima i time prirodu prisiljavati na viku. Pobožni i smjerni neka budu sinovi Izraelovi, poučava sveta riječ. No ne treba pjevati ni bilo što neprilično i nespojivo s crkvenim ustrojem.
76. pravilo: U svetoj priprati ne treba praviti krčme, i štetno je ondje trgovati hranom. Tko čini nešto od toga dvoga, neka bude isključen.
Tumačenje: Spasitelj naš i Bog zapovjedio je da se od doma Božjega ne čini dom trgovine, a to znači da se u njemu ne kupuje ni prodaje. Zbog toga unutar crkvenih priprata ne treba praviti krčme, tj. prodavati vino, ni nuditi hranu na prodaju, niti vršiti ikakvu drugu trgovinu. Ako se pokaže da netko tako griješi, neka bude isključen.
77. pravilo: Nijedan kršćanin neka se ne kupa zajedno sa ženama u kupeljima. Ako to čini klerik, neka bude svrgnut; svjetovnjak neka bude isključen.
Ovo je pravilo razumljivo.
78. pravilo: Tko želi biti prosvijetljen, neka ispovijeda vjeru četvrtkom svakoga tjedna.
Tumačenje: Priliči onome koji pristupa božanskom krštenju, prema 46. pravilu Laodicejskog sabora, da se uči vjeri, tj. da nauči Vjerujem u jednoga Boga..., i neka četvrtkom svakoga tjedna prije svojega krštenja pred biskupom ili pred prezbiterima ispovijeda takvo izloženje vjere.
79. pravilo: Treba isključiti svakoga koji nakon Kristova Rođenja, za blagdan Presvete Bogorodice, pripravlja brašno ili bilo što slično u čast Rođenja.
Tumačenje: Nije to čast Prečistoj Vazdadjevici, koja je nadumno i neizrecivo tjelesno rodila Nesmjestivu Riječ, da se i za njezino neizrecivo rođenje uređuje i čini prema običaju rađanja drugih, običnih žena, koje su u skladu s našom naravi. Zbog toga, ako netko nakon svetoga Rođenja Krista Boga, ujutro, kuha brašno i to razdaje drugima pod izlikom da na taj način nakon rođenja poštuje Prečistu Majku Djevicu, ako je klerik neka bude svrgnut, a ako je svjetovnjak neka bude isključen. Mi ispovijedamo da je Božje Rođenje od Djevice bilo bez boli, kao što je i začeće bilo bez sjemena.
80. pravilo: Ako netko bez nužde izostane iz crkve dulje od tri tjedna, neka ne bude pričešćen.
Tumačenje: Ako netko bez ikakve nužde i velike nevolje tri tjedna bude izvan crkve, ako je klerik neka bude svrgnut, a ako je svjetovnjak neka bude isključen.
81. pravilo: Tko Trisvetoj pjesmi dodaje riječi Raspeti za nas, inovjeran je.
Tumačenje: Kazuje se da je u vrijeme vladavine Teodozija Mlađega, kada su car i patrijarh sa svim narodom izašli na polja s križevima, pred carem, patrijarhom i svim ljudima jedno dijete bilo uzneseno u zrak, i da je nekoliko sati bilo na visinama te slušalo Božanski glas koji je zapovijedao da se Trisvetoj pjesmi ne dodaju riječi Raspeti za nas. Prema tome, tko Trisvetoj pjesmi dodaje takve riječi, taj treba biti proklet kao inovjernik.
82. pravilo: Ne prikazuj Krista u liku janjeta, nego Njega samoga.
Tumačenje: Janje nam je dano kao slika istinitoga Krista Boga našega, i ne priliči sliku poštovati više od istine, niti slikati janje na koje Preteča prstom pokazuje na časnim ikonama. Treba samoga Krista Boga našega slikarskim bojama prikazivati po ljudskom liku.
83. pravilo: Roba koji je pred dvojicom svjedoka oslobođen od svojega gospodara neka nitko više ne učini robom.
Ovo je pravilo razumljivo.
84. pravilo: Mrtvome tijelu ne treba davati Pričest.
85. pravilo: Oni koji ne znaju jesu li kršteni i nemaju svjedočanstvo o tome trebaju biti kršteni.
Tumačenje: Oni koji ne znaju jesu li kršteni u dječjoj dobi, a ne nađu se ni neki pouzdani svjedoci koji će bez kolebanja potvrditi da su kršteni, neka se bez ikakve zapreke krste.
86. pravilo: Oni koji skupljaju bludnice i drže ih u svome domu, na grijeh i obaranje duša, neka budu isključeni.
Ovo je pravilo razumljivo.
87. pravilo: Žena koja, otpuštena od muža, pođe za drugoga, preljubnica je. I onaj koji, otpustivši svoju ženu, uzme drugu, čini preljub prema riječima Gospodnjim.
Ovo je pravilo razumljivo.
88. pravilo: Unutar svetišta neka se ne uvodi životinja, osim kada na putu zadesi neka nevolja.
Tumačenje: Ako zaista nije velika nužda te nema drugog smještaja, a netko u svetu crkvu uvodi svojega konja ili magarca, ako je klerik neka bude svrgnut, a ako je običan čovjek, neka bude isključen.
89. pravilo: Na Veliku Subotu dovoljno je postiti do ponoći.
Tumačenje: Matej kaže da je Gospodin uskrsnuo kasno u subotu, a Luka da je to bilo vrlo rano u nedjelju. Stoga je prikladno da se na Veliku Subotu posti do ponoći, a otada tko hoće neka uzima hranu, budući da smo poučeni ovim evanđelistima koji govore da je Krist uskrsnuo oko ponoći.
90. pravilo: Nakon večernjega ulaza u subotu ne klečati prije večernjega ulaza u nedjelju.
Tumačenje: Od bogonosnih otaca ispravno smo primili da se nedjeljom ne kleči iz poštovanja prema Uskrsnuću Gospodnjem. Da ovo predanje ne bi bilo zaboravljeno, Oci su ga objavili vjernima. Ovim su pravilom pokazali da se od večernje u subotu, nakon svećeničkoga ulaza u oltar, koljena ne pregibaju sve do ulaza svećenika u oltar na večernjoj koja se služi u nedjelju, tako da se čitavu noć i dan proslavlja Uskrsnuće Gospodnje.
91. pravilo: I oni koji daju i oni koji uzimaju djecoubojite trave ubojice su.
Tumačenje: Razbojničkoj kazni treba podvrgnuti i žene koje uzimaju otrove da bi ubile djecu koja su im u utrobi, i one koji im tako nešto daju.
92. pravilo: Žena koja nema vijesti o mužu, pa ne saznavši o njemu pođe za drugoga, čini preljub. Muž, kada se vrati, neka je uzme ako zaželi.
Tumačenje: Slično ovom pravilu jest i 17. Justinijanova Nova zapovijed, koja se nalazi u sedmoj grani 28. Carske knjige, koja zapovijeda da, ako žena ima muža vojnika i on ode u rat, pa ona čuje da je umro, neka ne pođe za drugog muža drugačije osim ako dobije obavijest od zapovjednika jedinice u kojoj je njezin muž ratovao, pred položenim Svetim Evanđeljem, te joj, uz spominjanje okolnosti, izjavi da je njezin muž zaista umro. Primivši takvo objašnjenje i nakon takve izjave, neka čeka još jednu godinu. Ako pođe za drugoga ne sačuvavši zapovijed, i nju samu i onoga koji ju je uzeo treba kazniti kao preljubnike. Ako se nakon toga čekanja i njezine udaje pokažu lažljivcima oni koji su sa zakletvom izjavili da je njezin muž umro, neka oni budu udaljeni iz vojske i neka deset litara zlata dadu onome za kojega su slagali da je umro. A njemu, ako hoće uzeti svoju ženu, ne brani se.
93. pravilo: Tko se zaklinje helenskim zakletvama, neka primi kaznu isključenja.
Ovo je pravilo razumljivo.
94. pravilo: Oni koji radi braka otimaju žene, i njihovi suučesnici, i oni koji im u tome pomažu, ako su klerici neka budu svrgnuti, a ako su svjetovnjaci neka su prokleti.
Tumačenje: Slično ovom pravilu zapovijeda i 27. pravilo Sabora koji bijaše u Kalcedonu. U njemu smo napisali da, dok otetu djevojku onaj koji ju je oteo ne postavi pred njezina zaručnika, ako je prethodno nekome zaručena, ili pred njezine roditelje, ako je slobodna, klerici neće izbjeći svrgnuće, a svjetovnjaci prokletstvo.
95. pravilo: Od krivovjernika koji se obraćaju ovako primamo arijance, makedonijane, novacijane koji sebe nazivaju čistima, nestorijane, četrnaestnike koji su srednici, apolinarijane, eutihijane, sevirijane i one koji su iz sličnih hereza: kada prokunu sve hereze, a s njima i svoju, mažemo im svetim mirom čelo, oči, nosnice, usta i uši, i čineći to govorimo: Pečat dara Duha Svetoga.
Tumačenje: Neke od krivovjernika krštavamo, druge samo mažemo svetim mirom, a neki bivaju primljeni u zajednicu kada prokunu svaku herezu pa i svoju. Koje među hereticima krstiti, koje mazati svetim mirom, a koji trebaju prokleti hereze, među njima i svoju, te im je samo to dovoljno da budu primljeni u zajednicu — o tome se govori u ovom pravilu. Arijanci, dakle, i makedonijani, i novacijani zvani čisti i lijevi, i četrnaestnici odnosno srednici, i apolinarijani, pošto prokunu svoju herezu i sve druge hereze, bivaju primljeni u zajednicu tako što im se mirom mažu čelo, oči, nosnice, usta i uši, i znamenjuju se uz riječi: Pečat dara Duha Svetoga.
Nestorijanima, eutihijanima, sevirijanima i drugim hereticima sličnima njima dovoljno je samo da svoju i sve druge hereze prokunu, i bit će primljeni u zajednicu.
Iako su mnoge hereze izostavljene, čak i pavlijane koji proizlaze od Pavla Samosatskoga, i eunomijane, i montaniste, i sabelijane, i manihejce, i valentijane, i marcionite, i one od hereza sličnih ovima, kada pristupaju pravovjernoj vjeri, primamo kao Helene. Prvoga dana zapovijedamo im da prokunu svoju herezu i sve druge hereze, te ih tako donekle učinimo kršćanima. Drugoga dana poučavamo ih riječju istine. Trećega dana zaklinjemo ih, puhnuvši im tri puta u lice i u uši, te ih tako činimo oglašenima, i zapovijedamo im da nemalo vremena provode u crkvi i slušaju Božanska Pisma, a potom ih krštavamo i priopćujemo Božanskim Tajnama.
96. pravilo: Oni koji kosu pletu u pletenice, ili je uvijaju, ili je nekom vještinom boje, a sve to na štetu onih koji ih gledaju, neka budu isključeni.
Tumačenje: Sabor zapovijeda da budu isključeni oni koji puštaju kosu svoje glave da raste, i raspuštaju je ili pletu pletenice ili je boje raznim bojama, ili bijele vlasi čine crnima, crvenima ili smeđima, na štetu prostijih i onih koji lijeno žive. Nama priliči imati čist život i u strahu se približavati Bogu koliko je moguće, čistoćom života i vrlinama ukrašavajući unutarnjega i vanjskoga čovjeka.
97. pravilo: Tko ima ženu i vrijeđa Crkvu Božju živeći u priprati ili unutra, neka bude izbačen i iz mjesta za oglašene. Ako se ne pridržava, neka bude svrgnut ili isključen.
Tumačenje: Oni koji svete crkve pretvaraju u opće domove i vrijeđaju ih, i žive u pripratama ili unutar crkava, ako i nemaju žene, neka budu izbačeni i iz oglašenih; isto tako i oni koji žive sa ženama, a prebivaju u crkvama. Ako se netko ovoga ne pridržava, nego bude nemaran prema takvim Božanskim hramovima, ako je klerik neka bude svrgnut, a ako je svjetovni čovjek neka bude isključen.
98. pravilo: Tko uzima onu koja je zaručena za drugoga, dok je zaručnik živ, preljubnik je.
Ovo je pravilo razumljivo.
99. pravilo: Neki, slijedeći Židove, kuhaju meso u svetištima. Ako netko dopušta da se to radi, ili primi nešto od njih, nije prezbiter. Ako mu netko donese od kuće, neka to svećenik primi da ugodi onome koji prinosi, ali neka to bude izvan crkve.
Tumačenje: Neki su u Armenskoj zemlji kuhali meso unutar svetih crkava i prinosili određene dijelove toga prezbiterima, čineći po judejskom zakonu. Saznavši Oci za ovo, zabranjuju da to biva i određuju da ne priliči svećenicima tražiti odvojene komade mesa, nego da budu zadovoljni čime god ih obdari onaj koji to prinosi. Njihovo prinošenje neka bude izvan crkve. Ako netko počne drugačije postupati, neka bude isključen.
100. pravilo: Neka se ne slikaju slike koje potiču na sramna djela. Tko ovo prestupi, neka bude isključen.
Tumačenje: Oči tvoje neka gledaju ravno, i na svaki način čuvaj srce svoje — zapovijeda Premudrost. Zbog toga su i Oci zapovjedili da se na daskama ili zidovima ne slikaju prikazi koji one koji ih gledaju potiču na sramna djela i slabe im um. Ne priliči da to biva. Za one koji ovo prestupaju, zapovijedaju da budu isključeni.
101. pravilo: Onaj koji se treba pričestiti neka križno sastavi dlanove i u usta primi Svetinju. A onaj koji koristi kakvu zlatnu primateljicu ili od neke druge tvari umjesto ruku, neka bude isključen.
Tumačenje: Čovjek, koji je stvoren po Obrazu Božjem, bolji je od svake osjetilne stvari i, prema božanskom Apostolu, on je i Tijelo Kristovo i Crkva Božja. Stoga, ako se netko želi pričestiti Božanskim zajedništvom, ne želeći ga primiti ustima s križno složenim rukama, nego postavlja posudicu od zlata ili od neke druge tvari umjesto ruku, da bi u nju primio Božanski Dar, i nju udostojio Pričesti, takav treba biti isključen, kao i onaj koji mu je dao, jer od Božjega obraza smatra časnijim beživotno zlato ili neku tvar danu da služi čovjeku.
102. pravilo: Neka se posebno razmotri uzrok učinjenoga grijeha, i neka se razmotri obraćenje pokajnika, te neka se tako odmjeri milost.
Tumačenje: Oci su zapovjedili kazne za sve grijehe, prepuštajući sav sud onome koji je od Boga primio vlast vezivati i razrješavati, kako bi taj gledao i na mnoštvo ili malobrojnost grijehova, i na obraćenje onoga koji je zgriješio i kaje se, te da tako odmjeri milost i lijek prinese u skladu s bolešću. Jer Bogu Riječi, a i onome komu je predana pastirska vlast, sve je djelovanje u tome da obrati zalutalu ovcu kako ne bi pala u propast očajanja, i da iscijeli onoga kojega je zmija ujela ili jačim i bolnijim, ili slabijim i blagim biljem.
I sveta pravila ovoga Šestog sveopćeg sabora, idući prema prethodnima, dobro u Kristu okončaše svoj tijek.
18. Poglavlje: SEDMOG SVEOPĆEG SABORA KOJI SE PO DRUGI PUT OKUPIO U NIKEJI. 22 pravila
1. pravilo: Sveta pravila svetih apostola, šest sveopćih sabora, a s njima i mjesnih sabora, te još i svetih otaca, s ljubavlju prihvaćamo i držimo kao ona koja su nadahnuta jednim te istim Svetim Duhom. One koje su oni prokleli, proklinjemo; koje su oni svrgli, odbacujemo; koje su oni isključili, isključujemo; onima kojima su oni zabranili, zabranjujemo.
Tumačenje: U vrijeme cara Konstantina, unuka i bogomrskoga Lava Kopronima, i u vrijeme njegove majke Irene, koja bijaše iz Atene, održan je ovaj Sedmi sabor 367 bogonosnih otaca, po savjetu i molbi Tarazija, svetoga patrijarha Carigrada. Ovaj je Sabor bio protiv ikonoboraca, to jest protiv onih koji su oklevetali kršćane; njih su Oci prokleli, a Crkvi su darovali njezinu drevnu ljepotu: da ima oslikane ikone, te su dobro zapovjedili da se one s ljubavlju cjelivaju, a također i da se klanja liku časnoga Križa.
Cjelivali su i potvrdili pravila svetih i preslavnih apostola, pravila šest sveopćih sabora, a s njima i onih koji su se okupili po pojedinim mjestima. One koje su oni prokleli, proklinju i ovi. One koje su oni zbog nekoga grijeha osudili na svrgnuće, i ovi jednako osuđuju. One koje su oni isključili, isključuju. Onima kojima su oni izrekli zabranu, i ovi jednako izriču zabranu, ništa ne dodajući niti oduzimajući od onoga što su izložili i zapovjedili sveti apostoli i bogonosni Oci.
2. pravilo: Tko želi biti biskup, potrebno je da zna Psaltir i da razumije sve što čita, ne površno, nego i s ispitivanjem; također sveta pravila, Sveto evanđelje, apostolske knjige i cijelo Božansko pismo. Ako nije takav, neka se ne postavlja.
Tumačenje: Onaj koji želi biti uzveden na biskupski stupanj treba savršeno znati Psaltir i tumačiti ga, kako bi i klerike koji su pod njim znao tako poučiti. Neka ga metropolit dobro ispita može li revno i ispravno poštovati sveta pravila, Sveto evanđelje, knjige božanskih apostola i cijelo Božansko pismo, te može li njegov um istraživati i razumjeti ono što je napisano. Jer temelj i bogatstvo arhijerejstva jest, po velikom Dioniziju, istinsko poznavanje Božanskoga pisma. Ako ima takav razum, neka se postavi za biskupa. Ako ne poznaje niti razumije, neka ga se ne postavlja. Bog je rekao preko proroka: Ti si odbacio moj razum, i ja ću odbaciti tebe da mi ne budeš služitelj.
3. pravilo: Svaki izbor i postavljanje koje učini svjetovna vlast neka bude nevažeće.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da svi biskupi u oblasti, ako je to moguće, trebaju sudjelovati u prosudbi i izboru onoga koga treba postaviti za biskupa. Ako se svi ne mogu okupiti, neka ga postave trojica biskupa, a biskupi koji nisu došli neka se slože slanjem gramata. Ako netko bude izabran od svjetovne vlasti i preko nje primi neku Crkvu, to jest po njihovoj volji bude postavljen za biskupa, takvo postavljanje ne samo da je nevažeće, nego onoga koji je na takav način dobio arhijerejstvo izlaže svrgnuću i isključenju.
4. pravilo: Zapovijedamo da biskup ni ne pomišlja tražiti zlato, srebro ili nešto takvo od biskupa koji su pod njim, ili od klerika ili monaha. Ako se nađe neki biskup koji zbog traženja zlata ili nečega sličnoga, ili zbog ugađanja svojim strastima, ostavlja bez službe ili isključuje nekoga od biskupa, klerika ili monaha koji su pod njim, ili zatvara časnu crkvu da u njoj ne bude svete Božje službe, neka i sam bude podvrgnut istom stradanju. Vrhovni apostol Petar reče: Pasite stado Božje, ne pod prisilom i ne uzimajući ništa. Ne radi sramotnoga dobitka, nego od svega srca; ne kao da vladate nad pastvom, nego kao uzor stadu.
Tumačenje: Biskupima je svećanim pravilima dano da zabranjuju i isključuju zato da bi grijehe klerika koji su pod njima i ostalih ljudi ispravljali duhovno, ali i očinski. Ako neki biskupi, oslanjajući se na tu vlast, nekoga isključe ili mu izreknu zabranu, ili nekome zabrane službu, ili zatvore crkvu da u njoj ne bude službe, zbog svoje strastvene volje ili traženja zlata ili nečega takvoga, neka takav pravedno bude podvrgnut istom stradanju. Ako je biskup, neka primi isključenje od metropolita. Ako to čini metropolit, neka dobije isključenje od patrijarha. Neka se njegova bolest okrene na njegovu glavu, kao na prijestupnika Božje naredbe i apostolskih zapovijedi, te neka se nauči ne zabranjivati neprimjereno.
5. pravilo: Zapovijedamo da oni koji se hvale kako su zbog darivanja zlata pribrojani crkvama, i omalovažavaju one koji su zbog vrline izabrani i bez zlata pribrojani Crkvi, trebaju zauzeti posljednje mjesto u svome činu. Ako s time ne prestanu, neka dobiju zabranu. One koji su postavljeni pomoću novca treba odvojiti od zajednice, kao što je Petar učinio sa Šimunom vračarom.
Tumačenje: Potrebno je imati najčasniju riječ i vrlinu. Ako se nađu neki koji imaju oboje, takve bez dara u zlatu priliči učiniti klericima Crkve, i neka ih ne posramljuju oni koji su pribrojani Crkvi zbog nekoga dara; štoviše, neka budu pohvaljeni jer su zbog vrlinskoga života izabrani od Duha Svetoga. Ako se neki hvale takvim bezakonim darom i lukavim običajem, koji ih udaljuje od Boga i od svakoga svećenstva, te bestidnim ustima i nepokrivenim licem počnu posramljivati one koji su bez mita pribrojani crkvenom kleru, takvi neka dobiju posljednje mjesto u svome činu. Ako ih i nakon toga nastave ponižavati, neka se isprave kad prime zabranu. I ovako dodajemo o onima koji se uvode u kler: oni koji su za mito postavljeni za biskupe, prezbitere ili đakone neka budu svrgnuti, kao i biskupi koji su ih postavili.
6. pravilo: Budući da je nemoguće da se, prema drevnoj zapovijedi, sabor održava dvaput godišnje, neka bude jednom, po zapovijedi Šestoga sabora. Vlastelin koji to zabranjuje neka bude isključen, a nemarni biskup neka dobije zabranu. Ako metropolit u vrijeme sabora uzme za sebe nešto od biskupa, neka se od njega traži četverostruko.
Tumačenje: I ovaj Sabor utvrđuje da jednom godišnje bude sabor u svakoj oblasti. Ako se dogodi da vlastelin te zemlje zabranjuje biskupima da se okupe na sabor koji se održava radi kanonskih i evanđeoskih pitanja, takav se isključuje. Metropolit koji je nemaran u održavanju sabora, osim zbog neke nevolje i nužde, po pravilima treba dobiti zabranu. Također se zapovijeda da metropolit nema pravo uzeti išta od onoga što biskupi donesu sa sobom, bilo životinju, to jest konja, magarca ili što drugo. Ako bude otkriven da je nešto uzeo od njih, treba vratiti četverostruko.
7. pravilo: Neka se, uz uobičajene molitve, polažu moći svetih mučenika u crkve koje su bez njih bile posvećene. Tko vrši posvećenje bez moći, neka se svrgne kao prijestupnik crkvene predaje.
Tumačenje: Crkve koje su prije ovoga Sabora bile sagrađene bez uobičajene molitve koju vrši biskup i bez polaganja moći svetih mučenika, Sabor je zapovjedio da se u njih stave moći svetih i da biskup učini uobičajenu molitvu. Ako neki od biskupa poslije ovoga Sabora posvete crkvu bez svetih moći, ovim su Saborom osuđeni na svrgnuće kao prijestupnici crkvene predaje.
8. pravilo: Židova ne priliči primati u zajednicu, ni na molitvu, ni u crkvu, ako se ne pokaže da se istinski, iz svega srca, obraća našoj pravoj vjeri.
Ovo je pravilo razumljivo.
9. pravilo: Ako se ispostavi da neki biskup, prezbiter, đakon ili bilo tko iz svećeničkoga čina skriva heretičke knjige koje su oni napisali protiv svetih ikona, svećenici neka budu svrgnuti. Ako to čine svjetovnjaci ili monasi, neka budu isključeni.
Ovo je pravilo razumljivo.
10. pravilo: Ako klerik ostavi svoju zemlju i ode u drugu zemlju bez dopuštenja svoga biskupa i biskupa Carigrada, neka ne bude primljen ni u dom ni u crkvu. Tko to čini i u tome ostaje, neka bude svrgnut. Ako ono što smo rekli čini sa znanjem spomenutih osoba, neka ne prihvaća svjetovne poslove. Ako ih prihvati, neka ih napusti. Ako to ne učini, neka se svrgne.
Tumačenje: Tuđega klerika koji je došao u Carigrad bez dopuštenja svoga biskupa i patrijarha Carigrada ne priliči primati ni u kakav dom ni u crkvu. Ako ga netko primi bez znanja spomenutih, i on ondje prebiva ne želeći se vratiti u svoju zemlju, neka bude svrgnut. Ako netko sa znanjem spomenutih uđe u dom nekoga boljara ovoga Bogom čuvanoga grada, ne priliči mu da bude upravitelj, starješina ili klerik, nego da mu bude sluga koji poučava djecu. Ako se prihvati prije spomenutih poslova, neka ili prestane ili bude svrgnut.
11. pravilo: Metropolitu koji odbija postaviti ekonoma u metropoliji neka ga postavi patrijarh. Biskupu koji odbija neka ga postavi metropolit, prema zapovijedi Sabora u Kalcedonu. Tako neka bude i u samostanima.
Tumačenje: U svakoj crkvi priliči da postoji ekonom iz tamošnjega klera, koji će tamošnjom crkvenom imovinom, po zapovijedi biskupa, moći upravljati, kao što zapovijeda i 26. pravilo Sabora u Kalcedonu. Ako neki biskup ne želi postaviti ekonoma, želeći to sam činiti, tada neka patrijarh u metropoliji postavi ekonoma, a u biskupiji metropolit. Također i u samostanima koji nemaju ekonoma neka ih postave biskupi.
12. pravilo: Po zapovijedi svetih apostola, ono što biskup ili iguman proda od crkvene ili samostanske imovine neka nije važeće, a biskup ili iguman koji to čini neka se istjera.
Tumačenje: Crkvenu imovinu, ili posudu, ili zavjesu, ili nešto od drugih stvari, ili od životinja, ili od čega drugoga, ne dolikuje prodavati ili poklanjati biskupu ili igumanu. Nepokretnu imovinu, to jest sela, njive ili vinograde od kojih nema prihoda, nego Crkvi nanose štetu, ni to ne treba prodavati vlastelinima toga mjesta, nego klericima ili onima koji obrađuju zemlju, to jest seljanima koji oru zemlju. Tko prestupa zapovijed, ako je biskup, neka se izgna iz biskupije, a ako je iguman, neka se izgna iz samostana, jer lako rasipa ono što nije skupio.
13. pravilo: Oni koji su biskupije ili samostane učinili običnim domovima, ako ih ne vrate biskupima ili igumanima, i ako ne vrate stvari koje su njihove u biskupijama ili samostanima, to neka nije važeće; svećenici koji su to činili neka se svrgne, a svjetovni ljudi ili monasi neka budu isključeni.
Tumačenje: Ako ne priliči prodavati ili poklanjati crkveno imanje, koliko više ne dolikuje same crkve i samostane otimati i činiti ih svjetovnim prebivalištima. Ako oni koji ih drže požele vratiti ih i urediti po drevnoj namjeni, dobro čine. Ako pak neće, oni koji su u svećeničkom činu neka budu svrgnuti, jer dom Božji pretvaraju u dom trgovine.
14. pravilo: Oni koji nisu postavljeni od biskupa neka ne čitaju niti pjevaju s ambona. Ovo neka se odnosi i na monahe. Iguman koji ima postavljenje od biskupa neka samo u svome samostanu postavlja čitače. Čitače postavlja i seoski biskup.
Tumačenje: Ako netko ima i monaški postrig, ali od biskupa nije primio postavljenje, neka na okupljanju s ambona ne čita svete Božje knjige. Neka to ne čine ni monasi. Igumanima, ako su prezbiteri i ako su postavljenjem od biskupa primili starješinstvo u samostanima, dano je ovlaštenje da samo u svojim samostanima postavljaju čitače. I seoski biskupi neka postavljaju čitače, kako propisuje 10. pravilo Sabora u Antiohiji. Oni postavljaju i podđakone i zaklinjače, iako im Bazilije Veliki ne dopušta da bez njegove suglasnosti ikoga primaju u crkvenu službu, budući da se oni, zbog nemara i lijenosti, nisu potrudili oko izbora takvih.
15. pravilo: U Carigradu neka se klerik ne postavlja u dvije crkve. To je dopušteno izvan grada zbog manjka klerika.
Tumačenje: Sluga ne može služiti dvojici gospodara, jer će ili jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, po riječi Gospodnjoj, ili će jednome služiti, a za drugoga ne mariti. Zato ovaj Sabor odbacuje ono što se u crkvenim stvarima čini zbog suvišnoga dobitka kao strano Bogu, i ne dopušta da u Carigradu, gdje ima mnoštvo svećenika, jedan klerik bude pribrojan dvjema crkvama, nego da prebiva u jednoj crkvi. Ako mu za životne potrebe nije dovoljno ono što mu daje crkva, tada zapovijedamo da se bavi nekim drugim zanatom i od njega zarađuje za tjelesne potrebe. Tako je činio i apostol Pavao, kao što sam kaže: Potrebama mojim i onih sa mnom poslužile su ove ruke.
16. pravilo: Biskupi, prezbiteri ili đakoni koji se ukrašavaju svijetlim rizama ili se pomazuju mirom, to jest ugodnim mirisima, neka se isprave prestavši s time. Ako ostanu u tome, neka prime zabranu.
Ovo je razumljivo.
17. pravilo: Svjetovnjak ili monah koji želi podići samostan, ako ima sve što mu je potrebno da ga dovrši, neka započne djelo i dovrši ga do kraja. Ako nema dovoljno da ga završi, neka mu biskup te oblasti zabrani graditi.
Ovo je razumljivo.
18. pravilo: Ne priliči da žene obitavaju u biskupijama ili u samostanima. Ako netko to čini, neka dobije zabranu, a ako ostane u tome, neka se svrgne. A ako negdje dođe biskup ili iguman, nijedna žena ne treba služiti niti se pojavljivati, nego neka se skloni dok oni ne odu.
Tumačenje: Po riječima božanskoga apostola, nama priliči da ne budemo na spoticanje ni onima koji su vani. Stoga žene ne trebaju živjeti u biskupijama ili u muškim samostanima. Ako se neki biskup ili iguman drzne imati ropkinju ili slobodnu ženu u biskupiji, ili iguman u samostanu radi nekih poslova, Oci zapovijedaju da se takvome zaprijeti. Ako ih nakon upozorenja ne udalji, nego ih ostavi da i dalje žive u biskupiji ili u samostanu, zapovijedaju da se svrgne. Ako u selo koje je pod biskupijom ili pripada samostanu dođe biskup ili iguman, a ondje se zateknu žene, one neka ne poslužuju dok ondje borave biskup ili iguman, nego neka se sakriju na drugo posebno mjesto dok oni odatle ne odu, kako ne bi bilo nikakva sumnjičenja.
19. pravilo: Oni koji radi zlata primaju onoga koji pristupa u svećenički čin ili monaški život — takav biskup, iguman ili bilo tko iz svećeničkoga čina neka ili prestane s time ili bude svrgnut. Ako to čini igumanija, neka se istjera iz samostana i preda u drugi samostan na poslušnost. Isto neka bude i s igumanom ako nije prezbiter. Imovina koju su pridošlice donijele neka ostane samostanu ako i one same ostanu, ili čak ako i odu, ali ne igumanovom krivicom.
Tumačenje: Oni koji traže zlato od onih koji ulaze u svećenički čin ili u monaški život, ako su biskupi, igumani ili bilo kojega svećeničkog čina, neka ili prestanu to činiti, a ako neće, neka budu svrgnuti. Ako igumanija to čini i traži zlato od onih koje dolaze da bi se postrigle, neka se istjera iz samostana i neka bude predana u drugi samostan na poslušnost. Tako neka se i iguman istjera, ako nije prezbiter, i neka u drugom samostanu podnosi poslušnost. Ako jest prezbiter, dovoljna mu je osuda svrgnuće. Ako neki svojom voljom za sebe ili za svoju djecu donesu imovinu ili nešto drugo u samostan i to posvete Bogu, to treba ostati u samostanu, suglasno njihovu obećanju, bez obzira ostaju li ondje oni koji su to prinijeli da trpe ili izlaze iz samostana, osim ako odu zbog igumanove krivice.
20. pravilo: Neka ne bude dvojnih samostana, i neka monasi ne žive zajedno s monahinjama, i neka ne razgovaraju nasamo. Ako neki muškarac nešto donese nekoj monahinji, neka stojeći izvan preda. Ako netko želi vidjeti rođakinju, neka je vidi u prisutnosti igumanije.
Tumačenje: Oci su postavili svaku zaštitu da se nikakav grijeh ne prilijepi uz monaški život, te su zapovjedili monasima i monahinjama da ne žive u istom samostanu, niti da zajedno jedu, niti da razgovaraju nasamo. Ako bi netko htio vidjeti svoju rođakinju monahinju, s njom treba razgovarati u prisutnosti igumanije. Ako monah iz muškoga samostana donese monahinjama nešto nužno potrebno, neka to preda igumaniji izvan samostana.
21. pravilo: Monahu ili monahinji ne priliči ostavljati svoj samostan i biti primljen u drugi. Ako negdje idu u samostan, neka ih ugoste, ali neka ne budu primljeni bez dopuštenja svoga igumana.
Tumačenje: Ovo pravilo dopušta da se primi i ugosti monahinja koja je došla u drugi samostan, da u nuždi ne bi otišla prespavati kod svjetovnih ljudi, ali ne dopušta da je se prihvati i pribroji sestrama bez dopuštenja njezine igumanije.
22. pravilo: Svjetovnim ljudima nije zazorno jesti zajedno sa ženama, ali monahu ne priliči da sam jede s njima, osim katkada s bogobojaznim i pobožnim muškarcima i ženama. Monah ili svećenik na putu, ako nema što mu je potrebno, neka obitava u gostionici.
Tumačenje: Sa zahvaljivanjem i sa strahom Božjim, a ne radi bludnih ili sotonskih pjesama, svjetovni muževi sa ženama mogu bez grijeha jesti. Onima koji šutljivo provode život osamljeno, koji su se zavjetovali Bogu na osamljenost i tihovanje, nikako ne priliči da sami jedu sa ženama. Ako negdje žele jesti s bogobojaznim muškarcima i ženama, ne zabranjuje im se, kako bi i to blagovanje bilo na duhovno ispravljanje.
Ako je monah ili svećenik na putu, a ne nosi što mu je potrebno, zbog nastale potrebe dopušteno mu je boraviti u gostionici ili u domu.
Završena su, u Gospodinu, pravila i ovoga svetog Sedmog sveopćeg sabora.
19. Poglavlje: PRAVILA PRVODRUGOG SABORA KOJI JE BIO U CARIGRADU U CRKVI SVETIH APOSTOLA. 17 pravila
Ovaj Sabor, nazvan Sveti veliki i Prvi i Drugi sabor, okupio se u Carigradu, u svečasnom hramu svetih i preslavnih Apostola.
Kazivanje:
Ovdje ćemo doći u nedoumicu: kako se ovaj jedan sabor naziva Prvi i Drugi? To je zato što se ovaj Sabor najprije okupio u spomenutom hramu i došlo je do rasprave pravovjernih s inovjercima. Pravovjerni, smatrajući da su pobijedili u raspravi, htjedoše zapisati što se govorilo na Saboru, ali inovjerci ne dopustiše da se to učini. Toliko se usprotiviše, ne dopuštajući da se zapisuje, da se čak i za mačevima posegnulo, te započeše borbu među sobom. Tako se Sabor razišao ne ostavivši zapis o onome što je na njemu izrečeno. I potom, pošto prođe neko vrijeme, drugi se sabor okupio u toj crkvi, i opet se o istoj temi povela besjeda. Ovaj put bilo je zapisano o čemu su govorili. Zbog toga i rekoše za ovaj Sabor, koji je uistinu jedan, da se naziva Prvo-drugi, jer su se Sveti Oci posebno dva puta okupili na sabor. Na drugom saboru zapisano je ono što je govoreno, i tada donesena pravila ovdje su izložena.
1. pravilo: Bez zapovijedi biskupa nikome ne priliči podizati samostan, nego treba obavijestiti biskupa i neka se pročitaju molitve. Sagrađeni samostan i sve što mu pripada, iznutra i izvana, neka se popiše na papiru i neka bude pod vlašću biskupa. Bez volje biskupa nije dopušteno ni da onaj koji ga je podigao upravlja njime, niti da postavlja igumana.
Ovo je pravilo jasno.
2. pravilo: Ako se nađe netko da nekoga postriže u monaha bez prisutnosti igumana koji ga treba primiti na poslušnost, onaj koji je izvršio postrig neka bude svrgnut. Postriženoga neka biskup preda na poslušnost u samostan.
3. pravilo: Ako neki iguman ne traži monahe koji su pobjegli iz samostana, ne vraća ih niti ih duhovno liječi, neka bude isključen.
4. pravilo: Ako neki monah pobjegne iz svoga samostana, ili ode u drugi samostan, ili prebiva u svjetovnim naseljima, neka bude isključen i on i oni koji su ga primili, dok se ne vrati u svoj samostan. Ako je poslan od biskupa ili negdje postavljen, bez krivice je.
5. pravilo: Neka se nitko ne udostojava monaškoga obraza tko nije provjeren tijekom tri godine iskušeništva i pokazao se dostojnim, osim ako se vrijeme ne skrati zbog teške bolesti. Pobožnomu čovjeku koji je i u svijetu živio kao monah bit će dovoljno i šest mjeseci iskušeništva. Ako netko bude postrižen prije ovoga vremena, neka iguman ostane bez igumanstva, a postriženik neka bude predan na poslušnost u određeni samostan.
6. pravilo: Ako netko tko hoće primiti postrig ranije ne rasporedi niti oporučno ostavi svoju imovinu, nakon postriga samostan gospodari svom njegovom imovinom. Ako nešto prisvoji sebi i ne namijeni samostanu, neka biskup ili iguman to javno proda i razdijeli siromasima, a onaj koji je utajio neka primi zabranu. Neka ovo pravilo vrijedi i za monahinje.
7. pravilo: Nijednom biskupu ne priliči podizati samostan samo za sebe, na štetu i trošak svoje biskupije. Ako se netko drzne tako postupiti, neka primi zabranu, a sagrađeni samostan, kao obično i javno prebivalište, neka bude pod vlašću biskupije.
8. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon uškopi nekoga, svojom rukom ili zapovijedi, neka bude svrgnut; a ako svjetovni čovjek to učini, neka bude isključen, osim ako zbog neke bolesti ne bude prisiljen izvršiti rezanje. Tada nije kriv, jer je to liječenje, a ne zlodjelo.
9. pravilo: Ako svećenici tuku vjerne kad zgriješe, ili nevjerne kada ih vrijeđaju, svojom rukom ili zapovjede nekome, neka budu svrgnuti. Priliči prijestupnike odgajati poukama i savjetima i crkvenim zabranama, a ne ranama i udarcima. Ako ne poslušaju, neka ih urazumi vlastelinska ruka.
10. pravilo: Oni koji sveti kalež za službu, ili diskos, ili pokrivač, ili žličicu, ili takozvani aer, tj. zrak, ili jednostavnije rečeno bilo što od posvećenih posuda ili pokrivala sebi prisvoje ili okrenu na nesvetu uporabu, neka budu svrgnuti. Jedno je oskvrnuti, a drugo je svetinju ukrasti. Ako crkvene posude koje su izvan oltara, ili zavjese ili pokrivače koji su u crkvi, uzimaju sebi za nesvetu uporabu ili ih drugima daju, neka budu isključeni. Oni koji ih potpuno prisvajaju neka budu osuđeni kao svetokradice.
11. pravilo: Ako se neki prezbiter ili đakon prihvaća svjetovne vlasti ili nešto tako uređuje, ili u domovima velikaša bude tutor, ili starješina, ili upravlja nad nečim, neka bude isključen iz klera. Ne može služiti Bogu i mamonu.
12. pravilo: Nijedan prezbiter neka ne služi u crkvici koja je unutar kuće i neka ne krsti djecu bez dopuštenja biskupa. Neka biskup svrgne iz klera one koji služe u crkvicama unutar kuće. Oni koji se drznu činiti protiv ovoga pravila neka budu svrgnuti, a oni koji s njima zajedničare neka budu isključeni.
13. pravilo: Ako neki prezbiter ili đakon, po svojoj procjeni, nađe da je njegov biskup zgriješio, te prije suđenja i uvjeravanja svih biskupa sabora prekine općenje s njim i ne spominje njegovo ime na službi, neka bude svrgnut i lišen svake svećeničke časti. Oni koji ga slijede, ako su svećenici, neka otpadnu od svoje časti; monasi i svjetovni ljudi neka budu isključeni dok se ne obrate.
14. pravilo: Ako se neki biskup drzne isto to učiniti prema svojemu metropolitu, neka bude svrgnut. Svatko treba poznavati svoje granice.
15. pravilo: Također, ako se neki biskup ili metropolit tako drzne protiv svojega patrijarha, neka bude lišen svakoga svećenstva. Ako neki odstupe od nekoga biskupa ne zbog grijeha, nego zbog njegove hereze koja je razotkrivena od Sabora ili od Svetih Otaca, takvi su dostojni primanja i časti kao pravovjerni.
16. pravilo: Neka se nitko ni na koji način ne postavlja na biskupiju čiji je biskup još živ. Potrebno je ispitati krivicu onoga kojega hoće prognati, i nakon njegova svrgnuća neka postave drugoga. Ako neki biskup ne brine o svojemu stadu, a nije bolestan, niti je carevom ili patrijarhovom zapovijedi zadržan izvan svoje Crkve dulje od šest mjeseci, neka bude lišen biskupskoga dostojanstva i časti.
17. pravilo: Kada svjetovni čovjek treba biti postavljen za biskupa, neka se ne uzvodi brzo na biskupsko prijestolje. Također i monah neka se ne uzvodi brzo na toliku visinu, nego neka u svakom činu svećeničkih stupnjeva ispuni zakonom određeno vrijeme, tj. u podđakonstvu, đakonstvu i prezbiterstvu. Ako su pojedini i bili brzo uzvedeni na takvu visinu i dobro završili, ipak nije crkveni zakon ono što se rijetko događa.
Pravila i ovoga Sabora, koji bijaše u crkvi Svetih Apostola, završiše se u Gospodinu.
20. Poglavlje: TRI PRAVILA SABORA U CARIGRADU. U ČUVENOJ CRKVI BOŽIJE MUDROSTI TJ. SVETOJ SOFIJI, KOJI I SEDMI SABOR POTVRDI
1. pravilo: Koji su bili svezani, ili raščinjeni, ili prokleti od rimskoga pape, takvi neka budu i kod patrijarha Carigrada. Isto tako, koji je od patrijarha Carigrada svezan, ili raščinjen, ili proklet, neka u tome bude i kod rimskoga pape.
2. pravilo: Ako neki biskup, ili prezbiter, ili đakon zaželi spustiti se u monaški čin i stati na mjesto pokajanja, tj. primiti postrig, biskup od tada neka više nema arhijerejsko dostojanstvo. Monaški zavjeti podrazumijevaju pokornost i učeništvo, a ne učiteljstvo i predsjedanje, i ne obećavaju da će napasati, nego da će biti napasani. Zbog toga, kao što je ranije rečeno, zapovijedamo arhijerejskom činu i onima koji su pastiri da sebe ne spuštaju u red onih koji pasu i onih koji se kaju. Ako se netko drzne tako postupiti nakon proglašenja i obznane sada izrečenoga suda, onaj koji sam sebe liši arhijerejskoga dostojanstva neka se više ne vraća na prijašnji stupanj kojega se samim djelima odrekao.
3. pravilo: Ako neki svjetovni čovjek biskupa zatvori u tamnicu, ili ga tuče, bez krivnje ili izmislivši neku krivnju, neka bude proklet.
I ovoga Sabora, koji je bio u Svetoj Sofiji, tri pravila, Trojicom ustrojena, pridodana su prethodnima.
21. Poglavlje: OD SVETOGA VASILIJA VELIKOGA, IZ POSLANICE AMFILOHIJU, BISKUPU IKONIJSKOMU, I DIODORU, TE IZ NJEGOVIH POSLANICA NEKIM DRUGIMA.. 91 pravilo
1. pravilo: Krivovjernik je onaj koji je stranac po vjeri, a onaj koji je stran po nekom nerazjašnjenom kanonskom pitanju taj je raskolnik. Nepokorni koji okupljaju ove ili one jesu podcrkvenici. Oni su sami sebe isključili iz Katoličke Crkve i, ustrojivši drugu, zasebno se okupljaju. Krštenje koje dolazi od krivovjernika neprihvatljivo je, a ono od raskolnika i podcrkvenika prihvaća se.
Tumačenje: Heretici po imenu pepuzini, koji svojega vođu Montâna nazivaju Utješiteljem, pa se tako i u njegovo ime krštavaju, nekršteni su. Krštenje novacijana, odnosno čistih, vodopredstojatelja i uzdržnika, iako je neprihvatljivo budući da ih je ostavio Duh Sveti, neka bude prihvatljivo radi promišljanja o njima.
Još jedno tumačenje: Oni koji nisu u zajedništvu sa Katoličkom Crkvom dijele se na tri skupine: na krivovjernike, na raskolnike i na podcrkvenike. Heretici su oni koji su se potpuno odvojili od Božje vjere, a to su: pepuzini, manihejci, valentinijani, marcioniti i mnogi drugi. Pepuzini, dakle, Montâna nazivaju Utješiteljem, a Priskilu i Maksimilu, dvije žene sjedinjene s njim bludom, imaju za proročice. Brakove bez promišljanja razrješuju, Pashu izopačuju, Tri osobe istobitnog Božanstva sjedinjuju u jedno lice i još štošta slično bezbožno mudruju.
Manihejci uvode dva počela, jedno drugome suprotstavljena i jednako snažna, te tvrde da je jedno počelo stvorilo svjetlost, a drugo tamu. Sunce i mjesec proglašavaju bogovima, a đavla nazivaju vladarom materijalnoga svijeta. Bračnu ustanovu nazivaju đavolskom i govore uvrede onima kojima je potrebna milostinja. O Gospodinu našem Isusu Kristu govore da nije primio ništa čovječje kada se utjelovio, odnosno da nije primio naše tijelo od Svete Djevice. Kleveću Križ, smrt i Uskrsnuće govoreći da se nisu uistinu dogodili, i zapovijedaju mnoštvo drugih bezbožnosti.
Valentinijani niječu uskrsnuće tijela, odbacuju Stari Zavjet, poštuju proroke i proroštva tumače prema svojoj vjeri, stvarajući tako nekakvo bajoslovlje. Za Krista tvrde da je s nebesa skinuo tijelo i kao kroz cijev prošao kroz Svetu Djevicu, i još mnoge druge hule praznoslove.
Marcioniti su masalijani, koji se nazivaju i molitvenici, i oni imaju mnogoglavu i mnogoimenu herezu.
Svi ovi, kada se obraćaju od svoje hereze i pristupaju neporočnoj vjeri, trebaju biti kršteni, budući da odbacujemo njihovo krštenje.
Raskolnici su oni koji su sebe odvojili od Crkve, kao što su novacijani i takozvani čisti, vodopredstojatelji i uzdržnici. Oni, ako se obrate Katoličkoj Crkvi i prokunu svoju herezu, bivaju primljeni kao kršteni i samo se pomazuju svetim mirom.
Podcrkvenici su oni biskupi ili prezbiteri koji su osuđeni zbog nekih grijeha i koji su izgubili svoju službu, ali se nisu pokorili pravilima, nego su sami sebe vladarski posvetili. Sebe nazivaju biskupima, služe, sagradiše drugu crkvu i neke uvjeriše da njima budu poslušni te da ostave Katoličku Crkvu. Takvi, ako se promijene i dostojno se pokajanjem ukrase za obraćenje, ponovno se pridružuju kao isto tijelo Katoličkoj Crkvi.
2. pravilo: Onaj tko namjerno uništava plod u utrobi, ako se dogodi da ga usmrti, ubojica je.
Tumačenje: Ako trudna žena prima smrtonosno bilje da bi usmrtila dijete koje je u njezinoj utrobi, ubojica je. I ne ispitujemo je li se mladunče već oblikovalo ili se nije oblikovalo, budući da često zajedno s djetetom umiru i žene, pa svojom zlom namjerom čine dva ubojstva: prvo je ubojstvo žene koja treba roditi, to jest same sebe, a drugo je ubojstvo djeteta.
Takve žene neka prime zabranu od deset godina. Dvije godine neka plaču, tri neka budu s onima koji slušaju, četiri godine neka pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima; i tako poslije desete godine neka se pričeste Božanskim Tajnama.
3. pravilo: Đakonu koji je učinio blud i prešao među svjetovne ljude ne treba braniti Pričest.
Tumačenje: Đakonu koji je učinio blud dovoljna je osuda što se svrgne iz đakonstva, jer nema nade da ponovno primi mjesto s kojega je pao. Stoga mu ne treba nalagati i drugu kaznu, i neka mu se ne brani Božansko zajedničarenje.
4. pravilo: Dvobračni neka se isključuju na jednu ili dvije godine. Trobračni na tri i četiri godine, a po sadašnjem običaju na pet.
Tumačenje: Ne od pravila, nego od običaja, Bazilije Veliki primio je da se trobračni isključuje na pet godina. Kako je i sam to primio, još zapovijeda da se takvi ne izgone iz Crkve potpuno i da ih se ne pridružuje onima koji plaču, nego da ih se dvije ili tri godine udostoji slušanja Božanstvenoga Pisma. Potom se zapovijeda da stoje s vjernima i da samo u molitvi sudjeluju s njima, a dobro zajedništvo da ne primaju. Tako, pokazavši neke plodove pokajanja, treba ih postaviti na mjesto onih koji se pričešćuju Tijelom i Krvlju Gospodina.
5. pravilo: Krivovjernika koji se kaje treba primiti s ispitivanjem.
Tumačenje: Krivovjernika koji je došao do kraja života i kaje se ne treba prihvaćati bez rasuđivanja i bez ispitivanja. Treba ispitati iskrenost njegova pokajanja i ima li plodova koji svjedoče o brizi za spasenje. Koji su to plodovi? Ako razotkriva svoju herezu, svoje grijehe ispovijeda u suzama i skrušena srca, čini milostinju i pokazuje druga takva spasonosna djela, neka bude primljen.
6. pravilo: Monahinja, ako uđe u zajednicu s muškarcem, neka se ta zajednica raskine.
Tumačenje: Ona koja je obećala djevičanstvo, ispovijedajući da se odriče braka, i koja je život u svetinji zavoljela više od svjetovnoga i njemu ga pretpostavila, ako odbaci svoje obećanje i sebe preda bludnim slastima te kaže da se zakonitim brakom sjedinila s mužem, to se ne naziva brakom, nego preljubom; štoviše, preljubništvom prema 18. pravilu ovoga Bazilija Velikog. Stoga je na svaki način potrebno prekinuti njihovu zajednicu.
7. pravilo: Onaj koji čini blud s muškim spolom, ili sa stokom, ili s nekom drugom životinjom, i čini preljub, takav neka primi zabranu od petnaest godina. Razbojnici, vračari i idolopoklonici, po drevnom običaju, neka prime zabranu od dvadeset godina.
Ovo pravilo je razumljivo.
8. pravilo: Tko podigne sjekiru na ženu, dobrovoljni je ubojica. Nedobrovoljni je ubojica ako baci kamen na psa, a njime pogodi čovjeka; i onaj koji radi pouke nekoga istuče bičem ili prutom jest nedobrovoljni ubojica. A onaj koji se razgnjevi pa nekoga udari drvetom ili rukom u opasno mjesto i ubije ga, blizu je dobrovoljnoga ubojice. Tko uzme mač ili nož i udari nekoga, takav je potpuno dobrovoljni ubojica, i razbojnik, i neprijatelj. I oni koji zbog neke stvari daju otrov i usmrte, dobrovoljne su ubojice; i oni koji ženama daju ili uzimaju djetoubojstveno bilje, dobrovoljne su ubojice.
Tumačenje: Ubojstva su neka dobrovoljna, druga nedobrovoljna. Ostala su blizu dobrovoljnih.
Ako netko baci sjekiru na nekoga i ubije ga, i ako netko uzme mač ili nož i ubije nekoga, i razbojnici, i neprijatelji — jedni ubijaju radi bogatstva, drugi otvoreno žele ubiti one koji im se protive — nazivaju se dobrovoljnim ubojicama, budući da dobrovoljno ubijaju. Također, oni koji daju djetoubojstveno bilje da bi ubili dijete u utrobi, i onaj koji daje i ona koja uzima, dobrovoljno ubijaju. I oni koji namjerno, želeći ubiti nekoga čovjeka, priprave otrov i daju mu da pije nešto od čega se um pomračuje, ako taj umre od toga otrova, i to se smatra namjernim ubojstvom.
Ako netko baci kamen ili drvo na psa da bi se obranio, pa promašivši psa njime udari čovjeka i ovaj od toga umre, to je nedobrovoljno ubojstvo. Ili ako baci drvo kako bi pogodio neki plod na stablu, kao jabuku ili krušku, ili nešto drugo takvo, pa promašivši stablo udari čovjeka i ovaj od toga umre, i to je nedobrovoljno ubojstvo. Ili ako hoće kazniti nekoga zbog učinjene pogreške, pa ga tuče remenom ili prutom i ovaj od toga umre, i on se ubraja među nedobrovoljne ubojice.
Ako se netko posvađa i u gnjevu drvetom ili rukom nekome surovo nanese ranu na osjetljivom mjestu i ubije ga, to je blisko dobrovoljnom ubojstvu. Jer, iako nije htio ubiti onoga s kim se posvađao, htio mu je nanijeti zlo, pa se to ipak dogodilo. I onaj koji je bio obuzet strašću jarosti te je zbog toga nemilosrdno nanio ranu čovjeku teškim drvetom i ubio ga, nije to sasvim nedobrovoljno ubojstvo, nego je blizu dobrovoljnoga.
9. pravilo: Po riječi Gospodnjoj jednako se osuđuju i muškarac i žena ako se razdvajaju, osim zbog preljuba. Običaj, pak, preljubnika i bludnika ne rastavlja od žene. Ako se neka žena vjenča za onoga kojega je žena ostavila, time nije preljubnica. Krivica je na onoj koja je bez prave krivice ostavila muža, i preljubnica je ako pođe za drugoga. Ostavljen muž je opravdan. Ako muž ostavi ženu i uzme drugu, i sam je preljubnik, i nju čini da tvori preljub, pa je žena koja s njim živi preljubnica.
Tumačenje: Iako Gospodin jednako osuđuje muža koji se razveo od svoje žene, osim zbog razloga preljuba, i ženu koja je odstupila od svojega muža bez odgovarajuće krivice, crkveni običaj zapovijeda da bude drugačije. On ne dopušta da se žena razdvoji od svojega muža, iako je on činio blud ili preljub; ali ženu, ako se ona oskvrnula s drugim čovjekom, zapovijeda mužu otpustiti i više je ne držati.
Prema tome, ako žena ostavi svojega muža optužujući ga zbog toga što živi u bludu, i on uzme drugu ženu, krivica je na ženi koja ostavlja svojega muža, kojega je bila dužna zadržati čak i ako čini preljub. Muž koji je uzeo drugu ženu opravdan je. Ona koja uđe u brak s njim neće se nazvati preljubnicom ako je on ostavljen od prve žene. Ako ona koja ga je ostavila ode za drugoga muža, preljubnica je bez ikakva izgovora.
Ako muž, nasuprot ovome, ostavi ženu bez dokazanoga preljuba pa uzme drugu, i sam je osuđen kao preljubnik, budući da ženu koju je otpustio čini preljubnicom ako pođe za drugoga muža; a ona koja živi s njime preljubnica je, pošto je uzela tuđega muža.
Takav suživot pravila zabraniše, budući da je tada vlast zakonom bila dana muževima i ženama da se rastaju, prema slovu zakona, i bez odgovarajuće krivice. Danas ni muž ni žena ne mogu prekinuti brak osim ako za to ne postoji odgovarajuća krivica, a o tome jasno naređuje Justinijanova Nova zapovijed.
10. pravilo: Ne prisiljavaj onoga koji se zakleo da neće biti postavljen.
Tumačenje: Onoga koji je izabran za biskupstvo, a još nije postavljen, i koji je zbog nekog iskušenja dao zakletvu da neće prihvatiti postavljanje, ne prisiljavaj na postavljanje. Još je potrebno razmotriti i vrstu zakletve, i riječi, i razlog zbog kojega se zakleo, te potanko ispitati izrečeno. I ako bude kakva olakšica u riječima zakletve, oprostiti mu umišljenu zakletvu i dopustiti da bude postavljen za biskupa. Ako niotkuda nema nijedne olakšice, nego se svakako pokazuje kao zakletva, ako bude pušten bez postavljanja, takvoga treba potpuno ostaviti.
11. pravilo: Tko je nedobrovoljno ubio, deset godina neka se kaje.
Ovo pravilo je razumljivo.
12. pravilo: Dvobračni se ne prima u kler.
Tumačenje: I druga mnoga pravila dvobračnom zabranjuju svećenstvo, jer ne dolikuje da on bude ni biskup, ni prezbiter, ni đakon.
13. pravilo: Ako vojnik u ratu za pravovjerje učini ubojstvo, tri godine neka bude izvan općenja.
Tumačenje: Ubojstva učinjena u ratu Sveti Oci nisu smatrali ubojstvima, kako to govori i Atanazije Veliki monahu Amunu u poslanici: „Velike su časti dostojni oni koji su hrabro vojevali, i dolikuje im podizati spomenike propovijedajući njihovu hrabrost. Jer protivnike ubijahu i djelo zakonito i hvale dostojno činjahu.”
I ovaj veliki čovjek, ne odbacujući njihova mišljenja, budući da su zbog pobožnosti i čistoće junaci u ratu ubijali, ipak savjetuje govoreći: „Dobro je da takav tri godine samo Pričest ne prima, jer ima nečiste ruke.”
14. pravilo: Onoga koji lihvari, ako se ne ispravi, ne primati u svećenstvo.
Tumačenje: Njegovo ispravljanje jest ovo: neka razda sirotinji nepravedno bogatstvo stečeno lihvom i neka obeća da ponovno neće upasti u takvu bolest srebroljublja.
15. pravilo: Božanstveno Pismo zajedno spominje ptice nebeske i ribe morske, jer je i jednima i drugima postanak iz mora. Ovdje se ubrajaju i druga stvorenja koja prolaze morskim putevima: veliki kitovi i ona s kožom kao glina, a od njih nijedno nisu ribe.
16. pravilo: Zapisano je: Naaman Sirijac velik je od gospodara, a ne od Boga, ni od Gospoda svojega, to jest velik je i častan od svojega cara.
Kazivanje: Za ove dvije glave, odnosno pravila, nema tumačenja, jer su ona više kazivanja o nejasnim riječima u Pismu.
Iz pitanja svetoga Amfilohija Baziliju Velikom o onome što mu je nerazumljivo, i odgovori Bazilija Velikog.
17. pravilo: Prezbiter Vianor zakleo se, pa se pokajao zbog brzopletosti svoje zakletve.
Tumačenje: Taj prezbiter Vianor, optužen od nekoga i ne mogavši podnijeti njegovo pritiskanje, u smutnji se zakleo da od tada neće služiti, a potom se pokajao i poželio ponovno služiti. O tome je bio upitan Bazilije Veliki: treba li ga primiti? On zapovijedi da ga, ako se kaje zbog brzopletosti zakletve, treba primiti, ali da ipak ne služi u katedralnim crkvama, kako ne bi bio povod za sablazan mnogima, nego da odvojeno vrši prezbitersku službu.
18. pravilo: Pokajanje djevica ili monahinja koje su zgriješile poslije obećanja Sveti Oci prihvaćali su nakon jedne godine. Ali, kako je Crkva sada snažnija, djevicu koja je zgriješila nakon obećanja nazivamo preljubnicom, i onoga koji je s njom zgriješio nazivamo preljubnikom. Obećanje na djevičanstvo neka se daje sa sedamnaest godina, i ako ispitivana ostane pri molbi.
Tumačenje: Budući da se preljubnicom naziva ona koja je, posvetivši sebe Gospodinu, odrekavši se braka i zavoljevši život u čistoći, prestupila svoja obećanja i obeščastila sjedinjenje sa Ženikom Kristom, predavši sebe bludnim slastima, takva neće biti primljena u Crkvu ako ne prestane s grijehom i ne prekine bezakoniti suživot. Kada ga raskine i pokaje se, treba ispuniti vrijeme za grijeh preljuba, to jest petnaest godina bez pričešća Svetim Tajnama. Od tih petnaest godina četiri neka provodi s onima koji plaču, pet s onima koji slušaju Božanstveno Pismo, četiri s onima koji pripadaju, i dvije godine neka stoji s vjernima te s njima ima samo zajednicu u molitvi. Nakon petnaest godina pokajanja dobit će dovršenje zabrane i neka bude udostojena pričešća.
Ovo pravilo također zapovijeda da se molba za primanje u djevičanski čin prihvaća kada ona bude imala više od 16 ili 17 godina. Jer tada ima vlast nad svojim mislima i, budući da je umom odrasla, neizbježno će ponijeti kaznu ako prekrši zavjete.
No 40. pravilo Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, prihvaća i onoga koji s deset godina želi primiti monaški jaram, jer je Crkva Božja snažnija, i zajednica vjerujućih je blagodaću Božjom čvrsta i nepokolebljiva u čuvanju zapovijedi.
19. pravilo: Tko se odriče svijeta neka bude upitan može li podnositi da je bez žene, i neka javno svjedoči, da bi, ako prekrši, primio zabranu.
Tumačenje: Muškarce koji se odriču braka i žele djevičanstvovati treba biskup te oblasti upitati ljube li zaista takav život. Njihovo svjedočanstvo treba javno primiti da, ako prijeđu od njega prema slasnomu i tjelesnomu životu, prime zabranu za bludnike.
20. pravilo: Djevica koja je u herezi, a potom se pokaje i želi se udati, nije kriva, jer ono što zakon govori, govori onima koji su u zakonu.
Tumačenje: Ako vjerujuće žene obećaju da će djevičanstvovati, a poslije se odreknu svojega zavjeta, podliježu zabrani za preljubnice. One koje su u herezi obećale da će djevičanstvovati, a poslije uzele muževe i pristupile Crkvi, ne osuđuju se, nego su krštenjem nevine, jer one još nisu ni jaram Kristov ponijele niti poznaju Njegov zakon.
21. pravilo: Muža koji je učinio blud neka primi njegova žena. Ženu koju je oskvrnuo drugi čovjek muž neka otpusti. Bludnik je, a ne preljubnik, onaj koji, imajući ženu, padne sa slobodnom ženom.
Tumačenje: Ako muž živi sa ženom i zgriješi s drugom, slobodnom od braka, neće biti osuđen kao preljubnik, nego se smatra bludnikom. Stoga neće primiti zabranu za preljub; podliježe zabrani većoj nego bludnik.
Ovo je radi običaja koji se drži, a koji zapovijeda da muž otjera ženu koja je zgriješila s drugim muškarcem, dok ženi čiji muž bludniči ne dopušta da ga ostavi, nego da ga prihvati.
22. pravilo: Tko otme zaručenu, neka je vrati njezinu zaručniku. Ako nije zaručena, neka je vrati njezinima, i po njihovoj volji neka ulazi u brak ako žele.
Tko je tajno ili nasilno prije braka oskvrnuo djevojku, pa se njome oženi, treba ponijeti zabranu za bludnika.
Tumačenje: Ovo pravilo zahtijeva da žena koja nije zaručena, a netko ju je oteo, bude vraćena svojoj rodbini. Ako ima roditelje, ili brata, ili skrbnike koji se brinu o njezinu sirotstvu, od tada im se daje ovlast da je oni, ako žele, daju u brak onomu koji ju je oteo.
Pedeset osma grana 60. Carske knjige ne dopušta da to bude ni ako oteta želi, ni ako roditelji otetu žele udati za otmičara. Naprotiv, zapovijeda da roditelj koji hoće sklopiti takav brak bude prognan u drugu zemlju. Devedeset drugo pravilo Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, proklinje svjetovnjaka koji otima ženu radi braka.
Potrebno je razumjeti to pravilo po snazi ovoga pravila. Ovo pravilo još zapovijeda da se u Crkvu ne prima onaj koji je stekao ženu pomoću otmice dok je ne vrati zaručniku, ako je bila zaručena, ili rodbini, braći ili skrbniku, ako nije bila zaručena. Ako se tako učini s njom, kletvi nema mjesta.
A ako je netko prije braka, u tajnosti ili nasilno, obeščastio ženu, pa potom s njom stupio u zakoniti brak, takav mora ponijeti zabranu za blud u trajanju od četiri godine. Prve godine neka stoji s onima koji plaču kod crkvenih vrata, druge godine neka bude primljen među one koji slušaju Božanstveno Pismo, treće godine s onima koji pripadaju, a četvrte neka stoji s vjernima i s njima ima samo zajednicu u molitvi. Na taj način, poslije četiri godine, neka se udostoji blage zajednice, odnosno Pričesti.
23. pravilo: Tko uzme ženu rođenoga brata, neka se ne prima dok je najprije ne otpusti.
24. pravilo: Ako se ona koja je ubrojana među crkvene udovice odluči na brak, neka bude prezrena i od tada neka od Crkve ne dobiva potrebno. Ako se udovac oženi, neka samo ponese zabranu za dvobračnoga. Udovica starija od šezdeset godina, ako se uda, neka bude bez općenja sve dok ne odstupi od nečistoće. Udovica mlađa od šezdeset godina neka se ne ubraja u čin crkvenih udovica. Ako udovica ima šezdeset godina, i ubrojana je među crkvene udovice, pa zaželi ponovno se udati, dok ne ostavi nečistu strast, neka se ne udostoji blage zajednice, odnosno Pričesti.
25. pravilo: Ako netko ima za ženu onu koju je sam obeščastio, dopušteno mu je da je ima, ali neka ponese zabranu.
Tumačenje: Tko hoće oženiti onu koju je oskvrnuo prije braka, neka mu bude dopušteno imati je. Zbog oskvrnuća neka primi zabranu od četiri godine, kao što napisah u 22. pravilu.
26. pravilo: Oni koji se sjedine sa ženom poslije bludničenja, ako se rastave, dobro čine. Ako se ne rastave, nego se vjenčaju, neka bude dopušteno. Neka ponesu zabranu.
Tumačenje: Brak u tome ima svoje dostojanstvo i čast jer čisti od bluda. Stoga blud nije brak ni početak braka, nego grijeh i prijestup Božjega zakona. Zbog toga, ako se netko sastavi sa ženom poslije bludničenja, neka odstupi od nje, ako je moguće. Bolje je, ako su u svakom pogledu nerazdvojni jedno od drugoga i žele nastaviti živjeti u ljubavi bračnoga života, ali prvo trebaju podnijeti zabranu za bludničenje; i neka ostanu tako, da ne bude nešto gore.
27. pravilo: Prezbiter koji padne u bezakoni brak neka bude lišen službe i ima samo sjedenje.
Tumačenje: Ako je netko prije svećeništva uzeo ženu ne znajući da je ona udovica, ili plesačica, ili neka glumica, ili neka druga od onih koje su zabranjene svećenicima, pa potom stupi u prezbiterski stupanj, i poznata postane bezakonitost takvoga braka, on može imati samo čast i pravo sjedenja sa svećenicima, a neka potpuno odstupi od služenja. Dovoljno mu je oprošteno zbog neznanja, a da druge blagoslivlja, ne priliči, jer se dužan brinuti o svojim ranama. Blagoslov je darivanje svetosti. Nemajući je zbog grijeha iz neznanja, kako da je drugima daruje? Odnosno: onaj tko nema blagoslov, kako da druge blagoslivlja?
28. pravilo: Smiješan je onaj koji daje obećanje da neće jesti svinjsko meso. Neka bude primljen ako ga počne jesti.
Tumačenje: Smiješan je onaj koji daje zavjet da neće jesti svinjsko meso, jer se smućuje i zavjetuje nerazumno. Nijedna Božja životinja nije za odbacivanje ako se s zahvalnošću jede. Stoga takvima treba dopustiti da jedu meso kojega su se odrekli i naučiti ih da Bogu ne daju nerazumna obećanja.
29. pravilo: Ako je odbačeno zaklinjanje, tim je prije odbačeno zlostavljati nekoga. Zato ne treba samo zabranjivati djelo, nego i samu zakletvu koju izriču. Lijek za ovo je dvojak: pouka da se ne zaklinje i zabrana da se provođenjem zakletve učini zlo na koje se zakleo.
Tumačenje: Neka se ne dogodi vlastodršcima da se zaklinju pa da pod tim izgovorom čine zlo sebi potčinjenima. Netko se, na primjer, zakleo učiniti zlo jednomu od svojih potčinjenih i pod izgovorom pobožnosti želi svoje lukavstvo učvrstiti. Takav se liječi na dva načina: prvo, naučiti ga da se brzo ne zaklinje; drugo, da ne održi zakletvu kojom se zakleo na zlo. Jer ni Herodu nije bilo koristi od ispunjenja zakletve, jer, ne želeći prestupiti zakletvu, postao je ubojica Proroka.
Zakletva koju je netko dužan čuvati i ne odstupiti od nje jest zakletva da se čuvaju sudovi i zapovijedi Božje; a onu koja navodi na grijeh, čineći nekome zlo, na svaki način treba povući i ukinuti.
30. pravilo: Otmičari tri godine neka pripadaju. Ako udovica pođe za nekoga, neće biti osuđeno kao zlo.
Tumačenje: Čemu će biti podvrgnuti oni koji otimaju žene rečeno je u 22. pravilu Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači.
Ovo pravilo nalaže i to da oni koji otimaju, i oni koji im pomažu, tri godine budu izvan molitve i pribrojeni onima koji pripadaju. Ovakva zabrana daje se onda kada vrate otetu djevojku; drugačije se ne primaju u Crkvu. I ovo vrijedi za otetu ženu: ako udovica pođe za muža, a prethodno se nije sjedinila s njim ni voljno ni prisilno, to je bez krivice.
31. pravilo: Ako žena kojoj je muž otišao i nema vijesti o njemu, ne ispitavši i ne saznavši pouzdano da je mrtav, pođe za drugoga muža, čini preljub.
Ovo je pravilo razumljivo.
32. pravilo: Klerik koji je smrtno zgriješio i svrgnut je sa svoga stupnja, neka se pričešćuje s laicima. Rečeno je: ne treba se dvaput kažnjavati za jedno.
Tumačenje: Grijeh koji vodi u smrt jest tjelesno naslađivanje. Ako neki klerik učini blud, svrgava se sa stupnja svećenstva, ali se ne lišava Božanske Pričesti, nego neka se pričešćuje sa svjetovnjacima.
33. pravilo: Ako žena rodi na putu i, ne brinući se za rođeno dijete, ostavi ga, kriva je za grijeh ubojstva.
Ovo je pravilo razumljivo.
34. pravilo: Ona koja je potajno učinila preljub, za što smo saznali razotkrivanjem, neka bude bez zajedništva dok se zabrana ne okonča.
Tumačenje: Ženu koja je potajno učinila preljub, a nije razotkrivena, pa je svoj grijeh ispovjedila iz pobožnosti, ili nakon što ju je njezin duhovni otac razotkrio, ne treba pred svima razotkrivati niti je njezinu mužu prikazivati kao preljubnicu, kako to ne bi bilo povod za njezinu smrt. Oci su ustanovili da ona treba biti bez zajednice, zauzimajući mjesto s vjernim ženama, dok se ne navrši broj godina određen za preljubništvo.
Ako bude postavljena među one koji plaču ili one koji slušaju, može izazvati sumnju kod muža, a možda može biti i ubijena.
35. pravilo: Ako žena ostavi svoga muža bez krivice, ona je kriva, dok on, pretrpjevši, nije kriv.
Tumačenje: Ona koja je ostavila svoga muža i bez razloga otišla od njega, neka bude u zabrani. Ako, osim toga, pođe za drugoga, neka bude osuđena kao preljubnica. Muškarac kojega je ona ostavila dostojan je blagosti i zato, ako uzme drugu ženu, neka bude bez zabrane.
36. pravilo: Žene vojnika koje nemaju vijesti o svojim muževima, pa zato pođu za druge, dostojnije su blagosti od drugih koje ne čekaju muževe koji su otišli.
Tumačenje: Jednakoj zabrani za preljubništvo krive su i one žene kojima muževi nisu vojnici, nego trgovci ili drugi obični ljudi koji poslom odu u neku zemlju, te prije nego što su obaviještene o njihovoj smrti pođu za drugoga muža, kao i žena vojnika koja se, ne saznavši pouzdano za smrt svoga muža, uda za drugoga.
Kako su žene vojnika, saznavši za smrt svojih muževa, dužne ispitati o njihovoj smrti, zapovijeda 117. nova zapovijed Justinijanova, koja se nalazi u sedmoj grani 28. Carske knjige, a čija je snaga posvjedočena i u 91. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači.
Ovo pravilo udostojuje nekog pomilovanja žene vojnika više nego one čiji muževi odlaze ili trgovati ili nekim drugim poslom. Ako one i stupe u drugi brak nemajući vijesti o svojim muževima, ipak, budući da je odlazak vojnika u rat odlazak prema smrti, ako nema vijesti o njima, opravdana je slutnja da su umrli ili ubijeni.
37. pravilo: Tko otpusti tuđu pa uzme slobodnu ženu, zbog prve neka podnese zabranu, a za drugu nije kriv.
Tumačenje: Ako netko uzme za ženu onu koja je od drugoga otpuštena, pa potom, otpustivši je po zakonu, sjedini se s drugom koja je slobodna, zbog prve žene neka bude podvrgnut zabrani za preljub, jer tko uzme otpuštenicu, čini preljub. Za drugu nije kriv.
38. pravilo: Ona koja se udaje bez dopuštenja svoga oca naziva se bludnicom. Ako se njezini roditelji pomire s tim, smatra se da se dogodilo iscjeljenje odnosa, ali ipak neka bude tri godine u zabrani.
Tumačenje: Oni koji se nalaze pod vlašću ne mogu bez suglasnosti onih čiji su sklapati brak s onima koji su pod vlašću. Ako ga i sklope, ništa nisu učinili, brak nije valjan. Zabrani za blud podliježu one djevojke koje pođu za muža bez dopuštenja svojih roditelja. Ako nakon toga roditelji prihvate brak koji je bio bez njihove suglasnosti i požele da on ostane neraskidiv, ipak zbog toga što to od početka nije bilo njihovom voljom, ne treba im brzo dopuštati da se pričešćuju, nego neka tri godine budu u zabrani.
39. pravilo: Ona koja živi s mužem preljubnikom, cijeli život čini preljub.
Tumačenje: Zbog toga se takva i ne prima u Crkvu. Kada prestane s grijehom, tada neka bude u zabrani i ispravit će svoj grijeh. Ako je u preljubočinjenju, nije se popravila, i neka se ne prima.
40. pravilo: Robinja koja se preda mužu čini blud. Ona se udaje s dopuštenjem svojih gospodara pod čijom je vlašću; drugačije nije valjano.
Tumačenje: Ako djeca koja su pod vlašću svojih roditelja ne mogu bez njihova dopuštenja sklopiti brak, tim prije to nije moguće robinji. Stoga robinja koja sebe preda muškarcu bez suglasnosti svojih gospodara prima zabranu kao bludnica. Ako se potom s njim sjedini uz suglasnost gospodara, tada stupa u zakoniti brak.
41. pravilo: Bez krivice je udovica koja se uda.
Tumačenje: Udovica je svojevlasna nakon smrti muža. Zbog toga, ako pođe za drugoga, bez grijeha je — samo u Gospodinu, po riječi božanstvenog Apostola.
42. pravilo: Sin je pod vlašću očevom, rob pod gospodarevom. Stoga, ako se sin oženi bez dopuštenja oca, ili rob bez dopuštenja svoga gospodara, nisu bez krivice, nego neka prime zabranu.
Ovo je pravilo razumljivo.
43. pravilo: Tko nekoga udari na smrt, ubojica je, bilo da se branio ili je prvi započeo.
Tumačenje: Ako netko, posvađavši se, nekome u gnjevu nanese ozljedu i ubije ga, bez obzira je li prvi započeo pa zadao ozljedu, ili je bio udaren od drugoga pa mu je, želeći se obraniti, nanio smrtnu ozljedu, ubojica je. A je li svojevoljni ili nesvojevoljni, poznaje se po oružju kojim je zadao udarac, tj. mačem, drvetom ili nekim drugim od ostalih oružja, čiji su tragovi dani u osmom pravilu ove poslanice i ondje su objašnjeni.
44. pravilo: Đakonisa koja učini blud s Helenom, tj. poganinom, pa se pokaje, neka bude sedam godina u zabrani.
Tumačenje: Ovdje su zajedno dane dvije zabrane: đakonisa se izbacuje iz svoga stupnja i prima zabranu na sedam godina, lišavajući se Božanskih Tajni zato što je učinila blud s neznabošcem.
45. pravilo: Kršćanin koji sramoti Krista nema koristi od kršćanskoga imena.
Tumačenje: Vjera bez djela je mrtva. Nikakve koristi nema od imena, odnosno od toga da se netko naziva kršćaninom, a odbacuje Kristove zapovijedi i ruga Mu se zlim djelima.
46. pravilo: Ako se neka iz neznanja uda za čovjeka kojega je ostavila žena, bit će otpuštena ako se prva vrati. Smatrat će se bludnicom iz neznanja. Ako želi, može se udati, ali bolje je da se ne uda.
Tumačenje: Muž bijaše ostavljen od žene na određeno vrijeme. On, misleći da se potpuno razveo od nje, uzme drugu, koja nije znala da je ovaj na određeno vrijeme ostavljen od one. Kada mu se prva žena vrati, primi je, a drugu otpusti. Otpuštena žena osuđuje se kao bludnica. Ipak, u neznanju je pošla za njega, i zato, ako hoće ući u bračnu zajednicu s drugim, ne smatra se otpuštenicom, jer ni onaj koji ju je otpustio nije joj bio pravi muž. Ako hoće ostati bez braka i ne udavati se, to je bolje.
47. pravilo: Uzdržnike, vrećonoše i odricatelje krsti, iako govore: “U ime Oca i Sina i Svetoga Duha kršteni smo”, jer se, budući da hule nazivajući Boga tvorcem zla prema Marcionovu učenju, ne primaju bez krštenja.
Tumačenje: U svome prvom pravilu, zbog razloga domostroja, ovaj veliki svjetionik Crkve primao je krštenje uzdržnika i novacijana, zvanih čisti, i zapovijedao da samo svetim mirom budu pomazani kada pristupaju vjeri Katoličke Crkve, i da prokunu svoju herezu. Ovdje, ispravljajući ono što je ondje prihvaćao po domostroju, zapovijeda da se uzdržnici i drugi krste, budući da je njihova hereza izdanak Marcionove hereze. I ovi se, kao i oni, gnušaju braka, odvraćaju se od vina i govore da je Božja tvorevina nečista.
Ipak, sedmo pravilo Sabora u Laodiceji, sedmo pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu i 95. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači primaju krštenje novacijana, tj. čistih, i četrnaestnika kada pristupaju Crkvi i prokunu svoju i sve hereze, te im se samo svetim mirom pomazuju čelo, oči, nosnice, usta i uši.
48. pravilo: Ona koja je od muža otpuštena neka ostane tako. Ako pođe za drugoga, čini preljub, po glasu Gospodnjem.
Tumačenje: Ako onaj koji uzme otpuštenu čini preljub, koliko će prije preljubnica biti žena koja je općenjem s njim i muža učinila preljubnikom. Zbog toga je ona koju je muž otpustio dužna ostati bez braka, tj. ne ići za drugoga muža.
49. pravilo: Nije kriva ona koja je nasilno obeščašćena, kao ni robinja koju je gospodar napastovao.
Tumačenje: Djevojka koja je nasilno oskvrnjena, i žena koja podnese sramotu zbog nečijega nasilja, nisu krive. I robinja koja se nasilno sjedini sa svojim gospodarom, bez zabrane je.
50. pravilo: Trobračnost je bezakona, kao nečistoća za Crkvu. Ona je dostojna prezira, bez razotkrivanja. Gori su od onih koji su okrenuti bludočinjenju.
Tumačenje: Gradski zakon prihvaća treći brak, a djecu koja su iz njega rođena zakonito poznaje kao nasljednike. Pravila treći brak ne prihvaćaju, nego gledaju na njega kao na nečistoću u Crkvi. Jer gori je od bludničenja, kao nemoćan i raslabljen. U narodu se ne nalaže osuda na njega, tj. trobračni se ne svrstava među one koji plaču niti se kao osuđenik razotkriva pred ljudima, iako se nalaže petogodišnja zabrana, tj. udostojuje se da dvije ili tri godine sluša Božansko Pismo i stoji kod crkvenih vrata; druge dvije godine neka stoji s vjernima i sudjeluje u molitvi, a potom neka bude s onima koji se pričešćuju Božanskim Tajnama.
Treća poslanica
51. pravilo: Klerici, ako zgriješe, otpadaju od svoga stupnja, bilo da su služitelji, bilo da su postavljeni.
Tumačenje: Služitelji Crkve, bilo da su u činu — prezbiteri, đakoni, podđakoni, pjevači i čitači — bilo da nisu postavljeni, kao što su čuvari, palitelji kandila i oni kojima je povjereno čuvanje svetih dveri oltara, ako padnu u blud, primaju jednu kaznu: svrgnuće iz svoje službe.
52. pravilo: Žena koja se ne pobrine za dijete koje je rodila na pustom mjestu i tako ga ostavi, ubojica je. Ako je dijete umrlo jer je bila u oskudici i nije imala ono što je nužno, nije kriva.
53. pravilo: Nije velik grijeh ako udova robinja bude oteta za drugi brak. Ipak, neka primi zabranu za dvobračne.
Tumačenje: Kako robovi ne mogu stupati u brak bez suglasnosti svojih gospodara, po tome se dakle ne smatra velikim grijehom udovoj robinji koja je bila oteta to što se kasnije odlučila za brak. Zatim, nema mjesta ni zabrani za otmicu slobodne žene, budući da, iako se drži za otetu, ipak je svojom voljom pošla za njega, a pravila ne sude o načinu, nego o slobodnoj volji. Neka njezin brak bude valjan ako i njezin gospodar dopusti. Istodobno neka prime zabranu za dvobračne.
54. pravilo: Zabrane u vezi s ubojstvima produljuju se ili skraćuju prema obilježjima nasrtaja.
Tumačenje: Ovaj veliki učitelj Crkve postavio je ustanovljene zabrane za namjerna i nenamjerna ubojstva. Ovisno o nasilju koje se dogodilo, one se mogu produljivati ili skraćivati, a to je ostavio na volju onome koji je primio vlast vezati i razrješavati.
55. pravilo: Oni koji se bore protiv razbojnika izvan Crkve su. Lišavaju se blage zajednice. Ako su klerici, neka se svrgnu sa svoga stupnja.
Tumačenje: Budući da, po glasu Gospodnjem: “Svi koji se mača laćaju, od mača će poginuti.”, i oni koji izađu na razbojnike, bore se s njima i ubijaju ih, pod zabranom su. Ako su svjetovni ljudi, neka se ne pričešćuju Božanskim Darovima.
56. pravilo: Onaj koji je namjerno ubio neka primi zabranu od 20 godina; onaj koji je nenamjerno ubio — deset godina; preljubnik — 15 godina; bludnik — sedam godina; zavjetovane djevice i monahinje koje su zgriješile — neka prime zabranu od 15 godina.
Tumačenje: Tko je namjerno ubio, a potom se pokajao, neka 20 godina bude bez pričesti Svetim Tajnama. Tih 20 godina ovako se za njega uređuju: četiri godine dužni su plakati, stojeći izvan crkvenih vrata i moleći vjerne koji ulaze da se pomole za njih, ispovijedajući svoje bezakonje. Poslije ove četiri godine neka budu primljeni među one koji slušaju Božansko Pismo, i pet godina neka provedu s njima. Sedam godina neka budu s onima koji pripadaju i neka se mole s njima, a četiri godine neka samo stoje s vjernima, ali neka nemaju zajednicu. Kada se ove godine navrše, neka se pričeste Svetim Tajnama.
57. pravilo: Tko je nenamjerno ubio, deset godina neka bude bez zajedničarenja, odnosno dvije godine neka plače, tri godine neka sluša, četiri godine neka pripada i jednu godinu neka stoji zajedno s vjernima, a potom neka se pričesti Svetim Tajnama.
58. pravilo: Tko učini preljub, 15 godina neka bude bez zajedničarenja: četiri godine neka plače, pet godina neka sluša Božansko Pismo, četiri neka pripada, i dvije godine neka stoji s vjernima, zajedničareći samo u molitvi, a potom neka ima zajednicu u Svetim Tajnama.
Ovo je pravilo razumljivo.
59. pravilo: Bludnik neka bude sedam godina u zabrani. Dvije godine neka plače, dvije neka sluša Božansko Pismo, dvije neka pripada i jednu neka stoji s vjernima bez zajedničarenja; osme godine bit će primljen u zajednicu.
60. pravilo: One koje su obećale da će živjeti u djevičanstvu ili su se postrigle u monahinje, a potom pale u blud, neka prime zabranu od 15 godina. Četiri godine neka plaču, pet neka slušaju, četiri neka pripadaju i dvije neka stoje s vjernima bez zajedničarenja, a potom neka se pričeste Božanskim Tajnama.
61. pravilo: Tko ukrade pa se pokaje, prima zabranu jednu godinu; a tko bude razotkriven, još jednu.
Tumačenje: Ako se onaj koji nešto ukrade sam od sebe pokaje i ispovjedi krađu koju je učinio, neka dobije zabranu od jedne godine. Ako ga netko razotkrije pa se pokaje, neka dobije dvije godine zabrane. To vrijeme treba mu se podijeliti tako da jednu godinu stoji s onima koji pripadaju, a drugu da bude s vjernima, zajedničareći u molitvi, ali bez Pričesti. Tako, kada se navrše dvije godine, neka se udostoji Pričesti.
62. pravilo: Tko se oskvrnuo s muškarcem, tj. tko je muželožnik, ako se pokaje, neka petnaest godina bude u zabrani. Od toga neka četiri godine plače, pet neka bude s onima koji slušaju, četiri s onima koji pripadaju, i dvije neka stoji s vjernima bez zajedničarenja, a tek potom neka bude primljen na Pričest.
Ovo je razumljivo.
63. pravilo: Tko je bludničio s nerazumnim životinjama, tj. s četveronožnom stokom ili s drugim životinjama, ako se pokaje i ispovjedi svoju sramotu, neka primi zabranu kao muželožnik.
Ovo je razumljivo.
64. pravilo: Krivokletnik, tj. onaj koji se lažno zakune ili prekrši istinitu zakletvu, neka deset godina bude u zabrani. Dvije godine neka plače, tri neka sluša Božansko Pismo, četiri neka pripada, i jednu godinu neka stoji zajedno s vjernima, a potom neka ima zajednicu u Božanskoj Pričesti.
Ovo je razumljivo.
65. pravilo: Vračar i mag jest poput ubojice.
Tumačenje: Vračari i magovi trebaju ponijeti zabranu za namjerne ubojice.
66. pravilo: Oni koji pljačkaju grobove neka deset godina budu u zabrani. Dvije godine neka plaču, tri neka slušaju Božansko Pismo, četiri neka pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima bez zajedničarenja, a potom neka budu pričešćeni Božanskim Tajnama.
67. pravilo: Ako se brat pomiješa sa sestrom, kriv je poput ubojice.
Tumačenje: Ako je to rođena sestra s kojom se brat pomiješao, rođena od istog oca i iste majke kao i on, treba biti podvrgnut zabrani od 20 godina, kao namjerni ubojica, ali prije toga neka odstupi od nečistog i bezakonog djela.
Ako mu to nije rođena sestra, tj. ako je od istog oca, a druge majke, ili od iste majke, a drugog oca, takvi neka prime zabranu od 12 godina. Tri godine treba biti s onima koji plaču, tri godine s onima koji slušaju Božanska Pisma, tri godine s onima koji pripadaju, i desete godine neka bude primljen s vjernima. S vjernima neka dvije godine stoji i sluša molitve, i od tada takav može biti udostojen Blage Zajednice, kako zapovijeda 75. pravilo ovoga svetoga sabora.
68. pravilo: Za brak u zabranjenom srodstvu zabrana je kao za preljubnike.
Tumačenje: Ako netko uzme za ženu onu koja mu je u srodstvu, tj. stupi u zakonom zabranjen brak, takav, ako je zgriješio s njom, treba primiti zabrane za preljubnika. Budući da su zabrane za one koji se podvrgavaju osudi za preljub različite, primit će takve zabrane prema blizini srodstva.
Ovdje 77. i 78. pravilo zapovijedaju da onaj koji je ostavio zakonitu ženu i uzeo drugu, ili koji je u različito vrijeme uzeo za žene dvije sestre, podliježe osudi za preljub, ali mu se ne zabranjuje na 15 godina kao preljubniku s udanom ženom, nego se sedam godina udaljava od Pričesti. Jednu godinu neka stoji s onima koji plaču, dvije s onima koji slušaju Božansko Pismo, tri godine s onima koji pripadaju, a sedme godine neka stoji s vjernima, imajući samo zajednicu u molitvi, i potom neka bude pričešćen Svetim Tajnama.
69. pravilo: Ako se čitač prije braka pomiješa sa zaručnicom, nakon jedne godine neka bude primljen i neka ostane čitač, ali nije podoban za daljnje napredovanje. Ako se tajno sjedinio, neka bude izgnan. Isto vrijedi i za crkvene služitelje.
Tumačenje: Čitač koji je zaručen sa ženom i prije braka je oskvrni, potrebno je da jednu godinu bude lišen čina, a zatim neka opet bude primljen da čita knjige. Na više stupnjeve ne može se uzdići, nego neka ostane na tom stupnju. Ako se tajno sjedinio prije zaruka, i potom ju uzeo zakonitim brakom, takav se potpuno lišava svojega stupnja. Ovakva zabrana neka se odnosi i na sve crkvene služitelje koji se ne postavljaju.
70. pravilo: Prezbiter ili đakon koji ispovjedi da je ustima zgriješio, neka se odstrani od službe, ali neka se pričešćuje Svetim Darovima. Ako se pokaže da je nešto više od toga zgriješio, neka se svrgne.
Tumačenje: Riječi „ustima se oskvrnuo” tumače se različito, ali ne priliči to pismeno pripovijedati zbog sramote same stvari. Ako netko od đakona ili prezbitera padne u takav grijeh, neka bude lišen službe, ali neka se pričešćuje Svetim Darovima. Ako se pokaže da je više od ovoga zgriješio, neka se svrgne.
71. pravilo: Ako netko zna za nečije sagrešenje i skriva ga, neka primi zabranu jednaku njegovoj.
Tumačenje: Ako netko za nekoga zna da je zgriješio nešto od gore spomenutih grijeha, i to ne objavi, nego bude otkriven da skriva bezakonje, neka primi tu zabranu na toliko vremena na koliko i počinitelj zla prima zabranu.
72. pravilo: Onaj koji se predaje vračarima ili njima sličnima, neka ponese zabranu kao za ubojice.
Tumačenje: Tko se preda vračarima, bajačima ili magovima da uči njihovu zlu vještinu, prima zabranu kao onaj koji je namjerno ubio. Oni koji vjeruju vračarima ili ih uvode u svoj dom radi pronalaženja nečega, ili očišćenja od otrovanja, ili otkrivanja nekakvih tajni, neka budu u zabrani šest godina, kao što zapovijeda 61. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Carigradu u Trulskoj palači i 83. pravilo iz ove Poslanice Bazilija Velikog.
73. pravilo: Tko se odrekao Krista, neka se sav svoj život kaje.
Tumačenje: Tko se odrekao Krista, dužan je plakati tijekom čitavog svojeg života. Na kraju života neka bude udostojen Svete Pričesti.
74. pravilo: Onaj koji je primio vlast vezivati i razrješavati bolne grijehe, vidjevši veliko skrušenje, može nekima skratiti vrijeme ranije navedenih zabrana.
Tumačenje: Zabrane su bile propisane za svaki grijeh. Onaj komu je od Boga povjereno da veže i razrješuje gleda na priznanje i skrušenje srca svakoga koji se kaje. Ako skrati vrijeme zabrane, neće zbog toga biti kriv.
75. pravilo: Tko se oskvrnuo sa sestrom po ocu ili majci, neka ne ulazi u molitveni dom, tj. crkvu, sve dok ne odstupi od bezakonog djela. Potom, otrijeznivši se, neka tri godine bude s onima koji plaču, tri godine neka sluša Božansko Pismo i tri godine neka pripada. Desete godine neka bude prihvaćen, ali bez općenja, i kada tako provede druge dvije godine s vjernima u molitvi bez Pričesti, tek onda neka ga se udostoji Svete Pričesti.
76. pravilo: Ista takva zabrana neka bude i za onoga koji se sjedini sa svojom snahom.
Tumačenje: Ovo je protumačeno u 67. pravilu ove Poslanice.
77. pravilo: Tko ostavi svoju ženu i uzme drugu, preljubnik je, i sedam godina neka bude u zabrani. Jednu godinu neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada, a sedme godine neka stoji s vjernima bez zajednice, i potom neka se pričesti Svetim Darovima.
78. pravilo: Ako netko uzme dvije sestre u različito vrijeme, tj. ako prva umre pa on uzme njezinu sestru, neka primi zabranu od sedam godina. Jednu godinu neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada, a sedme godine neka stoji s vjernima bez zajednice, i potom neka se pričesti Svetim Tajnama.
79. pravilo: Ako se netko oskvrni sa svojom maćehom, snosi zabranu kao da je to učinio sa sestrom.
Tumačenje: Traži 67. pravilo ove Poslanice.
80. pravilo: Mnogobračni su nalik skotu. Ipak, neka poslije četiri godine budu primljeni.
Tumačenje: Mnogobračni, kada odstupe od nečistoće i raskinu bezakoni brak, neka prime četiri godine zabrane, iako je ovaj grijeh veći od bluda. Jednu godinu neka budu s onima koji plaču, tri godine s onima koji pripadaju, i tako neka budu udostojeni Pričesti Božanskim Darovima.
81. pravilo: Oni koji su prestupili vjeru zbog mučenja, neka osam godina budu u zabrani; oni koji su je svojom voljom prestupili, dvanaest godina.
Tumačenje: Oni koji su pri napadu barbara pretrpjeli veliku nevolju od mučenja, i ne mogavši podnijeti bol prestupili vjeru Božju, te učinili pogansku zakletvu i u idolskim hramovima okusili ono što ne dolikuje, oni, kada se pokaju i u suzama i skrušenog srca obrate, tri godine neka budu s onima koji plaču, a dvije s onima koji slušaju. Sljedeće tri godine neka budu s onima koji pripadaju, i tada neka budu udostojeni Pričesti.
Oni koji bez velike muke postadoše izdajnici Božje vjere, te jedoše s demonske trpeze i zaklinjaše se poganskim zakletvama, tri godine neka budu s onima koji plaču, dvije godine neka slušaju Božansko Pismo, tri godine neka provedu s onima koji pripadaju, i još tri godine neka stoje s vjernima na molitvi. I tako, dvanaeste godine, neka se pridruže Blagoj Zajednici.
82. pravilo: Oni koji su se u nuždi zakleli, neka poslije šest godina budu primljeni. Ako su to učinili bez nužde, poslije dvanaest.
Tumačenje: Ako se netko zakune da ovo ili ono neće učiniti, na primjer neki sudac da neće potpisati presudu donesenu protiv nekoga, pa potom bude prisiljen od više vlasti i potpisavši prekrši zakletvu, takav snosi lakšu zabranu zbog prisile i prima zabranu od šest godina.
Ako je bez prisile prekršio ono na što se zakleo, dvije godine neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, pet godina neka bude s onima koji pripadaju i dvije godine neka bude s vjernima, i neka s njima zajedničari u molitvi. Tako, jedanaeste godine, neka bude udostojen Tijela i Krvi Kristove.
83. pravilo: Tko vjeruje vračarima i neke od njih uvodi u svoj dom radi pronalaženja nekakvih vračanja, jednu godinu neka plače, drugu neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada i jednu godinu neka stoji s vjernima, i potom neka bude primljen da se pričesti.
84. pravilo: O zabrani ne sudi po vremenu, nego prema načinu pokajanja. Ako prebivaju u grijesima i proturječe, ti spašavaj svoju dušu.
Tumačenje: Zabrane su zapovjeđene kako je napisano. Ne treba gledati na trajanje zabrane, nego na način pokajanja. Ako onaj koji je zgriješio prinosi ispovijed sa suzama, u skrušenosti srca i dubokoj poniznosti, ako ostavi zlo i iz sve duše traži Gospodina, u vlasti je onoga komu je povjereno vezivati i razrješivati da skrati vrijeme zabrane.
Ako nema namjeru otrgnuti se od svojih grešnih običaja, i radije služi grijesima i tjelesnim zadovoljstvima nego Gospodinu, i ne prihvaća život po Evanđelju, takvima ne upućujmo nikakvu riječ zabrane. Među ljudima nepokornima naučeni smo slušati: „Spašavajući druge, spašavaj dušu svoju.”
Iz Poslanice svetog Bazilija Amfilohiju
85. pravilo: Kao što od bilja, tako i od mesa, od štetnog odvajamo korisno. Biljka je i čemerika, i meso može biti i od jastreba ili vrane, pa ni dabrovinu neće jesti onaj tko ima razuma, niti će se dotaknuti psećeg mesa, osim ako ga snađe velika nevolja. U nevolji, tko pojede nešto, nije učinio bezakonje.
Iz Poslanice svetog Bazilija Diodoru
86. pravilo: Ako netko, izjeden strašću nečistoće, padne u bezakonu bračnu zajednicu s dvjema sestrama, niti se to smatra brakom, niti neka ulaze u Crkvu prije nego se razdvoje jedno od drugoga. Nitkovi lažno govore: „Zašto ne uzmeš ženinu sestru, kada ti je ona umrla i ne može se rasrditi?”, te govore da priliči da se čovjek pravi lud i uzme ženinu sestru. Nama su dovoljne one riječi: „Ne približuj se nijednom od svojih srodnika da otkriješ njegovu golotinju.” Kako su muž i žena, sjedinivši se, jedno tijelo, zbog žene je i mužu njezina rođena sestra isto što i vlastita sestra. Kao što ne uzimaš ženinu majku ili kćer, jer ne uzimaš ni svoju majku ili njezinu kćer, tako ne uzimaš ni ženinu sestru kao ni svoju sestru.
Iz Poslanice svetog Bazilija prezbiteru Grguru, u kojoj isključuje od zajedničkog života s ženom koja živi kod njega
87. pravilo: Ne ženiti se časno je zato što se tako čovjek odvaja od razgovora i života sa ženama. Ne dolikuje bratu uzrokovati spoticanje ili sablazan. Zbog toga, slijedeći Oce iz Nikeje koji ne dopuštaju da se tuđa žena ima u domu, zapovjedili smo da se odvojiš od žene koja živi kod tebe. Ako je ne otpustiš i usudiš se služiti, a ne ispraviš se, proklet da si, a oni koji te prime bit će isključeni.
Ovo je razumljivo.
Iz Poslanice svetog Bazilija seoskim biskupima
88. pravilo: Očistite Crkvu izgnavši nedostojne iz nje, i ubuduće primajte dostojnije, ispitavši ih. Nikoga ne pribrajajte kleru prije nego ga pred nas izvedete. Znajte da je isto što i svjetovnjak onaj koji se uključi u službu bez našega dopuštenja, a izabran je od vas.
Iz Poslanice svetog Bazilija biskupima koji su pod njim, da se ne postavlja za novac
89. pravilo: Oni koji postavljaju za novac čine to prepredeno. Jer ne primaju mito prije, ni pri postavljanju, nego uzimaju kasnije. Mito i primanje mita jest uzimati nešto bilo kada. To je djelo srebroljublja, a srebroljublje je idolopoklonstvo. Ne poštujte idola više od Krista radi malo srebra, niti se opet upodobljujte Judi, prodajući za imetak Onoga koji je jednom za nas raspet; jer i njive i ruke onih koji to uzimaju bit će nazvane Akeldama.
Iz Poslanice svetog Bazilija Amfilohiju o Svetom Duhu, iz 27. glave o zapisanim običajima
90. pravilo: Mnoga i velika dobra Crkva ima od nepisane predaje. Prvo je ovo: da se vjerni osjenjuju znakom križa, zatim da se mole okrenuti prema istoku, i zahvaljivanje koje se izgovara pri pokazivanju na Kruh, i blagoslivljanje Čaše. Blagoslivljamo i vodu krštenja, i ulje pomazanja, i mnogo toga drugog što nismo primili pismeno, jer je tajna, i ne priliči to pismom otkrivati radi nepoučenih. Jedno je zapovijed, a drugo propovijed. Ovo se poštuje šutnjom, ono se propovijeda.
Gledamo na istok dok se molimo, jer tražimo drevnu domovinu, Raj zasađen u Edenu na istoku. U sve nedjelje molitve vršimo jednostavno stojeći, kao uskrsli s Kristom i tražeći ono Višnje, jer je nedjelja slika budućeg vijeka, ona jedna, a također i osma, budući da je njome obilježena i sva Pedesetnica, koju ona jedna tvori sedam puta vraćajući se na samu sebe i umnožavajući se. Klečanje pokazuje naš pad i ponovno ustajanje.
Iz 29. glave iste Poslanice
91. pravilo: Veći dio onoga što je tajno kod nas ostaje nezapisano. Ovo je po Apostolima, jer govore: „Hvalim vas jer kakve vam predaje predadoh, tako ih držite”, i opet: „Držite predaje kao što ih primiste.” Jedno od njih jest i ovo slavljenje s Duhom.
22. Poglavlje: OD ISTOGA UKRATKO O VREMENIMA ZA ONE KOJI SU ZGRIJEŠILI. 26 pravila
1. pravilo: Neka se svrgne onaj koji postavlja izvan svoje oblasti.
2. pravilo: Onaj koji je postavljen za novac, neka se svrgne zajedno s onim koji ga je postavio.
3. pravilo: Klerik koji jamči, neka se svrgne.
4. pravilo: Klerik koji uzima kamatu neka ili prestane, ili neka se svrgne.
5. pravilo: Prezbiter koji tuče vjernika ili nevjernika neka se svrgne.
6. pravilo: Ženi ne priliči ulaziti u oltar.
7. pravilo: One koje su obećale živjeti u djevičanstvu ili su postrižene u monaštvo, ako padnu u blud, neka se kaju petnaest godina.
8. pravilo: Oni koji se bave vračanjem radi pronalaženja nečega, neka se kaju šest godina.
9. pravilo: Oni koji se predaju vračarima, neka se kaju dvadeset godina.
10. pravilo: Oni koji su se odrekli Krista neka budu udostojeni Svetih Darova tek na kraju života.
11. pravilo: Oni koji su bez prisile prestupili Božju vjeru neka se kaju dvanaest godina.
12. pravilo: Oni koji priznaju bajanje i magiju neka prime zabranu kao ubojice, to jest dvadeset godina.
13. pravilo: Onaj koji je sebi odrezao djetorodni ud, ako je klerik, neka se svrgne; ako je laik, neka se isključi na tri godine i neka ne bude klerik.
14. pravilo: Žena koja namjerno ubije dijete koje je u njoj neka se kaje deset godina.
15. pravilo: Onaj koji namjerno ubije čovjeka neka se kaje dvadeset godina.
16. pravilo: Onaj koji nenamjerno ubije neka se kaje dvanaest godina i neka ne postane klerik.
17. pravilo: Preljubnik neka se kaje petnaest godina.
18. pravilo: Onaj koji otjera vjenčanu ženu pa uzme drugu neka se kaje petnaest godina.
19. pravilo: Onaj koji učini blud sa slobodnom ženom bludnik je i neka se kaje sedam godina.
20. pravilo: Onaj koji učini blud s muškim spolom neka se kaje petnaest godina.
21. pravilo: Onaj koji učini blud sa stokom ili nekom životinjom neka se kaje petnaest godina.
22. pravilo: Onaj koji se sjedini sa sestrom od istog oca i iste majke, nakon što prekine s nečistim miješanjem, neka se kaje dvadeset godina.
23. pravilo: Onaj koji se sjedini sa sestrom po ocu ili po majci, kada prestane s tim, neka se kaje dvanaest godina.
24. pravilo: Lopov neka se kaje dvije godine.
25. pravilo: Krivokletnik neka se kaje deset godina.
26. pravilo: Pljačkaši grobova neka se kaju deset godina.
23. Poglavlje: OD ISTOGA, O TOME KOLIKO SU, I KAKVA MJESTA EPITIMIJAMA, TO JEST ZABRANAMA.
Četiri su mjesta zabrane: onih koji plaču, onih koji slušaju, onih koji pripadaju i onih koji stoje s vjernima.
1. Što je plakanje?
Plakanje je kada oni koji su zgriješili stoje izvan crkve i izvan priprate, te pritrčavaju svakome od onih koji ulaze u crkvu, moleći ih sa suzama da se pomole za njih; jer onaj koji plače biva izbačen i izvan crkvene priprate onoliko vremena koliko mu bude određeno.
2. Što je slušanje?
Slušanje je kada oni koji su zgriješili stoje kod crkvenih vrata; jer oni koji slušaju stoje u priprati i nije im dopušteno ulaziti unutar crkve sve dok se ne navrši vrijeme koje im je određeno.
3. Što je pripadanje?
Pripadanje je slušanje unutar crkve, stojeći sa stražnje strane ambona; jer oni koji pripadaju stoje u crkvi do svetog Evanđelja. Poslije svetog Evanđelja, kada đakon usklikne: „Koji su oglašeni, neka izađu”, izlaze i oni s oglašenima te ostaju izvan crkve do završetka Božanske službe.
4. Što je stajanje s vjernima?
To je stajanje unutar crkve s vjernima. Do završetka Božanske službe stoje s vjernima, ne pričešćujući se Božanskim Darovima, sve dok se ne ispuni vrijeme koje im je zapovjeđeno.
Nakon završetka vremena stajanja s vjernima, udostojavaju se zajedništva sa Svetim Tajnama, Presvetim Tijelom i Prečistom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista.
Kroz ova četiri mjesta vrši se svako pokajanje. Tako je svaki biskup ili duhovnik dužan svako vrijeme zabrane, dugo ili kratko, razdijeliti na ova četiri mjesta i tako očistiti pokajnika od grijeha.
24. Poglavlje: OD ISTOGA, POUKA PREZBITERU O BOŽANSTVENOJ SLUŽBI, O PRIČEŠĆU I ONIMA KOJI SU NEMARNI PREMA ZABRANAMA.
Potrudi se, prezbitere, da se, upravljajući riječju istine, pokažeš kao besprijekoran trudbenik. Neka se nikada ne dogodi da staneš među okupljene na molitvu, imajući neprijateljstvo prema kome, da ne bi razgnjevio Utješitelja.
Na dan okupljanja ne pravi metež i ne prepiri se, nego prebivaj u crkvi, moli se i čitaj svete knjige sve do časa kada trebaš vršiti Božansku službu.
Tako pristupi svetom žrtveniku, s skrušenošću i čistim srcem, ne obazirući se tamo-amo, nego stojeći u strahu i trepetu pred Nebeskim Kraljem. Nemoj, radi ugađanja ljudima, smućivati se i skraćivati molitve, niti promatrati lica ljudi, nego gledaj prema jedinome Kralju koji je pred tobom i silama koje stoje oko Njega. Svetim pravilima učini sebe dostojnim i nemoj služiti s onima koji su ih se odrekli.
Pazi pred Kim stojiš, kako služiš i kojima daješ Pričest. Ne zaboravljaj zapovijed Vladara i Njegovih svetih apostola: „Ne dajte svetinje svoje psima”, reče, „i ne bacajte bisere pred svinje”; „Čuvajte se pasa”, i dalje. Gledaj da se ne uplašiš čovjeka, sebi na grijeh. Nemoj predavati Sina Božjega u nedostojne ruke. Ne postidi se nikoga od slavnih vladara zemlje u taj čas, ni onoga koji nosi krunu. Dar Pričesti podaj onima koji su dostojni, kao što si i ti sam primio. Onima kojima to Božanska pravila ne dopuštaju, ne daj, jer postadoše slični tuđincima; i ako se ne obrate, teško i njima i onima koji ih pričešćuju. Pazi, jer ja u tome udjela nemam — ti ćeš vidjeti.
Neka se ne dogodi, zbog tvoje nebrige, da se miš ili što drugo dotakne Božanskih Tajni, da ne postanu pljesnive, ili da pocrne od čađe, ili da ih prime neposvećene i nedostojne ruke. Čineći ovako, spasit ćeš sebe i one koji te slušaju.
O Pričesti
Dobro je i korisno svakodnevno se pričešćivati Božanskim Tajnama, jer je sam Krist rekao: „Tko jede Tijelo moje i pije Krv moju, ima život vječni.” Mi se četiri puta tjedno pričešćujemo: u nedjelju, u srijedu, u petak i u subotu, i u druge dane ako je spomen nekoga svetitelja. A ondje gdje nema prezbitera ili služitelja, nema grijeha u tome da svatko svojom rukom uzima Pričest, jer i u crkvi prezbiter daje česticu Pričesti, i onaj koji je primi drži je sa svom vlašću, i tako je prinosi ustima.
Od istoga, o onima koji su nemarni prema epitimijama ili zabranama
Ako nekoga opće zabrane ne učine razboritim, prisiljeni smo takvoga podvrgnuti pravilima koja je izrekao Gospodin. „Ukori”, reče, „brata svojega koji je zgriješio nasamo. Ako ne posluša, uzmi još jednoga sa sobom. Ako ni tada, reci Crkvi”, to jest okupljenima. „Ako ni tada ne posluša, neka ti bude kao neznabožac i carinik.”
Onaj koji je pozvan nasamo, i razotkriven pred dvojicom, i pred Crkvom osvjedočen, pa opet ne bude htio poslušati, neka bude od tebe odbačen, i neka se posvuda o njemu objavi da se ne prima ni u kakvo zajedništvo u životnim potrebama, kako bi zbog toga, budući da se ne miješa s nama, postao hrana đavlu.
25. Poglavlje: POSLANICA ISTOGA TOGA BAZILIJA VELIKOGA GRGURU BOGOSLOVU, O MONAŠKOM USTROJSTVU.
Prepoznao sam tvoje pismo, kao što prijatelji prepoznaju djecu svojih prijatelja po sličnosti s roditeljima koja se na njima očituje. Jer reći da izbor mjesta nije toliko važan kako bi se u tebi probudila ljubav prema životu s nama, sve dok ne saznaš nešto o ustroju i provođenju vremena — doista bijaše shvaćanje dostojno tvoje duše, koja sve ovozemaljsko smatra snom u usporedbi s blaženstvom koje nam je dano u obećanju.
Kako ja u ovom kraju provodim dane i noći, sramota me je i pisati. Ostavih prebivanje u gradu, kao uzročniku mnogih zala; ali sebe još ne uzmogoh ostaviti, nego sam sličan onima koji plove morem u barkama, pa ne umijući dobro upravljati barkom, smućuju se i žale zbog veličine brodice. Jer mnogi je valovi udaraju, te i oni koji se prevoze u malim barkama, i oni koji su u lađama, bivaju sa svih strana potapani valovima. I u nedoumici su što da čine, dok s njima putuju užas i muka.
Takav je i naš život. Jer, noseći svuda strasti koje u nama prebivaju, u takvu smo metežu da ništa značajno od pustinje ne zadobivamo. Što treba činiti, i odakle treba slijediti stope Prečistoga k spasenju? „Ako netko”, kaže, „hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe, uzme križ svoj i ide za mnom”; to jest, treba se u tišini uma ispitati. Jer očima koje se često okreću amo-tamo, te sad gledaju na stranu, sad se okreću dolje i gore, nije moguće podrobno vidjeti ono što je pred njima; nego onaj koji gleda mora učvrstiti pogled ako hoće imati jasnu sliku. Tako ni um čovječji, budući privučen mnogim svjetovnim brigama, ne može pozorno gledati na istinu.
Onoga koji se još nije svezao vezama braka smućuju bezumne pohote, neukrotiva stremljenja i neke zle žudnje. Onoga koji se već svezao sa suprugom preuzima druga smutnja briga: ako je bez djece — želja za djecom; kada se djeca rode — briga o odgoju djece, čuvanju žene, trud oko doma, nadgledanje slugu. Nekome se dogodi bolest, netko zbog susjeda bude ispitivan na sudu; nevolje na putovanjima; oranje i sijanje, a bez dobitka.
Svaki dan zasebno donosi duši pomračenje. Noći, preuzimajući dnevne brige, sličnim priviđenjima varaju um. Od ovoga je jedino izbavljenje: bježati od ovoga svijeta. Odvajanje od svijeta ne znači biti tijelom izvan njega, nego dušu otrgnuti od tjelesne ljubavi, i biti bez grada, bez doma, bez svojine, nedruželjubiv, ne stjecati, kao da ne živimo život; biti neumiješan u ljudske poslove, ne biti pričljiv, ne znati ljudska učenja, a biti spreman primiti u srce one predodžbe koje su od božanskoga učenja.
Pripravljanje srca sastoji se u tome da se ono odvoji od zloga običaja raznih učenja kojih se ranije držalo. Jer kao što na vosku nije moguće pisati ako se ne izglade prethodne slike, tako se ni u dušu ne mogu položiti božanske zapovijedi ako se iz nje ne istrgne ono što je od zlih navika.
Uz sve ostalo, i ovu nam veliku korist daje pustinja: utišava naše strasti i daje mjesta razumu da ih potpuno odsiječe od duše. Kao što se zvijeri lako love u hladno vrijeme, tako pohote, i gnjev, i strasti, i ostala otrovna duševna zla, utišavši se radi naše šutnje i ne vršeći nasilje čestim razdraživanjem, lakše bivaju pobijeđena silom razuma.
I naše je mjesto takvo, udaljeno od ljudske vreve, tako da uzdržanje nitko od onih izvana često ne prekida. Pobožno uzdržanje hrani dušu božanskim mislima.
Što je blaženije od ovoga: anđeoskomu se liku upodabljavati na zemlji; istodobno s početkom dana stati na molitvu, i pjevanjem i pjesmama iskazivati poštovanje Stvoritelju; potom, kada zasja čisto sunce, prihvatiti se posla; uvijek prisutnom molitvom i pjevanjem, kao solju, dopunjavati djelovanje. Jer tišinu i oslobođenost od briga duhovnomu ustroju daruju pjesme i molitve.
Šutnja je osnova očišćenja duše. Neka ni jezik ne govori o čovječjemu, ni oči neka ne promatraju ljepotu ili skladnost tijela, ni sluhom neka se ne oslabljuje duševna moć slušajući pjesme koje mame k slastima, ni riječi ljudi koji glume i izazivaju smijeh, što obično više od svega narušava duševnu silu.
Um koji se ne rasipa za onim što je izvan, niti se raspršuje u svijet kroz osjetila, ulazi u sebe, a sam sobom uzlazi k mislima o Bogu. Obasjavan takvom Dobrotom, blista i dolazi do zaborava same naravi. Ne misli o hrani, niti daje duši da se brine o odjeći, nego, imajući umirene brige o zemaljskome, sav svoj trud preusmjerava na stjecanje vječnih dobara: kako da se učvrsti u cjelomudrenosti i hrabrosti, kako u pravednosti i razboritosti, i u drugim sličnim vrlinama koje su razdijeljene po srodnosti, a koje onoga revnosna življenja uče da svaku usavrši.
Velik put kojim se pronalazi slično ovome jest i poučavanje božanskim Pismom, u kojem se mogu naći i poučni primjeri. Zatim, žitija svetih muževa predana u spisima, kao neki duševni obrasci, predlažu nam činjenje dobrih djela kao oponašanje njihovih pobožnih života. Tako, ako netko osjeti da se treba popraviti, neka ih poštuje kao neka opća lječilišta u kojima nalazi lijek za svoju bolest.
Ako je potreban liječnik cjelomudrenosti, neka često prelistava priču o Josipu i od njega se uči djelima cjelomudrenosti, nalazeći da je on imao ne samo silu odoljeti slastima, nego da je ustrajno revnovao u vrlini. Hrabrosti će se naučiti od Joba, koji ne samo da je životnim obratom od bogataša postao siromah, od mnogodjetnoga bezdjetan u jednom trenu, i koji je ostao neslomljen, pri svemu sačuvavši razum duše, nego se ne razgnjevi ni na prijatelje koji su mu, došavši da ga utješe, iznalazili njegova zla i ranjavali ga riječima besjede.
Opet, pogledaj kako je istodobno moguće biti krotak i velikodušan, a jarošću se razjarivati na grijeh. Krotkost prema čovjeku naći ćeš kod Davida, silno hrabra u ratovima, a krotka i nepomična kada treba uzvratiti za zlo neprijateljima. A takav je i Mojsije. S velikom jarošću ustaje na one koji su zgriješili Bogu, a krotkom dušom trpi ono što se na njega navaljuje.
I svugdje, kao što ikonopisci, kada prepisuju lik s ikone, često gledaju na ikonu, trudeći se da odande lik prenesu na svoje djelo, tako i onaj koji se trudi da udjelom u svim vrlinama učini sebe savršenim treba gledati na žitija svetih kao na neke pokretne i djelatne likove, i njihova dobra oponašanjem činiti svojima.
Opet, ako za čitanjem slijede molitve, duša koju pokreće žudnja k Bogu bit će silnija i krepkija. Dobra je molitva, jer ona misao o Bogu čini jasnom u duši. A u tome je useljenje samoga Boga u nas: da u sebi imamo utvrđeno sjećanje na Boga. Tako postajemo crkva Božja kada ovo sjećanje ne biva često presijecano zemaljskim brigama, niti se um smućuje neočekivanim strastima, nego bogoljubac, bježeći od svega, k Bogu odlazi, izgoneći strasti koje ga pozivaju na neuzdržanje, i provodi vrijeme u zanimanjima koja vode k vrlini.
Najprije se treba potruditi da ne ostanemo lišeni učenja riječi mudrosti, nego da pitamo bez prepiranja i odgovaramo s uvažavanjem, ne prekidajući onoga koji besjedi kada govori ono što je na korist, niti treba žudjeti da jasnije izložimo svoju riječ; treba postaviti mjeru i govorenju i slušanju. Učenje treba primati bez stida, a poučavati bez zavisti; i ako se nešto od drugoga naučilo, ne skrivati da je tako — jer djecu skrivaju zle žene koje ih rađaju s tuđim muževima — nego jasno objavljivati tko je otac pouke.
Prikladno je ljubiti srednju jačinu glasa, tako da zbog tihosti riječ ne izmakne sluhu, ali ni da zbog velike vike bude naporna slušateljima. Najprije treba provjeriti sebe: što želiš reći, pa tada iznijeti riječ pred ljude. Blago govori u molitvama, slatko u besjedama — ne slatko radi zabave, nego s ljubavlju radi dobrohotne utjehe. Surovost u svakoj prilici odbacivati.
Ako se i dogodi da je nekome potrebno zaprijetiti, budući sam prethodno naučen smirenoumlju, bit ćeš dobro prihvaćen od onoga kojemu treba iscjeljenje. U zabranama nam je najpotrebniji primjer proroka, koji Davidu, kada zgriješi, ne navede sam optužujuću riječ, nego, kazujući o nekoj drugoj osobi, postavi njega samoga za suca vlastitomu grijehu, te ovaj sam sebi izreče sud. Ništa loše tada on ne mogaše reći na onoga koji ga je razotkrio.
Smirenoj i skrušenoj mudrosti dolikuju oči koje gledaju u zemlju, lice žalosno, kosa nepočešljana, odjeća neočišćena. Ono što uplakani svjesno uređuju, to kod nas treba biti bez uređivanja. Riza neka bude pojasom pritegnuta uz tijelo; pojas neka ne bude iznad bokova kao kod žena, niti slabo pritegnut pa da se riza širi, što je bezumno.
Hod neka ne bude sitan i lijen, jer takav ukazuje na duševnu slabost, ali ni brz i oštar, jer takav očituje jarosna stremljenja duše. Namjena rize je jedna: da dovoljno pokriva tijelo i zimi i ljeti. Rizu ne bojiti bojama, ni tražiti tanka ili mekana platna, niti je ukrašavati; jer to je isto što i žensko ukrašavanje, što one umjetno uređuju, tuđim bojama mažući i ukrašavajući svoje obraze i kosu. Ipak, neka riza bude dovoljno debela, da nam, kada je obučemo, nije potrebna druga kako bismo se ugrijali. Obuća neka je naizgled siromašna, ali takva da nam dugo može zadovoljavati potrebu.
Jednostavno rečeno: kako od odjeće imamo ono najnužnije, tako neka bude i u hrani. Kruh će zadovoljiti potrebu i voda ugasiti žeđ zdravomu, i još nešto variva od sjemenja, uz najnužnije potrebe, da bi se sačuvala krepkost tijela. Ne jesti žustro radi ugađanja trbuhu, nego uvijek po ustaljenu običaju i krotko, i čuvati se slasti. Čak ni tada neka um ne bude bez misli o Bogu, nego neka nam i sama ta hrana, i sazdanost tijela koje se njome nasiti, budu povod za slavljenje: kako je Tvorac svega zamislio različite vrste hrane prikladne svakomu tijelu posebno.
Molitve prije kušanja hrane treba vršiti dostojno Božjih dobara, i onih koja nam je dao sada, i onih koja su nam pripravljena u budućem vijeku; molitve pak po ustajanju od trpeze radi zahvaljivanja za ono što nam je dano da imamo za jelo, i radi traženja onoga što nam je obećano. Jedan čas određen je za hranu, i neka on bude pri kraju dana, zato što je jedva odvojen za tjelesne potrebe, a ostatak neka bude za vršenje umnoga djelovanja podvižnika.
Ovakvo isposničko provođenje dana prirodno prate laki snovi i spremnost na buđenje. San treba prekidati radi razmišljanja o važnim stvarima. Jer, zarobljeni dubokim snom, slabimo svoje udove i predajemo ih na igru bezumnim priviđenjima koja nas umrtvljuju svaki dan. No ono što je drugima jutro, to je podvižniku pobožnosti ponoć, jer više od svega noćna tišina daruje duši zanimanje, te oči i uši ne puštaju u srce razvratne riječi ili prizore, nego um sam s Bogom prebiva, i ispravljajući sebe sjećanjem na grijehe, postavlja sebi pravilo da se uklanja od zla, i od Boga moli pomoć da dovrši svoje trudove.
I ova sveta pravila Bazilija Velikoga biše pridodana, u Gospodinu, onima s malih i velikih sabora.
Iz poslanice toga istog Vasilija Velikoga njegovim podložnim biskupima
26. Poglavlje: IZ POSLANICE TARASIJA NADBISKUPA CARIGRADA, ADRIJANU PAPI RIMSKOM. RAZLIČITE GLAVE IZ UPUTA BOŽANSTVENIH PISAMA O TOME DA SE NE POSTAVLJA ZA NOVAC
Rukopolagatelji, tj. oni koji postavljaju biskupe, prezbitere, đakone i sav crkveni kler, sluge su Svetoga Duha, a ne prodavači. Besplatno primiše, po riječi Gospodnjoj, besplatno su dužni i davati. Ako netko zlatom pokuša dobiti blagodat Svetoga Duha, neka se odbije, jer nemoguće je služiti Bogu i mamonu, i jer je bezbožniji od hereze Makedonija i ostalih duhoboraca. Ova pokvarena hereza Makedonija i drugih duhoboraca hulno je propovijedala da je Duh Sveti sluga Božji; a ovi Ga pretvaraju u svojega slugu, usudivši se prodavati Ga kao odbjegloga roba, i jednaki su Judi, prodajući Duha Svetoga, istobitnoga Kristu.
Iz Djela apostolskih
Reče Petar Šimunu vračaru, kada je ovaj donio imetak da primi Duha Svetoga: „Novci tvoji neka budu s tobom na propast, zato što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce.”
Biskup, prezbiter ili đakon koji je postavljen za novac, neka bude svrgnut, kao i onaj koji ga je postavio, i neka bude bez općenja zbog iste krivnje kao Šimun Vračar.
Iz Treće knjige o kraljevima
Oni koji su htjeli biti svećenici napunili bi Jeroboamove ruke zlatom i postajali bi svećenici; i bijaše to na grijeh, na kušnju i na propast doma Jeroboamova.
Iz Četvrte knjige o kraljevima
Reče Elizej Gehaziju: „Sada si primio Naamanovo srebro i odjeću, ali će se i njegova guba prilijepiti uz tebe i uz rod tvoj dovijeka.”
Od proroka Izaije, svećeniku Baziliju Velikomu
Nitko neka ne prodaje blagodat Božju, jer besplatno primiste, besplatno dajte. Vidi kako se Petar razgnjevio zbog Šimuna Vračara, govoreći: „Srebro tvoje s tobom neka bude na propast, jer si pomislio da se dar Božji može dobiti za novac.”
Iz poslanice toga istog Bazilija Velikoga njegovim podložnim biskupima
Oni koji za novac postavljaju misle da ne griješe kada uzimaju prije postavljenja, ili pri postavljenju, ili nakon postavljenja. No neka znaju da uzeti prije, istodobno ili poslije — sve je to uzimanje, kad god nešto uzimate! Molim vas da odbacite takav dobitak koji vuče u ognjenu dolinu.
Iz žitija svetoga Ivana Zlatoustoga
Sabor je zapovjedio da se zlato, primljeno od onih koji su za mito postavljeni, uzme od nasljednika Antonija koji ih je postavio, budući da je on već umro. Postavljeni neka se samo mogu pričešćivati u oltaru, a u svemu drugome neka budu strani službi, kako se ne bi, ako njima bude oprošteno, židovski i egipatski običaj prodavanja i kupovanja svećenstva udomaćio među nama.
Drugo pravilo sabora u Kalcedonu
Ako netko kupi ili proda postavljenje, makar i crkvenoga ključara postavio za novac, takav neka trpi kaznu u svojem činu, tj. neka se svrgne. Oni koji su posredovali u takvom postavljenju neka budu svrgnuti ako su klerici. Ako su svjetovnjaci ili monasi, neka budu prokleti.
Iz poslanice Genadija, nadbiskupa Carigrada, upućene svim biskupima
Neka bude svrgnut i udaljen od svake svećeničke službe, i podvrgnut prokletstvu, onaj koji se nada da će svećenstvo steći zlatom, kao i onaj koji obećava da će mu to dati za mito.
Dvadeset drugo pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači
Onaj koji je postavljen za novac neka se svrgne, zajedno s onim koji ga je postavio.
Poslušajmo i zapamtimo svi — ne samo arhijereji, nego i oni ubrojeni u kler, i svi koji žive u svijetu. Potrebno nam je s najvećom pažnjom slušati, da jednom ne bismo otpali, jer nismo truležnim srebrom i zlatom otkupljeni od ispraznoga života predanoga nam od otaca, nego časnom Krvlju Jaganjca neporočnoga i prečistoga Krista.
Tako i nas pouči, čovječe svećeni, da slijedimo evanđeoske knjige, apostolska pravila i otačke zapovijedi. Vjerujemo riječima vaših usta.
Na visoku goru uzađi, snažno podigni glas svoj, hodi slobodno, propovijedaj sa smjelošću, da bi postavljenja za novac bila izbačena i nestala s bukom, i sve drugo što se čini radi srebroljublja, nepravdom i trgovinom radi sramnoga dobitka. Sve takvo, i svi koji tako čine, neka budu izbačeni iz izabranoga naroda, nazvanoga Kristovim imenom, koji je dobio dar izbavljenja. Svaka nečistoća koja je potekla od ovoga zla bit će iz korijena iščupana, i svećenici će procvjetati kao palme, šireći Kristov miomiris onima koji se spašavaju. I Crkve će zapjevati pobjedničku pjesmu, i Gospodin će uzeti od tebe nepravde tvoje, i od onih koji žanju spasenje, naslađujući ih i umnažajući ih u dobroj starosti, pokazujući ih nasljednicima blaženoga i netruležnoga života.
27. Poglavlje: OD SVETOG DIONISIJA ARHIBISKUPA ALEKSANDRIJSKOG. O TOME KADA JE U VELIKU SUBOTU POTREBNO PREKRŠITI POST
Sveti evanđelisti ne rekoše ništa o vremenu uskrsnuća Gospodina našega, nego izvijestiše o dolasku žena koje dođoše na grob u različita vremena.
Matej je rekao: kasno u subotu, što govori o dubokoj noći. Ivan reče: rano, dok još bijaše mrak. Luka reče: vrlo rano, a Marko: vrlo rano, pri izlasku sunca. Svi kazuju da je uskrsnuo prije dolaska žena. Onima koji nas pitaju u koji čas treba započeti radost Kristova uskrsnuća, to jest u koji čas večerati na Veliku Subotu, odgovaramo: oni koji večeraju još dok je dan i prije nastupanja noći, krivi su kao malodušni i neuzdržljivi. One koji izdrže do četvrte noćne straže pohvaljujemo, a ne prekoravamo one koji jedu između ta dva vremena.
Od istoga, o onima koji su bez općenja, pa zbog straha od smrti budu pričešćeni, a potom se oporave.
1. pravilo: Oni koji su bili vezani zabranom i isključeni iz zajedništva, pa se razbole i zbog straha od smrti budu razriješeni i pričešćeni, ako se oporave, ne priliči takve ponovno vezivati ako u međuvremenu ništa ne zgriješe. Ako se oporave i postanu zdravi, a pokaže se da se još trebaju popravljati, te budu poučeni da se smiruju, iscrpljuju postom i čuvaju, pa ako ne slušaju nego proturječe, taj će im grijeh donijeti i drugo isključenje.
2. pravilo: Žene koje imaju tečenje krvi neka za to vrijeme ne ulaze u božansku crkvu i neka se ne pričešćuju Svetim Tajnama.
3. pravilo: Muž i žena sjedinjeni po zakonu neka se po dogovoru uzdržavaju jedno od drugoga radi molitve na neko vrijeme, a potom neka opet budu zajedno.
4. pravilo: Oni koji su imali nesvojevoljno noćno istjecanje neka poslušaju svoju savjest i neka sami sebe ispitaju sumnjaju li u tome ili ne. Kao što vrijedi za hranu, tako i za ovo: tko sumnja, osuđen je ako jede.
28. Poglavlje: PRAVILA SVETOG SVEĆENOMUČENIKA PETRA ALEKSANDRIJSKOG. O ONIMA KOJI SU OTPALI U VRIJEME PROGONA I OPET SE POKAJALI. 14 pravila
1. pravilo: Četvrte godine otkako su prošla progonstva, zapovijedamo da oni koji su mnogo postradali i potom, ne mogavši više podnositi, odrekli se Krista, pa se opet pokajali i već tri godine nakon pokajanja plaču, neka još četrdeset dana prime zabranu.
2. pravilo: Oni koji su samo bačeni u tamnicu i odrekli se Krista, pa se pokajali, uz protekle tri godine neka se još jednu godinu kaju.
3. pravilo: Onima koji nisu nimalo postradali, nego su svojom voljom pristupili pogibelji, a sada se kaju, dajemo četiri godine za pokajanje, prema evanđeoskoj priči o smokvi koja tri godine nije davala ploda i trebala je biti posječena, pa joj bijaše ostavljeno još jedno ljeto.
4. pravilo: Oni koji se i odrekoše, i poslije pada ostaju nepokajani, neka budu kao barbari neznabošci.
5. pravilo: Oni koji su licemjerno, a ne istinski, obećali prinijeti žrtvu, i prevariše mučitelje te tako izbjegoše prinijeti žrtvu demonima, neka šest mjeseci nose zabranu u pokajničkom obraćenju.
6. pravilo: Ako su neki prisilili svoje robove da umjesto njih prinesu žrtve idolima, oni koji su bili prisiljeni neka jednu godinu svjedoče djelo pokajanja, a oni koji su ih na to natjerali neka se tri godine kaju.
7. pravilo: One koji su bili predani ili su sami pristupili podvigu, pa se odrekoše, a potom ponovno ispovjedili Krista i srčano se borili, sa svakom radošću i veseljem u svemu — u molitvama i Pričesti — primamo u zajedništvo, da se, razveselivši se, još više osnaže.
8. pravilo: S onima koji su svojom voljom pošli na podvig i nakon mnogih muka pobjegli, ostajemo u zajedništvu. Zbog Krista su to učinili, premda ne i po Kristu, jer On je progonjenima zapovjedio da bježe.
9. pravilo: Ako je netko od klerika svojom voljom pošao na podvig, a onda zbog mnogog mučenja pobjegao, neka se udalji od službe. Kako može služiti kad je ostavio stado, što nije učinio nijedan od apostola?!
10. pravilo: Oni koji su svojom voljom pošli na podvig i poslije mnogih muka se odrekli, a potom se pokajali i zaplakali zbog onoga što su učinili, takve je dostojno pomilovati. Još ako su ubogog života, molimo se s njima i popuštamo im radi njihova očišćenja.
11. pravilo: Ako su neki dali zlato da izbjegnu mučenje, nije im grijeh, jer izabraše izgubiti zlato, a ne svoju dušu. I Pismo govori: bogatstvo njegovo izbavlja čovjeka.
12. pravilo: Ako su se neki spasili bijegom, ne treba se žaliti na njih, pa ni ako su drugi uhvaćeni umjesto njih. Mogli su i oni pobjeći da su htjeli.
13. pravilo: Oni koji su mnogu muku i stradanje pretrpjeli, i na kraju bili prisiljeni prinijeti žrtvu tako što su im na nevoljno pružene ruke polagali neposvećenu žrtvu, te su je pod prisilom mučitelja bacali na žrtvenik, takvi ne samo da ostaju u službi, nego će biti pribrojeni među ispovjednike.
14. pravilo: Neka se posti srijeda i petak, jer se srijedi iskazuje čast zato što je tada bio dogovor o predaji Krista, a petku zbog spasonosnog stradanja. Nedjeljom se radujemo zbog Kristova uskrsnuća i ne klečimo.
29. Poglavlje: SVETOGA GRGURA ČUDOTVORCA, BISKUPA NOVOCEZAREJSKOG, O PROŠLOJ NAJEZDI BARBARA.
1. pravilo: Oni koji su bili zarobljeni od strane barbara koji su napali naše krajeve neka se ne opterećuju ako su jeli nešto što su im barbari davali. Štoviše, svi tvrde da barbari ne prinose žrtve idolima.
2. pravilo: Žene koje su oni oskvrnuli, ako su i prije toga živjele bludnim životom te se i sada optužuju za bludne navike, neka ne budu s nama u molitvenoj zajednici. Ako su ranije živjele čedno i čisto, a potom bile obeščašćene, nemaju zbog toga grijeha.
3. pravilo: Ne samo da je sramotno i strašno pljačkati tuđe, nego i lihvariti te posezati za tuđim radi sramotnog dobitka. Svaki takav neka bude isključen iz Božje Crkve.
4. pravilo: Oni koji su tijekom napada barbara ugrabili imovinu svojih susjeda ili drugih iz svoje zemlje veoma su bezbožni i Bogu mrski te ispunjeni prevelikom zlobom. Neka budu isključeni, da pravednik ne bi poginuo s nepravednikom.
5. pravilo: Iako se samo Ahar dotaknuo onoga što je bilo prineseno Crkvi i ukrao od toga, ipak se na cijelo mnoštvo izlio gnjev Božji. Zato i mi sve što nije naše, nego tuđe, promatramo kao prineseno Crkvi.
6. pravilo: Ono što je od brata tvojega, ako pronađeš na putu, nemoj uzimati sebi. U Ponovljenom zakonu kaže se: uzmi, neka bude kod tebe dok ga ne zatraži brat tvoj.
7. pravilo: Ako ni od onih koji ne mare za svoju imovinu ne priliči ništa uzeti, koliko prije ne treba uzimati od onih koji su u nevolji i bježe pred neprijateljima, protjerani sa svoje imovine.
8. pravilo: Oni koji su i sami ostali bez nečega, pa na nekom mjestu drže tuđe što su oteli, sami sebe varaju. Postradavši od Borada i Gota, postali su Boradi i Goti svojim drugovima.
9. pravilo: Oni koji izbjeglice i zarobljenike nasilno zadržavaju nevjerni su i bezbožni te ne poznaju ime Gospodnje. Bojim se da ih ne spali oganj s neba.
10. pravilo: Prebjegi i zarobljenici barbara koji ubijaju svoje rođene te barbarima otkrivaju putove i kuće neka budu lišeni čak i slušanja Božanskih Pisama, dok okupljeni Sveti Oci ne smisle nešto drugo za njih.
11. pravilo: Oni koji su nasrtali na tuđe domove pa su optuženi i razotkriveni neka ne budu udostojeni ni slušanja Božanskog Pisma. Oni koji su svoju krivnju dobrovoljno ispovjedili neka budu s onima koji pripadaju.
12. pravilo: Oni koji su na poljima zatekli tuđu imovinu ili u svojim domovima ono što su najvjerojatnije barbari donijeli, ako budu razotkriveni, neka pripadaju. Ako to sami ispovjede i vrate, neka budu udostojeni molitve s vjernima.
13. pravilo: Ni radi obavještavanja, jer je obavijestio; ni radi čuvanja, jer je sačuvao; ni radi pronalaženja, jer je pronašao — neka nitko ništa ne uzima, nego neka čisto ispuni zapovijed.
30. Poglavlje: Poslanica Atanazija Velikog, arhiepiskopa aleksandrijskog, monahu Amonu, o onima koji su se u noći sablaznili
Reci mi, pobožni, kakav grijeh ili nečistoću ima neko prirodno i nevoljno istjecanje? Može li netko žaliti i tugovati zbog onoga što izlazi iz nosa, iz usta ili iz utrobe? Samo se onda oskvrnjujemo kada činimo smradni grijeh, a prirodno istjecanje koje biva neočekivano jest prirodno djelo. Ako neki nerazumno i ono rečeno u Evanđelju krivo navode, govoreći da čovjeka prlja ono što izlazi iz njega, ovdje rečeno pokazuje odakle izlazi prljavština — iz srca, gdje su zle i prljave pomisli.
Iz druge poslanice
Bludnicima i preljubnicima Bog će suditi. Tko se po zakonu oženi, taj nije zgriješio, ali neće primiti onoliko darova kao onaj koji se radi Gospoda nije oženio. Primit će i on, prinoseći plod od trideset, a onaj koji je izabrao čisto anđeosko življenje, što znači prebivanje u djevičanstvu, imat će divne darove, prinoseći savršeni plod od sto.
Od istoga, o uzakonjenim knjigama, iz devete praznične poslanice
Dvadeset i dvije su knjige Staroga Zavjeta, koliko je slova u judejskom pismu: Postanak, Izlazak, Levitska, Brojevi, Ponovljeni zakon, Isus Navin, Suci, Ruta, četiri Knjige Kraljevstava, dvije Ljetopisa u jednoj knjizi, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Job. Od proroka je dvanaest knjiga u jednoj, i potom Izaija, Jeremija s Baruhom, Tužaljke i Poslanica proročka, Ezekiel i Daniel.
Knjige Novoga Zavjeta su: četiri Evanđelja — Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo. Djela apostolska, sedam katoličkih poslanica svetih apostola: jedna Jakovljeva poslanica, dvije Petrove, tri Ivanove i jedna Judina. Pavlovih je četrnaest poslanica i Ivanovo je Otkrivenje.
Knjige koje nisu utvrđene pravilima, ali su poštovane: Mudrost Salomonova, Premudrost Sirahova, Estera, Judita, Tobija, takozvano Učenje apostolsko i Pastir.
31. Poglavlje: IZ POSLANICE ATANAZIJA VELIKOG BISKUPU RUFINIJANU
Bilo je ugodno da oni koji su nuždom bili prisiljeni odreći se Krista, pa su se odrekli i primili neku vlast te pomagali bezbožništvo, ako se obrate i pokaju, budu pomilovani; ali neka im se ne dopusti da uđu u kler.
Oni koji su iz nevolje i nužde pristupili, ali nisu primili nikakvu vlast od bezbožnika niti su nanijeli štetu pravovjernima, takve treba udostojiti pomilovanja i, ako se pokažu dostojnima, omogućiti im da uđu u kler. Osobito ako onima koji ih optužuju s pokornošću odgovaraju: „Nisam se okrenuo bezbožnosti, nego sam izabrao prikloniti se sili, kako neki bezbožnici, podignuvši se, ne bi pogubili Crkvu!” Zbog toga su bili primljeni u kler.
Onima koji su bili prevareni i koji su pretrpjeli nasilje daje se pomilovanje.
32. Poglavlje: Iz besjeda svetog Grgura Bogoslova o istim tim knjigama
Prvo je Postanak, potom Izlazak, pa Levitska, zatim Brojevi i onda Ponovljeni zakoni.
Onda Isus Navin, Suci, Ruta kao osma knjiga.
Deveta i deseta knjiga jesu Kraljevstva i Ljetopis. Nakon ovih slijedi Ezra.
U stihovima je pet knjiga, od kojih je prva Job, pa David, pa tri Salomonove: Propovjednik, Pjesma nad pjesmama i Mudre izreke. I Plač je također proročkoga duha.
U jednoj je dvanaest spisa: Hošea, Amos, Mihej treći, s njima i Joel, potom Jona i Obadija, Nahum, Habakuk i Sefanija, Hagaj, i potom Zaharija i Malahija.
Prva i druga Izaijina, pa Jeremija, pozvan u mladosti. Potom Ezekiel i Daniel, kao milost.
Staroga Zavjeta postavih dvadeset i dvije knjige.
Ovdje ću nabrojiti knjige Novoga Zavjeta.
Matej napisa Hebrejima čudesa Kristova, Marko Italiji, Luka Ahaji, a svima Ivan, veliki propovjednik, nebeski putnik. Potom Djela premudrih Apostola.
Četrnaest je Pavlovih, a sedam je Katoličkih poslanica, od čega, opet, jedna Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove i sedma je Judina.
Sve to ovdje imaš. One koje su izvan navedenih nisu naše.
Od svetog Amfilohija Selevku, o tim knjigama
Knjige Staroga Zavjeta:
Postanak, potom Izlazak, a u sredini Levitska. Nakon njih Brojevi i Ponovljeni zakoni. Ovima pridodaj i knjigu Isusa Navina, i Suce, i potom Rutu, i četiri Kraljevstva, i dvije knjige Ljetopisa.
Njima dodaj prvu i drugu knjigu Ezrinu.
Pet je knjiga u stihovima: Joba, ovjenčanoga podvizima različitih stradanja, i knjiga Psalama, kao neprolazno iscjeljenje duši. Spomeni i Mudre izreke premudroga Salomona, Propovjednika i Pjesmu nad pjesmama.
Ovima pridodaj dvanaest proroka: prvo Hošeu, drugo Amosa, Miheja i Joela, Obadiju i Tobiju. Jonu, koji je slika trodnevnoga stradanja, za njima Nahuma, i Habakuka kao devetoga. Sefaniju, Hagaja i Zahariju, i dvoimenoga anđela Malahiju.
S njima znaj i četiri proroka: smjeloga i velikoga Izaiju, skrušenoga i tajnopoznavatelja Jeremiju, Ezekiela, i posljednjega, Daniela.
Ovim knjigama neki pridodaju i Esteru.
Pogledajmo knjige Novoga Zavjeta.
Samo četiri evanđelista prihvaćamo: Mateja, potom Marka, i Luku kao trećega. Dodaj i Ivana, nazvanoga sinom groma, jer je sličan gromu, koji veoma razglasi Boga Riječ. Ono je po godinama nastanka četvrto, ali prvo po uzvišenosti zapovijedi.
Prihvati i drugu Lukinu knjigu.
Ovima pridodaj spise premudroga Pavla, izabranika, koji je Crkvama pisao poslanice, dva puta po sedam njih: Rimljanima jednu, nju treba sjediniti s dvije Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, s njima i Filipljanima, Kološanima i dvije Solunjanima. Dvije Timoteju, pa Titu i Filemonu, svakomu po jednu. Jednu je napisao i Hebrejima.
Ostalo su Katoličke poslanice. Neki smatraju da ih je sedam, drugi da su samo tri. Treba, kažu, prihvatiti jednu Jakovljevu, jednu Petrovu i jednu Ivanovu. Neki uz ove tri prihvaćaju i dvije Petrove, i Judinu kao sedmu.
Ivanovo Otkrivenje neki prihvaćaju, a većina ga drži stranim.
Neka ovo bude neprevarljivo pravilo bogonadahnutoga Pisma.
33. Poglavlje: OD SVETOG GRGURA NISKOG LITOJU, MELETINSKOM BISKUPU OSAM PRAVILA
Predgovor
Troje se u našoj duši prepoznaje: razumno, željno i jarosno. Razumni dio popravlja se pobožnim razmišljanjem o Bogu, razlikovanjem dobra i zla, time da dobro treba ljubiti, a bježati od bezbožne zlobe nerazumnosti i razmišljanja o grešnim stvarima. Željni dio duše ispravlja se težnjom prema istinskom dobru, to jest prema vrlinama, i odvraćanjem od prolaznih dobara. Zla željnoga dijela jesu grijesi i skretanje želje od istinskoga dobra prema drugim stvarima. Ispravljanje jarosnoga dijela biva neprijateljstvom prema zlu, ratom sa strastima, time da se ne bojimo onoga što je drugima strašno i da ne marimo za smrt. Zla jarosnoga dijela jesu: zavist, mržnja, gnjev, kleveta i svadljivost. Među njima su najgori razumni grijesi.
1. pravilo: Ako se netko odrekne Kristove vjere i postane Židov, ili idolopoklonik, ili manihejac, ili zavoli neki sličan oblik bezbožnosti, a potom optuži samoga sebe i uvidi grijeh, ako se obrati, vrijeme pokajanja bit će mu sve godine njegova života. Neka se ne moli s ljudima, nego neka se moli zasebno. Neka se ne pričešćuje Svetim Darovima, osim ako je bolestan zbog bojazni od smrti, iako bez nade na ozdravljenje; ako preživi, neka opet bude nepričešćen do kraja. Onaj koji je pod mukama i prisilom prestupio, neka ponese zabranu za bludnike.
2. pravilo: Oni koji odlaze čarobnjacima i vračarima, ako su se odrekli vjere i ne vjeruju da postoji Bog kojemu se kršćani klanjaju, takvi se podvrgavaju osudi za zakonoprijestupnike. Ako su, ostajući u Kristovoj vjeri, to učinili zbog neke malodušnosti, neka budu jednaki onima koji nisu mogli trpjeti muke pa su se odrekli.
3. pravilo: Grijesi željnoga dijela jesu preljub i blud. Jedni ih drže različitima, drugi istima, jer su obojica zgriješila sa ženama koje im ne pripadaju. Razlika je u tome što preljubnik čini nepravdu drugome i oskvrnjuje mu ženu, a bludnik čini blud sa slobodnom ženom; stoga se u preljubu čini dvostruki blud. Onomu koji se oskvrne preljubom zapovjeđeno je vrijeme zabrane kao i onomu koji se oskvrne sa životinjama i stokom, ili onomu koji se oskvrne s muškim spolom. Dvostruk je grijeh takvih: ovima zbog bezakonite naslade, a onima zbog nepravde koju čine oskvrnjujući tuđu ženu.
Ipak, i među onima koji su tako zgriješili postoje razlike. Onaj koji je svojom voljom došao na ispovijed bit će udostojen milostivije zabrane nego onaj koji je viđen i razotkriven. Onaj koji je učinio blud, tri godine neka ne sudjeluje u molitvi, tri godine neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada, i tada neka se pričesti; premda se to vrijeme može skratiti toplim trudom i gorljivim nastojanjem oko ispravljenja. Onima koji su se oskvrnuli drugim nečistoćama koje spomenusmo, neka se vremena zabrane za grijeh udvostruče: ondje gdje se jednima propisuju tri godine, ovima se propisuje šest.
4. pravilo: Jarosnoga, to jest gnjevljivoga dijela, mnoga su sagriješenja. Ipak, gore od svih jest ubojstvo, koje se dijeli na namjerno i nenamjerno. Tko želi ispraviti namjerno ubojstvo, neka je devet godina isključen iz Crkve, devet godina neka sluša Božansko Pismo stojeći s ljudima, devet godina neka pripada, i tada neka se pričesti. Ipak, i ovdje se gleda na trud: ako pokaže toplo pokajanje i suze, svaki stupanj pokajanja neka se skrati na osam, ili sedam, ili šest, ili samo pet godina.
Tko učini nenamjerno ubojstvo, ako je klerik, odbija se od blagodati, to jest lišava se svete službe; a ako je svjetovni čovjek, neka ponese zabranu kao bludnik koji je učinio običan blud, to jest sa ženama, a ne sa stokom ili s muškim bludnikom. Vrijeme se i njemu skraćuje zbog gorljivog i usrdnog pokajanja.
5. pravilo: Ako se prije završetka vremena zabrane isključeni razboli i bude na ishodu duše, neka se pričesti. Ako ozdravi, neka opet očekuje njemu zapovjeđeno vrijeme i neka ostane u onom stupnju u kojem je bio i prije pričesti.
6. pravilo: Srebroljublje je drugi oblik idolopoklonstva, i ono biva od sva tri dijela duše: pomisao griješi u dobrom rasuđivanju, pohota željom, a jarost potpomaže. Ipak, Sveti Oci propustili su dati javnu pouku, sličnu ovoj, da se izliječi bolest srebroljublja.
Oblici krađe jesu razbojništvo i provaljivanje u kuće. Uz razbojništvo ide i ubojstvo. Takav razbojnik, budući da se osigurava oružjem, pomoći drugova i pogodnošću mjesta, podliježe osudi za ubojice. Oni koji potajno kradu, kada se obrate i ispovjede, neka razdijele siromasima i ono što su ukrali i od svojega.
7. pravilo: Koji razvaljuju grobove da bi uzeli kamen za zidanje, neka budu pomilovani zbog običaja. Ali ako raskopava da bi uzeo nešto od onoga što je pogrebeno s mrtvim, neka bude podvrgnut osudi za običnoga bludnika. I ovdje treba gledati na trud i toplinu pokajanja.
8. pravilo: Svetotatstvo, to jest krađu onoga što je crkveno, Stari Zavjet promatrao je kao i ubojstvo, i zapovijeda da se za oba prijestupa ubije kamenovanjem. Da bi se očistio kradljivac crkvenoga imetka, Crkvi bijaše ugodno da vrijeme zabrane bude manje nego za preljub.
Koji god grijeh bio, dolikuje obratiti pozornost na istinsko pokajanje, a ne na vrijeme zabrane.
34. Poglavlje: OD TIMOTEJA, NADBISKUPA ALEKSANDRIJSKOGA, JEDNOGA OD 150 SVETIH OTACA KOJI SU SE OKUPILI U CARIGRADU PROTIV MAKEDONIJA OVAJ TIMOTEJ ZA NASLJEDNIKA JE IMAO TEOFILA 15 PRAVILA.
1. pravilo: Ako dijete ili odrasla osoba bude oglašena, pa se iz neznanja pričesti, neka bude krštena, jer je od Boga pozvana.
2. pravilo: Bjesomučni, ako se ne očisti, ne može biti kršten. Ako je na samrti, neka bude kršten.
3. pravilo: Vjernik, ako je bjesomučan, i ako ne odaje Tajnu niti govori hulne riječi, neka se pričešćuje, ali ne svakoga dana. Dovoljno mu je da se pričešćuje svake nedjelje.
4. pravilo: Ako se oglašeni razboli i od nemoći izgubi razum, neka bude kršten, osim ako je opsjednut.
5. pravilo: Zakonito vjenčani muž i žena, ako su bili u sjedinjenju, toga jutra neka se ne pričešćuju.
6. pravilo: Ako oglašena ima tečenje, neka se ne krštava dok se ne očisti.
7. pravilo: Žena, ako bude u uobičajenom mjesečnom stanju, to jest u tečenju krvi, neka se ne pričešćuje dok se ne očisti.
8. pravilo: U svetu Pashu, to jest u dane Strasnog tjedna, koja se naziva i Veliki tjedan, preostali dani do Uskrsnuća zovu se dani Pashe; ako se žena porodi, neka prema svojoj snazi uzima koliko može i hrane, i ulja, i vina.
9. pravilo: Heretici ne trebaju dolaziti na službe koje bivaju u crkvi, ako ne obećaju da će se pokajati i bježati od svoje hereze.
10. pravilo: Onaj koji je posve iznemogao od bolesti neka i u dane do svete Pashe jede ulje i pije vino.
11. pravilo: Klerik koji je pozvan vjenčati brak, ako sazna da je brak nezakonit, neka nema zajedništva s tuđim grijehom.
12. pravilo: Tko je tijekom sna imao sablazan, ako je postradao od bludnih misli i od pohote te je imao istečenje, neka se ne pričešćuje. Ako je taj postradao đavolskim iskušenjem, neka se pričesti, da ne bismo dali mjesta Sotoni da nas udalji od Svetih Darova.
13. pravilo: Onima koji žive u zakonitom braku sa svojom ženom Apostol govori: Ne uskraćujte se jedno drugomu, osim ako hoćete da to po dogovoru učinite, da vas ne iskuša Sotona. Potrebno je da subotom i nedjeljom ne prilaze jedno drugomu, jer se u te dane Bogu prinosi duhovna žrtva.
14. pravilo: Ako netko samoga sebe ubije, ili zakolje, ili udavi, za takvoga neka ne bude prinošenja, osim ako je doista izgubio razum. Klerik treba sve provjeriti ispitivanjem.
15. pravilo: Ako netko ima opsjednutu ženu, čak i ako je u okovima, neka ne uzima drugu.
35. Poglavlje: TEOFILA, NADBISKUPA ALEKSANDRIJSKOGA, POVODOM BOGOJAVLJENJA KADA PADNE U NEDJELJU. 14 pravila
1. pravilo: Nedjeljni dan poštuje se i dostojno ga slavimo zbog uskrsnuća iz mrtvih Gospodina našega. I nazvan je prvim danom, kao početak ovoga života, i osmim, jer nadilazi židovski tjedan, to jest subotovanje. Budući da će u taj dan sada biti posni dan Bogojavljenja, to jest navečerje, dajte da mudro uredimo. Nakon uobičajene službe svetoga Ivana Zlatoustoga jedemo malo datulja u čast dana Uskrsnuća, iščekujući večernje okupljanje. Okupljamo se u deveti čas.
2. pravilo: Oni koji su stupili u zajedništvo s arijancima i do sada drže crkve, neka se izbace, a na njihovo mjesto neka u te crkve dođu pravovjerni. Pravovjerni biskupi, postavljeni od biskupa Apolona, koji su se pridružili crkvama koje su držali arijanci, neka prime zabranu ako su to učinili svojom voljom; ako su to učinili po volji biskupa, neka ostanu, jer nisu znali što je dobro. Ako ih narod odbija, neka drugi budu postavljeni; ako ih voli, neka poslušaju Tivaidski sabor.
3. pravilo: Prezbiter Vist, ako je napastovao ženu koja je ostavila svojega živog muža, ne dopušta mu se ni da bude prezbiter ni da bude na okupljanjima s ljudima u crkvi.
4. pravilo: Klerik Sur, svrgut od biskupa Apolona, neka tako ostane. Ako misli da nije bio pravedno osuđen, neka mu se ponovno sudi.
5. pravilo: Panuf, iako je već bio oglašen, uzeo je svoju sestričnu za ženu, a poslije krštenja postao je klerik. Neka ostane u kleru ako je ona umrla i ako je više nije imao za ženu. Ako ju je uzeo poslije krštenja, neka bude stran kleru.
6. pravilo: Ako je čitač Jakov učinio blud i bio svrgnut od prezbitera, pa ponovno postavljen, ako je razotkriven, neka se svrgne. Ako nije, neka ostane u kleru. Ne priliči prihvaćati prazne klevete.
7. pravilo: O tome da svi svećenici moraju znati tko se preporučuje za postavljenje. Tek tada neka ga biskup ispita pred pridošlim ljudima koji svjedoče o njemu, i neka bude postavljen. Postavljenje neka ne bude u tajnosti.
8. pravilo: Prosfere koje se prinose na žrtvu u svetom oltaru, nakon primanja Svetih Darova, neka klerici razdijele. Neka oglašeni ne okuse od njih, nego samo vjerni.
9. pravilo: Jeraks, kao onaj koji je zbog bluda bio svrgnut, neka bude ispitan o tome; i ako se njegov grijeh dokaže vjerodostojnim svjedocima, neka se svrgne. Ako bude posvjedočen kao cjelomudren, neka ostane u kleru.
10. pravilo: Ako svi crkovnjaci suglasno progovore protiv ekonoma, neka se postavi drugi ekonom, kako bi se crkvenim imetkom upravljalo na pravi način.
11. pravilo: Udovice, siromasi i pridošli stranci neka se hrane od Crkve i neka prime svaku pomoć. Neka nitko ne prisvaja crkveno. Služitelj Božji treba biti nesrebroljubiv.
12. pravilo: Od onih koji se, obrnuvši se od hereze takozvanih čistih, zažele pristupiti Katoličkoj Crkvi, postavljaj đakone, prezbitere i biskupe, prema odluci Nikejskog sabora, ako je njihov život ispravan i nemaju nikakvih prepreka.
13. pravilo: Maksim je obećao da će po dogovoru otpustiti ženu s kojom je bezakono živio. Ako znaš da nije lagao, nego je to po dogovoru učinio, neka bude na okupljanju oglašenih, ako i ti tako smatraš. Ako priliči nešto strože učiniti s njima, tako i učini, jer živeći ondje s njima možeš bolje znati njihovo mišljenje.
14. pravilo: Prezbiteri su u Gemini pravedno odvojili Kiradiju od crkvenog okupljanja, jer je ustrajavala u nepravdi i nije se htjela okaniti nepravde. Ako odbaci nepravdu, neka bude na okupljanju.
36. Poglavlje: IZ POSLANICE ĆIRILA, NADBISKUPA ALEKSANDRIJSKOGA, DOMNU: PET PRAVILA, I OSTALE GLAVE IZ NJEGOVIH DRUGIH POSLANICA, I EULOGIJU ALEKSANDRIJSKOM JEDNA.
1. pravilo: Petra, nazvanoga biskupom, trebalo je ili držati za biskupa, ili ga ne nazivati tako. On je govorio ovako: „Mogu iznijeti svoju namjeru i opravdati se. Nisam dobio vrijeme za odgovor niti kanonsko saslušanje.” Ili, ako se nađe da je bez krivice, neka opet primi svoju Crkvu, ili neka bude osuđen prema krivici, da ne može govoriti: „Nepravda mi je nanesena.” Dodaje da mu je i imovina oteta.
Zaustavi suze starcu koji se sudi s onima koji protiv njega iznose optužbe, pred tvojom pobožnošću i ostalim biskupima koji su ti podređeni, osim ako on iz sumnjičavosti ne odbije neke.
2. pravilo: Blagajna i nepokretna crkvena imovina neotuđive su i nisu na prodaju, nego se čuvaju za Crkvu, a povjerene su onima koji u svako vrijeme vrše biskupstvo i raspoređuju razne stvari koje se prema potrebama prinose u biskupiju, kao što su: žito, ulje, vino, zlato, odjeća i druge slične stvari. Svaki će od nas u svoje vrijeme dati odgovor Sucu svih.
3. pravilo: Pismeno se odreći biskupije i podnositi takve pisane ostavke, kao što neki biskupi čine, protivno je crkvenim uredbama. Ako su dostojni biskupstva, neka služe; a ako nisu, neka se ne odriču, nego neka, pošto budu razotkriveni za svoja zla djela, budu sudom svrgnuti. Kažu da se nekoć Proklo, zbog opasnosti i straha od nečijih prijetnji, odrekao.
Iz njegovih poslanica pentapolskim i libijskim biskupima
4. pravilo: Ako netko treba biti rukopoložen za klerika, neka se ispita njegov život: je li imao ženu ili nije, i kako ju je ili kada uzeo, ili je obećao da neće imati ženu; i ako se nađe da nije od biskupa iz klera ili iz samostana izgnan, i pokaže se da je bez optužbe, neka bude postavljen.
5. pravilo: Ako neki budu isključeni i prime zabranu za grijehe, a potom se smrtno razbole, ako su oglašeni, neka se krste, da ne umru bez zajedništva i bez udjela u Božanskoj blagodati.
Iz istoga, Maksimu đakonu
Onima koji pristupaju pravovjernoj vjeri ne pamti zlo zbog njihovih već prošlih grijeha, pa i ako su bili ulovljeni Nestorijevom zlobom. Radije ih želim vidjeti kako se odriču hereze, nego kako s nama govore bestidnim raspoloženjem. Ova stvar zahtijeva promišljanje.
Iz istoga, Genadiju arhimandritu
Kao što moreplovci bacaju neki teret u more da spase ono što preostaje, tako i mi nešto žrtvujemo da ne izgubimo sve.
Iz poslanice Eulogiju aleksandrijskom
Ako netko promijeni nešto od onoga što su bogonosni Oci ispravili i utvrdili, od tada se takvo što ne može zvati poretkom, nego prijestupom i izdajom zapovijedi, i beščašćem prema Bogu.
37. Poglavlje: ISTOGA, 12 GLAVA O PRAVOVJERJU PROTIV NESTORIJA
1. glava: Ako netko ne ispovijeda da je Emanuel istiniti Bog te zbog toga ne naziva svetu Djevicu Mariju Bogorodicom, jer je tjelesno rodila Boga Riječ koji je postao tijelom – neka bude proklet.
2. glava: Ako netko ne ispovijeda da se Riječ Boga Oca po osobi sjedinila s tijelom te da je jedan Krist sa svojim tijelom, odnosno istinski Bog i ujedno čovjek – neka bude proklet.
3. glava: Ako netko u jednom Kristu nakon sjedinjenja razdvaja dvije osobe, povezujući ih samo zajedništvom časti, vlasti ili moći, a ne stvarnim sjedinjenjem po prirodi – neka bude proklet.
4. glava: Ako netko riječi iz apostolskih i evanđeoskih knjiga, ili riječi svetih o Kristu, ili Kristove riječi o samome sebi, dijeli između dviju osoba ili hipostaza te jedne pripisuje čovjeku odvojenom od Božje Riječi, a druge samo Božjoj Riječi – neka bude proklet.
5. glava: Ako se netko usudi Krista nazvati bogonosnim čovjekom, a ne radije istinitim Bogom, jedinorođenim Sinom iste prirode s Ocem, jer je Riječ postala tijelom i postala dionikom našega tijela i krvi – neka bude proklet.
6. glava: Ako netko za Riječ Boga Oca kaže da je Bog ili Gospodar Kristu, a ne ispovijeda da je Krist sam Bog i čovjek, jer je, prema Pismu, Riječ postala tijelom – neka bude proklet.
7. glava: Ako netko kaže da je Isus čovjek kroz kojega je djelovala Božja Riječ i da je bio obdaren naklonošću Jedinorođenoga kao netko različit od njega – neka bude proklet.
8. glava: Ako se netko usudi govoriti da se treba klanjati uznesenom čovjeku zajedno s Božjom Riječi te da ih treba zajedno slaviti i častiti kao dva različita bića, a ne da se jednim klanjanjem časti Emanuel i da mu se uznosi jedno slavlje, jer je Riječ postala tijelom – neka bude proklet.
9. glava: Ako netko kaže da je sam Gospodin Isus Krist bio proslavljen snagom koja je djelovala izvana na njega te da je od nje primio moć nad nečistim dusima i za činjenje Božjih čudesa među ljudima – neka bude proklet.
10. glava: Božanske knjige govore da je Krist veliki svećenik i apostol našega ispovijedanja, koji je za nas prinio samoga sebe kao ugodan prinos Bogu Ocu. Ako netko kaže da naš veliki svećenik i apostol nije sama Božja Riječ koja je postala tijelom i čovjekom poput nas, nego neki drugi čovjek rođen od žene; ili ako netko kaže da je Krist prinio žrtvu i za samoga sebe, a ne samo za nas, premda on nije imao potrebe prinositi žrtvu za sebe jer nije poznavao grijeha – neka bude proklet.
11. glava: Ako netko ne ispovijeda da je tijelo Gospodnje životvorno i da pripada samoj Božjoj Riječi od Oca, nego nekom drugom kojemu se Riječ samo pridružila po časti, ili da je to tijelo samo prebivalište božanstva, a ne doista životvorno, jer je vlastito tijelo Riječi koja sve oživljuje – neka bude proklet.
12. glava: Ako netko ne ispovijeda da je Božja Riječ tijelom trpjela, tijelom bila raspeta, tijelom okusila smrt i postala prvorođenac od mrtvih, jer je ona Život i Životvorac kao Bog – neka bude proklet.
38. Poglavlje: IZ POSLANICE GENADIJA, NADBISKUPA CARIGRADA, I SABORA KOJI SE TADA OKUPIO, SVIM BISKUPIMA
Gospodin je, poslavši Apostole kao učitelje u svijet, zapovjedio da milost koju su od Njega primili besplatno daju ljudima te da od nje ne stječu zlato, srebro, bakar niti bilo što drugo zemaljsko i materijalno. Istu zapovijed koju je dao njima dao je i nama koji smo postavljeni u njihov čin: ako ste od Mene kupili, prodajte; a ako ste besplatno primili, besplatno i dajte. Doista su jadni oni koji ili primaju ili daju dar Božji onima koji im obećaju mito. Zarobilo ih je srebroljublje, gorka žuč i sveza nepravde.
Zbog toga i pravilo božanskih Otaca u Kalcedonu zapovijeda govoreći: onaj koji kupuje i prodaje postavljenje, pa makar i crkvenoga vratara postavio za novac, neka bude lišen svoje službe, i on i onaj koji je od njega postavljen. A oni koji posreduju u takvu postavljenju, ako su klerici, neka budu lišeni svojega stupnja; ako su monasi ili svjetovnjaci, neka budu prokleti.
Dobro je i pobožno nasljeđe svetih Otaca: ne smije se uzeti ništa ni prije postavljenja, ni pri postavljenju, ni nakon postavljenja, i nikada ništa za čin postavljenja.
Neka bude na znanje svakome tko bude uhvaćen u tome, to jest tko se postavlja ili tko postavlja za mito bilo biskupa, bilo seoskoga biskupa, bilo obhodnika, bilo prezbitera, bilo đakona, ili bilo koga drugoga koji vrši upravu ili javnu službu, da će zajedničkom zapovijedi i zajedničkim sudom biti osuđen.
Dostojno je da milost bude milost i da nikako srebro ne posreduje za nju. Neka bude isključen onaj koji želi primiti ili dati božansku milost za novac, bilo da je klerik, bilo svjetovnjak, bilo da se sam razotkrije, bilo da ne bude razotkriven.
39. Poglavlje: IZ POSLANICE SABORA, U CARIGRADU, MARTIRIJU BISKUPU ANTIOHIJSKOM, O TOME KAKO TREBA PRIMATI KRIVOVJERNIKE, KOJI PRISTUPAJU KATOLIČKOJ CRKVI
Arijevce, makedonijance i novacijane, koji sebe nazivaju čistima i najčišćima, te četrnaestnike, tj. kvartodecimane, i apolinarijevce treba primati nakon što pismeno odbace svoju herezu i prokunu nju i svaku drugu herezu koja ne naučava kao Katolička Crkva. Najprije ih pomazujemo svetim mirom. Pomazujući im čelo, nosnice, uši, prsa i sva osjetila, govorimo: „Pečat dara Duha Svetoga.” Potom se, kao i marljivi svjetovnjaci, postavljaju u dostojanstvo koje su prije imali, bilo kao prezbiteri, bilo kao đakoni ili u neku drugu službu.
Eunomijance, koji se krštavaju jednim uranjanjem, primamo kao helene. Prvoga dana činimo ih kršćanima, drugoga dana oglašenima, a trećega dana nad njima vršimo zaklinjanje, pušući tri puta u njihovo lice i uši. Zatim ih poučavamo i zapovijedamo im da kroz dulje vrijeme borave u crkvi slušajući Božansko Pismo, a potom ih krštavamo.
40. Poglavlje: GLAVE VELIKE CRKVE, TO JEST SVETE SOFIJE, PEČAĆENE ZLATNIM PEČATOM CARA JUSTINIJANA, O ROBOVIMA KOJI PRIBJEGAVAJU U CRKVU. 6 pravila
1. pravilo: Ako neki slobodnjak koji je pao u ropstvo pribjegne Crkvi, neka njegov gospodar bude pozvan dva puta. Ako ne dođe, neka po njega treći put budu poslana tri prezbitera ili đakona kako bi posvjedočili ono što se bude dogodilo. Ako ni tada ne dođe, neka slobodu zadobije onaj koji je pribjegao.
2. pravilo: Ako neki rob po volji svojega gospodara trpi glad i oskudijeva u odjeći, te mu gospodar, premda može, ne osigura ni jedno ni drugo, neka toga roba proda drugomu gospodaru, kako ovaj, budući zanemaren, ne bi stradao od gladi.
3. pravilo: Ako neki prezbiter ili đakon ima spor s nekim, neka ga pozove. Ako se ovaj ne odazove i ne dođe, neka bude osuđen.
4. pravilo: Ako neki rob bez opravdana razloga pribjegne Crkvi, prikladno je da se to objavi te da bude vraćen svome gospodaru.
5. pravilo: Ako rob pribjegne Crkvi, pa se nerazumno zapovijedi da osobno dođe njegov gospodar, a on umjesto sebe pošalje svoga najvjernijega roba, od tada neka više ne bude prisiljavan da sam dođe. Kao što je umjesto sebe poslao izaslanika, tako mu dolikuje predati i roba.
6. pravilo: Robove koji pribjegavaju Crkvi uvijek treba ispitati. Kada se utvrdi čiji su robovi, neka njihovi gospodari budu obaviješteni da ih preuzmu. Uvriježilo se i postalo je učestalo, kako predaja kazuje, da se takvi iskvare te da ozlijede one koji ih hvataju, pa čak i da se podignu protiv svojih gospodara i teško im naude. Zbog toga dolikuje takve kazniti prema njihovoj zasluzi.
41. Poglavlje: (PISMO) DIMITRIJA METROPOLITA KIZIČKOG, O JAKOVITIMA I HACICARIMA
Jakoviti su poput onih koji su oboljeli od Eutihove hereze, koji su jednovoljci i jednoprirašnici. Oni pogrešno naučavaju o utjelovljenju Gospodina našega, jer obje prirode stapaju. Pokazuje se da su i bogo-stradalnici, jer Božanstvu pripisuju stradanje.
Jakoviti se nazivaju po onome koji je širio tu herezu, po nekom Jakovu, koji je zbog svoje prljavštine i siromaštva bio nazvan i Canzal, što na našem jeziku znači poderani. Oni hodaju u poderanoj odjeći ili su nečisti. Trisvetoj pjesmi pridodaju riječi „raspeti za nas“, i križaju se jednim prstom, i to s lijeve na desnu stranu. Svoj prinos, tj. prosforu, miješaju s uljem, a vino ne upotrebljavaju u službi. Pričešćuju se – a zapravo ne, i klanjaju se ikonama – a zapravo ne. Iz neznanja koje je među njima jedu meso tijekom Siropusnog tjedna.
Druga hereza
Heretici zvani melhiti, koji su slijedili pobožnog cara Marcijana (jer se car naziva melhi), zovu se i hacicari, jer vjeruju samo u križ (na njihovu jeziku haci znači križ). Posred njega ukivaju čavao, propovijedajući stradanje Božanstva i klanjajući se križu kao moćnijemu od Krista, kao Njegovu ubojici.
Ne prihvaćaju poštovanje ikona. Istodobno su i bogo-stradalnici i nestorijanci: bogo-stradalnici jer Trisvetoj pjesmi pridodaju riječi „raspeti nas radi“, a nestorijanci jer govore o dva lica u Kristu. U svetom i Velikom postu subotom i nedjeljom jedu mlijeko, sir i jaja. Služe na beskvasnim kruhovima, ne ulijevaju vodu u vino te u neka posebna vremena svoje križeve križaju, tj. posvećuju.
42. Poglavlje: O MASALIJANIMA KOJI SE SADA NAZIVAJU BOGUMILI
Jezualijani, 47 njih, bolujući od manihejske hereze, pronašli su i druge nečistoće. Propovijedaju besmislice, tvrdeći kako je ljudski um opsjednut demonima, i da je ljudska priroda pripojena demonima, te da krštenje ne dovršava čovjeka niti ga pomazuje, kao ni Pričest, već samo i isključivo molitva koju oni izgovaraju. Govore da je zlo u nama po naravi te da duša osjeća sjedinjenje sa Zaručnikom(Kristom) kao što žena osjeća sjedinjenje sa svojim mužem. Mrze križ, ne poštuju Bogorodicu. Oni među njima koji to žele, odsjecaju svoje spolne organe. Kunu se bez straha, proklinju se (međusobno), proklinju svoju herezu. Nasitivši se takvih bezbožnosti, Elefterije Paflagonac pridobio je sebi slične sljedbenike te je učio da monah treba spavati u postelji s dvije žene i godinu dana se suzdržavati, a nakon toga bez stida stupati u spolne odnose, čak i sa svojim srodnicama.
43. Poglavlje: PETRA, NADBISKUPA ANTIOHIJSKOG, BENETIČKOM NADBISKUPU, KOJE JE BIO ZA VRIJEME CARIGRADSKOG PATRIJARHA ALEKSIJA
Nigdje nije napisano da se prvoprijestolnik akilijski, tj. benetički, imenuje patrijarhom. U čitavom svijetu poznajemo pet patrijarha: rimskog, carigradskog, aleksandrijskog, antiohijskog i jeruzalemskog. I kao što se naše tijelo upravlja s pet osjetila, tako se i Tijelo Kristovo, koje čine vjernici tih Crkava, kao s pet osjetila, upravlja s pet patrijarhijskih prijestolja.
Pričešćivanje beskvasnim kruhom je pričešće stare žrtve, a ne Novoga zavjeta. Ne beskvasni kruh, nego Krist, uzevši kruh, blagoslovi i reče: “Uzmite i jedite”, kao što su suglasno kazala četvorica evanđelista i veliki Pavao: “Ja primih, rekao je, kao što vam predadoh, da Gospodin Isus, one noći u kojoj bijaše predan, uze kruh, i zahvalivši, prelomi ga, i reče: Uzmite i jedite…”
I jedući Tijelo Kristovo, živo i oboženo, više nismo pod zakonom, nego pod milošću. Zakon koji govori, onima koji su pod zakonom govori: “Staro prođe, i sve novo postade.” Oni koji žele jesti beskvasni kruh jer kažu: “I Krist ga je jeo”, neka se i obrežu, jer se i Krist obrezao. No Pavao viče: “Evo ja, Pavao, kažem vam da ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti.” Tamo je jasno da je prije zakonske Pashe bila Kristova večera. Reče evanđelist Ivan: “Odvedoše Isusa od Kajfe u pritvor, da se ne bi onečistili, nego da mogu jesti Pashu.” Prije zakonske Pashe nije bilo dopušteno jesti beskvasni kruh.
LEONTA, NADBISKUPA BUGARSKOG IZ TRI POSLANICE O ISTIM TIM BESKVASNIM KRUHOVIMA
Oni koji drže subotu s beskvasnim kruhovima i govore da su kršćani, niti su Židovi, niti su čisti kršćani. Oni su poput kože risa, kao što Bazilije Veliki govori , čija dlaka nije ni crna ni bijela.
44. Poglavlje: POSLANICA BLAŽENOGA NILA CRNORISCA, UPUĆENA PREZBITERU HARAKLIJU KOJI JE SUROVO NAPADAO ONE KOJI SU ZGRIJEŠILI, I KOJI JE GOVORIO DA ZA POKAJANJE NIJE DOVOLJNA ISPOVIJED USTIMA, AKO SE NE ČINE ISPOSNIČKA DJELA
Čini mi se, doista, da ne razumiješ Božansko Pismo, budući da si usmjerio um samo na jedan njegov dio koji objavljuje Božji gnjev, a nikako ne poznaješ sve izljeve Božje čovjekoljubive dobrote u ostatku Pisma. Takav, pod vidom pastira, čini djela neprijateljska, prodajući zlim demonima jaganjce kroz očajanje, ne želeći u um primiti ono što je prorok Ezekiel rekao: „Krv izgubljenoga iz ruku pastira ću tražiti!“ Kako se usuđuješ čovjeka pogubiti očajanjem? Krist za njega nije odbio dati svoju dušu!
Kako si mogao prevelikom tugom htjeti potopiti Faustina, koji je u dubokoj poniznosti pred svim ljudima ispovjedio svoje grijehe, kada tako nešto veliki Pavao nije htio učiniti, nego je, nakon što je onaj koji je zgriješio spoznao svoj grijeh, prihvatio ga kao svoga bližnjega, i molio Korinćane da prema njemu imaju čvrstu i snažnu ljubav?!
I još, kada treba saditi Kristov vinograd – nekako si bezvoljan i lijen, a da ono što je već posađeno odsijecaš i izvan Crkve stavljaš – za to si nekako brz, budan i marljiv postao.
Ne govori, čovječe, da onima koji su djelom zgriješili Gospod na ispovijedi neće primiti riječi ako ih samo izgovore! Tako govoreći, nisi daleko od „čistih“ po imenu, a nečistih po djelima – neznalica novacijana, jer oni u obilju bezumlja i ludosti odbacuju svako pokajanje nakon krštenja.
Ti, pak, ne želiš primiti pokajanje koje biva samo riječima, i slušaš samo onoga velikog Mojsija kada, ne usput, nego vrlo revno, traži od velikog svećenika Arona da, objavljujući pokajanje svake duše koja zgriješi, prinese jare za grijeh, nakon čega bi dobivali oprost.
Dobro je, zaista, i vrlo prikladno da snažnije duše čine djela ispovijedanja: postom, bdijenjem, ležanjem na zemlji, kostrijeti, posipanjem pepelom, darežljivom i tajnom milostinjom i drugim plodovima koji dolikuju dubokom pokajanju.
Ako zbog nemara ili neke nevolje, ili slabosti, ili velike lijenosti netko ne stekne gore navedena djela, Gospodin Isus, koji je umro za ljudske grijehe i bezbožnosti i svaku nečistoću, neće odbaciti ispovijest usta, nego prima i riječi pokajanja kao prinos Njemu, kao što Mojsije prima kozju dlaku, koja je najmanje vrijedna, zajedno s porfirom, zlatom i ostalim.
Kakvim se mukama i trudovima carinik spasio – nije li tek jednostavnim riječima poniznosti? Kojim se znojnim trudovima razbojnik s križa prenio u Raj – nije li s malo riječi ispovijedanja Kristova kraljevstva?
Pogledaj, prezbitere, kako u Svetom Pismu nije propovijedana samo strogost i Božji gnjev, nego i neiscrpivo čovjekoljublje. Kao što Pismo govori Gospodinu: „Jer je velika tvoja milost prema meni.“ Što više griješimo, to više nama koji se kajemo izlijeva more njegova velikog milosrđa, gaseći oganj naših zala.
Dužan si misliti ne samo na sud, nego i na Kristovo čovjekoljublje: poučavao je ljudski rod onome što je korisno, sišao je k nama i bdije nad nama da ne propadnemo.
Tako je i Nabukodonozor, koji je činio svako zlo i bezbožnost, i krvlju natopio zemlju, i sebe učinio Božjim protivnikom, ipak, kada se pretvorio u zvijer i postao poput stoke po Božjem sudu, samo je riječima i kratkom ispoviješću, bio pomilovan, te je, iako je prije bez mjere griješio, primio milost od Boga koji ga je ranije osudio, i ponovno dobio kraljevsko prijestolje i svaku čast.
Jer Bog kaže: „Ako se razgnjevim na onoga kome sudim, opet ću ga iscijeliti; ja ću se razgnjeviti i ja ću se smilovati.“
Ne govori, kao neznalica, da Bog ne prima jednostavne riječi pokajanja, jer bi tada morao reći da prima bogate prinose, zlato i srebro, a dvije udovičine lepte ne prima! A kako ćeš tada razumjeti Evanđelje, gdje Gospod kaže da nije volja Oca njegova da pogine ijedan od ovih malenih?
Ti mnoge i velike želiš lišiti spasenja govoreći da Bog ne prima same riječi pokajanja. Gdje ćeš smjestiti ono što je Gospod rekao preko proroka Izaije: „Prvo iznesi svoje grijehe da se opravdaš“?
Stvoritelj prima od onih koji se žele spasiti ne samo čistoću i pravednost, mučeništvo i isposnički život, nego i tugu zbog grijeha, udaranje u čelo i prsa, klečanje, uzdizanje ruku s bolom u srcu, plač, uzdahe, suze, i sve što izlazi iz srca koje se kaje.
I one koji plaču zbog napada đavla i vlastite slabosti, bilo da su jaki ili slabi, jer jedni u iskušenju brzo padaju, a drugi se hrabro odupiru.
Sve takve Bog prima, kao i riječi koje po Davidu govore: „Zgriješih Gospodinu svojemu i zlo učinih pred njim.“
Mnogo je toga što ljudi koji su zgriješili čine, a što se čini malim, ali donosi veliko spasenje onima koji se kaju.
Pogledaj i na velikog Mojsija, odnosno Boga koji je dao zakon: nije zapovjedio samo da se prinose volovi i jarci, ovce i koze za grijehe, nego je, imajući u vidu slabost i nemoć siromašnih, zapovjedio da se prinose i golubovi, grlice i malo brašna.
Ni ti, prezbitere, ne ponižavaj pokajnike, nego primi srce skrušeno i smireno, i tješi, poučavaj i spašavaj, ne tražeći samo teška djela pokajanja kroz asketske napore, nego primaj i riječi onih koji se kaju i s velikom poniznošću ispovijedaju svoja zla djela.
Velika je sila pokajanja koja nas kao snijeg izbjeljuje i kao vuna čisti, iako su raniji grijesi dugo crnili dušu zlim djelima.
Reče Bog onima koji se kaju: „Stojte ponizni umom, kao osuđenici, i žalite vapijući, a Ja ću suditi s milošću, i otići ćete ovjenčani kao pravednici.“
Zato i govorimo Bogu: „Djela smo ruku tvojih, ne pogubi, Gospodine, djela ruku svojih.“
U knjizi o Jobu piše: „Gospodin podiže oborene oči, i spasit ćeš se u čistoći ruku svojih.“
To znači da i grešnika spašava koji tuguje u pokajanju i velikoj skrušenosti, kao carinik koji nije imao smjelosti, nego se udarao u prsa govoreći: „Gospodine, očisti mene grešnika!“
Jer Gospodin takvima reče: „Priklonite mi se iz dubine duše kao osuđeni, i iste vijence s pravednicima primit ćete.“
Tako se spašavaju oni koji su pogleda uprtog u zemlju – djelotvornom vrlinom, ne samo izvršavanjem zapovijedi, nego i Božjim čovjekoljubljem i ispoviješću.
Tko sa smirenjem i skrušenošću srca ispovijeda svoje grijehe, spašava se takvim pokajanjem i dubinom poniznosti.
A ti se spašavaj u čistoći ruku svojih, to jest u dobrim i kreposnim djelima (jer Pismo rukama često označava vrlinu), i spašavaj se vapijući Bogu: „Sačuvaj dušu moju, Gospodine Kriste, ako me đavao ikada odvoji od pravde i ako postanem kao oni koji silaze u grob“, i bez prestanka moli Spasitelja govoreći: „Gospodine, spasi slugu svojega, koji se uzda u tebe!“
45. Poglavlje: IZ SVITKA BOŽANSTVENIH ZAPOVIJEDI KOJE SU BOŽANSTVENOM NASLJEĐU CARA JUSTINIJANA
RAZLIČITE ZAPOVIJEDI, PRIKLADNO UJEDINJENE S BOŽANSKIM I SVEĆENIM PRAVILIMA, A OD SVOJU SNAGU DAJU. OVDJE SMO IH IZLOŽILI U NEKOM PORETKU I BROJU, TAKO DA SE TRAŽENA GLAVA BRZO NAĐE, JER JE OD RAZLIČITIH ZAPOVIJEDI SKUPLJENO, KAKO JE OVDJE ZAPISANO
Ovo su pravila sabrana u zapovjednim glavama:
1. O prvim i velikim Božjim darovima i o časti koja dolikuje božanskim i svetim pravilima.
2. O tome kako je potrebno najprije razmotriti život onoga koji treba biti postavljen za biskupa, kakav treba, a kakav ne treba biti.
3. O tome kako ne priliči biskupu više od jedne godine biti izvan svoje Crkve, osim po carevu dopuštenju; niti putovati bez pisane preporuke, niti se javiti caru prije nego svetomu patrijarhu i izaslaniku kraja iz kojega dolazi, te kako treba o njemu izvijestiti cara.
4. O tome da klerik ne smije biti nepismen.
5. O tome kako ne priliči postavljati u crkvama đakonise mlađe od pedeset godina. Neka s njom ne živi osoba sumnjiva glasa. Onaj tko je oskvrne neka bude kažnjen mačem.
6. O samostanima, o monasima i monaškom životu, te o tome kako nitko ne treba bez dopuštenja biskupa podizati samostane.
7. O tome kako ne treba brzo postrizavati ni slobodnoga ni roba.
8. O robu koji je tri godine izdržao u samostanu i kako s njime treba postupiti.
9. O onima koji su odbacili obraz postriga.
10. O tome da onaj koji se želi postrići ima vlast prije ulaska u samostan razdijeliti svoj imetak. Ako ima ženu i djecu, neka im sve uredi kako priliči.
11. O onima koji prelaze iz samostana u samostan ili o onima koji su postali klerici, te kako iguman ne treba biti postavljen prema činu, tj. proizvoljno, nego mora biti dostojan.
12. O klericima koji imaju spor jedan s drugim ili su od nekoga pozvani na sud. Neka ne čekaju na presudu više od dva mjeseca. Ako se klerik pokaže dostojnim kazne, što tada učiniti.
13. O crkvenoj nepokretnoj imovini, tj. selima i vinogradima, te o tome kako ih biskup ne smije prodavati bez znanja patrijarha Carigrada.
14. O crkvenim vinogradima i zakupima te na koji ih način davati u dugoročni zakup.
15. O crkvama koje su pod javnim dugom i koje međusobno sklapaju zakupne ugovore u zajedničkim mjestima, osim onoga što im je darovao car.
16. O tome da Jeruzalemska Crkva ima vlast prodavati svoju imovinu.
17. O tome kako samostane ne treba pretvarati u svjetovna prebivališta.
18. O tome kako klerik ne treba biti kori zbog javnog istupanja.
19. O tome kako ne treba odvajati se niti se ljutiti na onoga koji iz nekog razloga napusti samostansku službu.
20. O tome kako ne treba rukopolagati prevelik broj klerika niti ih pretjerano pribrajati. Onoga koji to prestupa treba podvrgnuti svakoj osudi.
21. O tome kako se nikome tko je dao zajam zemljoradniku ne dopušta držati njegovu zemlju te koliku kamatu od njega može uzeti.
22. O tome da se pravilâ četiriju sveopćih sabora treba držati kao zakona te prema njihovim odlukama čuvati poredak patrijaršijskih oblasti.
23. O tome kako ne treba prisiljavati časne domove, tj. samostane, da ruše svoja zdanja, osim radi čišćenja puta ili gradnje mosta.
24. O četrdesetogodišnjem roku zastare određenom za časne domove i o potraživanju onoga što je ostavljeno nasljedniku.
25. O naredbama određenima u oporuci da se pobožno izvrše te da nemarnoga nasljednika mjesni biskup prisili dati čak i više od onoga što mu je odredio oporučitelj ili davatelj.
26. O određenom vremenu za traženje ostavljenoga te o načinu prodaje, cijeni i zamjeni, ako za to postoji potreba.
27. O tome kako nikome ne priliči podizati samostan bez dopuštenja biskupa i prije nego što se osigura sve što je potrebno za paljenje kandila i svijeća, za ukrašavanje hrama te za prehranu onih koji rade.
POČETAK ZAPOVIJEDI, NAJPRIJE O UPRAVLJANJU I PRVENSTVIMA
28. O onima koji donose sud o izboru biskupa i kako treba postupati.
29. O tome da je, ako se ne nađu trojica za izbor biskupa, dopušteno da izbor biskupa izvrše dvojica ili čak jedan.
30. O tome kako biskupa treba postaviti najkasnije šest mjeseci nakon izbora. Krivi su oni koji odugovlače s postavljenjem.
31. O tome da treba utamničiti onoga koji kleveće, a ne može dokazati krivnju.
32. O običajima, tj. slobodama, svake Crkve.
33. O onima koji su još pod vlašću roditelja, a trebaju biti postavljeni za biskupa, te o tome kako ne priliči biskupu ili monahu biti skrbnik ili upravitelj tuđe imovine ili djece.
34. O klericima koji su pozvani da budu skrbnici ili upravitelji svojim srodnicima i na koji način to mogu biti.
35. O tome kako nijednom kleriku ili monahu ne priliči biti postavljen za zakupnika tuđe imovine, izvršitelja javnih dugova, izaslanika, zastupnika ili čuvara.
36. O tome kako vlastelin ne može pozvati biskupa na sud radi svjedočenja bez careva dopuštenja.
37. O tome kako klerici ne trebaju igrati tavlu niti odlaziti u kazališta te o zabranama određenima za takvo ponašanje.
38. O tome kako ne treba prisiljavati biskupa da otpusti svojega klerika.
39. O tome kako nitko ne treba bez razboritog prosuđivanja nekoga isključiti od svetoga Pričešća.
40. O tome kako biskupu ne priliči ikoga udariti vlastitim rukama.
41. O onima koji su prema pravilima isključeni ili utamničeni, a ne žele poslušati.
42. O tome kako nijedan klerik ne smije biti nepismen niti za ženu uzeti onu koju je božanskim pravilima zabranjeno uzeti.
43. O postavljenjima u crkvene činove. Koliko tko treba imati godina da bi bio uveden u pojedini crkveni čin.
44. O pojavljivanju optužitelja pri bilo čijem postavljenju.
45. O tome kako se đakon i podđakon ne trebaju ženiti nakon postavljenja.
46. O propisanim zabranama za one koji se žene nakon postavljenja.
47. O tome kako kleriku ne priliči biti savjetnik ili javni službenik.
48. O tome kako čitaču koji se dvaput ženio ili se oženio onom koju je zakonom zabranjeno uzeti ne priliči biti postavljen u viši čin.
49. O načinu prilaganja upravitelja ili onih koji se brinu za časna mjesta, ako žele nešto priložiti od svoje imovine.
50. O primanju robova u kler.
51. O postavljanju onih koji su upisani u javne popise.
52. O tome kakvu vlast nad imovinom koju je stekao ima svaki klerik, pa i ako je pod vlašću roditelja.
53. O materijalnoj ili kaznenoj odgovornosti prezbitera ili đakona koji lažno svjedoči.
54. O tome kako ne priliči kleriku ili bilo kojem drugom pravovjernom vjerniku podizati optužbu pred vlastelinom prije biskupskog suda te kakvo mjesto imaju biskupska, vlastelinska ili saborna presuda.
55. O tome kako ne priliči vlastelinu suditi kleriku optuženom za grijeh prije biskupskog suda. Ako je riječ o imovinskoj stvari, neka optuženi podnese izjavu bez jamca i zakletve.
56. O tome kako ne priliči gradskom vlastelinu prisvajati crkvenu imovinu niti upravljati crkvenim sudom.
57. O tome da biskupi sporove i prijestupe nastale među njima trebaju rješavati pred nadbiskupom. Ako biskupi te oblasti nisu zadovoljni presudom, neka o tome izvijeste patrijarha.
58. O tome kada klerik ili svjetovnjak ima nešto protiv biskupa ili metropolita.
59. O tome da nijedan parničar ne može od biskupa zahtijevati jamstvo ili izjavu.
60. O tome kako ne priliči ekonomu ili drugom upravitelju časne Crkve pobjeći od svoga biskupa prije nego što sredi poslove i položi račun.
61. O ekonomima koji su na samrti, a prije smrti nisu izvijestili o samostanskim poslovima.
62. O tome kako ne priliči pozivati na sud biskupa ili klerika koji se zatekao u Carigradu ako je spor započet u njegovoj oblasti.
63. O tome kako ne treba pritvarati izaslanika zbog njegova biskupa, zbog svjetovnog čovjeka ili zbog duga crkvenih ljudi, ako za to nema zapovijedi niti je sam na sebe navukao optužbu.
64. O tome kako nikakvo uznemiravanje ne smije trpjeti onaj kojega je biskup zbog nekog posla ili službe poslao u Carigrad ili na drugo mjesto.
65. O tome kako svakog klerika treba s poštovanjem pozvati na sud. Isposnici ili monahinje neka odgovaraju preko izaslanika.
66. O tome kako monasi svoje ili samostanske parnice ne trebaju voditi osobno, nego preko izaslanika. O tome kakvu zaštitu trebaju imati od vlastelina.
67. O tome da se momku koji poziva na sud klerika, prezbitera ili drugu bogobojaznu osobu ne daje više od dvije standardne novčane naknade(stamena), bilo da je riječ o sporu zbog krivnje ili imovine.
68. O momcima koje su poslali car, boljari ili patrijarh radi izvršenja obveze klerika ili druge bogobojazne osobe, da ne uzimaju više od jednog perpera.
69. Ako se dogodi da za jednu te istu optužbu mnogi šalju opomene, neka ne uzmu više od jednog perpera.
70. O tome da biskup ne smije trpjeti nikakvo uznemiravanje ni kaznu zbog crkvenih poslova. Ako je pozvan zbog vlastitih poslova, neka naknadi trud poslanom momku. Od ekonoma ili postavljenog upravitelja crkvenih poslova takvo se što ne uzima.
71. O tome da klerici ne drže tuđe žene u svojim domovima. Ako o tome posvjedoče njegova subraća klerici i ne odustane od toga, bit će optužen prema ovdje izloženom pravilu.
72. O tome da biskupu ne priliči imati ijednu ženu u biskupiji.
73. O tome da đakonisa ne živi u istoj kući s osobama koje pobuđuju sumnju. Ako je na to opomenuta i ne posluša, kako je treba ispraviti.
74. O onima koji stvaraju metež na svetim službama, vrijeđaju biskupa ili klerike ili napadaju same samostane, te o kaznama određenima za takve.
75. O tome kako ne priliči laicima izlaziti s križevima bez biskupa i bez prezbitera.
76. O tome kako iguman ne treba biti postavljen prema činu ili starješinstvu, nego prema izboru. Isto vrijedi i za ženske samostane.
77. O tome kako ne priliči primati nepoznata čovjeka u monaški čin prije isteka tri godine.
78. O tome kako ne priliči oporukom ili ostavljanjem imovine opterećivati monahe, klerike ili đakonise; ako napuste svoj čin, što tada učiniti.
79. O tome kako imovinu onih koji se postrizavaju treba primiti samostan u kojem su se postrigli.
80. O tome kako onaj koji se želi postrići treba razdijeliti svoj imetak djeci, ako ih ima, uzevši i sebi jednak dio kao svakom djetetu, te ga dati samostanu. Što učiniti ako umre, a to nije uredio.
81. O onima koji su se postrigli kao zaručeni ili već u bračnoj zajednici.
82. O tome kako roditelji ne trebaju uskratiti dio nasljedstva djeci koja se postrizavaju, niti djeca svojim roditeljima koji se žele postrići.
83. O tome kako ne priliči roditeljima otimati svoju djecu iz samostana.
84. O onima koji prelaze iz samostana u samostan ili napuštaju svoj čin, što treba učiniti.
85. O onima koji radi braka ili bluda otimaju isposnicu, đakonisu ili monahinju te o zabranama određenima za takve.
86. O tome kako časni domovi na svaki način trebaju potraživati svoja prava. Ako se to tijekom godine ne osudi i ne izvrši, a vlastelin te oblasti za to ne mari, neka zbog toga oskvrnuća kaznu primi od izvršitelja carevih javnih daća.
87. O tome kako nitko ne treba vrijeđati ili sramotiti pobožni monaški obraz niti bilo koje crkveno ustrojstvo te o propisanim kaznama za takve.
Na slavu velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, i sada nabrojena pravila, zajedno sa svetim pravilima svetih i blaženih Apostola i prepodobnih Otaca koji su na svim saborima slijedili njihove stope, prepisana su iz različitih poglavlja objavljenih od blaženoga spomena cara Justinijan I. u zbirci božanskih Novih zapovijedi. Ona ne samo da slijede pravila naših pravovjernih Otaca, nego im pridružuju i vlast carske sile, podupirući ono što je zakonito i bogougodno te bogolikim pogledom promatrajući ono što je korisno svakom stvorenom čovjeku.
ZAPOVIJED PRVA OD NOVIH (ZAPOVIJEDI) CARA JUSTINIJANA, O PRVIM I VELIKIM BOŽIJIM DAROVIMA, I O POŠTOVANJU KOJE DOLIKUJE BOŽANSTVENIM I SVEĆENIM PRAVILIMA, I KAKO PRILIČI DA BISKUPI ILI KLERICI NA POSTAVLJANJE BUDU PRIVOĐENI, I O DALJNJEM USTROJSTVU KLERIKA, O MUŠKARCIMA I ŽENAMA I O DRUGIM RAZLIČITIM POTREBAMA, ČIJE SMO PREDGOVORE PIJE OVOGA NAPISALI GLAVA 87. GLAVA PRVA.
1. Veći od drugih Božjih darova, koji su među ljudima darovani od Višnjega čovjekoljublja, jesu svećenstvo i carsko dostojanstvo. Jedno služi božanskom, drugo vlada i brine se za ljudsko; od istoga početka oboje proizlazi i ukrašava ljudski život. Jer ništa tako ne pomaže carevima kao poštovanje od strane svećenika, jer se oni i za njih uvijek mole Bogu. Ako oni budu posve besprijekorni i imaju smjelost pred Gospodinom, carevi će ispravno i kako dolikuje uređivati povjerene im gradove i one koji su pod njima. Nastat će neka dobra suglasnost koja dobro daruje ljudski život. To će biti, vjerujem, ako se sačuva držanje svetih pravila koja su nam predali Apostoli, ti pravedno hvaljeni i poštovani očevici Boga Riječi, i koja su očuvali i ispovijedali Sveti Oci.
2. Zapovijedamo, slijedeći božanska pravila, da se od sada nadalje, kada se netko privodi na postavljanje za biskupstvo, najprije obrati pozornost na njegov život, po božanskom Apostolu, je li čist i neporočan, i u svemu bez mane, te potvrđen u dobrim djelima; da ne pripada činovničkom ni savjetničkom dostojanstvu, osim ako je od mladosti, prema sadašnjem zakonodavstvu, bio pridružen samostanu. Od takvog dostojanstva treba se osloboditi tako da najprije preda četvrtinu svoje imovine vijeću u kojem je bio. Ne smije biti ni čovjek samac ni od onih koje zovu običnim ljudima, da bi zatim bio brzo uzveden u biskupstvo; niti onaj koji živi sa ženom, ili je imao ženu, ali nije bila djevica, ili je bila udovica, ili otpuštena, ili ima priležnicu. Ne smije imati djecu ni unučad, zakonitu ni nezakonitu. Ne smije biti netko tko je kupio biskupstvo imovinom. Potrebno je da se najprije dobro pouči i upozna s pravilima, pa tek onda da pristupi postavljenju, i potom da ispovijedi da će to čuvati koliko je u ljudskoj moći. Sveta pravila treba čuvati kao zakon.
3. Neka nijedan biskup ne bude duže od jedne godine izvan svoje Crkve, osim ako je to po carevom dopuštenju. Ne neka se ne opravdava govoreći: „moja Crkva je u mnogim nevoljama“. Takve klerike, ekonome ili izaslanike treba ispravljati i ne smiju ići bez preporučnog pisma. Kada dođu u Carigrad, ne smiju se najprije javiti caru, nego najprije preosvećenom patrijarhu ili izaslaniku one oblasti iz koje dolaze, te mu izložiti razloge zbog kojih su došli, pa tek onda ići k caru. Preko velikih carskih izvjestitelja ili patrijarhovih poslanika, koji će biti obaviješteni od cara, biskup će ili dobiti ono što je opravdano tražio ili neće dobiti ono što je neopravdano, te će se brzo vratiti.
4. Ni po jednoj zapovijedi nije dopušteno da klerik bude nepismen, to jest da ne zna čitati ili ne razumije ono što je napisano.
5. Zapovijeda se da crkvene đakonise nemaju manje od pedeset godina života; ako su mlađe, moraju boraviti u samostanima, gdje nema muškog društva ni samovoljnog življenja, nego žive sa sestrama. Đakonise ne smiju imati sluge, braću ili srodnike ili tzv. „ljubljene“ koji bi s njima živjeli, nego trebaju biti same ili samo s roditeljima, ili s bratom ili sestrom. Ne dolikuje onoj koja je stupila u đakonat da živi s bilo kojim muškarcem koji izaziva sumnju. Ako potom uđe u brak, neka joj se oduzme imanje, a muškarac koji ju je uzeo neka bude kažnjen mačem, a njegova imovina ide u javnu blagajnu.
6. Isti car Justinijan, preosvećenom nadbiskupu Epifaniju i Ekumenskom patrijarhu. Zapovijed čiji je početak:
Monaški život u uzdržanju vrlo je častan, jer može čovjeka koji mu prilazi privesti Bogu, čisteći ga od ljudske nečistoće, pokazujući ga čistim i sličnim umnoj prirodi, te mnogo uzdižući njegov um i oslobađajući ga od ljudskih briga i razmišljanja. To želim reći prije svega.
U svim vremenima i po svoj našoj zemlji, kada netko želi sagraditi pobožni samostan, nema vlast to činiti sam, nego je potrebno da najprije pozove bogoljubivog biskupa onoga kraja. Biskup, dižući ruke k nebu, neka svetom molitvom posveti to mjesto Bogu i neka postavi križ, znak spasenja našega.
7. Zapovijedamo, slijedeći božanska pravila, da igumani pobožnih samostana ne postrižu na brzinu u monaški čin one koji dolaze monaškom životu, nego da svi, bilo slobodni bilo robovi, provedu tri godine u samostanu prije postriga.
8. Ako prije isteka tri godine netko dođe i poželi izvući iz samostana nekoga od onih koji su se zavjetovali Bogu, tvrdeći da je njegov rob i da je zbog toga pobjegao u samostan, zapovijedamo da se to ne učini olako, nego da se najprije ispita je li to istina — je li on doista rob koji je ukrao nešto i pobjegao, ili je vodio zao život i imao mnogo krivica, a u samostan došao pretvarajući se da želi živjeti u uzdržanju. Ako se pokaže da je takav, treba ga vratiti njegovu gospodaru zajedno s imovinom zbog koje ga traže, ako se utvrdi da je imovina u samostanu. Gospodar mora dati riječ da mu neće učiniti ništa zlo.
Ako je pak bio oklevetan, a ne dokaže se ništa od onoga što mu se prebacivalo, te se pokaže smjeran i krotak, i bude svjedočen kao dobar kod svog gospodara, i ako tri godine još nisu istekle, neka ostane u samostanu i bude zaštićen od onih koji ga žele izvesti. Kada tri godine prođu i svi ga budu znali kao dostojna, neka bude udostojen monaške čistoće. Od tada nitko više nema vlast ispitivati bilo što o njemu. Za čišćenje grijeha trogodišnje svjedočanstvo je dovoljno.
Ono što je ukradeno, a nađe se kod njih, neka bude oduzeto. Ako netko, pobjegavši iz ropstva, pokuša napustiti samostan i prihvatiti drugi način života, odnosno ponovno postati slobodan čovjek, ovlašćujem njegova gospodara da ga vrati sebi, da mu ukaže na njegov položaj i da mu ponovno bude rob.
9. Ako netko tko je prihvatio monaški život i primio monaški postrig poželi ponovno se vratiti na svjetovni život, taj zna kako će sam za sebe odgovarati. Sve ono što je sa sobom donio u samostan kao imetak, neka ostane u vlasti samostana.
10. Osim toga, zapovijedamo i ovo: onaj tko se želi postrići, prije ulaska u samostan slobodan je sa svojom imovinom činiti što hoće. Kada uđe u samostan, njegova imovina slijedi za njim, čak i ako je donio bez oporuke. Ako ima djece i ako im je ranije dao dio imovine, bilo kao bračni dar bilo kao miraz, i to čini četvrtinu od imovine koja im nije zavještana, djeca nemaju nikakva prava na ostatak imovine. Ako im ranije nije ništa dao, ili im je dao manje od četvrtine, postriženi je nakon zavjeta dužan djeci dati najmanje četvrtinu imovine — bilo kao dopunu onoga što su ranije primili, bilo kao cijeli dio koji im pripada. Ako je imao ženu, ne smije dirati u njezin miraz ni u ono što je ugovoreno za slučaj smrti.
Ako se netko nakon što je primio monaštvo priključi vojsci ili se vrati svjetovnom životu, njegova imovina ostaje samostanu u kojem je postrižen.
11. Ako netko prijeđe iz jednog samostana u drugi, njegova imovina neka ostane prvom samostanu. Ako bude udostojen postavljenja u kler, ne priliči mu da, koristeći slobodu klerika, stupi u brak, kao što to mogu čitači i pjevači, niti smije imati priležnicu ili bilo što slično. Ako se time ne obazire, neka se više ne ubraja među klerike i neka ponovno postane običan čovjek. Neka se ne nada ulasku u vojsku ili bilo koji drugi čin, ako ne želi biti kriv zabrani koju smo ranije izrekli.
Iguman se postavlja prema potrebi, ne po činu ni po starješinstvu, nego prema dokazanoj dostojnosti. Neka ga najprije izabere biskup zajedno s ostalima. Zapovijedamo da se ovo isto primjenjuje ne samo u muškim, nego i u ženskim samostanima.
12. Zapovijed kojoj je početak:
Car Justinijan eparhu vojvodskom Ivanu, dvaput konzulu i patriciju.
Napisavši mnoge svete zakone za bogoljubive biskupe, a potom i za sav kler te pravovjerno monaštvo, pred sam završetak toga želio bih još dodati da pravovjerni monasi mogu biti pozivani na sud samo od strane gradskih biskupa pod čijom se vlašću nalaze njihovi samostani. Na to me potaknuo Mina, biskup ovoga prebogatog grada i ekumenski patrijarh, da takvu povlasticu dam i pobožnim klericima: ako netko ima kakav spor s nekim drugim, neka o tome najprije obavijesti bogoljubivoga biskupa kojemu pripada i neka od njega primi usmeno mišljenje. Ako se na taj način spor može riješiti, ne treba ih opterećivati niti izvoditi pred građanski sud, nego neka se takva usmena odluka, ako obje stranke to žele i ako su se odrekle međusobne zavisti, prihvati kao jednaka pisanoj. Ako pak zbog kakve druge neprikladnosti biskup ne bude mogao razriješiti spor, tada neka slobodno pristupe građanskim vlastima i neka od Crkve, koja čuva sve što postoji, prime ono što božanske zapovijedi daju pravovjernim klericima, te neka se vlasti pobrinu da dovrše sudski postupak. Ako se spor vodi zbog građanskih prijestupa, neka sude građanski dostojanstvenici. Ako su stranke iz drugih oblasti, neka im njihovi upravitelji budu suci. Neka trajanje postupka od njegova početka ne prijeđe dva mjeseca, kako bi se stvar što prije okončala. Onoga koga oba suda proglase krivim, neka upravitelj te oblasti kazni prikladnom kaznom. No prije svega neka mu bogoljubivi biskup oduzme svećenički čin, a zatim neka bude predan ruci zakona radi kažnjavanja. Ako je riječ o crkvenom prijestupu, potrebni su mu razboritost i crkvene kazne. O tome neka sudi biskup, jer ne želimo da za takve prijestupe doznaju boljari.
13. Zapovijed kojoj je početak:
Isti car eparhu vojvodskom Ivanu, dvaput konzulu i patriciju.
Što se tiče skrbi za zakone i za sve ostalo što svakodnevno propisujemo radi vaše koristi, uklanjamo ono što je nejasno i neskladno te na njegovo mjesto uvodimo ono što je prikladno i usklađeno.
Zapovijedam da, ako neka od svetih crkava ili drugi časni dom duguje javne daće, a nema odakle taj dug podmiriti, svi klerici neka se okupe zajedno s biskupom te oblasti, a s njima i metropolit, te neka pred božanskim riječima, to jest Svetim Evanđeljem, ispitaju stvar. Ako se ne pronađe ništa što bi se moglo prodati i tako lako osloboditi duga, tada su ovlašteni posegnuti i za nekretninama.
To neka se učini izlaskom pred sud i okupljanjem kod kneza te oblasti, gdje će se donijeti odluka o prodaji nekretnina. Crkvena nepokretna imovina jesu polja, oranice, vinogradi i slično, pa od toga treba nešto prodati kako bi se podmirio dug. U nazočnosti sudaca kupac porezniku predaje cijenu te za nju dobiva pisanu potvrdu. Nakon što se javni dug podmiri, od njega prima potvrdu o isplati, ne bojeći se zakona koje smo prije izložili, jer nisu krivi oni koji su imanje prodali.
Javna potvrda neka bude naglas pročitana kako bi svi zapamtili ono što je u njoj napisano i tko ju je sastavio, odnosno tko ju je napisao i izdao. Ona svjedoči da je sve pošteno učinjeno od strane okupljenih koji su je sastavili i izdali. Ta potvrda treba biti brižno čuvana u svetoj crkvi kao dokaz da je javni dug podmiren.
Kada netko ne može platiti javni dug, na taj se način uređuje prodaja crkvene nepokretne imovine. Zato smo zapovjedili i sucima da se okupe kako bi posvjedočili javni dug i vrijeme njegova nastanka te kako bi bilo jasno da nije podmiren iz obilja sredstava, nego da se zbog nužde pribjeglo prodaji imanja.
Ako bi i običnom čovjeku netko dugovao, vjerovnik može na isti način preuzeti nekretnine dužnika, u nazočnosti sudaca radi pravedne procjene, te pristupiti prodaji nekretnine.
Od ovoga zakona izuzimam Svetu i Veliku Crkvu i sve što joj pripada, kao i molitvene domove o kojima ona vodi brigu.
14. Zapovijed kojoj je početak:
Ovom zapovijedi namjeravam obuhvatiti razne zakone o prodaji, dugoročnim zakupima, iznajmljivanju i drugim oblicima upravljanja crkvenom imovinom koji su do sada bili na snazi.
Dajem vlast pobožnim crkvama koje se nalaze u svim krajevima koje nastanjujemo, ne samo crkvama i samostanima u Carigradu i oko njega, da svoju nepokretnu imovinu mogu davati u zakup ne samo na određeno vrijeme, nego, ako žele, i trajno prema pravu zakupa.
Ako se radi o crkvama ili drugim časnim ustanovama kojima upravlja sam biskup osobno ili preko svojih časnih klerika, takav se dogovor sklapa prema njegovoj volji i zapovijedi. Ekonom, upravitelj i čuvar knjiga zaklinju se pred njim da se tim postupkom neće nanijeti nikakva šteta časnoj ustanovi, bilo da je riječ o domovima za siromašne, prihvatilište za putnike, bolnicama ili drugim časnim ustanovama.
Od onih koji imaju vlastitu upravu, ako se dogodi da neko mjesto pripada svetim molitvenim domovima, o dogovoru se odlučuje uz dopuštenje većine onih koji služe u toj crkvi, i to ne samo njih, nego i po volji ekonoma.
Ako je riječ o prihvatilištu, domu za siromašne ili bolnici ili nečemu sličnom, njihovi upravitelji, nakon što odu k biskupu koji ih postavlja, zaklinju se da time neće nastati nikakva šteta ili gubitak.
Ako su u pitanju časni samostani, njihov iguman sklapa dogovor uz većinu monaha. Nakon sklapanja takvog dogovora, i preostali monasi imat će olakšicu u dijelu dobiti koja će proizaći iz stvari danih u zakup.
15. Takva zakletva polaže se i pri prodaji nepokretne crkvene imovine radi podmirivanja javnog duga.
U roku od dvadeset dana neka se pisano dostavljaju ponude, i na taj način treba dopustiti onima koji žele kupiti imovinu da onaj tko ponudi više, taj i dobije.
Ako se nekome daje vrlo vrijedan crkveni zakup koji se nalazi u predgrađu, kao nešto visoke vrijednosti, ali donosi mali prihod, ne treba ponude mjeriti prema prihodu, nego procijeniti mjesto kao skupo i odrediti cijenu tako da onaj tko bude ubirao prihode dvadeset godina može iz ukupnog prihoda isplatiti zakup, kao što je ranije rečeno da treba biti.
Zakupci trebaju znati da će, ako u roku od dvije godine ne ispune pravila zakupa, od tog trenutka biti izvan zakupa.
Ako se za javne dugove ili druge slične potrebe opterete iste te crkve, one neka prije svega daju svoje prihode kao zalog za otplatu tih javnih dugova, uz kamatu koja ne smije prelaziti četvrtinu od stotine.
Svim svetim crkvama dolikuje da zajedno uređuju zakupe po mjestima, tako da svaka strana bude zaštićena od štete.
Mjesta koja su dobivena od carske vlasti ili dana crkvi ni u kojem slučaju ne smiju se prodavati, razmjenjivati, zalagati niti na bilo koji drugi način otuđivati.
16. Sveto Uskrsnuće ovlašteno je da mjesta koja mu pripadaju u tom Svetom Gradu prodaje, ne po niskoj cijeni, nego po cijeni koja odgovara prihodu tog mjesta koji se prikupi od iznajmljenih kuća tijekom pedeset godina.
17. Zabranjuje se da se samostani na bilo koji način pretvaraju u svjetovne domove u kojima će živjeti svjetovni ljudi.
OD SADA IZ DRUGIH ZAPOVIJEDI
18. Kleriku koji se postavlja ne priliči prekoravati zbog objavljivanja.
19. Ne treba one koji se sami lišavaju svetih tajni ili pod nekim izgovorom često izlaze, isključivati iz Crkve.
20. Ne priliči bez potrebe postavljati klerike, nego neka broj klerika bude poznat prema drevnom pravilu. Tko bez potrebe čini navedeno, donosi bijedu i trošak svojoj imovini. Rasipan je takvim troškom i biskup koji tako zapovijeda. Nije prikladno bez stvarnog nedostatka klerika nekoga postavljati ili pribrajati kleru. Ako netko, prekoračujući mogućnosti prihoda od crkvene imovine, pribroji sebi u kler osobe iz bilo kojeg svećenog stupnja, neka takvi ostanu u broju svoga starog stupnja sve dok broj klerika ne dođe na drevni broj predviđen crkvenim poretkom, kako bi Crkva mogla uzdržavati i klerike i siromahe koji joj se obraćaju. Ovlašćujem svakoga, ma kojeg čina, položaja ili načina života bio, ako vidi da se nešto od ovoga krši, da nam to javi.
21. Onaj koji daje zajam rataru ne treba držati njegovu zemlju. Može uzimati kao kamatu jedan stamen po perperu na godinu dana, a ako je zajam dao u žitu, neka uzme osmi dio od svakoga ćupa. Pogreška onoga koji piše ne smije štetiti ugovoru, jer onaj koji za sebe tvrdi da sve zna sam pokazuje koliko malo zna.
22. Kada se govori o crkvenim pravilima i prvenstvu, zapovijedamo da sveta crkvena pravila, izložena i potvrđena od sveta četiri sveopća sabora, imaju snagu zakona, to jest Sabora u Nikeji, gdje je bilo 318 otaca, u Carigradu, gdje je bilo 150 svetih otaca, prvoga u Efezu, gdje je bilo 200 otaca i gdje je osuđen Nestorije, te u Kalcedonu, gdje je bilo 640 otaca. Dokumente tih sabora čuvamo te zapovijedamo da preuzvišeni papa Staroga Rima bude prvi, odnosno najstariji među svim biskupima, a preblaženi biskup Carigrada, odnosno Novoga Rima, drugi po redu nakon preuzvišenoga pape apostolskog prijestolja Staroga Rima. Novi Rim neka bude drugi po redu i časti. Od ostalih neka bude poštovaniji biskup Prvoga Justinijanova Grada, našega zavičaja, te neka uvijek ima pod svojom upravom biskupe svoje oblasti i sve ostalo.
23. Zapovijedamo da se od sada poštuje i ovo: neka se ne ruši niti na bilo koji način narušava izgled bilo koje građevine, sela, crkve ili drugoga časnog doma, osim ako je potrebno graditi put ili podići most, ili ako je potrebno obnoviti grad tako da nalikuje svome prvotnom stanju. U tim slučajevima navedeni zahvati mogu se vršiti na crkvama i drugim časnim domovima.
24. Umjesto zastare od deset, dvadeset ili trideset godina, zapovijedamo da se svetim crkvama i drugim časnim domovima može suprotstaviti samo protek od četrdeset godina. To vrijedi i kod potraživanja ostavštine i nasljedstva koje je ostavljeno za pobožne svrhe.
25. Ako netko u oporuci napiše da se sagradi zgrada časnog molitvenog doma, to jest crkva, ili gostinjca, ili ubožnica, ili sirotište, ili bolnica, zapovijedam da se, brigom bogoljubivog biskupa i kneza te oblasti, ta građevina dovrši u roku od pet godina. Bilo da oporučitelj povjeri izvršenje odgovarajućim upraviteljima gostinjca, ili skrbnicima ubogih, ili drugim sličnim upraviteljima, bilo da takvu odluku prepusti svojim nasljednicima, zapovijedam da nasljednici u svakom pogledu postupe kako je napisano, dok će biskup toga mjesta nadzirati gradi li se građevina valjano; i ako ustanovi da su upravitelji nesposobni, ima vlast bez ikakva prigovora postaviti druge, sposobnije, na njihovo mjesto.
Zapovijedam da se prečasni biskup brine da se sve takve pobožne odredbe provedu prema želji pokojnika, čak i ako mu je oporučitelj ili darovatelj zabranio da u tome ima udjela.
Ako oni kojima je zapovjeđeno da to učine (da provedu volju oporučitelja), nakon što ih jednom i dvaput pred svjedocima opomenu biskup toga mjesta i njegov ekonom, odugovlače izvršiti ono što je zapovjeđeno, naređujem da svu dobit koja im je ostavljena od oporučitelja predaju prečasnom biskupu toga mjesta, kako bi on, uzevši svu imovinu odvojenu za neko pobožno djelo, zajedno s prihodima i prirastom nastalim tijekom proteklog vremena, kao što rekosmo, i spomenutu dobit, dovršio ono što je oporučitelj zapovjedio.
I svaki drugi (nasljednik biskupa) neka ima vlast poduzimati takve zahtjeve i truditi se da se takva oporučno određena pobožna djela izvrše.
Ako nasljednik koji ne izvrši ono pobožno djelo koje je određeno oporukom tvrdi da ostavljeno bogatstvo nije dostatno za njegovo izvršenje, ovako zapovijedamo: sav dio koji je njemu pripao, kao i sva imovina koja se nađe ostavljena od oporučitelja, neka se brigom prečasnog biskupa toga mjesta utroši na djelo za koje je i bila ostavljena.
26. Ako je u pitanju ostavština, zapovijedam da se prije navršenja šest mjeseci od objave oporuke ona na svaki način preda onima kojima je ostavljena. Ako se prekorači navedeno vrijeme, a oni koji ostavštinu drže ne predaju je, prihod, kamata i svaka zakonita dobit potraživat će se od časa smrti onoga koji je ostavio ostavštinu. Ako je ostavština ostavljena nekom časnom hramu, ona se nikako ne smije prodati. Ako se mjesta ili ljudi kojima je zapovjeđeno da to predaju nalaze daleko, tada onima kojima je takvo što ostavljeno treba, uz imovinu koja služi kao zamjena za ostavštinu, isplatiti i dobit s dodatkom ne manjim od jedne četvrtine vrijednosti imovine te ih ne opterećivati javnim davanjima. Ako je u pitanju njiva, vinograd ili neko drugo takvo imanje, i ako ga zažele prodati, neka se ne prihvati cijena manja od zbroja tridesetpetogodišnjeg prihoda toga imanja, kako bi se novac dobiven prodajom utrošio na korist prije spomenutoga časnog doma kojemu je ostavština ostavljena.
27. Zapovijed kojoj je početak:
Isti car Justinijan preuzvišenom nadbiskupu Mini.
Iako je ono što se odnosi na svete crkve propisano u mnogim zakonima, potrebni su i drugi zakoni koji se odnose na djela koja se pojavljuju i koja će se pojavljivati.
Mnogi teže graditi svete crkve radi vlastitoga imena, pa nakon što ih sagrade više ne brinu da izdvoje potrebna sredstva za troškove osvjetljenja, odnosno za ulje i vosak, za prehranu onih koji prebivaju u crkvama i za sve što je potrebno za svetu službu, nego ih ostavljaju kao gola zdanja. Zbog toga se poslije ili urušavaju ili ostaju lišene svake svete službe.
Zapovijedam prije svega da se nitko ne usudi započeti graditi ni samostan, ni crkvu, ni bilo koji molitveni dom, nego da najprije dođe biskup bogom čuvanoga grada, na tome mjestu obavi molitvu i postavi križ pred svim narodom, osnuje ondje crkvenu općinu te svima o tome javno objavi. Nitko neka drugačije ne započinje graditi crkvu od temelja prije nego što razgovara s biskupom toga grada i odredi koliki će dio svoje imovine izdvojiti za ulje, vosak i svako osvjetljenje crkve, za svetu službu, za različito održavanje svetoga hrama i za prehranu onih koji mu služe.
Ako netko nema dovoljno sredstava za sve to, a želi da ga ljudi nazivaju graditeljem crkava, tada, budući da su mnoge crkve po svim pokrajinama i po cijelome Carigradu u opasnosti da se zbog starosti uruše, pa makar neke od njih bile male, ali ljepše ukrašene od velikih, neka uzme jednu takvu crkvu, obnovi tu građevinu i za to dobije suglasnost bogočuvanoga biskupa pravovjernih.
28. O upraviteljima, starješinstvu i o različitim pitanjima koja se tiču svetih crkava i drugih časnih ustanova već smo nešto propisali zakonom. Sada ono što je ranije različitim zapovijedima ustanovljeno o prepodobnim biskupima, klericima i monasima, uz odgovarajuće ispravke, namjeravamo obuhvatiti jednim zakonom.
Zapovijedamo da se, kad god se pojavi potreba za postavljanjem biskupa, klerici i uglednici toga grada dogovore o izboru triju osoba. Stojeći pred svetim Evanđeljem, neka se zakunu za spasenje svojih duša da ih nisu izabrali zbog kakva primljenog ili obećanog dara, nego zato što znaju da pripadaju pravoj i katoličkoj vjeri, da su čista života, dobro obrazovani, da nemaju ni ženu ni djecu; a ako je tko ranije imao ženu, da mu je ona bila prva i jedina te dopuštena zakonom i svetim pravilima; da nije ni savjetnik ni državni činovnik, ili ako jest bio savjetnik ili činovnik, da je proveo najmanje petnaest godina u monaškom životu; te da izabrana osoba nije mlađa od trideset i pet godina, nego da bude postavljena u zrelijoj dobi, kako ne bi navukla nevolju na onoga koji ju je postavio.
Onaj koji se na taj način povukao iz Savjeta neka zadrži jednu četvrtinu svoje imovine za sebe, a ostatak neka ostavi Savjetu ili za javne daće.
Dajemo ovlast onima koji odlučuju i provode izbor da, ako nekoga svjetovnjaka — osim savjetnika i državnih činovnika — smatraju dostojnim biskupstva, njega pridruže drugoj dvojici koji moraju biti klerici ili monasi te ga tako izaberu. Nakon što bude pribrojen klericima i s njima provede tri mjeseca privikavajući se na sveta pravila i crkvene službe, neka bude postavljen.
29. U slučaju da se ne nađu tri osobe, tj. ljudi kako bi trebalo za izbor (biskupa), tada treba između dvije osobe ili čak jedne donijeti odluku i izvršiti izbor. Takav mora imati sva ranije navedena svjedočanstva.
30. Ako oni koji su dužni donijeti odluku o izboru to ne izvrše u roku od šest mjeseci, tada na svoju dušu primaju odgovornost. Onaj koji ima nadležnost da postavi biskupa, ako ga postavi protivno ranije navedenoj odredbi, neka bude isključen na jednu godinu, a njegova Crkva ovlaštena je upravljati njegovim imanjem. Postavljeni se ima svrgnuti.
31. Ako netko počne optuživati onoga koji je izabran, njegovo postavljanje neka se odgodi, tj. neka se pričeka. Ako se utvrdi krivnja, neka se postavljanje zabrani. Ako se utvrdi da nije kriv, tada neka se postavi. Tko optuži, a ne dokaže krivnju ili povuče optužbe koje je iznosio, neka bude prognan iz oblasti u kojoj živi.
32. Ono što se po običaju daje, dopuštamo da daju samo biskupi koji se postavljaju, u skladu s ovim zakonom. Zapovijedamo nadbiskupima i patrijarsima, i papi Staroga Rima, i patrijarhu Carigrada, i aleksandrijskom, i antiohijskom i jeruzalemskom, da, ako je običaj da biskupi ili klerici za svoje postavljanje daju dvadeset litri perpera ili manje, daju samo onoliko koliko običaj nalaže. Ako se davalo više od toga, tada se ne smije dati više od dvadeset litri perpera. Oni koje postavlja metropolit i patrijarh, ako godišnji prihod crkve za koju se postavljaju nije manji od trideset litri perpera, za ustoličenje daju sto perpera, a pisaru onoga koji postavlja i ostalima koji mu služe i primaju po običaju daje se tristo perpera. Ako je crkveni prihod manji od trideset, ali ne manji od deset litri perpera, za postavljanje daju sto perpera, a ostalima koji primaju po običaju dvjesto perpera. Ako je prihod manji od deset, ali ne manji od pet litri, tada se daje pedeset, a ostalima sedamdeset perpera. Ako je prihod manji od pet, ali ne manji od tri litre, tada za ustoličenje na prijestolje daje se osamnaest, a ostalima dvadeset i četiri perpera. Ako je prihod manji od tri, ali ne manji od dvije litre perpera, za ustoličenje se daje dvanaest, a ostalima šesnaest perpera. Biskupu čija Crkva ima prihod manji od dvije litre perpera ne dopušta se ništa davati ni za ustoličenje ni za bilo koji drugi običaj.
Ono što primaju stariji prezbiteri i stariji đakoni biskupa koji postavlja, neka raspodijele onima koji po običaju primaju.
33. Ako se dogodi da je postavljeni biskup još pod vlašću svojih roditelja, od trenutka postavljanja neka bude samostalan. Biskupima i monasima ne dopušta se da budu hranitelji ili skrbnici bilo koje osobe.
34. Prezbiterima, đakonima i podđakonima dopušta se, ako budu pozvani u skrbništvo ili starateljstvo nad djecom na temelju zakonskog srodstva, da tu službu prihvate, ako u roku od četiri mjeseca od poziva nadležnog suca pisano izjave da dobrovoljno prihvaćaju takvu službu. Nakon toga se više ne može razmatrati njihovo prihvaćanje skrbništva.
35. Ne dopušta se da biskup, ekonom ili drugi klerik bilo kojeg stupnja, ili monah, ni u svoje ime ni u ime Crkve ili samostana, ulazi u službu izvršitelja javnih dugova, najamnika poreza, upravitelja tuđih zgrada i imanja, nadzornika domova ili sudskih poslanika ili zastupnika u takvim poslovima. Ako se u blizini crkava ili samostana nalaze zgrade, imanja ili mjesta, pa upravitelji tih časnih domova žele nešto uzeti u najam ili zakup, tada svi klerici i monasi trebaju, bilo na raspravi ili pismenim očitovanjem, izjaviti da su suglasni da im to bude na korist. Također se dopušta crkvama da jedna drugoj daju u najam i zakup, a klerici mogu imovinu svojih crkava davati u najam po volji biskupa ili ekonoma, osim ako to nije drugim zakonima zabranjeno.
36. Nije prikladno da bilo koji velikaš prisiljava bogoljubive biskupe i igumane da dolaze na sud radi svjedočenja, nego sudac treba poslati nekoga od svojih službenika biskupu da pred svetim Evanđeljem, kako dolikuje svećenicima, kažu ono što znaju. No ni u imovinskim, ni novčanim, ni kaznenim slučajevima ne smije ih se prisiljavati da dolaze ili stoje pred velikašem bez carevog naloga. Onoga tko se usudi to narediti, treba kazniti oduzimanjem čina i poslati u zatočeništvo.
37. Zabranjujemo prepodobnim biskupima, prezbiterima, đakonima, podđakonima, čitačima i svima drugima koji su u pobožnom činu ili staležu da igraju tavlu, da budu sudionici ili promatrači onih koji igraju, ili da odlaze u bilo kakva kazališta radi gledanja predstava. Ako se netko od njih ogriješi o ovu odredbu, zapovijedamo da mu se zabrani svaka crkvena služba i da bude smješten u samostan.
38. Nijednoga biskupa ne treba prisiljavati da otpusti iz klera bilo kojega klerika koji mu je podređen.
39. Svim biskupima i prezbiterima zabranjujemo da ikoga isključe iz svete pričesti prije nego što se pokaže krivnja zbog koje crkvena pravila zapovijedaju da se to učini. Ako netko protivno ovoj zabrani nekoga isključi iz svete pričesti, tada će onaj koji je nepravedno isključen biti od višega crkvenog poglavara razriješen isključenja i ponovno primljen u zajednicu. Onaj pak koji ga je bez razloga isključio bit će kažnjen isključenjem od strane biskupa kojemu je podložan, na onoliko vremena koliko taj biskup bude smatrao potrebnim.
40. Biskup ne smije nikoga tući vlastitim rukama, jer to ne dolikuje arhijerejima.
41. Ako je neki biskup prema crkvenim pravilima svrgnut s biskupske službe, pa se usudi ponovno zauzeti prijestolje s kojega je svrgnut ili napusti mjesto u kojem mu je određeno da prebiva, zapovijedamo da se takav preda samostanu u drugoj oblasti kako bi ono što je pogriješio u biskupskoj službi ispravio boravkom u samostanu.
42. Ne dopuštamo da se klerici postavljaju drugačije nego ako su dobro pismeni, pravovjerni, čista života te imaju brak koji nije zabranjen zakonom ni božanskim pravilima.
43. Ne dopuštamo da prezbiter bude mlađi od 30 godina, a đakon i podđakon neka ne budu mlađi od 25 godina. Čitač ne smije imati manje od osam godina. Đakonise se ne smiju postavljati u svetu Crkvu ako su mlađe od 40 godina ili ako su stupale u drugi brak.
44. Ako se u vrijeme postavljanja klerika u neki čin pojave optužbe protiv njega, neka se u svemu postupi po poretku koji je već propisan za postavljanje biskupa.
45. Ne postavljati neoženjenoga đakona osim ako prethodno izjavi da može živjeti čisto bez zakonite žene. Tijekom postavljanja onaj koji postavlja ne može zapovjediti đakonu ili podđakonu da nakon rukopoloženja uzme ženu. Ako se to dogodi, biskup koji je to zapovjedio neka bude svrgnut iz biskupske službe.
46. Ako se prezbiter, đakon ili podđakon koji je već postavljen ponovno oženi, neka bude svrgnut iz klera i sa svojom imovinom predan gradskom vijeću grada u kojem je bio klerik, odnosno pribrojen ljudima koji plaćaju porez.
47. Ni vijećnici ni rednici ne mogu biti klerici, kako zbog toga ne bi nastala poruga časnom kleru. Ako takvi ljudi budu uvedeni u kler, neka se smatra kao da nisu ni postavljeni te neka se vrate u svoj prijašnji stalež. Ipak, ako netko u monaškom životu, kako dolikuje, provede najmanje petnaest godina, zapovijedamo da se takvi mogu rukopolagati, uz uvjet da vijećnici daju zakonom određeni dio vijeću i javnoj riznici.
48. Ako čitač uzme drugu ženu, ili za svoju prvu ženu uzme udovicu, ili ženu koju je muž otpustio, ili onu koja je zabranjena zakonom i svetim pravilima, takav neka ne bude uveden u viši crkveni čin. Ako ipak stupi u bilo koji viši čin, neka bude svrgnut i neka ostane u prvome činu.
49. Ako klerik bilo kojega čina ili upravitelj bilo kojega časnog mjesta, bilo prije postavljanja bilo prije nego što mu je povjereno upravljanje ili skrb, ili nakon toga, želi nešto od svoje imovine priložiti Crkvi ili mjestu nad kojim je preuzeo upravu ili skrb, ne samo da im to ne zabranjujemo nego im čak zapovijedamo da to čine za spasenje svoje duše. Jedino zabranjujemo da se takvi prilozi daju pojedincima, a ne zabranjujemo ono što se daje svetim crkvama ili drugim časnim ustanovama.
50. Ako se rob uz znanje i bez protivljenja svoga gospodara pribroji kleru, od časa kada je pribrojen neka bude slobodan i plemenita statusa. Ako je postavljanje izvršeno bez znanja njegova gospodara, gospodar treba prije isteka jedne godine dokazati njegovo stanje i ponovno primiti svoga roba. Ako rob, sa znanjem ili bez znanja svoga gospodara, bude primljen u kler u bilo koji crkveni čin pa napusti crkvenu službu i prijeđe u svjetovni život, neka bude predan svome gospodaru na služenje.
51. Ljudima koji su uvršteni među one koji plaćaju porez dopuštamo da u naseljima u kojima su upisani postaju klerici i bez volje gospodara. Također, nakon što postanu klerici, trebaju izvršavati rad i obrađivanje zemlje koje im je određeno.
52. Prezbitere, đakone, podđakone, čitače i pjevače sve nazivamo klericima, te zapovijedamo da imovina koja im je na bilo koji način pripala u vlasništvo bude pod njihovom vlašću, kao i u građanskim stvarima, te da njome mogu raspolagati prema zakonu i ostaviti je oporukom, čak i ako su pod roditeljskom vlašću. Njihova djeca, ako ih imaju, a ako ih nemaju onda njihovi roditelji, primaju zakonski dio.
53. Ako se pokaže da su pobožni prezbiteri i đakoni lažno svjedočili u građanskom sporu, dovoljno je da umjesto mučenja budu isključeni iz bogoslužne službe na tri godine i predani u samostan.
Ako su lažno svjedočili u kaznenom sporu, zapovijedamo da najprije budu lišeni čina, a zatim kažnjeni mukama predviđenima zakonom.
Ostali koji su u drugim crkvenim činovima, ako daju lažno svjedočanstvo u bilo kojoj stvari, bilo građanskoj bilo kaznenoj, te budu razotkriveni, neka ne samo budu svrgnuti iz klera i crkvenoga čina nego zapovijedamo da budu kažnjeni mučenjem.
54. Ako netko ima optužbu protiv klerika, monaha, đakonise ili isposnice, neka to najprije iznese prepodobnom biskupu pod kojim se nalazi netko od spomenutih, i on neka presudi u stvari koja je među njima. Ako se obje stranke pomire, mjesni upravitelj neka potvrdi presudu. Ako neka od stranaka u roku od deset dana prigovori presudi, mjesni upravitelj neka ispita stvar, i ako ustanovi da je presuda bila ispravna, neka je svojom odlukom potvrdi i time okonča spor. Takva stvar, koja je drugi put presuđena, ne treba se ponovno iznositi na sud.
55. Ako presuda toga upravitelja bude protivna presudi bogočuvanoga biskupa, tada je za odlučivanje o upraviteljevoj presudi nadležan zbor gradskih sudaca, koji neka ga prema zakonu obavijesti i ispita.
Ako po carevoj ili upraviteljevoj naredbi biskup sudi između bilo kojih osoba, neka zbor gradskih sudaca obavijesti cara ili onoga koji je biskupu podnio tužbu.
Ako se bilo koja od prethodno navedenih bogobojaznih osoba, to jest klerik, monah, đakonisa ili isposnica, tereti za kazneno djelo, i ako biskup optuži nekoga te se tako dođe do istine, neka takav prema crkvenim pravilima bude svrgnut iz svoga čina, a zatim će mu odgovarajući sudac, odnosno gradski upravitelj, pomoći da se prema zakonu provede suđenje i dovede do kraja.
Ako tužitelj najprije pristupi gradskom upravitelju i krivnja se može dokazati zakonskom istragom, tada se zapisnik dostavlja mjesnom biskupu. Ako se utvrdi da je počinio djela za koja se optužuje, neka ga biskup prema pravilima liši časti, odnosno čina, a suci neka izreknu odgovarajuću kaznu prema zakonu.
Ako biskup smatra da je sud donio nepravednu odluku, treba pričekati i ne lišavati optuženika časti. Takva osoba neka bude pod zaštitom zakona, a o slučaju neka izvijeste i biskup i suci kako bismo, upoznavši se s njime, mogli zapovjediti ono što smatramo prikladnim.
Ako netko zbog građanskoga spora s nekom od prije navedenih osoba ima parnicu, a biskup oklijeva donijeti presudu, tada tužitelj ima pravo obratiti se gradskom upravitelju. Optužena osoba ne smije se prisiljavati na davanje jamstva, nego neka bez prisege da iskaz uz jamstvo svoje imovine.
Ako netko zbog kaznenoga slučaja optuži neku od prethodno spomenutih osoba, optužena osoba neka bude pod zaštitom zakona.
56. Ako je riječ o crkvenim stvarima, gradske vlasti neka o tome ne raspravljaju, nego neka biskup sudi prema svetim pravilima.
57. Ako neki prepodobni biskupi istoga sabora, odnosno iste oblasti, imaju spor među sobom, bilo zbog crkvenih mjesta bilo zbog drugih stvari, najprije neka njihov metropolit zajedno s drugim biskupima svoje oblasti presudi u toj stvari. Ako obje stranke ne prihvate donesenu presudu, tada neka preblaženi patrijarh te upravne oblasti među njima presudi i zapovjedi ono što odgovara crkvenim pravilima i zakonu. Nijedna stranka ne može prigovoriti njegovoj presudi.
58. Ako klerik ili netko drugi ima tužbu protiv biskupa, neka najprije prepodobni metropolit te oblasti prema svetim pravilima i našem zakonu presudi takvu stvar. Ako se netko požali na ono što je presuđeno, neka se o stvari obavijesti preblaženi patrijarh, koji će je prikladno okončati.
Ako biskup, klerik ili bilo tko drugi ima nešto protiv metropolita, neka patrijarh koji upravlja tom oblašću na sličan način presudi stvar. Za sve optužbe protiv biskupa može suditi metropolit njihove oblasti, patrijarh ili drugi ovlašteni suci.
59. Neka se ni od onih koji upravljaju ne iznuđuje nikakvo jamstvo niti ikakav iskaz pod prisegom. Također, neka se i oni potrude osloboditi optužbi koje su protiv njih iznesene.
60. Nije dopušteno ekonomu, ili upravitelju ubožnica, ili upravitelju bolnica, ili bilo kojem upravitelju časnih ustanova koji svojemu biskupu polaže račune, prije provjere poslova i podmirenja duga pobjeći od svojega biskupa i odlaziti pred druge sudove.
61. Ako neki crkvenik kojemu je povjerena takva uprava umre prije polaganja računa i podmirenja dugova, zapovijedamo da njegovi nasljednici, prema istom poretku, budu obvezani na provjeru računa.
62. Ako se neki biskup ili klerik iz bilo koje oblasti zatekne u Carigradu, pa netko želi protiv njega podnijeti tužbu, ako je postupak već započeo u njegovoj oblasti, ondje ga treba i dovršiti. Ako još nije započeo, tada neka odgovaraju jedino preslavni eparsi istočnih sudova ili suci koje smo mi odredili da odgovaraju onima koji su podnijeli tužbu.
63. Pobožni izaslanici bilo koje Svete Crkve koji se nalaze u carskom gradu, a koje su njihovi biskupi poslali preblaženim patrijarsima ili metropolitima, neka ne budu izloženi nikakvoj optužbi ni potraživanju, bilo zbog svojih biskupa, bilo zbog crkvenih poslova, javnog ili privatnog duga, osim ako nemaju nalog svojih biskupa ili ekonoma da se s nekim spore ili sude. Tada samo onima koje su oni tužili dajemo ovlaštenje da protiv njih iznesu neku tužbu glede njihove Crkve ili biskupa, ako je imaju.
Ako za vrijeme svojega poslanstva sami postanu krivi za neka djela ili prijestupe, neka budu podložni i postupcima i presudama koje se odnose na te sporove.
64. Ako biskupi ili klerici kao izaslanici svojega grada ili Crkve dođu u Carigrad ili na bilo koje drugo mjesto, zapovijedamo da im nitko ne stvara neugodnosti ni uznemiravanja. Oni koji ih smatraju krivima mogu ih pozvati na sud kada se vrate u svoju oblast. Oni koji ih smatraju krivima neka se ne pozivaju na protek vremena, jer se vrijeme provedeno izvan vlastite oblasti ne uračunava.
65. Ako se pojavi slučaj da se opomena ili sudski poziv dostavlja zbog bilo kojeg građanskog spora, javnog ili privatnog, kleriku, monahu ili monahinji bilo kojeg samostana, pa i ženskoga, zapovijedam da se opomena ili poziv izvrši bez uvrede i s dužnim poštovanjem. Monahinje i isposnice ne treba izvoditi iz samostana, nego neka za sebe odrede zastupnika koji će odgovarati u predmetu.
66. Monasi trebaju sami ili preko zastupnika voditi svoje ili samostanske sudske poslove. Ako se dozna da je to prekršio sudac ili onaj koji poziva na sud, sucu se oduzima pojas, odnosno lišava se službe, te ga uzvišeni izvršitelj carskih daća kažnjava s pet litri zlata. Onaj koji poziva na sud, osim tri litre zlata, treba podnijeti i tjelesnu kaznu, a zatim biti poslan u progonstvo. Ako vlastelin ne izvrši brzo kaznu, neka o tome bude obaviješten biskup.
67. Ne dopuštamo nijednoj osobi uvrštenoj u bilo koji crkveni čin, kao ni đakonisi, monahu, monahinji ili isposniku, da zbog bilo kakve optužbe, kaznene ili građanske, bez obzira na vrijednost imovine, daje kleriku ili vojnoj osobi koja dostavlja opomene ili sudske pozive u Carigradu ili u oblasti gdje žive više od četiri novčane jedinice na ime naknade za trud.
68. Ako je našom zapovijedi, ili zapovijedi vlastelina, ili preblaženoga patrijarha netko poslan u drugu oblast da uruči sudski poziv ili opomenu nekoj od prethodno navedenih osoba, neka od njih ne uzima više od jednog perpera.
69. Ako više osoba zajedno podnosi istu tužbu protiv neke od prethodno navedenih osoba, zapovijedamo da se za trud daje naknada samo jednom čovjeku.
70. Biskup zbog poslova svoje Crkve ne smije trpjeti nikakvu štetu ni uznemiravanje. Ako zbog osobnih poslova bude opomenut ili pozvan, neka plati naknadu onome koji ga poziva. Optužbe protiv Crkava preuzimaju ekonomi ili osobe postavljene za tu službu. Tko se usudi tražiti više od prethodno određenoga, neka bude prisiljen vratiti dvostruki iznos onome od koga je uzeo. Ako je vojnik, neka mu se oduzme vojnička služba; ako je klerik, neka bude isključen iz klera.
71. Onima koji su uvršteni u kler i nemaju ženu, prema pravilima zabranjujemo da u svojim domovima drže tuđu ženu, osim majke, kćeri, sestre i drugih osoba koje ne izazivaju nikakvu sumnju. Ako netko prekrši ovu zapovijed i u svojem domu drži ženu koja može izazvati sumnju, pa ga njegov biskup ili drugi klerici jednom ili dvaput opomenu da ne živi s takvom ženom, a on je ne želi udaljiti iz svojega doma, ili ako se pojavi tužitelj te se pokaže da s tom ženom živi nečisto, tada neka ga biskup, prema crkvenim pravilima, isključi iz klera. Potom neka bude predan gradskom vijeću grada u kojem je bio klerik, odnosno neka prijeđe među ljude koji plaćaju porez.
72. Biskupu ne dopuštamo da u svojem domu drži bilo koju ženu. Ako se pokaže da se toga nikako ne pridržava, neka bude svrgnut s biskupske službe.
73. Ne dopuštamo da đakonise na bilo koji način žive s muškarcima u istoj kući, jer iz toga nastaje sumnja na nečist život. Ako se đakonisa toga ne pridržava, prezbiter kojemu je podređena neka je opomene da takvog muškarca udalji iz kuće. Ako odugovlači i ne udalji ga, neka bude lišena crkvene službe i primanja te predana u samostan, gdje neka provede ostatak svojega života. Ako ima djecu, neka se njezina imovina podijeli između nje i djece prema broju osoba. Dio koji pripadne njoj uzima samostan kako bi je uzdržavao. Ako nema djece, sva njezina imovina neka se podijeli na jednake dijelove između samostana u koji je smještena i crkve u kojoj je prvotno bila uvrštena.
74. Ako netko, ušavši u crkvu tijekom vršenja Božanske tajne ili drugih svetih službi, uvrijedi biskupa, klerike ili druge crkvene služitelje, zapovijedamo da takav bude kažnjen mučenjem i poslan u progonstvo. Ako netko omete Božansku tajnu ili bogoslužje, neka mu se mačem odrubi glava. Zapovijedamo i građanskim i vojnim vlastima da tako kažnjavaju.
75. Svim običnim ljudima zapovijedam da bez prepodobnoga biskupa toga mjesta i pobožnih klerika koji su pod njime ne izlaze sami s križevima. Kakva je to služba ili molitveni ophod u kojem nema prezbitera?
76. Preostaje nam još urediti pitanja časnih samostana te bogobojaznih klerika i monaha.
Zapovijedam da se iguman ili arhimandrit u svakom samostanu postavlja ne samo prema monaškom činu ili starješinstvu, nego onaj koga monasi ili ugledniji među njima izaberu ne zbog bilo čega drugoga, nego zbog prave vjere, cjelomudrenog života i dostojnoga upravljanja, te zato što može valjano čuvati monaško iskustvo i sav samostanski poredak. Takvoga neka postavi biskup dotične oblasti. Isto zapovijedam i za ženske samostane te za one koji žive u uzdržanju.
77. Ako netko želi stupiti u monaški život, zapovijedam da, ako je poznato da nije podložan nijednom svjetovnom staležu, iguman toga samostana može mu odmah dati monaški obraz, odnosno postrići ga. Ako nije poznato je li podložan kojemu staležu, neka tri godine ne primi monaški obraz; pa ako ga do isteka te tri godine nitko ne zatraži i pokaže se dostojnim, neka bude udostojen monaškoga obraza.
78. Ako netko radi vjenčanja, poroda, miraza ili bračnoga dara nešto ostavi svojoj djeci ili nekoj drugoj osobi kao nasljedstvo ili dar, ili ih optereti upravljanjem ostavljenom imovinom pod jednim od navedenih uvjeta, zapovijedam da takva raspodjela bude nevaljana i kao da ne postoji ako takvi mladići ili djevojke odu u samostan, ako mladići postanu klerici ili ako djevojke postanu đakonise ili isposnice. Tom imovinom neka se koriste klerici i đakonise. Ako do kraja njihova života preostane imovina koja im je dana ili ostavljena pod tim uvjetima, neka se razdijeli za pobožne svrhe ili ostavi za njih.
Za mladiće i djevojke koji stupe u samostane ili isposničke naseobine, a potom napuste takav čestit život, zapovijedamo da imovinu koja im je na navedeni način dana ili ostavljena, zajedno s ostalom njihovom imovinom, preuzme samostan ili isposnička naseobina u koju su najprije stupili. Ako su takve osobe prije toga sve razdijelile za otkup zarobljenika ili za prehranu ubogih, ne dopuštam da itko od njih to potražuje.
79. Ako žena ili muškarac izaberu monaški život, zapovijedam da svoju imovinu ostave samostanu.
80. Ako takva osoba ima djecu i prije odlaska u samostan ne oporuči da im se dade ono što im pripada, treba i nakon dolaska u samostan svoju imovinu razdijeliti djeci. Također, nijednom djetetu ne smije uskratiti zakonski dio. Ono što ne pripadne djeci neka pripadne samostanu. Ako želi svu svoju imovinu podijeliti jednako s djecom, neka i sebe pribroji djeci te jedan dio zadrži za sebe, a taj dio neka pripadne samostanu.
Ako umre u samostanu prije nego što razdijeli svoju imovinu djeci, djeca neka uzmu svoj zakonski dio, a ostatak imovine neka pripadne samostanu.
81. Ako su između nekih osoba zaruke zakonito sklopljene, pa zaručnik ode u samostan, neka uzme darove dane prilikom zaruka. Ako zaručnica izabere monaški život, neka učini isto. Oboje se oslobađaju svake kazne.
Ako nakon sklapanja braka samo muž ili samo žena odu u samostan, neka se brak razriješi bez krivnje za razvod.
Kada osoba koja ode u samostan primi monaški obraz, ako je riječ o mužu, neka ženi vrati miraz i sve drugo što je od nje primio, a uz to i onaj dio bračnoga dara koji bi joj po smrti muža pripadao prema odredbama ugovora o zarukama.
Ako je žena ta koja odlazi u samostan, muž neka na isti način razdijeli bračni dar i odgovarajući dio miraza. Ostatak miraza i sve drugo od ženine imovine što se kod njega nalazi zapovijedam da joj se preda.
Ako oboje izaberu monaški život, ugovor o mirazu neka bude ništavan. Muž neka razdijeli bračni dar, a žena neka primi svoj miraz i sve drugo što je mužu dala.
Ako smatraju prikladnim, zaručnik može darovati nešto zaručnici, zaručnica zaručniku, muž ženi ili žena mužu, odnosno mogu jedno drugomu nešto oprostiti ili otpisati.
82. Ni roditeljima ne dopuštam da zbog nekoga prijestupa počinjenoga prije monaškoga života kao nezahvalnu liše nasljedstva djecu koja ostavljaju svjetovni život, niti djeci da na isti način liše nasljedstva roditelje koji napuštaju svjetovni život.
83. Zabranjujem roditeljima da iz časnih samostana odvode svoju djecu koja su izabrala monaški život.
84. Ako monah napusti svoj samostan i dođe u drugi, te je stekao neku imovinu u vrijeme kada je napustio prvi samostan, zapovijedamo da tu imovinu preuzme prvi samostan u koji je najprije stupio.
Ako prijeđe na svjetovni način života, neka ga biskup i vlastelin toga mjesta predaju samostanu, a imovinu koja se kod njega zatekne neka predaju samostanu kojemu bude povjeren. Ako ponovno napusti samostan, tada neka ga vlastelin te oblasti u kojoj se nalazi uzme i pribroji ljudima koji su mu podložni.
85. Ako netko otme, bludno obeščasti ili oskvrne monahinju, isposnicu, đakonisu ili bilo koju drugu ženu koja vodi pobožan život, zapovijedam da se imovina takvoga čovjeka i svih koji su mu pomogli preda svetomu mjestu u kojem je ta žena živjela. Neka biskup toga mjesta, njegov ekonom, vlastelin te oblasti i bojari pod njim takvo djelo kazne. Onima koji su se usudili to učiniti i njihovim pomagačima treba odrubiti glavu mačem.
Ženu, zajedno s njezinom imovinom, treba predati samostanu. Ako je riječ o đakonisi koja ima djecu od zakonitoga muža, neka se djeci dodijeli njihov zakonski dio.
86. Ako u roku od godine dana nakon što se sazna za takvo nečisto djelo njihova imovina ne bude predana časnim ustanovama, zapovijedam izvršitelju naših carskih daća da je na svaki način položi u našu riznicu. Vlastelinu toga mjesta koji se nije pobrinuo da se takva imovina preda časnim ustanovama treba oduzeti pojas, odnosno lišiti ga dostojanstva, a uz to neka izvršitelj javnih carskih daća od njega uzme pet litara zlata.
87. Svima istodobno zabranjujemo da vrijeđaju monaški obraz: ni monaha, ni monahinju, ni isposnicu, niti da se na bilo koji način izruguju crkvenomu ustroju. Ako se netko usudi to činiti, bit će podvrgnut tjelesnoj kazni i predan u zatočenje. Određujem da to ne provode samo biskupi u svojim mjestima, nego i gradski te vojni vlastelini.
Tvojoj uzvišenosti zapovijedamo da ono što je ovim zakonom novo ustanovljeno čuvaš u svim budućim vremenima i da budeš uzrok djelotvornosti onoga što naše čovjekoljublje zapovijeda, te da se pobrineš da se to posvuda poštuje i dođe do znanja svima koji se nalaze u carskom gradu.
Privatna dobra su ona koja posebno pripadaju carstvu, a druga su narodna, koja su pod upraviteljem državne blagajne za potrebe naroda. Blagajne su dvije: narodna i posebna carska.
Dvije su carske riznice: jedna pripada samomu carstvu i njegovoj blagajni, a druga je narodna i na latinskom se jeziku naziva fisk.
46. Poglavlje: NOVA ZAPOVIJED BLAGOČESTIVOG CARA ALEKSIJA KOMINA
Dva su glasa došla do ušiju moga carstva, preosvećeni biskupe.
Prvi: neki dolaze u Veliku i Božansku Crkvu Premudrosti Božje Riječi (tj. Svetu Sofiju), vičući o slobodi i pod izlikom oslobođenja tvrdeći da su slobodna roda (govoreći da su rođeni od slobodnih roditelja, odnosno od Bugara ili drugih sličnih naroda koje naši građani nisu porobljavali). Takvi se zadržavaju radi dokazivanja svojih tvrdnji, i nakon što iznesu svjedoke kojima se ne može ništa prigovoriti, njihovi gospodari žele postaviti svoje svjedoke protiv njih. Tako oni koji traže oslobođenje nemaju mogućnosti ostati do kraja postupka opravdanja na sudu te opet padaju u ropski položaj.
Drugi: budući da se našim građanima pri sklapanju braka čitaju besjede i obavlja sjedinjenje, robovima se ne dopušta molitvoslovlje, jer se njihovi gospodari boje da će, ako rob i robinja budu sjedinjeni brakom uz crkveni blagoslov, nakon toga biti oslobođeni.
Rješenje
Budući da je sretno pronađeno prikladno rješenje za oba pitanja, pažljivo iznesi ovu zapovijed koja nalaže:
Ako robovi izjavljuju da su slobodni, neće se prihvatiti svjedočenje podneseno protiv njih niti će mu se dati mjesta na bilo kojem građanskom ili crkvenom sudu, osim ako oni koji ih potražuju ne donesu pisane dokaze. Ako robovi imaju zakonom prihvatljive svjedoke, koji nisu skloni kleveti, spor će se riješiti nakon što se svjedoci zakunu.
Protiv njihovih svjedoka njihovi gospodari neka ne postavljaju druge svjedoke, kako oni koji su moćniji ne bi na mnogim suđenjima nanosili štetu slabijima. Kao što zakonodavstvo blaženoga cara Bazilija o zemljoradnicima ne dopušta moćnima postavljati druge svjedoke protiv nemoćnih kada ovi imaju valjane svjedoke, tako neka bude i ovdje.
Ako robovi prije suđenja šute, tada gospodari mogu svoje pravo potvrditi svjedocima, i samo će se takva tužba prihvatiti. No robovima koji su pozvani na sud nipošto se ne zabranjuje da protiv tih svjedoka postave svoje svjedoke. Ova je zapovijed donesena radi pomoći slabima i nemoćnima, a ne radi osnaživanja moćnih.
Dodaje se i ovo: molitvoslovlje, odnosno molitve zaruka i vjenčanja, treba vršiti ne samo nad slobodnima nego i nad robovima. Od sada neka ne bude drugačije. Neka se ne naziva zakonitim brakom niti dostojnim kršćanskoga poretka ako one koji se sjedinjuju – zaručnika i zaručnicu – molitve ne povežu u ljubavi.
Jer će nastati zlo ako mi svi kršćani držimo jednu vjeru i ispovijedamo jedno krštenje kojim smo privedeni Bogu te se svi nadamo njegovu spasenju, a ipak smatramo da su robovi manje dionici toga dobra.
Slobodni koji stupaju u brak najprije se povezuju božanskom molitvom, dok se robovi lišavaju toga dobra i ne primaju Boga u blagoslovu svoga sjedinjenja. Zar se njihov gospodar boji da će mu biti učinjena nepravda u njegovu gospodarenju ako oni prime Božji blagoslov? Ako je tako, tada bi se trebalo bojati i svetoga krštenja, da robovi ne bi bili otuđeni od svojih gospodara. Trebalo bi se bojati i pričesti prečistim Tajnama iz istoga razloga.
Tako bi se robovima oduzimalo veliko i časno ime božanske vjere, a ljudi bi postali robovi ne samo ljudima nego i čovjekoubojici. Zajedno s njima nesreću bi pretrpjeli i njihovi gospodari, koji su iz straha da ne izgube ljudsku službu odlučili uskratiti slavu Božju.
Takvo mišljenje nije pravedno. Molitve zaruka i vjenčanja nužno treba vršiti i nad robovima, jer to dolikuje kršćanskom uređenju. Iako je među ljudima poznata razlika između gospodara i robova, koju naši građani priznaju i primjenjuju, ipak je jedan Gospodin svima, jedna vjera i jedno krštenje. Ne znamo za razliku u vjeri između roba i gospodara, jer smo svi robovi Onoga koji nas je izbavio iz ropstva svojom božanskom i životvornom Krvlju.
Budući da je ovo tako dobro i korisno zapovjeđeno, tvojoj velikoj svetosti pripada da to javno objaviš posvuda i u svim svetim crkvama, kako bi njihovi starješine na taj način provjeravali zahtjeve za oslobođenje i ne dopuštali gospodarima da protiv svjedoka robova postavljaju svoje svjedoke.
Neka također objave svim područjima pod svojom upravom da oni koji bez svećeničkih molitava svoje robove sjedinjuju radi braka ne sklapaju pobožan brak, nego potvrđuju bludno zajedništvo. Sve koji nisu sjedinjeni od Boga prizivanog svetim molitvama prati grijeh.
Ako nakon ove objave netko tako postupi, neka gospodari znaju da neće biti krivi samo pred božanskom odredbom, nego će im i robovi biti oduzeti te prevedeni među slobodne. Njihova je dužnost bila svoje robove dovoditi u bračno sjedinjenje prema Božjem zakonu i zadržati vlast nad njima bez umanjenja; ako to ne učine, pravedno će na sebe navući gubitak gospodarskih prava.
Ovu zapovijed treba ne samo objaviti u svim crkvama nego i dostaviti građanskim sudovima. Neka bude poslana i u sve oblasti pod vlašću knezova kako bi svi znali ono što smo pravedno zapovjedili.
Budući da su već sklopljeni brakovi među osobama ropskoga položaja prema starom i neprikladnom običaju, koji se zadržao do danas, potrebno je i nad takvima izvršiti svete molitve. Neka i oni naknadno prime ono časno staranje o kojem je gore bilo riječi, jer se te odredbe odnose i na takve brakove.
Mjeseca ožujka, trećega indikta, ova je zapovijed zapečaćena crvenim slovima moga carstva i običnim voštanim pečatom.
NOVA ZAPOVIJED KRISTOLJUBIVOGA CARA NAŠEGA ALEKSIJA KOMNINA, MJESECA SRPNJA, SEDMOGA INDIKTA, GODINE 6592., KOJA BIJAŠE OBJAVLJENA OD VARADE, ČUVARA PALAČE I SLAVNOGA PRVOG SUDCA
Drevno i staro zakonodavstvo postavilo je odredbe o zarukama i braku na veliku udaljenost, veću od one o kojoj govori pripovijest o Frizima i Misima.
Za vrijeme blaženoga patrijarha Ivana, prozvanoga Ksifilin, sabornim je razmatranjem sastavljen spis koji ono što je tako udaljeno prikazuje sjedinjenim u jedno. Nalazimo da ga je i među carevima uvijek spominjani Nikefor, prozvan Botanijat, potvrdio pisanom poveljom i zlatnim pečatom. Stoga ono što Saborni svitak određuje o braku, jednako odlučno proglašava i o zarukama: dvojici braće ne dopušta da se zaruče s dvjema prvim rođakinjama.
Ako netko pristupi ovoj stvari bez ispitivanja i svojim umom ne bude mogao dosegnuti saborno rasuđivanje, lutat će u nerazumnosti, ne mogavši ustanoviti što je istinska zaruka i kako ona stječe veću snagu, smatrajući ponegdje svoje lakomisleno shvaćanje crkvenim naukom.
Naše carsko blagovjerje, pažljivije pristupivši razmatranju i promišljanju te sve dobro i pouzdano ispita kako i dolikuje, zamijenivši jedno drugim, pronašlo je ovim zakonom željeno rješenje.
Budući da Stari zakon o zarukama govori samo kao o volji onih koji se dogovaraju, i ništa više od toga, ne ispitujući zavjet ili ispravu koja ih prati, niti samo zaručenje, mi po Božjoj milosti želimo da ljudske stvari dosegnu ljepši, pa i svetiji stupanj. Stoga od sada ne samo brak nego i same zaruke trebaju imati sveti blagoslov nad sobom, te neka za njih vrijedi vrijeme određeno Novelom mudroga cara Leona, koja propisuje prvo stupanje onih koji se sjedinjuju: muškarac mora navršiti 15 godina da bi se ženio, a žena 13 godina da bi se udavala. Stari je zakon smatrao da je ta dob dovoljna i za bračni život.
Sukladno tome, ovom odredbom čvrsto određujemo da istinske zaruke, prema odredbi Saborne zapovijedi, budu po svemu jednako snažne kao i brak, pod uvjetom da je navršena dob koju je odredilo zakonodavstvo cara Leona te da je nad zaručnicima izvršeno sveto blagoslovljenje. Na takve se osobe ima primjenjivati stajalište Sabornoga svitka.
Ako se bilo kojoj od dviju strana koje se sjedinjuju, mužu ili ženi, dogodi razdvajanje zbog smrti, nesreće, kakve nevolje ili svojevoljnog odricanja te pristupe drugom životnom zajedništvu, velika se nepravda čini ako se početne molitve za brak, izrečene pri sklapanju zaruka, smatraju beskorisnima i ništavnima te se zanemaruje ta stvar kao da Bog nije došao među osobe sjedinjene zarukama.
U tome je slijedio i prethodno spomenuti, uvijek spominjani car Leon, mudro pomirivši prividnu suprotnost Staroga zakona s pravilom Svetoga i sveopćeg Šestog sabora, koji zabranjuje da zaručnica, dok joj je zaručnik još živ, stupi u bračnu zajednicu s drugim muškarcem, nazivajući takav čin javno preljubom. Jer kada se nakon blagoslova zaruka osobe na zakonit način razdvoje, to je, prema njegovim riječima, pravi raskid zaruka.
Ako su mnoge zaruke bile sklopljene prema običajnom poretku i o njima sastavljene isprave, ali još nije nastupilo određeno vrijeme u kojem je među kršćanima običaj da se obavi propisano blagoslivljanje te prezbiter nije izgovorio uobičajene molitve nad zaručnicima, takve zaruke, prema točnom učenju Crkve, niti jesu niti se nazivaju istinskim zarukama. Na njih se ne primjenjuje Saborna zapovijed. Jednostavno rečeno: takve zaruke imaju snagu samo ljudskog sporazuma i građanske odredbe, te neka nad njima vrijedi staro zakonodavstvo.
Na ovaj je način u cijelosti očuvan i Stari zakon, ranije propisan za zaruke, te je saborna zapovijed ostala potpuno nepovrijeđena, netaknuta i sačuvana, shvaćena i izložena prema ovdje postojećem shvaćanju.
Budući da je to bilo izrečeno na takav način, a zapovijed bila dobra i bez spoticanja, kako i dolikuje, bilo je zakonski uređeno vršenje istinskih i pouzdanih zaruka, onih za koje se zna da se sklapaju uz sveti blagoslov, prema javno propisanom vremenu njihova izvršavanja. Ono što se po starom zakonodavstvu vršilo, kao pitanje dodvoravanja ljudima i ustaljenih običaja, ostavlja se bez učinka te se dopušta da za njih vrijedi samo Stari zakon, jer je on ustanovio zabrane, određujući osobe koje ne smiju ulaziti u raskid zaruka.
Potrebno je i sada ovoj zapovijedi pridodati lijepo uređenje dolično kršćanima, budući da se prema prikladnoj i doličnoj riječi zapovijedi Starog i Novog zakonodavstva međusobno potpomažu, ali narod i dalje slijedi Stari zakon: nakon navršenih sedam godina, bez straha i bez srama, pristupalo se svojim zaručnicama, potpaljujući plamen žudnje čestim viđenjima i slobodnim susretima u razgovoru.
Najsvetije uređenje, slijedeći novu carsku zapovijed, uspostavlja razdvajanje zaruka i braka, tako da se najprije vrše molitve za zaruke, a zatim i one koje se izgovaraju nad onima koji se sjedinjuju brakom. Tako se to povezuje i obavlja, te se zaruke i brak drže na određenoj razini razdvojenosti. Ako se u međuvremenu dogodi kakvo bezumlje, ono se ispravlja bez kazne.
Naša pobožnost ovom mudrom zapovijedi određuje da oni koji nakon navršenih sedam godina sklapaju takve dogovore i potom sastavljaju zapis o zarukama, nemaju više puni čin zakonitih i pravovaljanih zaruka, nego se to ima smatrati samo potvrđenim dogovorom i običnim sporazumom o drugim stvarima. Tako će biti ubuduće za sve koji su pod našom vlašću.
Stari zakon, koji je bio izrečen za zaruke, u pogledu posjeta otpuštenoj zaručnici, neka u potpunosti obvezno ostane na snazi, radi posebno njegovane uredbe među kršćanima. Čak i ako zaruke, strogo gledano, nisu bile sklopljene kako dolikuje, ali imaju znak zaruka, smatraju se izvršenima, te se od tada smatra da počinje zasnivanje braka. Bit će veoma prikladno da osobe koje su zakonom zabranjene i dalje ostanu zabranjene, te da se nitko ne usudi drsko činiti bezumnosti, niti uzeti sebi za ženu onu koju Stari zakon, kao bivšu zaručnicu drugoga, ne dopušta drugome uzeti za ženu nakon raskinutih zaruka.
I nadalje, nakon određenog vremena, prema roku koji imaju oni koji stupaju u brak, treba besprijekorno i zakonito sklopiti brak, i ne spajati ono što je mnoštvom okolnosti razdvojeno na više dijelova, tj. ne spajati zaruke i brak u isti dan ili u isti čas.
Takvim postupkom koji prethodi braku čuva se i Stari zakon, koji nabraja zabranjene osobe, ne dopuštajući im da stupaju u brak s osobom kojoj su prethodno bili zaručeni rođaci. I Nova zapovijed mudroga cara, divna u svemu, također se ima držati i poštovati.
Osobe muškoga i ženskoga spola koje još nisu sjedinjene brakom, mlade i neodgovarajuće dobi, kojima je bračno sjedinjenje zabranjeno, neka žive čistim životom, te se u odgovarajuće vrijeme, uz izgovaranje svetih molitava, sastaju jedno s drugim; i kada za to dođe vrijeme, neka im se izvrše zaruke i brak.
A ako se netko usudi, protiv zapovijedi naše vlasti, postupiti drugačije u pogledu zaruka, i pokaže se da ne slijedi ovu zapovijed, mudro i svima objavljenu, koju je dužnost držati od prvoga dana nakon navedenoga početka mjeseca srpnja, u tekućem sedmom indiktu 6592. godine, i usudi se izvršiti zaruke prije zakonski određenog vremena ili bez svećeničkog blagoslova, ili dopusti da se osobe koje se žele vjenčati sastaju bez reda i brige, pisar koji izda ispravu o zarukama sa svoga položaja neka bude svrgnut.
Oni koji izvrše zaruke prije vremena neka znaju da su krivi pred ljudskim i Božjim gnjevom. Javna vlast, posredstvom mjesnoga sudca, neka po zahtjevu naplati ono što je upisano u ispravama od svakoga od njih, i to u potpunosti, zbog nepokornosti ovoj zapovijedi.
Vjerujem da će i sam Bog ustati protiv njih, jer se nisu postidjeli svjesno uvoditi razvrat među mlade. Ako je Stari zakon ukinut i ne može se obaviti savršeno zaručenje, a za provedbu novoga zakona oni koji se sjedinjuju ne mare, što drugo čine nego djeluju samo ljudski, ne postupajući jedan prema drugome po postojećem zakonskom poretku, nego sebi dopuštaju bezakonje i miješaju se, vršeći požudom oskvrnuća mladih duša kroz besramnoživljenje.
Kada bude objavljeno ono što je od naše carske vlasti dobro zapovijeđeno, i kada se nađe saborna odluka radi obavijesti, neka ovaj spis bude pročitan pred svetim Saborom, preuzvišeni vladiko, te zatim pohranjen u časnoj knjižnici, zauzimajući prilično mjesto zapovijedi koje su novije od onih prijašnjih.
PODSJEĆANJE ČUVARA PALAČE I VELIKOG STRAŽARA IVANA TRAKNESIJA, O KOJEM JE I RAZRJEŠENJE BILO IZREČENO OD STRANE CARA NAŠEGA SVETOGA, TE JE STOGA PRETHODNO OD NJEGA NASTALA NOVA ZAPOVIJED KOJA UTVRĐUJE NAREDBU O BRAKOVIMA I ODREĐUJE DA ZARUČENJE KOJE JE IZVRŠENO SA SVEĆENIČKIM MOLITVAMA BUDE NERASKIDIVO.
MJESECA OŽUJKA, GODINE 6600.
Gospodaru moj sveti, neki je čovjek učinio zaruke radi braka svome djetetu, pa se potom pokajao zbog toga sjedinjenja i pokušavao raskinuti ispravu o zarukama. Molio je i tvoje sveto carstvo te bio upućen na hipodromski sud, i noseći darove koji su bili upisani u zaruke želio ih je vratiti i razriješiti zaruke.
Oni koji su se prepirali i protivili tome tvrdili su da ovo treba ostati neraskidivo, a ne kao prije, da se zaruke mogu raskinuti vraćanjem zaručnih darova. Kao potporu su navodili Novu zapovijed tvoga carstva, koja je prije nekog vremena izdana o zarukama, a koja je sastavljena na temelju Staroga zakona. Ona ne dopušta da se zaruke sklapaju drugačije nego kada muški spol navrši četrnaest godina, a ženski dvanaest godina, te da tada moraju biti obavljene uobičajene molitve za zaruke i propisani obredi. Tu se misli na zalog i cjelov, odnosno na razmjenu prstenova, kako je odredio uvijek spominjani car Leon Filozof. Nakon kraćega ili barem dostatnoga vremenskog razdoblja, kako su odredili oni koji su ugovorili brak, neka se sklopi brak, a neka se brak i zaruke ne obavljaju istoga dana.
Vijeće sudaca podijelilo se prema suprotnim mišljenjima. Jedni su smatrali da je ispravno vratiti zaručne darove i raskinuti zaruke, pitajući: ako to ne bude dopušteno, po čemu je onda brak uzvišeniji od zaruka? Budući da zaruke prethode braku, štoviše jer zalog ima njegov oblik, kako kaže zakon, ako onaj koji je dao zalog ne bude htio ispuniti dogovor, neka izgubi ono što je dao; a ako onaj koji ga je primio ne bude htio ispuniti dogovor, neka vrati dvostruko.
Drugi su, nasuprot njima, smatrali da zaruke ostaju neraskidive, govoreći da ne dolikuje da mladić koji je, zajedno sa svojim roditeljima, sklopio sporazum, nakon proteka vremena vraćanjem zaloga raskine zaruke koje su potvrđene njihovim dogovorom i svetim molitvama. Takvo je postupanje primjereno samo kada je prethodilo obično obećanje ili kada su zaruke bile sklopljene nakon sedam godina, prema Starome zakonu, što nisu zaruke propisane tvojim carstvom.
Zakon nalaže da se vijeće sudaca, kada se tako podijeli, obrati tvome svetom carstvu i upita kojem se mišljenju treba prikloniti. Čini se da obje strane iznose razloge koji imaju svoje opravdanje.
Molim i da primim javno tumačenje tvojih časnih spisa kako bi se ovaj spor potpuno razriješio. To će imati snagu zakona za one koji dođu poslije. Potrebno je da odluka bude posve razumljiva i jasna, kako se ubuduće zbog toga više ne bi vodile rasprave.
A što se tiče pitanja koje je postavilo tvoje sveto carstvo, ono se smatra vrlo čovjekoljubivim. Usuđujem se iznijeti i svoje mišljenje o vremenskom razmaku. Mislim, ja, sluga tvoj, da nije pravedno određivati isto vrijeme za zaruke i za brak, nego da za sklapanje braka treba ostaviti barem neko kratko vremensko razdoblje te ga odvojiti od zaruka, pri čemu zaruke trebaju biti temelj braka. Smatram da će to biti od veće koristi građanima.
Roditelji, obuzeti ljubavlju prema svojoj djeci i nastojeći se što prije pobrinuti za njih te osloboditi se brige, teško prihvaćaju takvo odgađanje zbog proteka vremena. Ima i onih koji zbog malodušnosti i dugoga čekanja iznose neistine, vođeni ljubavlju prema svojoj djeci i skloni klevetama. Ako se to ukloni, ako se vrijeme između zaruka i braka skrati te se roditelji oslobode muka malodušnosti i zala koja iz nje proizlaze, tada će se te poteškoće lako ukloniti.
I tvoje sveto carstvo, koje uvijek nastoji činiti ono što je najbolje, najkorisnije i najspasonosnije za svoj narod, zadobit će slavu i veličanstvo, neizrecivu korist te neprestane i usrdne molitve, kako izvijestih ja, nedostojni sluga.
RIJEŠENJE
Ako carovanje nije ništa drugo nego zakonito upravljanje — a zakoni, koji čuvaju život nepovrijeđenim, daleko odbacuju ono što je štetno — tada je carevima dopušteno i donositi zakone. Carsko je djelo, na opću korist građana, ne samo primjenjivati postojeće zakone i dopunjavati one kojima nešto nedostaje do punine, te razjašnjavati ono što je nejasno u zakonima koje su sami donijeli ili zatekli među ranije donesenim zakonima, nego i izlagati njihovo tumačenje.
Stoga je naše carstvo, mjeseca lipnja godine 6992., zapovjedilo donošenje zakona koji slijedi Novu zapovijed mudroga cara Leona, koja nalaže: „Neka se izvrši sveto blagoslivljanje pri onom prvom povezivanju onih koji se dogovaraju o braku“, to jest pri zarukama, te neka protekne određeno vrijeme, dovoljno i za bračno sjedinjenje, kako je zapovjedio Stari zakon.
Ustanovilo je da takve zaruke budu istinske zaruke i bez ikakve zapreke jednako snažne kao i brak, ako imaju ispunjene uvjete vremena koje je odredio zakon cara Leona i ako su primile sveti blagoslov. Nad takvim zarukama neka vrijedi odredba sabornog svitka o braku, kako je određeno spisom sastavljenim nakon sabornog razmatranja za vrijeme blaženoga patrijarha Ivana, zvanoga Ksifilin. Nalazimo da je taj spis potvrdio i uvijek spominjani među carevima, car Nikefor, zvani Botanijat.
Taj spis jasno zabranjuje da dvojica braće budu zaručena s dvjema prvim rođakinjama. Također, saborni svitak, kada govori o brakovima osoba kojima brak nije dopušten, ne dopušta ni takve zaruke među njima. Štoviše, ako su zaruke već bile sklopljene, pa se zbog smrti jednoga od zaručnika ili zaručnice razriješe, preživjeloj osobi zabranjuje se sklopiti druge zaruke s onom osobom s kojom se, kao da je već bila u bračnoj zajednici s preminulim, ne može sjediniti zbog srodstva nastaloga preko pokojnika.
Prema tome spisu, i prema onome što je moje carstvo ozakonilo za one koji žive pod našim pravovjernim i kršćanskim poretkom, zapovijedam:
Nikako i nikada ne smiju se smatrati istinskim zarukama one zaruke koje nisu popraćene svetim blagoslovom i vremenom određenim za bračno sjedinjenje.
Zaruke koje se sklapaju drugačije nisu istinske zaruke, nego ih naši građani smatraju tek ljudskim dogovorom potvrđenim pitanjem i pristankom. Budući da takve nemaju pravno djelovanje, nad njima još uvijek vrijedi Stari zakon. Tako je brižno ozakonilo naše carstvo.
Budući da se takve istinske zaruke ne mogu razriješiti ni vraćanjem darova, one ostaju nepromjenjive i postojane, jer ih Bog potvrđuje. Stoga je moje carstvo, u skladu s primjedbom koja je sada iznesena u vezi s tim pitanjem, dopunilo ono što je bilo nepotpuno u prethodno izrečenoj Novoj zapovijedi te odredilo da takve zaruke — one koje uistinu jesu zaruke — ostaju nepokolebljive, nerazdvojive i potpuno neraskidive.
Jer Bog stupa među one koji se sjedinjuju, povezuje ih i utvrđuje njihovo prvo zajedništvo života svetotajinskim molitvama. Takve se zaruke nikada ne smiju raskidati vraćanjem darova. Niti se od sada takvi darovi trebaju upisivati u isprave među onima koji se sjedinjuju radi braka. Naime, kada se zaruke potvrđuju samo darovima, oni se upisuju u isprave, a vraćanjem tih darova zaruke slabe i raskidaju se.
Sada pak, kada Bog sjedinjuje ono što je bilo odvojeno, utvrđujući i povezujući zaručnike, takve zaruke neka ostanu potpuno neraskidive. Ako bismo njima dopustili raskid, smatralo bi se da se dopušta raskid i potpunoga braka. Oni koji pokušaju raskinuti zaruke neka se smatraju jednakima onima koji raskidaju valjan brak.
Sukladno tome, ni osobe kojima je zbog srodstva zabranjen brak sa zaručnicom ili sa sestrama zaručnice ne smiju sklapati bračnu zajednicu s njima niti ugovarati zaruke, jer su zaruke prvo sjedinjenje onih koji se spajaju.
Brak, prema zakonitom vremenu starih i novih zakona te prema gore izloženoj Novoj zapovijedi, neka se čuva sa svim njegovim uobičajenim odredbama. I ne dolikuje nikome među svim građanima činiti išta protiv ove zapovijedi koju je izložila naša vlast, osim ako car odluči — kao što se mnogima mnogo puta događa — da se zbog određenih okolnosti zaruke i sjedinjenje svetim molitvama onih koji su se zaručili izvrše prije isteka zakonom određenih godina.
Dolikuje onima kojima je od Boga povjereno uređivanje svjetovnih stvari, a još više onima koji uređuju prema zakonima, da zapovijedaju u skladu s Mudrim Leonom i sa Starim zakonodavstvom. Takvo što priliči carevima: da prema vlastitoj prosudbi mogu nešto dodati ili skratiti te da oba oblika zaruka — i one prema Starome zakonu, za koje je određeno da se ne sklapaju prije sedme godine života, premda se smatraju nepotpunim zarukama, i one koje se obavljaju svetim molitvama prema zakonodavstvu Mudroga cara Leona, koje jesu savršene zaruke — mogu, budući da imaju i propisano vrijeme za brak i sjedinjenje potvrđeno molitvama nad zaručnicima, dovesti do sklapanja savršenoga braka i prije isteka zakonom određenih godina.
Priliči carevima da zapovijedaju promjenu tih rokova, kako u prethodno izloženom tako i u ovom zakonodavstvu koje nalazimo kod Mudroga cara. Jer on je ozakonio da se carskom naredbom prije isteka zakonom određenih godina mogu izvršiti zaruke i sjedinjenje zaručnika svetim molitvama.
Ako zaruke nisu savršene, jer nisu primile puninu kroz svete molitve niti su poštovale zakonsko vrijeme određeno za brak, tada se na one koji su se zaručili primjenjuje različit pristup: smatraju se istodobno i savršenim i nesavršenim zaručnicima. Takve odredbe carevi donose prema vlastitoj prosudbi.
Ne smije biti tjelesnog sjedinjenja prije dovršetka proglašenih zaruka i prije isteka vremena određenog za brak prema Starim zakonima i prema Novom zakonodavstvu Mudroga cara. Naprotiv, zaruke koje su sveto izvršene nad onima koji su primili sjedinjenje božanskim riječima molitava za brak isključuju takvo prerano sjedinjenje.
Tjelesno sjedinjenje bit će im dopušteno bez zapreke tek onda kada bude ispunjeno ono što je od početka zakonom određeno: da muškarac ima više od četrnaest godina, a žena više od dvanaest godina. Dokle god su oboje ili jedno od njih mlađi od zakonom određenih godina, ostaje na snazi zabrana tjelesnog sjedinjenja. Zbog toga se ispituju njihovi roditelji kako ne bi iz nemara i lijenosti zanemarili svoju dužnost čuvanja djece te dopustili da se prije propisanog vremena tjelesno sjedine.
Ako se to dogodi zbog njihove nemarnosti, počinitelj i njegovi roditelji bit će podvrgnuti kaznama propisanim zakonom, osim ako se takvo oskvrnuće dogodilo u dobi koja je već zakonom određena za brak.
No ako car, prema nekoj posebnoj prosudbi, skrati vrijeme za zaruke i brak te se nakon obavljenih zaruka sa svetim molitvama, ali prije blagoslova braka i vjenčanja, dogodi da se zaručnici smrću razdvoje, preživjeloj osobi zabranjuje se sklopiti brak s osobama koje su zabranjene prethodno navedenom sabornom zapovijedi. Onaj koji je ostao udovac ili udovica nema dopuštenje stupiti u takvu zajednicu pod izgovorom da „vrijeme potpunih zaruka nije bilo ispunjeno“. U onome što je učinjeno carskom prosudbom sama carska prosudba zauzima mjesto ispunjenja propisanoga vremena.
Jer carevima je, kako je više puta rečeno, po zakonu dopušteno i donositi zakone i uređivati ih.
Ako zaruke i brak nisu bili izvršeni u propisano vrijeme, ipak ostaje zabrana sklapanja braka s osobama s kojima nije dopušteno sklapati ni savršeni brak ni savršene zaruke potvrđene svetim molitvama. I ovo neka se smatra jednako valjanim i savršenim kao i savršeni brakovi koji nastaju bez posebne carske prosudbe.
Ono što je prethodno bilo izloženo zapoviješću iz mjeseca lipnja godine 6592. ostaje u potpunosti na snazi i nepromijenjeno. Ništa od sada ustanovljenoga zakona ne umanjuje njegovu valjanost, nego ga čak dopunjuje i dovodi do punine.
A ti, veoma presvijetli čuvaru palače i veliki starješino straže, potrudi se da svima na svaki način objaviš i ovaj zakon koji je naše čovjekoljublje sada ustanovilo, kako bi svaki stanovnik gradova našega carstva razumio što smo za njihovu korist izložili i ozakonili.
Želimo da se sva kršćanska punina koristi ovim zakonom i da nitko ne može tvrditi kako za njega nije znao. Dužan si ovaj proglas odnijeti svim sudovima, svim pokrajinama našega carstva i svim crkvenim biskupima koji se u njima nalaze, kako bi ga čuvali i provodili svi koji žive kršćanskim životom.
Ovo bijaše izdano mjeseca ožujka, petnaestoga indikta, godine 6600.
Iako zaruke izvršene svetim molitvama trebaju ostati potpuno neraskidive, ipak se ne čuvaju neraskidivijima od samoga braka. Nego, iz istih razloga zbog kojih se može razriješiti brak, mogu se razriješiti i takve zaruke.
Mjeseca ožujka, petnaestoga indikta, ovo je bilo potvrđeno crvenim slovima moga carstva.
47. Poglavlje: IZ RAZLIČITIH TITLI TJ. GRANA, NOVIH ZAPOVIJEDI CARA JUSTINIJANA. IZBOR RAZLIČITIH GLAVA. IZ PRVE GRANE
1. glava 9. Ako netko optužuje za bilo kakvu krivnju onoga koji treba biti rukopoložen, neka se najprije provede istraga. Nakon što tužitelj izjavi ostaje li pri tužbi ili je povlači, neka onaj koji će ga rukopoložiti u roku od tri mjeseca provede istragu. Ako se utvrdi da je nevin, bilo da je klevetnik prisutan ili odsutan, neka se izvrši postavljenje. A klevetnik, ako je klerik, neka bude svrgnut iz svojega čina; ako je laik, neka primi odgovarajuću kaznu. Ako se prije istrage izvrši rukopoloženje u svećenstvo, i onaj koji ga je postavio i sam postavljeni neka budu svrgnuti. Ovo se pravilo odnosi na sve koji se postavljaju za biskupe, klerike i igumane.
2. glava 11. Ako umre biskup, a građani u roku od šest mjeseci ne izaberu drugoga, neka postavljenje biskupa izvrši onaj koji je za to nadležan. Jer onaj koji čuva svoju dušu od nevolje, čuva i sve druge.
3. glava 14. Gradski zakon. Ako netko uškopi sebe ili nekoga drugoga, neka bude kažnjen različitim kaznama: ponekad odsijecanjem glave, ponekad oduzimanjem imovine i tamnovanjem, a ponekad, ako je uškopio drugoga, i vlastitim uškopljenjem. Općenito, u gradovima u kojima živimo nikome nije dopušteno uškopljivati, osim barbarima. Ako netko od nas bude uškopljen, ako je rob, neka bude oslobođen, čak i ako je uškopljen zbog bolesti.
4. glava 20. 15. pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Nikeji. Helenopont ima dva metropolita, kako propisuje 28. Nova zapovijed. I Paflagonija ih ima više, o čemu govori 29. Nova zapovijed. I Frigija Kapatijanska ima dva, kao i Kapadokija.
Nitko ne može biti biskup u dva grada. Iznimka je tomejski biskup, jer se brine i za ostale skitske crkve, te grad Leontov u Isauriji, koji je pod biskupom grada Isaurije.
5. glava 30. Jedanaesto pravilo prve grane Novih zapovijedi govori da broj onih koji služe u crkvi proizlazi iz prihoda koje crkva ostvari tijekom godine te određuje tko je dužan držati se toga pravila. Deveta glava iste grane određuje da u crkvi Carigrada, odnosno u Svetoj Sofiji, bude 60 prezbitera, 100 đakona, 40 đakonisa, 90 podđakona, 110 čitača, 25 pjevača i 100 vratara.
6. glava 31. 24. pravilo sabora održanog u Laodiceji. Druga odredba prve grane Novih zapovijedi među klerike ubraja: prezbitere, đakone, podđakone, čitače i pjevače. Šesta odredba treće grane prvih knjiga svitka spominje i zaklinjače te vratare.
7. glava 32. 8. pravilo sabora u Novoj Cezareji. Gradski zakon kažnjava sve one koji znaju da njihove žene čine preljub, a ne otpuštaju ih. Druga odredba devete grane drugih knjiga svitka kaže da je svaki onaj koji, znajući da njegova žena čini preljub, ne otpusti je, zapravo učitelj preljuba svojoj ženi — ali ne onaj koji samo sumnja, nego onaj koji to doista zna. Nakon suđenja i opsežne rasprave, danas muž može iz samostana uzeti svoju ženu preljubnicu prema 134. Novoj zapovijedi.
8. glava 36. Ako gospodar zna i ne protivi se tome, pa njegov rob bude pribrojen kleru, neka rob bude oslobođen i neka bude zahvalan. Ako gospodar nije znao, neka do isteka jedne godine pokaže da je taj čovjek njegov rob i neka ga uzme natrag u službu. Ako onaj koji je bio oslobođen ponovno postane običan čovjek, neka ponovno bude predan u ropstvo svojemu gospodaru.
IZ DRUGE GRANE NOVE ZAPOVIJEDI
9. Glava 1., pravilo 25.
Ako netko za nasljednika svoje imovine odredi Krista Gospodina, a prije smrti ne navede ime molitvenog doma ili crkve, smatra se da se to odnosi na mjesto u kojem on prebiva.
Također, ako je riječ o daru, neka se potroši na hranu za siromašne. Ako nekom domu svetih anđela ili mučenika ostavi imovinu ne navodeći ime crkve, pa u tome gradu ili njegovoj okolici postoji takva crkva, neka ona primi ostavštinu. Ako takva crkva ne postoji, neka ostavštinu primi metropolitska crkva. Ako ondje nema metropolitske crkve posvećene tome svecu, neka ostavljeno prime crkve toga mjesta uz suglasnost drugih molitvenih domova.
Ako se ustanovi da je pokojnik jedno mislio, a drugo rekao, istinitim se ipak treba smatrati ono što je napisano.
Ako je pak crkva imenovana, a pokaže se da se više crkava u gradu ili okolici naziva tim imenom, tada ostavštinu treba dati onoj prema kojoj je imao veću naklonost i u koju je češće dolazio. Ako se to ne može utvrditi, neka ostavštinu primi najsiromašnija od tih crkava.
10. Kada netko, dok je zdrav, odredi zarobljenike za nasljednike svoje imovine, tu ostavštinu preuzimaju biskup i gradski upravitelj grada u kojem je pokojnik živio te je trebaju utrošiti za otkup zarobljenika. Cijenu pojedinih stvari ili prihod od sela ne smiju zadržavati kao dobitak. Dugovi ostavštine ne smiju se potraživati od njih.
Ako netko za nasljednike odredi siromahe, a ne navede ih poimence, neka imovinu preuzme upravitelj gostinjca toga grada te od njezine prodaje pribavi ono što je potrebno. Ako u gradu postoji više gostinjaca, neka to primi najsiromašniji. Provedbu toga neka nadzire biskup i njemu podložni klerici.
Ako grad nema gostinjac, neka biskup ili ekonom imovinu razdijeli siromasima ili drugim potrebitima, ne zadržavajući ništa za sebe.
Ako je pokojnik javno ili privatno naveo ime crkve ili časnoga doma, tada neka samo taj časni dom ili crkva primi ostavljeno, bez ikakve štete ili umanjenja.
11. Ako netko nekom časnom domu daje, prodaje, daruje ili ostavlja zapušteno imanje koje se nalazi na bilo kojem mjestu, časni dom ne smije trpjeti štetu zbog javnih dugova niti se smije opteretiti bilo kakvom drugom obvezom. Sav takav teret pada na one koji su imanje dali i na njihove nasljednike.
Njih treba prisiliti da ponovno preuzmu takva imanja i da nadoknade troškove kojima je bio izložen časni dom.
Ako su prijevarom neka takva zapuštena imanja bila dana časnim domovima, časni domovi neka zadrže dodijeljena imanja, a dotrajale stvari neka se vrate onima koji su ih dali i njihovim nasljednicima.
12. Glava 2.
Posvećene posude crkve u Carigradu i u svim drugim mjestima gdje postoje molitveni domovi nije dopušteno prodavati niti zalagati, osim radi otkupa zarobljenika.
Ako postoji mnogo posuda koje nikada nisu bile potrebne za uporabu te se dogodi da neki časni dom bude opterećen dugom, a ne nađe se druga pokretna imovina ili drugo dobro kojim bi se dug mogao podmiriti, biskup ima vlast izvršiti prodaju bez štete za crkvu, prodajući suvišne posude uz znanje svojega metropolita, a metropolit uz znanje svojega patrijarha.
I drugi časni domovi, ako imaju potrebu, mogu prodati takve posude te dobivenim novcem podmiriti dug, kako se ne bi prodavale nekretnine, odnosno njive i vinogradi, koji se nazivaju nepokretnim dobrima.
13. Kazna za crkvenoga lopova može biti blaža ili teža, ovisno o osobi, krivnji, vremenu u kojem je djelo počinjeno, dobi i naravi počinitelja.
Neki se bacaju zvijerima, a neki vješaju. Za noćne lopove određena je kazna bacanja zvijerima. Dnevni lopov kažnjava se nešto blaže, pa se onaj koji je crkvu pokrao danju šalje na prisilni rad u rudnike zlata.
Lopovi koji kradu iz velikih i uglednih crkava kažnjavaju se smrću mačem. Crkvenim lopovima smatraju se oni koji kradu iz javnih i velikih crkava. Oni koji kradu iz osamljenih i manjih, nečuvanih crkava kažnjavaju se blaže od crkvenih lopova, ali strože od običnih lopova.
Čovjek koji izvana pokrade crkvu podliježe kazni za crkvenoga lopova. Međutim, ako onaj kojemu je povjerena briga i čuvanje crkve uzme nešto iz nje, ne odgovara prema tome zakonu.
Kada netko sakrije čovjeka u kovčeg i ostavi ga u crkvi, a taj potom izađe iz kovčega i ukrade crkvene stvari, optužba za crkvenu krađu pripada i sudionicima koji su unijeli kovčeg u crkvu. Od njih će se također zahtijevati povrat imovine uzete iz crkve.
IZ ČETVRTE GRANE NOVIH ZAPOVIJEDI
14. Glava 7. Ako Židov, bježeći zbog neke krivice ili duga, želi postati kršćanin, ne treba ga primiti dok se ne pokaže nevinim i dok se ne oslobodi duga.
IZ PETE GRANE
15. Glava 2. Treće pravilo drugih knjiga Svitka zabranjuje onima koji pribjegavaju u crkvu da jedu ili spavaju unutar crkve, nego da pod stražom borave u prostoru pred prvim dverima, u dvorištu, u pripratama i u kupalištima i vrtovima.
IZ ŠESTE GRANE
16. Glava 1. Ne priliči biskupima ili klericima prisiljavati neke vjernike da donose plodove u crkvu, tj. prosfore ili neka slična prinošenja, ili da vrše neku drugu radnu obavezu, te da zbog toga isključuju iz Crkve ili proklinju, ili im ne dopuštaju pričest ili krštenje djece. Ako se drže takvih običaja koji krše ovo pravilo, neka budu udaljeni od Crkve i upravljanja njome, te neka daju deset litara perpera. Tako se to treba držati jedino u Carigradu i u njegovim područjima i pridruženim mjestima, od strane metropolita koje postavlja patrijarh, ili od biskupa koje oni postave.
IZ SEDME GRANE
17. glava 1. Šesta zapovijed govori o blagdanima: da su blagdani sedam dana prije Pashe, sedam dana nakon Pashe, dan Kristova rođenja, sveto Bogojavljenje, dan stradanja svetih apostola i svaka nedjelja. U tih petnaest dana koji su prije Pashe i nakon Pashe ne održava se kazalište, sud ne sudi, ne potražuju se ni javni ni privatni dugovi.
Sedamnaesto pravilo zapovijeda da tijekom tih petnaest dana oslobođenja pekari idu u pekare, prave kruh i prodaju ga te o tome sastavljaju izvještaje.
Osmo pravilo iste grane, glava 25., kaže da se i u četrdeset dana svetoga posta i na dan svete Pashe kažnjavaju razbojnici, što potvrđuju i svjedoci, a najviše od svih Isavrijanac. Treće pravilo četvrte grane prvih knjiga Zbornika kaže da se na dan Pashe nitko ne zatvara u tamnicu niti se veže, osim: preljubnika, bludnika, otmičara djevojaka, pljačkaša grobova, krivotvoritelja novca, ubojice, oceubojice i mučitelja. Svi ovi uvijek odgovaraju za svoje krivnje. Ostali, osim navedenih, bivaju samo jednom pomilovani.
18. glava 4. Ako se dogodi da carski blagdan padne u nedjelju, tj. spomen dana njegova rođenja, ili rođenja njegova sina ili kćeri ili nekoga od takvih, kazalište se prenosi na drugi dan. Onaj koji organizira kazalište u nedjelju neka bude lišen vojne službe, a njegovo imanje neka se razdijeli. I onaj koji poziva na sud, nakon što je prekršio zakon, također će postradati.
Prilično je savjetovati se i opraštati u nedjelju, govore u prvim knjigama zapovijed druga i trinaesta. Kao što Židovi u subotu i u druge svoje blagdane ne brinu o tijelu, tj. niti jedu, niti piju, niti peku, niti kuhaju i ništa drugo ne rade, tako ni zbog javnih ili privatnih stvari ne pozivaju se na sud, niti sami kršćane pozivaju.
IZ OSME GRANE
19. glava 2. Sedmo pravilo također, iz prve glave Novih zapovijedi, kaže: ako biskup ostane izvan svoje biskupije dulje vrijeme, da mu ekonom ne daje potrebne opskrbe, nego da ih razdjeljuje u druge crkvene, pobožne svrhe. I treća zapovijed iste grane kaže da, ako biskup bez pismenog dopuštenja svojega metropolita dođe u Carigrad, lišit će se svoga dotadašnjeg dostojanstva; isto tako i klerici, u kojem god činu bili.
20. glava 8. Sabori se održavaju dva puta godišnje, u lipnju i rujnu. Metropoliti se sastaju kod patrijarha, a biskupi kod metropolita te ispituju tužbe koje imaju biskupi, klerici i monasi jedni protiv drugih, o pitanjima vjere, kanona, crkvenih stvari i drugoga. One koji su prekršili pravila treba ispravljati. Vlastela i činovnici, ako ne poštuju odredbe o biskupima i metropolitima u vezi s promjenom vremena održavanja sabora ili o tome ne izvješćuju cara, imaju biti najstrože kažnjeni.
21. glava 14. Drugo pravilo iste grane Novih zapovijedi govori da nitko od klerika, ako nema svoju ženu, ne smije u svojoj kući držati tuđu ženu, osim majke, kćeri, sestre ili drugih neporočnih osoba. Ako to ne poštuje, i nakon druge opomene svojega biskupa ne otpusti je iz svoje kuće, a bude optužen i dokaže se da s njom živi nečisto, ima biti svrgnut. Ni đakonisa ne smije u istoj kući živjeti s muškarcem zbog mogućeg sumnjičenja na nečistoću. Ako je na to opomenuta od svojega biskupa, pa ipak odugovlači i ne odstrani ga, bit će lišena službe i prihoda koje je primala od Crkve, te predana u samostan i ondje će provesti sav svoj život. Ako ima djecu, njezina imovina i ona koja pripada njoj dijeli se na jednake dijelove između nje i djece, dok dio koji pripada njoj za hranu i odjeću uzima samostan. Ako nema djece, Crkva u kojoj je bila đakonisa i samostan kojem je predana dijele sve jednako.
IZ DEVETE GRANE
22. glava 1. Ako netko ima nešto protiv monaha ili posvećenih djevica i žena koje su u samostanu, neka dođe k biskupu tog mjesta i obavijesti ga o tome. On će poslati za monaha ili monahinju igumana ili svog izaslanika, ili nekog drugog od smjernih ljudi od povjerenja, da razmotri i prosudi stvar. Ako ih vlasti pokušaju privesti pred sebe, neka budu kažnjeni gubitkom čina i vlasti te neka u javnu blagajnu plate deset litara perpera, a oni koji su ih priveli neka budu zatvoreni u tamnicu i podnesu odgovarajuću kaznu, a biskup neka ih ukori. Ubuduće se takvi ne smiju privoditi svjetovnim vlastima.
23. glava 2. Ne može biti samo jedan svjedok. Ako visoki činovnik bude krivovjernik, ne može svjedočiti protiv pravovjernoga, osim ako se pravovjernome sudi zbog javnog poretka.
24. glava 9. Kada biskup ili prezbiter bez kanonskog razloga nekoga isključi od pričesti, to isključenje poništava viši svećenik. A i sam onaj koji je isključen neka ostane bez općenja onoliko vremena koliko odredi svećenik pod kojim se nalazi.
25. glava 26. Za vračanje, ako je netko već osuđen na temelju dokaza, svjedoka i vlastitog priznanja, ne može tražiti novo suđenje. Ako je osuđen samo na temelju svjedoka i prema propisima te drugim dokazima, ili ako prizna pod prisilom straha od muka, a ne dobrovoljno, može se ponovno tražiti suđenje.
Devete knjige 41. grane, treće pravilo kaže da se prvo muče tuđi robovi koji govore da je netko otrovao drugoga, i kada počnu uvjerljivo govoriti o zločinu, tada se navodni trovač stavlja na mučenje.
Četrdeset sedma grana istih knjiga, šesnaesto pravilo kaže da nije prikladno suditi za vračanje dok se zločin ne otkrije razotkrivanjem samog optuženog, mučenjem i odgovarajućim postupkom.
Deseta knjiga petnaeste grane, prvo pravilo nalaže da svatko treba na svom mjestu tražiti blago bez žrtava i bez ikakve nezakonite vještine; i ako ga nađe bez zabranjenih sredstava, neka zadrži pronađeno blago, a o tome ne treba izvještavati.
26. glava 27. Postoje dvije vrste krađe: jedna se zove otkrivena krađa, druga neotkrivena. Otkriveni lopov je onaj koji je uhvaćen s ukradenom stvari istog dana od strane bilo koje osobe, prije nego što ju je odnio na mjesto gdje je obično skriva ili je položio na javno ili određeno mjesto.
Ako, pak, odnese stvar i ostavi je gdje je uobičajeno drži, pa zatim bude uhvaćen s ukradenim stvarima, tada nije otkriveni lopov, nego neotkriveni lopov, jer nije odmah uhvaćen.
Kazna za otkrivenog lopova je da vrati četverostruku vrijednost ukradene stvari, a ponekad i više. Neotkriveni lopov vraća dvostruku vrijednost. Osim toga, obojica moraju vratiti ukradenu stvar ili njezinu protuvrijednost.
Ako netko ukrade u požaru ili brodolomu pa bude otkriven prije isteka godine dana, mora, osim ukradenog, vratiti četverostruko onome od koga je ukrao te još četverostruko u javnu blagajnu. Ako bude otkriven tek nakon isteka jedne godine, vraća samo ukradeno ili njegovu protuvrijednost, i isto toliko u javnu blagajnu.
27. O pljačkašima grobova propisuje 12. grana 48. knjige da takvi podliježu i imovinskoj i kaznenoj odgovornosti. Imovinska kazna je ponekad sto perpera, ponekad dvjesto, ili ovisno o nastaloj šteti, čak i ako tvrde da ništa nisu uzeli.
Ako su pljačkaši grobova uhvaćeni s oružjem, mačem im se odsijeca glava. Ako su bez oružja, šalju se na kopanje zlatne rude. Oni koji su dirali i premještali tijela i kosti mrtvih, ako su siromašni, najstrože se kažnjavaju; ako su ugledni i bogati, oduzima im se imovina i, osramoćene, šalje u progonstvo. Oni koji na druge načine skrnave grobove također se šalju u progonstvo ili na prisilni rad u rudnicima zlata.
28. glava 29. Ako se netko usudi uzeti za ženu posvećenu djevicu, neka mu se mačem odsiječe glava.
29. Prezbiter, đakon ili podđakon, ako se nakon postavljenja oženi, neka bude svrgnut iz klera i sa svojim imetkom prebačen među građane laike kojima je prije pripadao kao klerik. Čitač koji se oženi drugi put, ili uzme udovicu ili rastavljenu ženu, ili neku koja je zabranjena pravilima ili zakonima, ne smije napredovati u viši čin; a ako je već napredovao, vraća se u prethodni čin.
30. glava 32. Roditeljima ne priliči zabranjivati svojoj djeci koja žele stupiti u monaški ili svećenički čin, niti ih zbog toga lišavati nasljedstva. Ako im ostave nasljedstvo, dužni su im ostaviti trećinu. Ako ništa ne ostave, vlast ima pravo sve oduzeti zbog tog propusta. Ako, pak, oni koji su otišli u crkvu ili samostan ponovno postanu svjetovni ljudi, tada sav njihov imetak prelazi na samostan ili crkvu.
31. glava 36. Knjiga devetog svitka, sedme grane, prvo pravilo kaže da onaj koji uvrijedi cara ne smije biti kažnjen nikakvim zlom ili okrutnošću. Ako je to učinio iz nepažnje ili ludosti, bit će pomilovan, ili ako je to učinio jer mu je učinjena nepravda, treba mu biti oprošteno. O tome treba obavijestiti cara, koji će prema osobi odlučiti treba li oprostiti ili kazniti.
32. Kada se mala uvreda nanese boljaru, vlastelinu, svećeniku ili činovniku, istraga se može voditi do isteka jedne godine.
Kazna odrubljivanja glave propisana je za one koji pišu knjige o vračanju, kao i za one koji ih čitaju i drugima govore o njihovoj moći.
IZ DESETE GRANE
33. glava 1. Svake godine ekonom polaže račun o svome poslovanju i daje odgovor ako je nešto izgubio ili stekao. Ako se dogodi da umre ne položivši račun o upravljanju, za to neka budu odgovorni njegovi nasljednici. Kriv je i on sam zbog nemarnosti ako je oprostio dug onima koji ga nisu mogli vratiti.
34. Ako biskup nakon postavljenja na biskupsku službu stekne neku imovinu, ne može je ni oporučno ostaviti ni dati svojim srodnicima, osim onoga što mu je pripalo od roditelja, ili od stričeva, ili od braće. Ono, međutim, što stekne za vrijeme biskupske službe pripada Crkvi kojoj je biskup. Nakon njegove smrti ekonomi će položiti račun o takvoj imovini. Ono što je stekao prije nego što je postao biskup ima pravo dati, vratiti ili o tome sastaviti oporuku.
35. Ako biskup, prezbiter ili klerik bilo kojega stupnja, ili crkvena đakonisa, umre ne ostavivši oporuku i ne imajući zakonitih nasljednika, njihova imovina neka pripadne Crkvi u kojoj su bili postavljeni.
IZ JEDANAESTE GRANE
36. glava 1. Ako monah ode u vojsku ili prihvati bilo koji drugi svjetovni stalež, njegova imovina ostaje u samostanu u kojem se postrigao, a on će biti ubrojen među svjetovnjake toga mjesta te plaćati porez. Ako netko prijeđe iz jednoga samostana u drugi, njegova imovina ostaje u prvom samostanu u kojem se postrigao. Igumani, dakle, neka ne ga primaju, a biskupi i arhimandriti neka takvu praksu zabranjuju.
37. glava 3. Oni koji stupaju u monaški život, bilo da su slobodni bilo da su robovi, neka prve tri godine provedu u samostanu bez postriga i noseći svjetovnu odjeću, učeći Sveto Pismo. Neka ispovjede svoj život: iz kojega su staleža bili, odnosno jesu li robovi ili slobodni, te zbog kojega razloga žele primiti postrig. Ako se pokaže da su lukavi, neka budu poučeni. Ako tako provedu tri godine u samostanu i pokažu se dostojnima monaškoga života, tada neka budu postriženi. Ako je riječ o robu, neka bude oslobođen od ropstva.
Ako ga netko prije isteka tri godine potražuje tvrdeći da je pobjegao u samostan nakon što je ukrao neku imovinu, ne treba dopustiti da ga odmah odvedu, nego neka najprije dokaže i uvjeri da je on doista njegov rob te da je pobjegao zbog krađe i zlih djela. Tada neka ga uzme zajedno s imovinom s kojom je ušao u samostan. Njegov gospodar neka mu dade jamstvo da mu zbog svega toga neće učiniti nikakvo zlo. Ako se to za njega ne dokaže, a pokaže se dobrim u uzdržanju, i ako još nisu protekle tri godine, neka ostane u samostanu. Nakon isteka tri godine, ako se pokaže dostojnim, neka prebiva u uzdržanju monaškoga života. Bio on prije rob ili slobodan, neka ga nakon toga više nitko o tome ne ispituje, pa čak ni ako je prije zgriješio. Ako se negdje pronađe ono što je bilo ukradeno, neka se vrati njegovu gospodaru.
Ista zapovijed kaže i:
38. Isto pravilo kaže da igumana ili arhimandrita bilo kojega samostana postavlja biskup, ali ne samo prema činu i starješinstvu, nego onoga kojega svi monasi razborito izaberu, zaklinjući se Svetim Evanđeljem i izjavljujući da ga nisu izabrali zbog svojih naklonosti ili iz bilo kojega drugog razloga, nego zato što poznaju njegovu pravovjernost i čestitost; da je dostojan upravljanja te da će čuvati monaški ustav i samostanski poredak.
Tako neka bude i u ženskim samostanima i u prebivalištima posvećenih djevica.
To govori trinaesto pravilo iste grane, dodajući kako treba provoditi izbor. Počevši od prvoga po činu: dakle, ako se prvi po redu pokažu dostojnima i po ostalim vrlinama, imaju prednost i veće dostojanstvo od onih koji dolaze iza njih.
IZ TRINAESTE GRANE
39. glava 3. Ako vojnik, trgovac, običan čovjek ili drugi koji nosi oružje i boravi u vojnim logorima izbiva toliko godina da ga njegova žena čeka, pa od njega ne primi ni pismo ni vijest, nego čuje da je umro, neka se ne uda za drugoga prije nego što ona sama, njezini roditelji ili neka druga pouzdana osoba ispita vojnike iz njegova odreda, zapisničara postrojbe u kojoj je služio i zapovjednika te postrojbe, je li on doista umro. Ako je doista umro, neka oni pred Svetim Evanđeljem, zaklinjući se njime, napišu da su bili svjedoci njegove smrti. Tu pisanu potvrdu neka uzme žena. Nakon što je primi, neka pričeka još jednu godinu, pa se tek tada zakonito može udati za drugoga.
Ako se prije nego što ispuni ovu zapovijed uda za drugoga, i ona i muž koji ju je uzeo neka budu kažnjeni kao preljubnici. Ako se ustanovi da su lagali oni koji su potvrdili i napisali pismo da je njezin muž doista umro, neka budu lišeni vojne službe te neka plate deset litara perpera kazne onome za koga su lažno posvjedočili da je mrtav. A on ima pravo, ako želi, ponovno uzeti svoju ženu.
Ako je riječ o običnom čovjeku, tada potvrda i zakletva neka budu od njegovih starješina. Ako je riječ o trgovcu, izvješće neka daju njegovi starješine.
40. glava 4. Ovo su razlozi zbog kojih muž opravdano otpušta ženu te zadržava i čuva njezin miraz kako bi ga predao djeci rođenoj u braku s njom, ako ih ima: ako sazna za zavjeru koju neki kuju protiv Carstva, a o tome ne obavijesti svoga muža; ako bude optužena za preljub i pokaže se da je optužba istinita; ako na bilo koji način radi o glavi svoga muža; ili ako zna da drugi spremaju zlo njezinu mužu, a ne obavijesti ga; ako pije u krčmi ili drugdje s nepoznatim muškarcima; ili se kupa u kupalištu s osobama s kojima joj muž to ne dopušta; ili bez njegova dopuštenja prenoći izvan svoga doma, osim kod svojih roditelja.
Ako muž nije kriv ni za jednu od navedenih stvari, tada se njezine krivnje uzimaju kao razlog za razvod.
41. I žena se može razvesti od muža te uzeti i zadržati predbračni dar koji joj je dan prije sklapanja braka, čuvajući ga za svoju djecu rođenu u tome braku, ako ih bude. Razlozi zbog kojih se brak može razriješiti jesu sljedeći: ako muž kuje kakvu zavjeru protiv Carstva ili sazna da to čini netko drugi, a o tome ne obavijesti cara, bilo osobno bilo preko drugoga; ako s drugim osobama priprema zlo protiv njezina života ili zna da drugi rade protiv njezina života, a ne obavijesti je i ne potrudi se da je prema zakonu zaštiti; ako ugovara njezin preljub narušavajući njezinu čednost; ako je optuži za preljub, a to ne dokaže niti se optužba pokaže istinitom. U tom slučaju ne samo da će izgubiti predbračni dar, nego joj je dužan dati i drugu trećinu svoje preostale imovine, a od suda će primiti istu kaznu koju bi primila žena da je bila osuđena za isto djelo. Ako živi s drugom ženom u istoj kući ili u istom gradu, pa ni nakon upozorenja svoje žene i drugih osoba ne odustane od toga, žena dobiva još jednu trećinu predbračnog dara i čuva je za djecu rođenu u njihovu braku.
Ako, dakle, muž bez takve krivnje otpusti svoju ženu, izgubit će dar koji joj je dao prije braka te će joj dati još jednu trećinu svoje imovine.
Ako pak žena učini isto i razvede se od muža bez prije navedenih razloga, izgubit će miraz i bit će predana u samostan da u njemu živi do kraja života. Njezina će se imovina podijeliti: djeca dobivaju osam dvanaestina, a samostan jednu četvrtinu. Ako žena nema djece, nego samo roditelje, i oni se nisu dogovarali s njom o razvodu braka, tada oni dobivaju jednu četvrtinu, a samostan jednu osminu. Ako su se roditelji dogovarali s njom o razvodu, svu njezinu imovinu dobiva samostan.
Tako je moguće govoriti i suditi i o mužu koji bez razloga otpusti svoju ženu, prema 119. pravilu Novih zapovijedi, koje kaže da će nezakoniti razvodi koje učini muž biti podvrgnuti istim kaznama koje su bile propisane za ženu.
42. Bez krivnje se brak može razriješiti ako muž tijekom tri godine ne može biti sa svojom ženom, ako se jedno od njih dvoje postriže, ili ako muž bude zarobljen te pet godina ne bude nikakve vijesti o tome je li živ ili mrtav. Razvod braka sporazumnom voljom supružnika, o kojem je prije bilo riječi, ukinut je prije spomenutom četrnaestom Novom zapovijedi, a potom ga je ponovno dopustio car Justinijan.
43. glava 15. Onaj tko otme ili skriva tuđu robinju bludnicu neće biti kažnjen kao da je ukrao i odveo robinju niti kao lopov, jer to nije učinio radi krađe, nego radi bludne požude. Ako bi netko razbio vrata kuće bludnice, a zatim nakon njegova ulaska drugi ljudi, koje on nije doveo, pokradu njezinu imovinu, on zbog toga neće biti kažnjen niti će mu se to uračunati kao krađa.
48. Poglavlje: IZBOR IZ ZAKONA BOGOM DANOG IZRAELCIMA PREKO MOJSIJA
1. O sudu i pravdi
Ne slušaj riječi bezumnoga. Ne pristaj uz nepravedne da svjedočiš protiv pravednoga. Ne udružuj se u činjenju zla. Ne priklanjaj se većini kako bi, slijedeći mnoštvo, iskrivio sud. Ne pokazuj pristranost prema siromahu na sudu. Ne izvrći pravdu siromahu kada mu se sudi. Kloni se svake nepravedne riječi. Ne ubij nedužnoga i pravednoga. Ne opravdavaj bezakonika. Ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči razboritih i izvrće riječi pravednika. Ne čini nepravdu u suđenju. Ne gledaj s prijezirom na siromaha niti se divi bogatašu. Pravedno sudi svome bližnjemu. Ne govori lažno svojim jezikom i ne prolijevaj krv svoga bližnjega. Ja sam Gospodin, Bog tvoj.
2. O deset zapovijedi napisanih na kamenim pločama
Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz doma ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim Mene.
Ne pravi sebi idola niti ikakva lika onoga što je gore na nebu, dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.
Ne uzimaj uzalud ime Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin neće ostaviti bez kazne onoga koji uzalud uzima Njegovo ime.
Spomeni se dana odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi i obavi sve svoje poslove, a sedmi je dan odmor Gospodinu, Bogu tvome. Tada nemoj raditi nikakav posao, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, ni stranac koji boravi kod tebe.
Poštuj oca svoga i majku svoju da ti bude dobro i da dugo živiš na zemlji.
Ne ubij.
Ne čini preljuba.
Ne kradi.
Ne svjedoči lažno protiv svoga bližnjega.
Ne poželi ženu svoga bližnjega, ni njegovu njivu, ni njegovu sluškinju, ni njegova slugu, ni njegova magarca, niti bilo koju njegovu životinju, niti išta što pripada tvome bližnjemu.
3. O huli (Levitska)
Reče Gospodin Mojsiju govoreći: „Idi i reci sinovima Izraelovim: 'Tko huli na svoga Boga, nosi svoj grijeh. Tko pogrdi ime Gospodnje, neka se kazni smrću; neka ga sav narod kamenuje. Bilo da je došljak ili domorodac, ako pohuli na ime Gospodnje, neka bude pogubljen.'“
4. O poštovanju sijedih staraca (Levitska)
Pred sijedom glavom ustani, poštuj lice starijega i boj se Boga svoga. Ja sam Gospodin, Bog tvoj.
5. O tome da se ne osuđuju roditelji za djecu, ni djeca za roditelje (Ponovljeni zakoni)
Neće otac umrijeti zbog djeteta, niti će djeca umrijeti zbog roditelja. Svaki će umrijeti zbog vlastitoga grijeha.
6. O onima koji zlostavljaju oca i majku (Levitska)
Ako koji čovjek zlostavlja oca svoga, neka se kazni smrću.
(Izlazak)
Onaj koji udari oca svoga ili majku svoju, neka bude pogubljen.
7. O tome da se siromahu i svakome tko radi za najam ne uskraćuje plaća (Ponovljeni zakoni)
Neka kod tebe ne prenoći plaća najamnika do jutra. Ne uskraćuj plaću siromahu, svome bratu ni došljaku koji oskudijeva u tvome gradu. Isplati mu plaću istoga dana, prije nego što sunce zađe, jer je siromah i u nju polaže svoju nadu. Da ne zavapi Gospodinu protiv tebe i da ti se to ne uračuna u grijeh.
8. O tome da se ne tlače udovice i siročad (Levitska)
Ne činite zla udovicama i siročadi. Ako ih zlobno ucvilite te oni zavape k Meni, Ja ću čuti njihov vapaj. Razgnjevit ću se u svojem gnjevu i pogubit ću vas mačem, pa će vaše žene postati udovice, a vaša djeca siročad.
9. O mjerama i pravednom računu (Levitska)
Ne činite protiv zakona svojim posudama, mjerama ni utezima. Neka vaše posude budu ispravne, a mjere pravedne.
10. O nasljednicima (Knjiga Brojeva)
Reče Gospodin Mojsiju: „Sinovima Izraelovim reci: Ako čovjek umre, a nema sina, neka njegovo nasljedstvo pripadne njegovoj kćeri. Ako nema kćeri, neka se nasljedstvo dade njegovoj braći. Ako nema braće, neka pripadne braći njegova oca. Ako nema ni braće njegova oca, neka se nasljedstvo dade njegovu najbližem srodniku, da ono što je njegovo ostane u njegovu rodu.
11. O zajmu i kamati (Izlazak)
Ako posudiš svoj novac svome bratu koji je siromašniji od tebe, nemoj ga pritiskati niti mu zaračunavati kamatu. Ako uzmeš kao zalog odjeću svoga bližnjega, vrati mu je prije zalaska sunca. Možda mu je to jedina odjeća, jedina haljina kojom pokriva svoju golotinju. U čemu će leći na počinak? Ako zavapi Meni, uslišat ću ga, jer sam milostiv.
12. O zalogu i naknadi štete (Izlazak)
Ako netko preda svome bližnjemu srebro ili posuđe na čuvanje, pa to bude ukradeno iz njegove kuće, ako se pronađe lopov, neka vrati dvostruko. Ako se lopov ne pronađe, neka se gospodar kuće zakune pred Bogom da nije prijevarom prisvojio zalog svoga bližnjega. Što se tiče svake optužbe, bilo da je riječ o teletu, magarcu, ovci, odjeći ili bilo kojoj drugoj stvari oko koje postoji spor, pred Bogom će se održati sud obojici. Ako se pokaže da ovaj nije odgovoran za nestanak zaloga svoga bližnjega, neka ga vlasnik prihvati kao nedužna i neka ga više ne ispituje.
13. O onima koji primaju na čuvanje stoku (Izlazak)
Ako netko preda svome bližnjemu magarca, junca, ovcu ili bilo koju drugu životinju na čuvanje, pa se ona ozlijedi, ugine ili bude oteta, a nitko ne zna što se dogodilo, neka među njima bude zakletva pred Bogom da čuvar nije prijevarom prisvojio životinju svoga bližnjega. Tada neka ga vlasnik životinje prihvati kao nedužna i neka ne traži naknadu. Ako je životinja ukradena od onoga koji ju je čuvao, vlasnik neka od njega traži naknadu. Ako su je rastrgale zvijeri, neka se vlasniku pokažu ostaci životinje i neka ga više ne ispituje.
14. O posuđenoj životinji koja se ozlijedi ili ugine (Izlazak)
Ako je netko posudio od svoga bližnjega neku životinju, pa se ona ozlijedi, ugine ili bude oteta, a njezin vlasnik nije bio uz nju, neka nadoknadi štetu. Ako je vlasnik bio uz životinju, neka ne nadoknađuje štetu. Ako je životinja bila unajmljena, neka najamnina bude naknada.
15. O lopovima (Izlazak)
Ako netko ukrade junca ili ovcu i zakolje je ili proda, neka vrati pet junaca za jednoga junca i četiri ovce za jednu ovcu. Ako se lopov zatekne pri provali pa bude ranjen i umre, to se neće smatrati ubojstvom. Ali ako se to dogodi usred bijela dana, onaj koji ga ubije bit će kriv za ubojstvo. Ako lopov nema čime nadoknaditi štetu, neka bude prodan kako bi se šteta namirila. Ako se kod njega pronađe nešto od ukradenoga, bilo junac, magarac ili ovca, neka vrati dvostruko.
16. O onima koji otimaju slobodne ljude (Izlazak)
Ako netko otme nekoga od sinova Izraelovih, silom ga proda, a kasnije bude pronađen, neka se kazni smrću.
(Ponovljeni zakoni)
Ako se uhvati čovjek koji je oteo nekoga od svoje braće, silom ga prodao ili držao u ropstvu, neka takav otmičar umre.
17. O tome da se slobodan čovjek ne drži kao rob (Levitska)
Ako se tvoj brat zbog siromaštva proda tebi, nemoj od njega zahtijevati da radi kao rob, nego neka bude kod tebe kao najamnik ili došljak. Kada dođe godina u kojoj odlaze najamnici i radnici koji su ti služili, otpusti i toga brata. Neka se sa svojom djecom vrati u svoj rodni kraj i na očevinu. Neka se ne prodaje kao rob i ne postupaj s njime okrutno, nego se boj Boga svoga.
18. O onima čija stoka popase tuđe njive ili vinograde (Izlazak)
Ako nečija stoka popase tuđu njivu ili vinograd, jer je bila puštena da pase na tuđem zemljištu, neka njezin vlasnik nadoknadi vlasniku njive onoliko žita koliko je stoka popasla. Ako je uništena cijela njiva ili vinograd, neka umjesto toga dade svoju najbolju njivu ili najbolji vinograd.
19. O onima koji iskopaju jamu i ne pokriju je (Izlazak)
Ako netko otvori ili iskopa jamu i ostavi je nepokrivenu, pa u nju upadne junac ili magarac, vlasnik jame neka nadoknadi štetu vlasniku životinje, a uginula životinja neka pripadne njemu.
20. O onima koji izazovu požar (Izlazak)
Ako se vatra proširi, zahvati trnje i spali stogove, žito na polju ili usjeve, neka štetu nadoknadi onaj koji je zapalio vatru.
21. O juncu koji probode čovjeka ili vola (Izlazak)
Ako junac probode muškarca ili ženu te oni umru, neka se junac kamenuje, a njegovo se meso ne smije jesti. Vlasnik junca neće biti kriv. Ali ako je junac i prije bio poznat po tome da bode, te je njegov vlasnik bio upozoren prije dva ili tri dana, a nije ga čuvao niti uklonio, pa junac usmrti čovjeka ili ženu, neka se junac kamenuje, a i njegov vlasnik neka se pogubi. Ako mu se odredi otkupnina, neka plati onoliko koliko mu bude određeno kako bi otkupio svoj život. Ako junac probode nečijega sina ili kćer, neka se postupi po istom pravilu. Ako pak probode roba ili robinju, neka njihovom gospodaru isplati trideset srebrnih didrahmi, a junac neka se kamenuje. Ako nečiji vol probode vola bližnjemu i ugine, onda neka prodaju živog, zdravog vola i podijele novac od njega, a i uginulog vola neka podijele. Ako je vol već bio poznat kao opasan i ranije, prije dva ili tri dana, i njegov vlasnik je bio na to upozoren, a nije ga zaklao ili držao pod nadzorom, neka nadoknadi vola za vola, a uginuli neka ostane njemu.
22. (O sužnji) – Ponovljeni zakon
Kad kreneš u rat protiv svojih neprijatelja i Gospodin ih preda u tvoje ruke, pa zarobiš njihov plijen, i među zarobljenima ugledaš lijepu ženu, i ona ti se svidi te je poželiš uzeti sebi za ženu, onda je odvedi u svoju kuću. Neka obrije glavu i podreže nokte, neka skine haljinu u kojoj je bila zarobljena, neka ostane u tvojoj kući i plače za svojim ocem i majkom cijeli mjesec dana; i nakon toga možeš doći k njoj i biti joj muž, i ona će ti biti žena.
Ako se dogodi da ti više nije po volji, pusti je da ide slobodno; ne smiješ je prodati za novac niti je zlostavljati, jer si je ponizio.
23. O onima koji kleveću i odbacuju svoju ženu (Ponovljeni zakon)
Ako netko uzme ženu i živi s njom, pa mu ona kasnije omrzne, te iz zlobe protiv nje proširi loš glas govoreći: “Uzeo sam ovu ženu, ali kad sam joj pristupio, našao sam da nije bila djevica”, tada neka otac i majka djevojke uzmu dokaze njezina djevičanstva i donesu ih pred starješine na gradska vrata.
I neka otac djevojke kaže pred starješinama: “Dao sam svoju kćer ovom čovjeku za ženu, a on je zamrzio i sada širi loš glas o njoj govoreći da nije našao u njoj djevičanstvo. Evo dokaza djevičanstva moje kćeri.” I neka pokažu dokaz pred starješinama grada.
Tada će starješine kazniti tog čovjeka i natjerati ga da plati globu ocu djevojke, jer je iznio lažnu optužbu, i ona će i dalje ostati njegova žena; ne smije je otpustiti dok je živ.
Ali ako se pokaže da u djevojke zaista nema dokaza djevičanstva, neka je izvedu pred vrata kuće njezina oca, i stanovnici njezina grada neka je zaspu kamenjem i ona neka umre, jer je učinila sramotu u Izraelu, bludom u kući svoga oca.
24. O ženi koja u tuči uhvati muškarca za mošnjice (Ponovljeni zakoni) Ako se potuku ljudi, čovjek sa svojim bratom, pa dođe žena jednoga od njih da izbavi svoga muža iz ruku onoga koji ga tuče, i pruži ruku te ga uhvati za mošnjice, odsijeci joj ruku, neka ti oko ne požali.
25. O onima koji obeščašćuju djevojke (Izlazak) Ako netko prevari djevojku koja nije zaručena i spava s njom, neka je uzme za svoju ženu uz dar (miraz). Ako joj otac ne želi dati kćer, neka mu isplati onoliko srebra koliko se daje kao miraz djevojci.
26. (Izlazak) Ako je mlada djevojka zaručena za muža, i neki čovjek je u gradu zatekne i spava s njom, neka se oboje izvedu pred vrata grada i neka ih kamenuju do smrti: djevojku zato što nije vikala, a čovjeka zato što je osramotio ženu bližnjega svoga. Uklonite zlo iz svoje sredine. Ako je čovjek u polju sreo zaručenu djevojku i na silu spavao s njom, ubijte samo čovjeka, a djevojci ne činite ništa, jer na njoj nema smrtnoga grijeha. Kao što čovjek ustane protiv svoga bližnjega i ubije ga, tako je i ovo. Jer ju je našao u polju, i zaručena djevojka je vikala, ali nije bilo nikoga da joj pomogne.
27. O preljubnicima (Levitski zakonik) Ako čovjek učini preljub sa ženom drugoga ili sa ženom svoga bližnjega, neka se pogube smrću i preljubnik i preljubnica.
28. O ženi koja pobaci dijete zbog udarca u tuči (Izlazak) Ako se dvojica muškaraca u tuči udare i pogode trudnu ženu te ona pobaci nerođeno dijete, neka se plati odšteta koliko zatraži njezin muž. Ako je dijete već oblikovano, neka se da život za život.
28. O kćeri svećenika koja učini blud (Levitski zakonik) Ako se kći svećenika oskvrne i bludom osramoti svoga oca, neka se spali na ognju kao ona koja skrnavi.
29. O ženi koja čini blud sa životinjom (Levitski zakonik) Ako žena pristupi životinji da bi s njom imala odnos, neka se pogube i žena i životinja.
30. O rodoskrnavljenju s majkom (Levitski zakonik) Nijedan čovjek neka ne pristupa svojim bližnjima po tijelu i ne otkriva njihovu sramotu. Ja sam Gospodin. Sramotu svoga oca i sramotu svoje majke ne otkrivaj — ona ti je majka.
31. O onima koji griješe sa svojom maćehom (Levitski zakonik) Ako netko spava sa ženom svoga oca, neka oboje umru, jer je otkrio sramotu svoga oca.
32. O onima koji čine grijeh sa svojom kćeri ili unukom (Levitski zakonik) Sramotu kćeri svoga sina ili kćeri svoje ne otkrivaj.
33. O onima koji čine grijeh sa svojom sestrom (Levitski zakonik) Ako netko uzme svoju sestru, po ocu ili po majci, i otkrije njezinu sramotu, i ona njegovu, to je sramota. Neka se istrijebe iz svoga naroda.
34. O onima koji čine grijeh sa tetkom (Levitski zakonik) Ne otkrivaj sramotu sestre svoga oca niti sestre svoje majke. Tko to učini, nosit će svoj grijeh.
35. O onima koji čine grijeh sa snahom (Levitski zakonik) Ako netko spava sa svojom snahom, neka oboje umru, jer su učinili bezbožnost.
36. O onima koji uzimaju ženu svoga brata (Levitski zakonik) Ako netko uzme ženu svoga brata, čini nečistoću. Otkrije sramotu svoga brata. Neka umru bez potomstva.
37. O onima koji uzimaju kćer svoje žene (Levitski zakonik) Ako netko uzme ženu i njezinu kćer, to je bezakonje. Ognjem neka se spale i on i ona.
38. O onima koji čine grijeh s kćeri maćehe svoje (Levitski zakonik) Ne otkrivaj sramotu kćeri žene svoga oca — ona ti je sestra po ocu.
39. O onima koji uzimaju dvije sestre (Levitski zakonik) Ne uzimaj uz svoju ženu i njezinu sestru, da ne bude ljubomorna. Ne otkrivaj njihovu sramotu dok obje žive.
40. O onima koji čine grijeh sa strinom (Levitski zakonik) Ne otkrivaj sramotu brata svoga oca i ne idi njegovoj ženi — tvoj je rođak.
41. O ostalom srodstvu (Levitska)
Tko spava sa svojom rođakinjom, otkrio je sramotu svoga roda. Oboje će ponijeti svoju krivnju. Smrću neka umru.
42. O onima koji čine blud sa životinjama (Levitska)
Tko god bi spavao sa životinjom, neka smrću umre. I još, onaj koji bi doveo u svoju postelju četveronožnu životinju, neka smrću umre i on i životinja.
43. O onima koji čine blud s muškarcem (Izlazak)
Ako netko legne s muškarcem kao sa ženom, učinio je gnusobu. Obojica neka umru.
44. O onima koji tuku ili ubiju svoga roba (Izlazak)
Ako netko udari štapom svoga roba ili ropkinju tako da umru pod njegovom rukom, neka bude kažnjen. Ako preživi dan ili dva, neka ne bude kriv, jer je njegovo vlasništvo.
45. O onima koji udare bližnjega (Izlazak)
Ako se potuku dva čovjeka pa jedan udari drugoga kamenom ili šakom, i ovaj umre, ali ako se kasnije oporavi i ustane iz postelje te izađe uz pomoć štapa, neka ne bude kriv onaj koji ga je udario. Ipak neka mu nadoknadi troškove liječenja i gubitak zarade.
46. O namjernom i nenamjernom ubojstvu (Izlazak)
Ako netko udari čovjeka i on umre, a nije ga htio ubiti nego mu ga je Bog dao u ruke, odredit će mu se mjesto kamo može pobjeći ubojica. Ako netko ustane na bližnjega s namjerom da ga ubije, pa pobjegne k žrtveniku, ne smije biti pošteđen — neka se pogubi.
47. O ubojstvu čovjeka i životinje (Levitska)
Ako netko ubije čovjeka, neka i on bude pogubljen. Ako netko ubije životinju, neka nadoknadi drugu umjesto nje. Ako netko nanese ranu bližnjemu, neka mu se učini isto onako kako je on učinio.
48. O svjedocima i preziranju svjedočanstva (Brojevi)
Ako je netko ubijen, svjedoci neka ustanu protiv ubojice, ali jedan svjedok nije dovoljan za osudu na smrt. Takav neće dobiti oprost za dušu koju je uzeo, nego zaslužuje smrt. Ubojica neka bježi u grad utočišta da bi ostao živ na zemlji.
49. O svjedocima i lažnim svjedocima (Ponovljeni zakoni)
Na temelju dva ili tri svjedoka neka umre onaj koji treba umrijeti, ali na temelju jednog svjedoka neka se ne pogubljuje. Svjedoci neka prvi dignu ruku na optuženoga, a potom i sav narod. Izbacite zlo iz sebe.
Ako ustane lažni svjedok protiv nekoga da ga okleveta, neka se oba čovjeka pojave pred Bogom, pred svećenicima i sucima, i neka suci dobro ispitaju je li svjedok lažno svjedočio. Ako jest, učinite mu isto što je on namjeravao drugome. Izbacite zlo iz sebe.
50. O onima koji vračaju, gataraju i bajaju (Levitska)
Ne obraćajte se onima koji vračaju iz utrobe, ni gatarima ni bajalicama. Ne priljubljujte se uz njih da se ne oskvrnite. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Tko se obraća vračarima, gatarima i bajalicama, otpao je i čini preljub (nevjeru prema Bogu). Okrenut ću lice svoje protiv takve duše i istrijebit ću je iz njegova naroda. I muškarac i žena koji se obrate takvima neka se pogube kamenovanjem, jer su krivi.
Kraj zapovijedi Božjih
49. Poglavlje: POSLANICA NIKITE, MONAHA I PREZBITERA SAMOSTANA STUDITSKOG, ZVANOG STITAT, LATINIMA O BESKVASNIM KRUHOVIMA.
Ako si razuman, govori mudrost, odgovori bližnjemu i ne zadržavaj riječ kad joj je vrijeme. I Petar, starješina vrhovnih apostola, tako zapovijeda govoreći: budite spremni u svako doba odgovoriti onima koji vas pitaju.
Da se i mi, dakle, ne pokažemo kao bez razuma i bez dobrog odgovora Rimljanima koji su sada došli k nama sa blagovjernim ocem i bratom Bazilijem, bivšim igumanom tamošnjeg samostana svetog Benedikta, sa svetim monasima i bogoljubivim biskupom barskim, koji su zatražili naše mišljenje o nekim pitanjima Crkve njihove biskupije: o beskvasnim kruhovima, o subotnjem postu, o svećeničkom braku i o služenju Svete službe u sve dane tijekom Časnog posta. Sada ću im odgovoriti, po daru Svetoga Duha odozgo, ovako počevši:
Rimljanji, koji ste k nama došli i koji u našim gradovima boravite, znajte da vama kao vjernima i od Krista pozvanima ne dolikuje držati se nikakvih židovskih običaja nekadašnje dobre levitske službe, odbačene od Boga prije dolaska Riječi. Kao što viču i oni koji su protiv njih jasno prorokovali, nikakve zajednice nema između vas, sinova svjetlosti i dana, oslobođenih od sjena zakona, i onih koji još sjede u tami i sjeni smrtnoj; niti vam dolikuje slijediti Židove.
A vama koji to činite, koji jedete njihove beskvasne kruhove i postite subote, dolikuje da to činite u cijelosti i da čuvate sav zakon židovski te robujete njegovim zapovijedima, ali to nama, oslobođenima, ne dolikuje. Ako se, dakle, još uvijek pričešćujete beskvasnim kruhom, o Rimljani, i ako ste još uvijek pod sjenom zakona, ne pričešćujete se Božjom živom Riječju, i nama vjernima – svakodnevnom i istobitnom Žrtvom, kao što naučiste moliti za kruh naš svagdanji odozgo.
Što je to svagdanji kruh, ako ne nama istobitni? Nijedan drugi kruh nije nam istobitan osim tijela kristova, jer nam je istobitno postalo po njegovu utjelovljenju u tijelu.
Ako naša mješavina (priroda) sadrži dušu, a Riječ se u nju obukla, vi onda ne jedete svagdanji i nama istobitni kruh, pričešćujući se beskvasnim kruhovima. Beskvasni kruhovi su vidljivo beživotni, kao i sama priroda stvari, jasnije rečeno. Kada se prethodno doda malo kvasca i umiješa u brašno, pa se sjedini s njim, nastane jedno tijesto, i nekom životnom silom se zagrije, čini da se pokreće kao živo. Nije kao beskvasno farizejsko tijesto, koje niti je bilo, niti će biti, od kojega nam je Krist zapovjedio da bježimo.
Mi postajemo dionici Božje prirode, kojom se i pričešćujemo imajući zajedništvo s Kristom, kao što i Petar vrhovni apostol reče: “Milost i mir neka vam se umnože spoznajom Boga Isusa Krista, Gospodina našega.” I malo kasnije: “Da po njima postanete sudionici božanske prirode”, a ne beskvasnog tijesta bogoubojica.
A o Božjoj prirodi, tko drugi je to rekao nego Gospodin? Beskvasno je i mrtvo tijesto židovsko koje vi prinosite Bogu na žrtvu, i još ga jedete kao nešto što je istog oblika živom Tijelu Gospodnjem. Kakvu zajednicu imate s Kristom, kao što je već rečeno, jedući mrtvo i beskvasno tijesto zakonske sjene, a ne Novoga zavjeta? Ako i to kažete, lažete, kao što govori sveti Ivan Bogoslov.
Ako kažemo da imamo zajedništvo s Njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istinu. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je On u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima, i krv Isusa Krista čisti nas od svakoga grijeha.
Onaj koji jede beskvasne kruhove hodi u tami zakona, i kakvo zajedništvo želi imati s Kristom? Obratite pozornost: u beskvasnim kruhovima nema nikakve životne sile, oni su mrtvi. U kruhu, tj. Tijelu Kristovu, tri su žive i životvorne sile koje se daju onima koji ih dostojno jedu: duh, voda i krv, kao što svjedoči Ivan koji se naslonio na Kristove grudi, riječima: “Troje je koje svjedoči: Duh, voda i krv, i ovo troje je jedno”, i ono objavljuje Tijelo Kristovo.
To je bilo otkriveno i za vrijeme Gospodinova raspeća, kada su iz njegova presvetog boka potekli voda i krv, nakon što je njegovo Tijelo bilo probodeno kopljem. Živi i Sveti Duh prebiva u njegovu oboženom tijelu, u koje Duh pretvara kruh koji jedemo, te tako postajemo Tijelo Kristovo i živimo u Njemu.
Kao što jedemo živo i oboženo Tijelo, tako i njegovu krv, živu i toplu, pijemo s vodom koja je potekla iz njegova besmrtnog boka i kojom se čistimo od svakoga grijeha. I ispunjeni toplim Duhom, pijemo toplu čašu, kao što vidite, koja je potekla iz njegova boka, jer je iz živog Tijela Kristova, ispunjenog Duhom, potekla topla krv i voda — što ne može biti kod onih koji jedu beskvasni kruh.
Ako jedete mrtvo tijesto, o premudri Rimljani, kao što Riječ pokazuje, zašto se još i hvalite govoreći: “Mi ne radimo kao vi, nego bez soli, kvasca i vode mijesimo brašno, te tako pravimo naše kruhove i od te tri stvari prinosimo čistu žrtvu”?
Pitam vas: ovo troje — voda, brašno i oganj — za što držite? I što smatrate da to predstavlja? Tijelo Gospodnje? Ali ljubljeni učenik Kristov Ivan nije rekao: “troje je koje svjedoči: voda, brašno i oganj”, nego što? Duh, voda i krv, i to troje je jedno, tj. Tijelo Kristovo, kao što je već rečeno, s kojim se sjedinjujemo i postajemo jedno s Kristom, utjelovljenim radi nas, te postajemo jedno tijelo s Njim, jer smo tijelo od njegova tijela i kost od njegove kosti, kao što je napisano.
Ako to shvaćate kao sliku nestvorene i bestjelesne prirode Presvetog Trojstva, padate u herezu onih koji uče da je s Tijelom Riječi postradalo i njegovo božanstvo. Presveto Trojstvo — Otac, Sin i Duh — nije se zajedno utjelovilo, pa da ih promatrate kao to troje: vodu, brašno i oganj, i da ih poistovjećujete s time i pravite beskvasne kruhove i prinosite ih kao žrtvu. Nego se jedan od Trojice, Sin i Riječ Božja, utjelovio od čiste krvi Presvete Djevice i postao čovjek, izvršavajući cijeli svoj plan spasenja. Raspet u tijelu, ali ne stradajući božanstvom, predao nam je da u obliku kruha jedemo njegovo Tijelo, živo po Duhu Svetom, govoreći ovako:
Primite i jedite: ovo je Tijelo moje koje se za vas lomi na oproštenje grijehova.
Što vi, braćo, imate zajedničko u Kristu sa zakonom koji je Krist ukinuo? Čujte Pavla koji govori: “Staro je prošlo, i sve je novo postalo.”
Ako ste u pitanju kruha sudili pravedno, zašto se onda i ne obrezujete? Krist se obrezao. Zašto se ne čistite? I to je Pavao činio. Zašto i ostale stare (starozavjetne) običaje ne čuvate kao zakonici, zbog kojih se huli ime Božje među narodima, kao što je napisano?
Nije dobra vaša hvala. Zar ne znate riječ: “malo kvasca ukiseli cijelo tijesto”, i kruh tada ne bude beskvasan?
A što Apostol piše Korinćanima? Zar tako kako vi mislite — da treba praznovati s beskvasnim kruhovima? Neće biti tako, jer je prvo jedan od njih čak uzeo maćehu za ženu, a drugo što su se lažno hvalili starim običajima takozvanog razuma.
Apostol ih želi odvratiti i okrenuti od stare zlobe koristeći primjer kvasca i tijesta, pokazujući kako i malo zlo, ako se zanemari, nanosi veliku štetu zajedničkom crkvenom tijelu. Zato im i kaže: “Zar se niste ražalostili, da se izbaci između vas onaj koji je to učinio?” “Očistite stari kvasac grijeha i izbacite ga između sebe, da budete novo tijesto Kristovo, kao što ste i beskvasni, tj. čisti.”
I u tome se očituje mudrost onoga što je apostol rekao, a ne kako vi mislite. Da je apostol Pavao o beskvasnim kruhovima i blagdanima pisao Korinćanima u poslanici i zapovjedio da se slavi s beskvasnim kruhovima, ne bi, učeći s jedanaestoricom apostola i ispravljajući cijelu Crkvu vjernika, u 70. apostolskom pravilu uz zabranu utvrdio i svima zapovjedio da se beskvasni kruhovi od Židova ne primaju.
Sedamdeseto pravilo Svetih apostola kaže: Ako neki biskup, ili prezbitеr, ili đakon ili bilo tko svećeničkog reda posti zajedno s Židovima, ili slavi s njima, ili prima od njih blagdanske darove, tj. beskvasne kruhove ili nešto slično, neka bude svrgnut, a ako je laik, neka bude izopćen.
Ako kažete: "Ne primamo ove (beskvasne kruhove) od Židova, nego ih sami kod kuće pravimo" – koja je razlika uzimamo li ih od drugih ili ih sami pravimo? Beskvasni su kruhovi, i zbog toga ćete primiti težu kaznu, jer ne činite kako je Krist zapovjedio i apostoli Njegovi, nego činite kao oni koji su pod ropstvom zakona, kao Židovi koji sjede u tami i sjeni zakona, ne pokoravajući se Pavlu koji govori: Braćo, svaki neka ostane u pozivu u kojemu je pozvan. Jer nigdje se u Božjim spisima neće naći da su beskvasni kruhovi zapovijeđeni od Krista i Apostola Njegovih kada su od Njega primali sakrament Novoga Zavjeta.
Pavao ovako piše Korinćanima: Kao što primih od Gospodina tako vam i predadoh, da Gospodin Isus, u onu noć u kojoj bijaše predan, uze kruh – a ne beskvasni kruh – i zahvalivši prelomi ga i reče: Primite, jedite... I ne govori to samo on, nego i ostali evanđelisti. Matej kaže: Dok su jeli, uze Isus kruh. Vidite li da i ovaj reče kruh? Isto tako govori i Marko i ostali. Nigdje se kod njih ne spominju beskvasni kruhovi.
Budući da je Krist trebao postradati na dan zakonske Pashe, kada Židovi žrtvuju janje, i bogoubojiсe su se pripremali za Pashu u petak, kao što reče Ivan: Budući da bijaše petak... a bijaše veliki blagdan ta subota, koja tada pade na 14. dan nisana, prvoga mjeseca, godine 5534, solarnog kruga ljeto bijaše 18, lunarnog ljeto peto. Kako zbog uhićenja ne bi stigao predati učenicima svoju Pashu, legavši na večeru, jasno u četvrtak navečer, jede dakle tada, ali svoju Pashu, prije blagdana beskvasnih kruhova. I ovo je jasno zbog toga što je legnuo – to nije bilo zakonski propisano, budući da zakon zapovijeda da se Pasha jede stojeći obuven, brzo. U ta vremena napusti zakonsku Pashu, ispunjujući Svoja proroštva. Predade Svoju (Pashu) na večeri, primajući i lomljeni kruh predade Apostolima sakrament Novoga Zavjeta, u noći četvrtka. Bijaše 13. nisan, četvrtak navečer i ne bijahu beskvasni kruhovi budući da su još jeli kruh. Beskvasni kruhovi su po zakonu padali na 15. nisana, a 14. nisana se samo žrtvovalo pashalno janje. Tako, i u četrnaesti dan prvoga mjeseca nisana zakon predviđa Pashu. Petnaesti nisan je prvi dan beskvasnih kruhova i to je subota, i nisu se jeli beskvasni kruhovi u četvrtak koji je bio 13. nisana. Ako se Krist žrtvovao i razapeo u petak 14. nisana, a u subotu bijaše blagdan beskvasnih kruhova kada se beskvasni kruhovi jeđahu – kada su jeli beskvasne kruhove, i kad ih je Krist u Novom Zavjetu predao Apostolima? Možda po Svom uskrsnuću iz mrtvih?! Zar ne vidite da vas činjenice jasno pobijaju? Krist nije ni dočekao da jede zakonsku Pashu, jer se još nisu jeli beskvasni kruhovi kad je On predao tajnu Novoga Zavjeta.
Pokazat ću vam i iz zakona koji je dao Mojsije, koji kaže: "Ovo su blagdani Gospodnji i nazivat ćete ih svetima. Ovo su njihova vremena: četrnaestoga dana prvoga mjeseca uvečer Pasha je Gospodnja, a petnaestoga dana istoga mjeseca blagdan je Gospodnji beskvasnih kruhova, i sedam dana jedite beskvasne kruhove." I ovdje, iz Mojsijevog zakona možete vidjeti da se nisu jeli beskvasni kruhovi u četvrtak. Gdje se nađoše beskvasni kruhovi kada Krist sa učenicima svojima jede večeru, kada po Mojsijevom zakonu nije nastupio čas da se ukloni kruh? Mojsije je zapovjedio da se samo sedam dana u godini jedu beskvasni kruhovi. Vi ovaj Mojsijev zakon razoriste, jer kroz cijelu godinu pravite beskvasne kruhove. Krist nije došao da ukine zakon nego da ispuni.
No uzalud se, braćo, protivite istini. Da nam je bilo predano od Apostola da jedemo beskvasne kruhove, vaš sveti papa Agaton, taj predsjedatelj Svetoga Šestog sveopćeg sabora, za cara Konstantina, i božanstveni Grgur, biskup akraganski, bili bi se odvažno usprotivili kada su božanstveni Oci toga svetoga Sabora donijeli pravilo protiv beskvasnih kruhova, kojim su zabranili vjernima da ih prave. Zakon ovako govori:
Jedanaesto pravilo Šestoga sabora koji bi održan u Trulskoj palači: "Nitko od ubrojenih u svećenički red, ni svjetovni čovjek, neka ne jede beskvasne kruhove židovske, niti da s njima bude blizak, niti u bolesti da se liječi kod njih, ni u javnim kupaonicama da se s njima zajedno kupa. Tko počne ovo činiti – ako je kler neka bude svrgnut, a ako je laik neka bude izopćen."
Oni koji prave beskvasne kruhove i jedu ih, pa i ne primali ih od Židova, ipak su im u tome slični i drže se židovskih učenja, i bezakonici su.
Prema svojoj mogućnosti, o beskvasnim kruhovima rekoh vam dosta, a sada nam valja progovoriti i o subotnjemu postu.
50. Poglavlje: O POSTU SUBOTOM
Recite nam zašto postite subotom u vrijeme Četrdesetnice Velikog posta? Zar niste primili od Apostola da tako ne treba činiti? Vrhovni apostoli u pet knjiga zapovijedi, u djelu o mučenicima, u 19. poglavlju ovako govore:
Gospodnjom zapovijeđu postimo srijedu i petak. Srijedu zbog izdaje, a petak zbog stradanja. Veliku subotu zapovjedili su da postimo, ne zato što subotom treba postiti, jer je subota dan počinka od djela stvaranja, nego samo tu jednu subotu treba postiti zbog Stvoriteljevog silaska pod zemlju.
Na kraju knjige opet kaže: Veselite se na saborima svake subote osim jedne i svake nedjelje, a ubrzo dodaje: treba se veseliti u te dane, a ne tugovati. U sedmoj grani istih zapovijedi u 24. poglavlju ovako reče:
Subotu i nedjelju praznujte, jer se subotom sjećamo stvaranja svijeta, a nedjeljom Uskrsnuća. Jedna jedina subota, pokapanja Gospodnjeg, u čitavoj godini neka se čuva, i nju treba postiti a ne praznovati. U ono vrijeme u kojemu je Stvoritelj pod zemljom, jača je tuga za Njim od radosti zbog završetka stvaranja.
No ovo, tajno zapisano i zapovjeđeno od Klementa, pape rimskog, ne dostiže tako do nas, već znajući Duhom Božjim da nije mali prijestup postiti subotom, vezali su (apostoli) jakom prijetnjom Crkvu za to, govoreći u 64. pravilu:
Ako se nađe tko od klera da posti u nedjelju ili subotu, osim jedino i samo u Veliku subotu, neka bude svrgnut, a ako je laik, neka se izopći.
Njima slijede i Oci Šestoga sabora, koji složno ustanoviše zakon u 55. pravilu. Ovom saboru predsjedavao je Agaton, papa rimski, i Grgur, biskup akraganski. Odlučiše sljedeće:
„Pošto uvidjesmo da oni u rimskom gradu za vrijeme Četrdesetnice i Svetog posta poste subotom, nasuprot predanom crkvenom poretku, ugodno bi bilo ovom Svetom Saboru da Rimska Crkva drži neizmijenjeno pravilo Svetih Otaca koje kaže: Ako se nađe neki klerik da posti u nedjelju ili subotu, izuzev Velike subote, neka bude svrgnut, a ako je laik, neka se izopći."
Tako slijedimo učenju Apostola i onih koji poučavahu i upravljahu Crkvom vjernih, zajedno s rimskim papom Agatonom.
Odakle i od koga vi primiste, ne samo da postite subotom, nego i službu prikazivanja prinosite uvijek u dane Četrdesetnice, a ne samo subotom i nedjeljom?! Odakle takav ustav primiste?! Od Apostola sigurno ne. Šezdeset deveto pravilo Svetih Apostola o tome ovako govori:
Ako neki biskup, ili svećenik, ili đakon, ili čitač ne posti Svetu Četrdesetnicu, ili svaku srijedu i petak, osim u slučaju tjelesne nemoći, neka bude svrgnut, a ako je laik, neka se izopći.
Cjelovitu službu prinosimo u četvrti čas dana (u 10 ujutro), kada je i po zakonu ustanovljeno da se prinosi Besprijekorna Žrtva. Kako onda možete držati post do devetog časa (do 3 poslijepodne), a prekidati ga za vrijeme službe? Nikako, jer je to nemoguće. Padate pod prokletstvo, jer Oci Sabora u Gangri 18. pravilom tako odredišе:
Ako se netko od podvižnika uzoholi i bez tjelesne potrebe, kršeći od Crkve čuvana pravila, umišljajući da je savršen, neka bude proklet.
Oci Laodicejskog sabora u 51. pravilu kažu ovako: U dane Četrdesetnice ne treba praznovati dane mučenika, osim subotom i nedjeljom. I opet, ti isti odlučiše 49. pravilom da ne treba za vrijeme Četrdesetnice kruh prinositi (Zahvalnica) osim samo subotom i nedjeljom.
I Oci Šestog sveopćeg sabora, s Agatonom papom rimskim, u 52. pravilu zapovijedaju ovako:
U sve dane Svete Četrdesetnice, osim subote i nedjelje i blagdana Svetog Navještenja, neka se služi Liturgija Prethodno posvećenih darova.
Tako smo primili da služimo subotom i nedjeljom u treći čas dana, kada i Sveti Duh siđe na Apostole. Prinoseći u ta dva dana kruhove, posvećujemo darove, i od njih dovoljan dio ostavljamo i za ostale dane, u kojima nakon devetog časa vršimo večernju službu, i po završetku svih pjevanja, svećenik i đakon vrše ulazak noseći samo kadionicu. Po čitanju proroka, tj. parimija, čitamo molitve ustanovljene Bazilijem Velikim i dare prenosimo od prothesisa, tj. od malog oltara do velikog, te pomolivši se nad njima, još predanu molitvu od Gospodina rekavši, uznosimo Prethodno posvećeni Kruh i govorimo: Prethodno posvećene svetinje svetima, i sjedinivši Tijelo s Krvlju, pričešćujemo se, pa zahvalivši, otpust dajemo.
A vi, o Rimljani, uznosite uvijek za vrijeme Četrdesetnice i Svetog posta cijelu službu, koja treba da se uznosi u treći čas dana, i tako čineći kršite ovdje navedena crkvena pravila, padajući pritom pod prokletstvo Svetih Otaca kao prestupnici pravila.
O BRAKU SVEĆENIKA
Tko vas je naučio zabranjivati ili prekidati brakove svećenicima? Koji vam je od crkvenih učitelja predao ovu zabludu? Onima koji su primljeni u red kao neoženjeni, a potom žele stupiti u brak, zakonito je zabraniti to onome postavljenom bez žene. Ali, ako se postavljeni svećenik ranije oženio i živio u čistoći i uzdržljivosti, rušeći takav brak činite bezakonje i teško griješite u tome. Osuđuju vas i zapovijedi Svetih Apostola, koje je u šest knjiga napisao Klement, papa rimski. U 17. poglavlju Apostoli ovako govore:
„Za biskupe, svećenike i đakone treba postavljati one koji su se jedanput ženili, bilo da su im žene žive ili su umrle. Onima koji se nisu ženili prije postavljanja, ne priliči da se žene nakon postavljanja, niti onome koji se već ženio da uzima drugu. Dovoljno im je da imaju one koje su imali prije postavljanja."
U svojem petom pravilu Sveti Apostoli ovako rekoše: „Biskup, ili svećenik, ili đakon neka ne otpušta svoju ženu pod izgovorom pobožnosti. Ako je otpusti, neka bude isključen, a ako ostane uporan u tome i ne primi je natrag, neka bude svrgnut."
Želite li reći nešto i protiv Šestog sveopćeg sabora i protiv vašeg pape Agatona, kojega smo mnogo puta spomenuli, a koji je predsjedao tim Saborom 170 Svetih Otaca za cara Konstantina, unuka Heraklijeva? Kako se nije usprotivio Svetom Saboru koji je zapovijedio protiv onih bezakonja kojih se vi sada držite? On je takva predanja smatrao stranim i dalekim apostolskom nauku. Zbog toga, zajedno sa svim Ocima svetog Šestog sabora, kao i o beskvasnom kruhu, o subotnjem postu, o svetoj žrtvi za vrijeme Velikog posta, tako i o svećeničkom braku postavi zakon. Trinaesto pravilo ovako govori:
„Budući da smo saznali kako je u Rimskoj Crkvi prihvaćeno kao pravilo da oni koji trebaju biti udostojeni rukopoloženja za đakona ili svećenika moraju pri tome obećati da se više neće sjedinjavati sa svojim ženama, mi, slijedeći staro pravilo apostolskog svjedočanstva i poretka, zapovijedamo da svećenicima zakoniti brak i ubuduće bude očuvan u cijelosti i da im se nikako ne raskida veza s njihovim ženama, niti da budu lišeni uzajamnog općenja u odgovarajuće vrijeme."
Dakle, ako se nađe netko dostojan da bude rukopoložen u podđakona, đakona ili svećenika, neka se nikako ne sprječava da primi taj čin ako živi sa zakonitom ženom. Ako se netko usudi, idući protiv Apostolskih pravila, lišiti nekoga od svećenih veze i zajedništva sa zakonitom ženom, neka bude svrgnut.
Otkud i od koga dođoše te zle nevolje na vas, o ljudi rimski, premudriji i plemenitiji od svih ostalih? Istražite pomno i ostalo o ovome, braćo — od koga dolaze sve te otrovne nevolje, tj. o beskvasnom kruhu, o subotnjemu postu, o raskidanju svećeničkih brakova, o obavljanju službe svih dana Velikog posta — i uvidjevši njihovu zlobu u svjetlu bogonadahnutih spisa, od takvih djela bježite Crkvi Božjoj, da se sjedinivši s nama, s vašom braćom od koje ste se zbog prethodno rečenoga odvojili, otkrivenih lica gledamo slavu Gospodnju... ujedinjeni u pravoslavnoj Vjeri.
O BRIJANJU BRADE
Zar nije o brijanju brade napisano u zakonu: „Ne brijte bradu svoju, jer ono što je ženama ljepota, muškarcima ne priliči." Bog stvoritelj tako je uredio. Vi koji to činite radi ugađanja ljudima, protiveći se zakonu, bit ćete mrski Bogu koji nas je stvorio po svom obličju. Ako hoćete ugoditi Bogu, odstupite od svega što mu je mrsko, i što njemu nije ugodno ne činite.
O DUŽINI KOSE I UKRAŠAVANJU
I o kosi, zar ne zapovijeda Bog ovako po proroku: „Vlasi glave svoje ne ostavljaj da rastu, tj. ne dopuštaj da se zanemare, već ih skraćuj i peri, da se ne češljaš često. Koji drže dugu kosu i stalno se mirisima mažu, ili će biti ulovljeni, ili će sami loviti žene."
O PRSTENJU
Tako i o prstenju. Ovako govori Bog po proroku Mojsiju: „Ne stavljaj zlatno prstenje na svoje prste, jer je to obilježje onih koji vole blud.” Tko izmišlja ono što je nepotrebno, ne čini pravednost.
Vjernomu i čovjeku Božjemu ne priliči ni pretjerano njegovati kosu na svojoj glavi, ni praviti ćelu, tj. šišati se do ćelavosti, niti praviti valovitu kosu, budući da ni Zakon to ne odobrava, govoreći u Ponovljenom zakonu da se ne pravi ćela i da se kosa ne uvija.
Ni ovo ne govorimo tako da vas, ljude kojima se obraćamo, prisiljavamo na poslušnost, nego će biti milost vama koji ste spoznali da je dobro pokoravati se Duhu Svetomu. Ako nije tako, tada nam dajte svjedočanstva iz božanskih Pisama koja vas opravdavaju, pa ćemo se i mi, upoznavši ih, pokoriti postojanim duhovnim riječima.
U šutnji vas ljubeći u Kristu Isusu, Gospodinu našemu, kojemu neka je slava u vijeke vjekova. Amen.
51. Poglavlje: O FRANCIMA I OSTALIM LATINIMA
Papa rimski je nad svim kršćanima zapadnih krajeva, izvana od Jonskog mora: Italima, Langobardima, Francima, koji se i Germanima nazivaju, Amalfitanima, Mlečanima i ostalima, osim kalabrijske vrste i njemačkog naroda koji se ničim ne razlikuje od starih Grka u nečistoći i sramnim djelima.
U Kalabriji su pravovjerni kršćani od davnina i naučeni su običajima naše Apostolske Crkve.
Svi koji su s papom, prije mnogo vremena otpali su od Katoličke Crkve i otuđili se od evanđeoskih, apostolskih i otačkih predaja zbog barbarskih običaja kojih se drže. Od tih (običaja) gori i češći su:
Kada ispovijedaju Svetog Duha u Simbolu vjere, sastavljenom od evanđeoskih riječi: „u Duha Svetoga, Gospodinа i životvorca koji izlazi od Oca", oni dodaše: i od Sina. Zlo i naopako.
Mislim da zbog siromaštva njihova jezika tako griješe, pa u vezi ishođenja Svetog Duha od Oca i poslanja Svetog Duha k nama zbog Isusa Krista ne razlikuju ni po čemu ishođenje i poslanje, rasuđujući kao barbarske neznalice.
Umjesto na (kvasnom) kruhu, služe na beskvasnom, i kleveću svetog apostola Petra i svete Oce govoreći da su im oni tako predali.
Njihovi biskupi za vrijeme rata sami se opasuju i prije ostalih odlaze u rat i bore se.
Poste subotom, i ako se dogodi da u subotu padne blagdan Kristova Rođenja ili Bogojavljenja, ne razrješuju subotnji post zbog blagdana.
U Velikom postu počinju postiti od srijede prvog tjedna.
U mesopusnom tjednu ne ostavljaju mesa, niti znaju što je Sirna nedjelja.
Ne poste cijeli post, nego čak i u sami sveti i Veliki četvrtak jedu jaja, sir i mlijeko. Svojoj djeci u sve nedjelje Svetog posta dopuštaju mlijeko, sir i jaja da jedu.
Likove svetaca u svojim crkvama ne slikaju osim Raspeća, i to Raspeće ne slikaju bojama nego ga prave cijelo, isklesano od komada drveta ili kamena, tj. isklesano.
Kada odlaze u božanske crkve, oni ničice padaju na zemlju i priklonivši lice prema zemlji šapuću, a potom prstom crtaju križ na zemlji i, cjelivajući (to mjesto), ustaju. Time završe molitvu.
Majku Gospodina našega Isusa Krista ne zovu Bogorodicom, nego samo Sveta Marija.
U Sveti oltar ulazi tko god hoće, pa i za vrijeme službe, bilo kojeg roda, uzrasta ili čina. Čak i žene kada hoće sjedaju na biskupskom prijestolju u oltaru. Toliko znaju razlikovati sveto i nečisto.
Jedu davljeninu i od zvijeri ubijeno i mrcinu i krv i medvjeđe meso i vidre i žabe i još nečistije i poganskije od toga.
Njihovi svećenici i biskupi ne nose svećeničke odjeće izrađene od vune, nego odjeće istkane od crvene svile, ukrašavajući ih na razne načine. Nose prstenje i ruke oblače u rukavice: na desnoj rukavici narisana je ruka iz oblaka, a na lijevoj se crta Janje Božje.
Njihovi svećenici krštavaju samo vodom i sol stavljaju u usta onome koji se krsti. Pljuju u lijevu ruku, a desnom miješaju pljuvačku i time mažu onoga koji se krsti. Krštene, kada odrastu i upadnu u grijehe, mažu uljem za otpuštenje grijeha i smatraju da su dva puta kršteni.
Njihovi svećenici obavljaju i neka druga očišćenja i škrope se vodom svakoga dana da bi otjerali one kojih se boje, robujući židovskim običajima.
Blagoslivljaju nekako dlanom s pet prstiju i nakon toga palcem lice križe.
Od srijede prvog tjedna posta pa sve do Uskrsa nikako ne pjevaju Aleluja.
Oni koji će biti rukopoloženi za đakone, svećenike ili biskupe moraju otpustiti svoje žene, i propovijedaju svećenicima u svim krajevima koji su pod njima da otpuštaju svoje žene. Oni ne samo da takvu propovijed nisu prihvaćali, nego i kada bi im umrle prve žene, uzimali su druge, a bilo je i takvih koji su uzimali i treće i služili bez ikakva straha.
Njihove umrle biskupe punih osam dana ostavljaju nepokopane, i svi iz tog područja, obučeni, dolaze i pjevaju nad njim jer im je takav običaj, i tada ga pokopaju. Ruke umrlog ne polože na prsa u obliku križa, kao što mi činimo, nego ih pruže niz tijelo do bedara, a oči, uši, nosnice i usta zaliju voskom. Isto tako čine i s laicima.
Njihovi svećenici po tri i po četiri puta služe u jednoj crkvi ili gdje se zateknu. Ne razlikuju sveto od nečistog.
Svaki od njih, davši svoju kćer nečijem sinu za ženu, odande opet dovodi kćer prijatelja svoga za ženu svome sinu, bratu ili rođaku.
Ako netko iz monaškog reda postane biskup, odobravaju mu da jede meso bez bojazni. Ako se netko od monaha i malo razboli, jede meso, a svinjsku mast jedu svi, i oni koji su zdravi.
Veliki post u njihovim zemljama i kod okolnih naroda ne posti se jednako. U Ledenoj zemlji posti se deset tjedana. Od ostalih jedni poste osam tjedana, drugi više, neki manje. Itali, tj. Rimljani, poste samo šest tjedana.
Oni Gospodnji križ u sve druge dane drže u crkvi i štuju ga, gledaju, klanjaju se pred njim i cjelivaju ga. A u Sveti i Veliki post niti mu se klanjaju niti gledaju na njega, već ga sklone na neko tamno mjesto i sakriju ga pogrebnim platnom. Tek na Veliku subotu, pjevajući Aleluja, uzimaju ga s tog tajnog mjesta i otkrivaju što predstavlja ustajanje iz groba. Od oltara ljudima pokazuju križ i odjednom svi snažnim glasom uzvikuju „Aleluja", i dugo vremena svi tako čine, kao što mi na Veliki Uskrsni dan uzvikujemo „Krist Uskrsnu!".
Dok njihovi svećenici po redu služe i dok čitaju Sveto Evanđelje ili dok pripravljaju Svete Tajne okupljenom narodu, mnogi od njih po običaju sjede bez straha i razgovaraju međusobno.
Pričesnike svete zajednice ne primaju kao što mi činimo, već onoga tko želi biti pričesnik samo poljubi svećenik koji služi i taj se cjelov računa umjesto pričesti.
Postavljanje za biskupa i klerika njihovi biskupi ne čine u bilo koje vrijeme već samo četiri puta godišnje, u određene dane. Godinu dijele na četiri dijela: na proljeće, ljeto, jesen i zimu, i izdvajaju prve mjesece godišnjih doba, tj. ožujak, lipanj, rujan i prosinac kojima počinju izmjene godišnjih doba. Prvog tjedna ožujka, ili lipnja, ili rujna, ili prosinca, u prvu srijedu, njihovi biskupi postavljaju biskupe i klerike koje hoće.
52. Poglavlje: KAZIVANJE SVETOG ANASTAZIJA PATRIJARHA ANTIOHIJSKOG
O TOME KAKO JE ARHIJEREJSKI ČIN VELIKI I ANĐEOSKI, TE DA SVEĆENIKU NE MOŽE SUDITI SVJETOVNJAK, VEĆ SVEĆENIK VIŠEG ČINA, KAO ŠTO I PRAVILA GOVORE.
U crkvenim spisima Filona Filozofa pronašao sam ovakav zapis:
Za vrijeme progona jedan je biskup isključio iz službe jednoga prezbitera. Taj je prezbiter, otputovavši zbog nekih potreba u drugu zemlju, dospio u zarobljeništvo te su ga pogani mučili. Nakon što je pretrpio mnoge muke, na kraju je bio pogubljen odrubljivanjem glave kao Kristov mučenik.
Knez toga grada, koji bijaše kršćanin, nekako je uspio zlatom otkupiti tijelo svetoga mučenika. Kada je progon završio, sagradio je crkvu u čast svetomu mučeniku te položio njegovo tijelo u kovčeg unutar oltara. Potom je okupio sav narod toga kraja i pozvao biskupa da posveti crkvu.
Tek što je započela večernja služba i biskup izgovorio: „Mir svima!“, kovčeg se sam od sebe pokrenuo i izišao iz crkve. Strah i trepet obuzeše sve prisutne. Svezavši kovčeg užetom, ponovno ga uvedoše unutra i vratiše na njegovo mjesto. Kada je biskup ponovno rekao: „Mir svima!“, kovčeg se opet sam počeo kretati prema izlazu iz crkve.
Tada knez sa svim svojim domom poče gorko ridati i plakati, ispovijedajući grijehe pred Bogom, misleći da zbog njihovih grijeha sveti mučenik ne želi prebivati u njihovoj crkvi.
Kada je pala noć, mučenik se ukaza biskupu i reče:
„Učini mi ljubav i potrudi se otići mome biskupu te ga nagovori da me razriješi zabrane, jer mi je zabranio služiti, pa ne mogu služiti zajedno s vama. Premda sam primio mučenički vijenac, nisam ugledao lice Božje jer sam isključen. Nemoj me ti pokušavati razriješiti. Ako me ne razriješi onaj koji me svezao, ne mogu s vama služiti niti gledati lice Božje, kao što je sam Gospodin rekao svećenicima: 'Što svežete na zemlji, bit će svezano na nebu.'“
Tada biskup uze kneza i nekoliko klerika te pođe onome biskupu. Ispričao mu je sve o svetom Božjem mučeniku i o onome što je vidio u viđenju. Taj biskup ustade i požuri s njima. Došavši, pokloni se svetomu mučeniku i reče:
„Razrješuje te Krist, koji te je preko mene, nedostojnoga, svezao, jer si za Njega prolio svoju krv. Uđi i služi zajedno s nama.“
Tada unesoše kovčeg u sveti oltar i odslužiše svetu liturgiju, a od toga se časa kovčeg više nije pomaknuo sa svoga mjesta.
KAZIVANJE ISTOG SVETOG ANASTAZIJA O PAPI RIMSKOM GRGURU BESJEDNIKU I ČUDOTVORCU
Pričao nam je svećenik po imenu Petar, koji je došao iz Rima, o našem svetom ocu Grguru Velikom, rimskom papi.
Kad je bio papa, sagradio je veliki muški samostan i zapovjedio da nijedan od monaha ne smije posjedovati ništa svoje, pa ni jedan zlatnik. Jedan od samostanske braće imao je brata svjetovnjaka te ga zamoli govoreći:
„Brate, nemam čime raditi. Učini mi ljubav i kupi mi nešto kako bih mogao raditi.“
Brat svjetovnjak odgovori mu:
„Brate, evo ti tri perpera. Uzmi ih i kupi što želiš.“
Njegov brat uze tri perpera i zadrža ih kod sebe. Jedan od braće u samostanu primijeti da on ima tri perpera, pa ode i prijavi to igumanu, a iguman o tome obavijesti svetoga papu. Blaženi Grgur, saznavši za to, isključio je toga brata od svetoga pričešća zato što je prekršio samostansko pravilo.
Ubrzo nakon toga isključeni brat umre, a da papa za to nije znao. Nakon dva ili tri dana iguman ode i izvijesti papu da je taj brat preminuo. Papa se silno ožalosti jer ga prije smrti nije razriješio od isključenja.
Zato napisa molitvu na komadu papira i dade je svome prvom đakonu da ode na grob pokojnika i ondje je pročita. Na papiru je bilo napisano:
„Razriješen je od isključenja preminuli brat.“
Prvi đakon ode izvršiti što mu je bilo zapovjeđeno te na grobu pročita napisanu molitvu.
Te noći iguman u viđenju ugleda preminuloga brata i upita ga:
„Zar nisi umro, brate?“
On odgovori da jest, a iguman ga ponovno upita:
„Pa gdje si bio do današnjega dana?“
Brat mu odgovori:
„Uistinu, bio sam u tamnici sve do jučerašnjega dana, a upravo u taj i taj sat bio sam oslobođen.“
Svi su tada shvatili da je upravo u onaj čas kada je prvi đakon izgovorio molitvu na njegovu grobu bio razriješen od isključenja te da je njegova duša bila oslobođena.
I svi su uznijeli slavu Bogu u vijeke vjekova. Amen.
53. Poglavlje: ČIN TJ. MOLITVA ZA OPROŠTENJE I IZMIRENJE POKAJNIKA
Molitva nad pokajnicima, odnosno najprije 50. psalam, zatim 37. i 102., a potom ova molitva:
Vladaru, Gospodine Bože naš, koji si ključeve svoga Kraljevstva povjerio vrhovnom apostolu Petru, na njemu sagradio svoju Crkvu i dao mu po svojoj milosti vlast da na zemlji svezuje i razrješuje, usliši sada nas nedostojne koji Te zazivamo za očišćenje sluge Tvoga (ime). Pokaži svoje milosrđe nad njim, Ti koji spašavaš one koji se u Tebe uzdaju. Ti si nam rekao, Gospodine, bogonosnim ustima svojih proroka: „Obratite se k meni i Ja ću se obratiti k vama“, i još: „Ne želim smrti grešnika, nego da se obrati i živi.“
Ti dakle, Čovjekoljupče, ne odvrati se od sluge Tvoga (ime) koji se obraća od zablude svoga puta i od Tebe moli očišćenje, nego ga pohodi svojim milosrđem i podigni svojim smilovanjem, jer Ti si Spasenje onih koji se kaju, i Tebi uznosimo slavu zajedno s Ocem i Presvetim Tvojim Duhom, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.
MOLITVA DRUGA NAD POKAJNICIMA
Bože, Ti si preko proroka Natana darovao oproštenje Davidu kada je ispovjedio svoje grijehe; primio si Petra kada je gorko plakao zbog svojega zatajenja; primio si bludnicu koja je suzama oprala Tvoje noge, Manašea, carinika i rasipnoga sina. Rekao si: »Ispovijedajte jedni drugima grijehe svoje.« I ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.
Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist neka oprosti tebi, moje duhovno čedo, ime, sve što si pred Njim ispovjedio po meni nedostojnome, i u sadašnjem vijeku i u budućem, te neka te udostoji da neosuđen staneš pred Njegovim Sudom, jer je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
54. Poglavlje: POUZDANA UPUTA O TOME KAKO TREBA VRŠITI BOŽANSTVENO PRINOŠENJE U SVETOJ SLUŽBI. O KRUHU I ČAŠI PRINOŠENJA, I O PROSFORI I VINU
Kruh i čaša istinski su prilika one Tajne večere, na kojoj je Krist uzeo kruh i čašu vina govoreći: „Primite i jedite te pijte iz nje svi; ovo je Tijelo moje i Krv moja“, te nas učinio dionicima njegove Smrti, Slave i Uskrsnuća.
Vino i voda predstavljaju Krv i Vodu koje su potekle iz njegova boka, kao što prorok kaže: „Kruh će mu biti dan i voda za piće.“ Umjesto koplja kojim je Krist bio proboden na Križu služi ovo koplje, odnosno nož kojim se kolje janje.
Primivši prosforu od đakona, svećenik uzme nož i očisti je, a zatim prosforu križno označi govoreći:
„Kao ovca na klanje bi vođen i kao janje pred onim koji ga striže ne otvori usta svojih.“
Rekavši to, položi prosforu na sveti diskos i, pokazujući prstom njezin vrh, govori:
„U poniženju njegovu sud njegov bi oduzet, a rod njegov tko će iskazati, jer se uzima sa zemlje život njegov.“
Nakon toga položi izrezani veliki središnji dio prosfore na diskos i križno ga zareže govoreći:
„Žrtvuje se Jaganjac Božji koji oduzima grijehe cijeloga svijeta.“
I doda:
„Amen.“
Rekavši to, uzme sveti kalež i ulije u njega vino i vodu. Svećenik govori:
„Sjedenjenje Svetoga Duha. Amen.“
Potom opet govori:
„Jedan od vojnika kopljem mu probode bok i odmah izađe iz boka Isusova krv i voda; i onaj koji je vidio posvjedočio je, i istinito je njegovo svjedočanstvo.“
Zatim postavi kalež na božansku trpezu i, pokazujući prstom na kruh koji predstavlja Jaganjca i na vino koje predstavlja Krv, ponovno govori:
„I troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno, sada i vazda i u vijeke vjekova.“
Potom okadi svete darove govoreći molitvu.
Zatim prinosi prosforu Presvetoj Bogorodici govoreći:
„Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, primi ovu žrtvu na slavu i čast Presvete Vladarice naše Bogorodice.“
Također, kada prinosi za svetitelje kojima želi izvršiti proskomidiju, govori:
„Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, primi ovu žrtvu na slavu i čast svetoga (ime).“
Za zdravlje živih govori:
„Primi, Gospodine Bože naš, ovu žrtvu za oproštenje grijeha sluge svoga (ime) i udostoj ga vječnoga života.“
Za pokojne, prinoseći, govori:
„Spomeni se, Gospodine, duše sluge svoga (ime) i nastani ga ondje gdje svijetli svjetlost lica tvojega.“
55. Poglavlje: RAZLIČITE GLAVE GRADSKOG ZAKONA U ČETRDESET GRANA. MEĐU KOJIMA JE I 28. O POSTAVLJANJU BISKUPA I PREZBITERA. GRANA. O UGOVARANJU ZARUKA
Zaruke su najava i objava budućega braka.
Zaruke se sklapaju u pisanom ili nepisanom obliku.
Oni koji ugovaraju brak ugovaraju i zaruke. Otac uvijek ugovara zaruke za svoju kćer, ako se ona tome javno ne protivi.
Ako roditelji na samrti povjere svoju kćer nekome da se o njoj skrbi, skrbnik bez njezine volje ne može ugovoriti njezine zaruke niti raskinuti već postojeće zaruke.
Otac može raskinuti zaruke svoje kćeri koja je pod njegovom vlašću, ali ako je ona punopravna i samostalna, to ne može učiniti.
Kao i kod braka, tako se i kod zaruka traži suglasnost onih koji će se sjediniti. Potrebna je i suglasnost djevojke koja je pod očevom vlašću. Također je potrebna i suglasnost oca, ako se ona tome ne protivi. Ona se može protiviti samo ako onaj za koga je žele zaručiti vodi moralno nedostojan i sramotan život.
Ne sklapaju se zaruke za sina ili kćer koji su pod roditeljskom vlašću, ako se oni s tim ne slažu.
Zaruke se sklapaju samo za osobu koja dobro razumije što se čini, odnosno dijete ne smije biti mlađe od sedam godina.
Tko zaruči djevojku, a ne odredi trajanje zaruka, dužan ju je, ako žive u istom kraju, oženiti prije isteka četiri godine. Ako žive u drugoj pokrajini, dužan ju je uzeti za ženu prije isteka tri godine. Ako prekorači taj rok, djevojka može poći za drugoga.
Iz opravdanih razloga vrijeme zaruka može se produljiti i nakon četiri godine: zbog bolesti zaručnika ili zaručnice, zbog smrti njihovih roditelja, zbog drugih važnih razloga ili zbog dugotrajnog izbivanja nastalog uslijed nužde.
Zaruke se mogu sklopiti osobno, preko zastupnika ili pisanim putem.
Žalost udovice za pokojnim mužem ne sprječava je da sklopi zaruke.
Djeci osoba opsjednutih zlim duhom, čak i ako su pod očevom vlašću, nije potrebna suglasnost oca za sklapanje braka, odnosno zaruka, nego se u Carigradu one sklapaju odlukom gradskog eparha. U drugim krajevima brak se sklapa odlukom mjesnoga vlastelina ili biskupa toga grada, u nazočnosti njihova skrbnika i oca.
Ako djeca heretika postanu kršćani, neka prisile svoje roditelje da ih uzdržavaju i odijevaju te da im, prema svojim mogućnostima, daju miraz i predbračni dar.
2. GRANA
O ZALOZIMA ZARUKA
Zalozi zaruka imaju takvu narav da, ako se onaj koji primi zalog odrekne sklapanja braka, mora vratiti dvostruko; a ako onaj koji je dao zalog odbije sklapanje braka, neka izgubi zalog. Ako je zalog dan u ime zaruka, pa zaručnik ili zaručnica umre, naređujem da se ono što je dano vrati, osim ako se umiruća osoba prije smrti nije odrekla sklapanja braka.
Mnogo puta se dogodi da otac, koji je za svoju kćer primio zalog zaruka, umre, a brak još nije sklopljen, pa nakon njegove smrti hranitelj ili skrbnik te djevojke želi raskinuti zaruke. Zapovijedam da nije dopušteno raskidati ono što je otac za života utvrdio i ugovorio.
Ako nevjernici, za koje se nije znalo da su takvi, prilikom sklapanja zaruka daju zaloge, mogu ponovno uzeti ono što su dali i razriješiti zaruke. Ako su znali da su oni druge vjere i dali bračne zaloge, tada su krivi; muž gubi ono što je dao, a ako je riječ o ženi, neka vrati dvostruko ono što je primila.
Ako punoljetna žena, koja samostalno odlučuje, primivši zalog zaruka odbije brak, neka vrati dvostruki zalog. Ako, iako nije punoljetna, izmoli skraćenje vremena do punoljetnosti i primi zalog zaruka, pa se zatim odrekne braka, također neka vrati dvostruko.
Postoji mogućnost da se zatraži skraćenje vremena do punoljetnosti: za muškarce od 20. do 25. godine, a za žene od 18. do 25. godine. Zamolivši cara da im ukloni njihove skrbnike, jer su sami sposobni brinuti se o svojoj imovini, i imajući javno svjedočanstvo o svojoj razumnosti, nakon takve molbe sve čine kao punoljetne osobe. Ipak, ne smiju prodavati ništa od svoje imovine bez dopuštenja.
Ako su otac ili majka djevojke primili zalog, ili djed za svoju punoljetnu unuku, i oni trebaju vratiti dvostruko ako je brak moguće sklopiti, a oni ga odbijaju.
Ako će brak biti ništavan, neka samo vrate zalog. Ako brak nije ništavan, ali se oni od njega odriču zbog opravdanog razloga, a za taj su razlog znali prije zaruka, neka sami sebe žale što su takvoga zaručili. Ovo govorim i za zaručnicu koja se odriče braka.
Ako brakovi kojima se nadalo i koji prema zakonu nisu bili odbijeni, nakon davanja zaruka, a zaručnica odbija zaručnika zbog njegova sramotnog i bludnog života, ili zbog druge vjere, ili zbog kršenja različitih Božjih zapovijedi, ili zato što muž za kojega treba poći nije sposoban imati djecu, ili zbog drugih opravdanih razloga za raskid, a ako je taj razlog bio vidljiv prije nego što je zalog dan, i žena ili njezini roditelji su za njega znali, neka sami sebe žale.
Ako za to nisu znali, ili se nakon davanja zaloga dogodi neki opravdan razlog zbog kojega se kaju, neka samo vrate zaloge, a od svega drugoga neka budu slobodni.
Nije prikladno da vlastelin zaruči ženu u području kojim upravlja. Ako to učini, dopušta se roditeljima, hraniteljima ili skrbnicima da odbiju brak i zadrže za sebe zalog zaruka. Ovo se odnosi i na njegove sinove, unuke, rođake, višu služinčad, sve u njegovu domu i sve koji su mu svojta.
Ako su zaruke sklopljene trudom i naredbom toga vlastelina, pa i nakon što mu je oduzeta vlast djevojka želi sklopiti brak, takav brak neka bude dopušten.
Zapamti: brak se zabranjuje samo onda kada onaj koji drži vlast može biti opasan roditeljima djevojke. Ako više nije vlastelin i nije u stanju zabraniti roditeljima djevojke, zaruke se ne zabranjuju.
Kada zaručnik ili zaručnica, nakon primanja ili davanja zaloga, zavole monaški život, zaručnik uzima natrag zalog zaruka koji je dao; ako je zaručnica ona koja je primila zalog zaruka, tada samo treba vratiti ono što je primila i nije dužna vratiti dvostruko.
3.GRANA
O DAROVIMA ZARUKA
1. Ako muž koji prima miraz poželi, prema običaju, osigurati miraz svojoj zaručnici koja želi poći za njega, pa joj dakle da svoju vlastitu imovinu, a zatim je primi od nje kao miraz, i dar je izvršen i miraz je pripremljen. Ako samo napiše: „Primio sam miraz“, a ništa nije primio, nema nikakve tužbe za imovinu koja mu nije dana.
2. Ako muž daruje roditelje zaručnice radi sklapanja braka, a do braka ne dođe, sve to neka mu se vrati.
3. Neka se žena, želeći se udati, prevari muža glede miraza, ne obećavši mu ništa javno, nego ga prevarivši nadom u veliki miraz. Muž se zbog toga naivno obveže, i kada ga je netko upitao: „Što si dao za zaruke ženi?“, on javno izgovori iznos, na primjer: „200 perpera“. Sklopi se brak među njima, pa muž umre i ostavi brata kao nasljednika.
Ta žena ustane protiv brata i nasljednika svojega muža, tražeći od njega ono što joj je obećano, govoreći da je rekao kako će dati 200 perpera.
Protiv toga zakon zapovijeda bratu i kaže: „Žena traži ono što joj je onaj koji je bio tvoj brat obećao radi izvršenih zaruka ili izgovorio kao odgovor na pitanje. Ne treba joj to dati, jer je ona svojega muža prevarila u pogledu miraza.“
4. Zapovijed naređuje da onaj koji posreduje za brak ne uzima baš ništa. Ako ipak jako želi uzeti, a ništa nije ugovorio, neka ništa ne uzima. Ako je nešto i ugovorio, neka ne traži više od dvadesetog dijela miraza ili predbračnog dara.
5. Budući da se darovi mogu davati zaručnici, ali ne i ženi koja se već udala za njega, ispituje se je li dar dan na dan sklapanja braka. Ako je dan zaručnici, valjan je; ako je dan kao ženi, ne može se održati.
Zakon govori da u slučaju nejasnoće treba ispitati gdje je žena bila kada joj je dar dan: ako je to bilo u njezinu domu, smatrat će se darom zaručnici; a ako je dan u muževljevu domu, smatrat će se darom ženi.
6. Ako je dar od svekra ili svekrve, nevjesti ili zetu, ni Božanskim Pismom se ne može oduzeti!
7. Oni kojima je muž dužan ne mogu oduzeti imovinu koju je muž dao zaručnici, ako nemaju osiguranje na njoj.
4.GRANA
O PRAVILIMA UGOVARANJA BRAKA
1. Brak je veza između muža i žene, sjedinjenje za cijeli život, zajednica božanskog i ljudskog prava.
2. Zakonite brakove međusobno sklapaju Grci kada čuvaju ono što zakoni o braku nalažu. Mladić treba imati brkove, a djevojka treba biti spremna za brak, što znači da muž treba biti stariji od 14 godina, a žena starija od 12 godina. Ovo vrijedi za one koji stupaju u brak, bilo da su samostalni, bilo da su pod vlašću roditelja.
3. Ne nastaje brak ako se ne suglase oni koji imaju vlast nad onima koji se žele ženiti ili udavati.
4. Ako je djevojka bila mlađa od 12 godina kada je pošla za muža, tada će postati zakonita žena kada kod muža navrši 12 godina.
5. Muž koji je odsutan iz svojega doma može preko zastupnika ili pisanom punomoći sklopiti brak i dovesti ženu u svoj dom.
6. Ako žene nema u njezinu domu, ne može biti braka, niti muž može ući u njezin dom. Priliči da žena dođe u muževljev dom. A ako muž umre tamo (u tuđini), ne vrativši se, bit će oplakan i ožaljen od žene. Dogodit će se da djevica ima miraz i s mirazom čini ono što je uobičajeno.
7. Ako je djed izgubio razum, otac dogovara brak. Ako je otac izgubio razum, dovoljno je da pri ugovaranju bude djed ako je zdrave pameti.
8. Ako otac bude zarobljen i ne vrati se u roku od tri godine, njegov sin može se ženiti.
9. Ako se kroz tri godine ne zna gdje otac živi i je li živ ili mrtav, njegovi sinovi i kćeri mogu se ženiti i udavati prema zakonu. Ako se djeca zarobljenoga prije isteka tri godine ožene ili udaju, a zatim se otac vrati i ne bude zadovoljan zetom ili nevjestom, brak je nevažeći.
10. Onoga koji bez prava zabranjuje da se žene i udaju djeca koja su pod njegovom vlašću, ili im ne daje miraz, neka vlast prisili da oženi sina i da kćeri dade miraz. Pod zabranom se smatra i to ako ne traži zaruke.
11. Sirota djevojka može se udati po svojoj volji, jer njezin hranitelj ima vlast nad upravljanjem njezinim imanjem (a ne nad njezinim brakom).
12. Samostalan sin koji je punoljetan može se ženiti bez očevog odobrenja.
13. Oplakivanje oca ili majke nije prepreka da ožalošćeni sklopi brak.
14. Brak se sklapa i bez zapisivanja miraza, odnosno ako se poštuju zakonske odredbe.
15. Samostalna kći koja je punoljetna, iako njezin otac to ne želi, može se prema zakonu udati.
16. Ako sirota djevojka navrši 25 godina i njezin se skrbnik od nje odvoji, on je ne može uzeti za ženu tijekom sljedeće godine.
17. Brak se ne sklapa time što muž spava sa ženom, nego njihovim bračnim ugovorom.
18. Kada se raspravlja o braku maloljetnika i sirote djevojke, majka i rodbina sa skrbnicima trebaju o tome raspraviti, a odluku treba donijeti vlastelin.
19. Samostalna udovica koja je mlađa od 25 godina, želeći poći za drugog muža, neka to učini po volji svojega oca. Ako joj je otac umro, neka se uda po volji rodbine. Ako se oni međusobno ne slažu, neka vlastelin odluči čiji je prijedlog bolji. Ako su oba zaručnika jednaka po podrijetlu i časti — onaj kojega želi rodbina i onaj kojega izabere žena — časnija je odluka žene; neka pođe za onoga koga ona izabere.
20. Kada se od oca traži da dade miraz ili predbračni dar za svoje dijete, smatra se da to treba dati iz svojega imanja. Dakle, ako i dijete ima vlastito imanje, ono mora ostati cijelo i netaknuto. Otac poslije ne može reći: „Od toga sam napravio miraz ili predbračni dar.“ Priliči da u vrijeme kada se to pitanje postavi najprije to kaže.
21. Djeca ne mogu raskinuti brak koji su sami ugovorili na štetu i gubitak za njih danog miraza ili predbračnog dara.
22. Prema ovome što smo sada pobožno ozakonili, sin koji živi u djevičanstvu neka ne bude prisiljavan od svojega oca da se ženi, čak i ako je pod njegovom vlašću.
23. Sin koji je pod očevom vlašću i koji živi bludnim životom neka se ne odriče braka.
24. I zakonodavci koji su bili prije nas napisali su zakon da djevojka, ako prijeđe dob od 25 godina, može poći za koga god želi, a otac zbog toga razloga nikako ne može napisati da je lišava njezina nasljednog udjela.
Zbog toga zapovijedam da, ako otac bude neodlučan u pogledu njezina braka, ona ne smije poći bilo kome po svojoj volji, nego ako je u Carigradu, neka se obavijesti eparh ili istražitelj. Ako je u pokrajini, neka se obavijesti vlastelin tog mjesta, i neka on prisili njezine roditelje da je udaju i da joj daju miraz prema mogućnostima njihova imanja.
25. U starini je bio napisan zakon, potvrđen od strane pobožnog Justinijana, kojim je bio dopušten zajednički život čak i do četvrtog braka, koji se događao u nekim okolnostima, jer se mnogima događalo slično: da im žene brzo umru ili da još mlade postradaju, pa se tada nisu mogli suprotstaviti prirodnim težnjama. Tome treba dodati i to da nas Božji zakon odvraća od nečednog braka.
Zbog toga naše čovjekoljublje, želeći postaviti uzdu onima koji se predaju požudama slabosti, samo zabranjuje četvrti brak, od kojega se svatko treba udaljavati, a one koji su pristupili trećem braku predaje crkvenim pravilima. Neka za treći brak vrijede ista pravila kao i za drugi.
Neka sada svima bude objavljeno da, ako se netko usudi pristupiti četvrtom braku — bolje rečeno, neka mu se zabrani pristupiti braku — ne samo da se taj brak neće smatrati valjanim, niti će se djeca rođena iz njega smatrati zakonitim srodnicima, nego će biti izloženi i kazni kao oni koji su se okaljali bludnom nečistoćom, sve dok se ne rastave od žene iz takvog braka.
26. Budući da smo pronašli kako je od davnina dopušteno općenje s izvanbračnom družicom onome koji želi s njom općiti, odnosno uzeti je, ne bi nam bilo ugodno da ne spomenemo zakonski položaj takvih, kako se naš život ne bi onečistio takvim nečasnim odnosom. Zapovijedam da od sada nikome nije dopušteno imati priležnicu u svome domu, što smatram malo ili nimalo različitim od bluda.
Ako pak želi s njom zasnovati zajednicu, neka s njom sklopi bračnu zajednicu prema zakonskom postupku. Ako takvu ženu smatra nedostojnom da bi je po zakonu uzeo za ženu, nakon što je s njom bio sjedinjen neka više nema nikakva odnosa s njom, nego neka je otpusti i uzme onu za koju smatra da mu odgovara. Ako želi živjeti u čistoći i uzdržljivosti, to će nam biti još milije.
27. Neka se nitko ne vjenčava u tajnosti, nego pred većim brojem ljudi. Ako se netko usudi to učiniti, neka mu se izrekne kazna mučenja. To vrijedi i za svećenika, jer je sam sebe doveo u neprimjeren položaj izvršivši tajno vjenčanje. Njegova će se krivnja istražiti onako kako nalažu crkvena pravila.
5.GRANA
O SKLAPANJU BRAKA
1. Klericima je zapovjeđeno da imaju zakonite žene.
2. Pjevačima i čitačima dopušteno je ženiti se po zakonu; a podđakonima, đakonima i prezbiterima koji su se jednom oženili zabranjeno je ženiti se nakon rukopoloženja. Stoga, ako na drugi način sklope brak, bivaju izbačeni iz svećeničkog staleža i lišeni svoga dostojanstva.
3. Onaj koji je po očevoj volji dogovorio brak, može bez očeve volje pristupiti sklapanju braka i ne smatra se da je zgriješio, jer za to ima opravdan razlog.
4. Onaj koji kupi zarobljenicu i sjedini se s njom kao sa ženom, smatra se da joj svojim prihvaćanjem oprašta cijenu, čime joj dopušta da prijeđe u prirodno plemstvo, a djeca koju ona rodi smatraju se zakonitom.
5. Kada je brak sklopljen, žena čiji je muž siromašan, a kod koje se nalazi muževljeva imovina dana kao predbračni dar i miraz, kao i ono što je primila i drži kao vanjski miraz, ne može to prodati niti dijeliti, nego treba biti prisiljena da od toga uzdržava i muža i djecu.
6. Ako netko uzme siromašnu ženu prema zakonskim odredbama i umre prije nje, ako njezin muž ima troje djece, bilo s njom ili s prvom ženom, neka ona uzme četvrti dio muževljeve imovine; isto tako ako bogatstvo ne prelazi iznos od 100 litara zlata. Ako bude više djece, zapovijedam da žena uzme od te imovine onaj dio koji odgovara dijelu koji pripada jednom djetetu, pri čemu je jasno da žena tu imovinu ima samo na korištenje, dok pravo raspolaganja ostaje onoj djeci koju ima iz braka s tim mužem.
Ako ta žena s njim nema djece, zapovijedam da ona upravlja imovinom koja joj je pripala iz muževljeva bogatstva.
6.GRANA
O PREDBRAČNOM DARU
1. Ako majka ne želi poći za drugoga muža, a otac se ne želi ponovno ženiti, ona prima na korištenje bračni dobitak i udio u upravljanju jednak onome koji dobiva jedno dijete. Ovo vrijedi samo kada je brak prestao smrću, a ne i razvodom.
Djeci po pravu vlasništva pripada bračni dobitak iz svakog načina prestanka braka, pa čak i onda kada njihovi roditelji ne stupe u novi brak, nego se imovinom od takvog dobitka služe kako bi uzdržavali djecu rođenu iz tog braka.
2. Ako samo majka stupi u drugi brak, upravljanje nad cijelim dobitkom pripada djeci, odnosno djeca imaju pravo gospodarenja nad predbračnim darom. Neka majka nema nikakvu vlast da jedno dijete voli, a drugo prezire, jer ih je sve zajedno izložila sramoti svojim drugim brakom.
Sva vlast nad predbračnim darom tada neka pripadne djetetu, dok će majka čuvati tu imovinu dok je živa. Ako majka prije umre, neka djetetu ostane cijeli predbračni dar. Ako dijete umre prije nje, majci neka pripadne dobitak koji je ugovoren za slučaj bezdjetnosti, a preostali dio neka pripadne djetetu te neka ga ono, prije smrti, preda svojim nasljednicima koji su zakonski pozvani.
Neka se ne dogodi da majka, prije nego što stupi u drugi brak, nekoj drugoj osobi koja nije njezino dijete daruje nešto od predbračnog dara ili njegove imovine, ili da sve to proda na neki drugi način, pa zatim ode drugom mužu. Jasno je da će sklapanjem drugog braka biti vraćeno ono što je prodano.
To vrijedi za sve oblike raspolaganja: ono što je prodano i ono što je darovano ostaje nevažeće. Ako su djeca živa, sve se vraća u prvobitno stanje; zakon daje djeci pravo upravljanja nad predbračnim darom i ništa se ne vraća ženi ako je ona učinila nešto na štetu djece.
Ako su djeca umrla prije nje, majci ostaje ugovor očuvan, ali ne u cijelosti, nego samo u skladu s odredbom za slučaj bezdjetnosti. Ugovor nije u svakom dijelu čvrst; u nekim slučajevima pokazat će se da nije obvezujući, i to u ovome:
Ako imovina ostaje kod majke, što se događa kada je ona zadrži pozivajući se na ugovor za slučaj bezdjetnosti, onda taj ugovor nije čvrst ako bi imovina trebala biti predana nasljedniku djece.
Ako se utvrdi da je majka jedini nasljednik svoje djece, neka ponovno bude gospodarica svega.
3. Zapovijedam da ostala imovina koja, zajedno s predbračnim darom, pripadne djeci, bilo da su djeca muška ili ženska, i ako se dogodi da djeca sastave oporuku o toj imovini, prema zakonu prijeđe zapisanim nasljednicima.
Ovdje se djeci ne zabranjuje da majku upišu među svoje nasljednike, nego se čuva pravo da prema oporuci dijete može odlučiti ostaviti joj imovinu ili je, ako smatra nedoličnim, lišiti nasljedstva.
Ako dijete umre bez oporuke, dio te imovine, ako ima svoju djecu, neka prijeđe njegovoj djeci. Ako nema vlastite djece, ali ima svoga brata, neka se zajedno s njegovom braćom u nasljedstvo pozove i majka, i neka ovo bude čvrsto, bilo da je majka stupila u drugi brak ili nije.
Nakon što je stupila u drugi zajednički život, ne može prema oporuci ni po nasljednom pravu primiti od djece predbračni dar, nego sav dobitak (od predbračnog dara) koji im po zakonu pripada pripada djeci. To se ne smatra nasljedstvom od djece, nego se samo ne odbacuje naziv predbračnog dara.
4. Ako neki nisu bili zadovoljni prethodnim brakom pa su stupili u drugi, i ako nisu imali djece ni iz prvog ni iz oba braka, nema nikakvog ispitivanja okolnosti.
Ali kada muževi odu, odnosno umru, tada su žene slobodne od svake zapovijedi. Ženama se ne nalaže ništa osim zabrane da prije isteka cijele godine stupe u drugi bračni savez. Ako se dozna da su to učinile i prije vremena sklopile brak, bit će podvrgnute kazni: manjoj ako su u prvom braku bile bez djece, a većoj ako su imale djecu.
Onoj koja nije imala djece također prijeti optužba, i žena će zbog sklapanja drugog braka na svaki način biti lišena časti. Neće dobiti ništa od onoga što joj je ostavio prvi muž, neće primiti bračni dar, niti će drugom mužu moći dati više od trećine svoje imovine. Osim toga, od stranaca neće primiti nikakvu velikodušnost, niti išta od bilo kojeg tuđinca: ni nasljedstvo, ni dar, ni dar za slučaj smrti.
Sve to pripada nasljednicima pokojnika, ako ih ima, ili njihovim zajedničarima ako nasljednici ne mogu biti određeni. Ona neće steći nikakvu korist. Ako se dogodi da su zapisani ili neki drugi nasljednici, čak i ako nisu pozvani na temelju oporuke, njima će pripasti imovina koja je bila ostavljena takvoj ženi.
To neće pripasti javnoj blagajni, da se ne bi ikada pomislilo kako je ova odredba donesena radi povećanja državne koristi. Nego će ono što joj je ostavljeno od stranaca prijeći drugima.
I ono što joj je ostavio prvi muž oduzima joj se i daje desetorici osoba, rođacima prvog muža koji je ostavio imovinu, što znači: uzlaznim rođacima (precima), silaznim rođacima (potomcima) i pobočnim rođacima do drugog stupnja, prema redoslijedu njihovog srodstva. Ako se oni ne pronađu, imovina odlazi u blagajnu.
Ali ni od ostalog nasljedstva iz oporuke neka ništa ne pripadne njezinim rođacima, nego neka se do trećeg stupnja, gledano sa svih strana, samo njezini rođaci pozovu na nasljedstvo. Udaljeniji rođaci neka prepuste mjesto drugim nasljednicima.
Ako žena ima djecu, tada treba obavijestiti cara o sramoti, kako ne bi imala nikakve koristi od muževljeva zapisa. Ali samo ako želi od cara dobiti oslobođenje od drugih kazni, neka djeci koju ima iz prvog braka dade polovicu svoje imovine, čisto i bez ikakvog prigovora, tako da nad tom imovinom više nema vlast.
Od sve imovine s kojom ulazi u drugi brak, polovicu, kao što je rečeno, neka odvoji djeci prvog muža. Djeca neka to među sobom jednako podijele, a djeca koja to prime neka ostave svojoj djeci.
Ako pokojnik ili pokojni nemaju djece, svi dobivaju svoj dio, a sva braća neka ga jednako podijele. Ako svi umru, pravedno je da majka to ponovno primi kao neotuđivo nasljedstvo.
Ovo smo rekli za slučaj kada djeca umru bez oporuke. Nemamo vlasti pisati protiv oporuke koju su oni sastavili ili koju su, dok su još bili živi, uredili na način koji su željeli.
Ako žena pričeka jednu godinu nakon smrti muža, sama će izbjeći prethodno navedene kazne. Ako nakon toga stupi u drugi zajednički život, ne brinući o prvom braku, čak i ako nema djece, od tada će u svemu biti bez štete.
5. Ako žena stupi u drugi brak, a zakon smatra da su time djeca oštećena, tada ona gubi svaku velikodušnost (tj. dar) koju je stekla od muža na temelju bračnog prava. Ostavlja joj se samo manji dio te pravo korištenja i ubiranja prihoda od te imovine. Tako je propisano i za predbračni dar te za svaku drugu korist koju je od muža stekla, bilo da joj je dana za njegova života, oporukom ili darom za slučaj smrti, pa čak i ako je postojalo djelomično protivljenje ili molba. U trenutku kada njihova majka stupi u drugi brak, djeca neka prema bračnom pravu odmah preuzmu ono što im pripada.
Iste su kaznene odredbe propisane i za muža i za ženu: njemu u pogledu miraza, a njoj u pogledu predbračnog dara. Roditeljima nije dopušteno prodavati, darovati niti opterećivati tu imovinu bilo kakvim osiguranjem. Ako roditelji ipak učine nešto takvo, neka odmah polože vlastitu imovinu kao jamstvo. Ne treba braniti roditeljima da na toj imovini nešto rade ako to žele. Zakon se stidi postavljati djecu za učitelje roditeljima, ali roditeljima zapovijeda da se postide, prijeteći onima koji takvu imovinu prisvoje da im ono što su uzeli neće biti od koristi.
Djeca, njihovi nasljednici i potomci imaju pravo to u svakom slučaju zahtijevati od nasljednika i potomaka onih koji su tu imovinu stekli. To pravo može prestati jedino ako tijekom trideset godina ne zatraže ono što im pripada. Ako nakon otuđenja imovine tijekom toga razdoblja ne poduzmu ništa protiv osobe koja njome raspolaže, a djeci je prošlo više od jedne godine otkako su postala pravno sposobna raspolagati svojom imovinom, pravo prestaje, čak i ako još nisu navršila punoljetnost. Takvi prihodi pripadaju svoj djeci iz prvoga braka.
7.GRANA
O ZABRANJENIM BRAKOVIMA
1. Srodstvo je veza koja nastaje rođenjem. Dijeli se na dvije vrste: uzlazno i silazno, te na pobočno srodstvo tj. ono koje je sa strane.
Uzlazni su oni koji su nas rodili, kao što su otac, majka, djed, baka i svi njihovi preci. Silazni su oni koji su rođeni od nas, kao što su sin, kći, unuk, unuka i svi njihovi potomci. Pobočni su oni koji nas nisu rodili niti su rođeni od nas, nego imaju zajedničko podrijetlo i isti rod s nama, kao što su brat, sestra, stric, tetka, nećak, nećakinja, bratić, sestrična i njihovi potomci.
Svaki stupanj srodstva ima više različitih stupnjeva, odnosno koljena. Kod uzlaznih i silaznih srodnika određivanje stupnja jednostavnije je i lakše razumljivo. Svako rođenje predstavlja jedan stupanj, pa je broj rođenja jednak broju stupnjeva.
Stupanj pobočnih srodnika ne može se odrediti tako lako i brzo. Ne treba odmah polaziti od pobočnog srodnika, nego se najprije treba uspeti do zajedničkog pretka, koji je uzrok srodstva, a zatim se od njega spustiti do osobe čiji se stupanj srodstva određuje. Broje se sva rođenja – i pri usponu i pri silasku – a svako pojedino rođenje pribraja se ukupnom broju stupnjeva.
Za silazne srodnike to je jednostavno. Na primjer:
„Kojeg mi je stupnja srodstva sin?“ Ja sam rodio sina – to jedno rođenje čini jedan stupanj. Dakle, sin mi je prvog stupnja.
„Kojeg mi je stupnja unuk?“ Ja sam rodio sina, a sin je rodio unuka. Ta dva rođenja čine dva stupnja. Dakle, unuk mi je drugog stupnja.
Na isti se način određuje stupanj praunuka, čukununuka i svih daljnjih potomaka.
Jednako vrijedi i za uzlazne srodnike.
„Kojeg mi je stupnja otac?“ Mene je rodio otac – jedno rođenje čini jedan stupanj. Otac mi je, dakle, prvog stupnja.
„Kojeg mi je stupnja djed?“ Mene je rodio otac, a oca djed. Ta dva rođenja čine dva stupnja, pa mi je djed drugog stupnja.
Isto vrijedi za majku, baku i sve ostale uzlazne pretke, muškoga i ženskoga spola.
Za pobočne srodnike, kako je već rečeno, treba se uspeti do osobe koja je zajednički predak, brojeći pritom rođenja, a zatim se ponovno spustiti brojeći rođenja dok se ne dođe do osobe čiji se stupanj srodstva ispituje.
Ako te netko upita: „Kojeg ti je stupnja brat?“, odgovori: „Drugoga.“ Od tebe do oca jedno je rođenje, a od oca do brata drugo. Ta dva rođenja čine dva stupnja. Zato je brat drugog stupnja.
Ako te netko upita: „Kojeg ti je stupnja stric?“, odgovori: „Trećega.“ Treba se uspeti do oca: mene je rodio otac, a oca djed – to su dva rođenja. Taj isti djed rodio je moga strica – to je treće rođenje. Tri rođenja čine tri stupnja, pa je stric trećeg stupnja.
Na isti način možeš odrediti stupanj srodstva i za sve ostale osobe, imajući ovo pravilo na umu.
2. O zabranjenim brakovima zapovijedam ovako:
Brak između uzlaznih i silaznih srodnika potpuno je zabranjen, čak i ako su rođeni iz nezakonitih brakova. Nitko ne može uzeti za ženu svoju baku niti svoju unuku, bilo da su mu srodne po rođenju ili po zakonitom posvojenju, pa čak ni ako je posvojenje kasnije prestalo zbog stjecanja pune poslovne sposobnosti. Time se čuva dostojanstvo naziva djeda.
3. I među pobočnim srodnicima postoje određene zabrane. Protuzakonito je uzeti za ženu kćer svoga brata ili svoje sestre.
4. No ni unuku moga brata ili sestre, iako mi je ona četvrtog stupnja srodstva, ne mogu uzeti za ženu. Također ni kćer svoga strica ili tetke, tj. svoju sestričnu. Ali ni moj sin ne može uzeti unuku moga strica ili tetke, koje se nazivaju drugim sestričnama.
5. No ni tetku po ocu ili po majci, čak i ako je po zakonskom posvojenju, ne mogu uzeti, jer imaju položaj majke. A kako se dogodilo posvojenje tetke? Tako što je moj djed po ocu, imajući sina – moga oca – primio neku djevojčicu i učinio je sebi umjesto kćeri. Moj je otac zove sestrom, a ja tetkom.
6. Također ne mogu uzeti ni veliku tetku, a to je sestra moga djeda, čak i ako je posvojena, jer ima položaj bake.
7. Postoje i drugi brakovi koji nisu zabranjeni zbog krvnog srodstva, nego zbog tazbine. Tazbina je odnos osobe koja nam je pridružena brakom, izvan krvnog srodstva. Tako ne mogu uzeti kćer svoje žene koju je rodila od prvoga muža; ni njezinu snahu, tj. ženu njezina sina od prvoga muža; ni unuku ni praunuku svoje žene; ni ženu njezina unuka ili praunuka.
8. Ni svoju punicu, ni njezinu majku ne mogu uzeti, jer imaju položaj majke.
9. Ni kćer žene koju sam otpustio, a koju je ona nakon otpuštanja rodila s drugim mužem.
10. Ni zaručnicu svoga oca ili brata ne mogu uzeti, iako se nisu s njima vjenčali, kao što ni ženu posvojenoga vlastitog sina, kojega je posvojio njegov posvojitelj, ne uzimam – ona ima položaj maćehe, a ove (zaručnice) položaj snahe.
11. Rođeni otac neka ne uzima kćer koja mu se rodila iz bludnog odnosa. Treba paziti da brak bude pravedan prema prirodi i pristojan. Isto vrijedi i za tazbinu robova.
12. Ne samo žena moga oca nego i žena moga djeda naziva se mojom maćehom i zabranjeno mi je da je uzmem. Čak i ako je moj otac imao mnoge žene, nijednu od njih neću uzeti.
13. Moja punica je i majka, i baka, i prabaka moje žene, i nijednu od njih neću uzeti; ni majku one koja mi je nekada bila zaručnica – jer mi je bila punica; ni žene sina moje žene koji joj se rodio od prvoga muža.
14. Ni maćeha neka ne uzima bivšega muža kćeri svoga muža koju je on imao od prve žene.
15. Ne mogu uzeti kćer muža svoje sestre koja mu se rodila od prve žene. Imam položaj njezina roditelja. No ni njezinu kćer ne uzimam.
16. U vezi s brakom ne gleda se samo ono što je zapovjeđeno, nego se traži i ono što je dolično.
17. Nijedan sin neka ne uzima kćer svoga oca koja mu se rodila iz bludnog odnosa. Ona mu je sestra.
18. Ni posvojitelj neka ne uzima kćer ni unuku posvojenoga sina.
19. Ni posvojeni sin od svoga posvojitelja (ne smije uzeti) majku, ili njezinu sestru, ili unuku od sina.
20. Ne dolikuje ženi da pođe za sina od muža svoje majke, koji mu se rodio od slobodne žene, čak i ako je podmirio svoje obveze.
21. Ni otac skrbnika, ni njegov rođeni brat, ne može uzeti za ženu siroticu koja mu je povjerena na skrb.
22. I hranitelj nečije kćeri ili imanja podliježe kazni. Dužan je položiti račune i za imovinu, i onaj koji je njome upravljao dugo vremena, i onaj koji je upravljao kratko vrijeme.
23. Posvojeni sin ne može uzeti za ženu ženu svoga posvojitelja, iako među njima nema krvnog srodstva.
24. Ako žena bude optužena da je preljubnica, nitko je ne može uzeti za ženu.
25. Kada je žena u žalosti za svojim mužem i tijekom te žalosti rodi dijete, i dalje joj se zabranjuje da pođe za drugoga muža.
26. Bilo da su žene u žalosti za svojim muževima ili nisu, zabranjeno im je da za vrijeme žalosti pođu za drugoga muža.
27. Ako netko otme djevojku ili udovicu, ne može je uzeti za ženu, čak ni ako se njezin otac s time složi i oprosti mu krivnju.
28. Tako ni onaj koji na svetom krštenju primi neku djevojku ne može je kasnije uzeti za ženu – jer mu je ona kao kći. Također ne može uzeti ni njezinu majku ni njezinu kćer. Isto vrijedi i za njegova sina. Budući da ništa drugo ne može toliko uvesti u očinsku ljubav, pravedna je zabrana braka u takvoj vezi, kojom se, Božjim posredovanjem, njihove duše sjedinjuju.
8.GRANA
O ZAKONSKOM MIRAZU
1. Ako od procijenjenog miraza nešto propadne, muž nadoknađuje gubitak. Ako ugine životinja ili se nešto na odjeći podere, neka on plati njihovu vrijednost.
2. Od neprocijenjenog miraza, prihoda i prirasta, polovicu nadzire žena. Ona uzima i djecu koja se rode od robinje. Plodove i priplod od ovaca i drugih životinja uzima muž, najprije nadoknađujući prvobitni broj, te odvaja od prinova i onoga što je dobiveno umjesto uginulih životinja. Ako prije braka ugine nešto od procijenjenog miraza, štetu trpi žena.
3. Ako nije došlo do sklapanja braka, a dan je novac, neće se naći u procijenjenom mirazu, nego ga žena prima.
4. Ako neki stranac koji je obećao dati miraz osiromaši, muž će pretrpjeti štetu jer nije pitao za miraz, osim ako ga taj stranac nije obećao kao dar. Tada ćemo muža poštedjeti, jer nije posegnuo za traženjem od davatelja, budući da se i darovatelji smatraju odgovornima dok se ne obogate.
5. Ako netko obeća da će dati miraz do isteka jedne godine, godina se ne računa od dana traženja, nego od dana sklapanja braka.
6. Ako na zahtjev svojevlasne kćeri, koja je pod svojom vlastitom vlašću, dam dar za njezino darivanje, smatra se da je dar dala ona sama, a ne ja.
7. Sve što je kupljeno novcem od miraza pripada mirazu.
8. Tamo gdje je bračna imovina opterećena, tamo se i miraz treba brzo pronaći. Ako umre otac, ovo pripada sinu, kao i djeci i ženi.
9. Takozvani „nužni izdaci“ su pravilo kojim se umanjuje miraz. To znači da muž preuzima imovinu ili njezin dio dok ne namiri nužne izdatke. Ako je u dijelovima bila izdavana imovina koja je bila vrijedna, ponovno se proglašava miraznom imovinom ako do kraja godine ne podmiri nužne izdatke.
Ako uz imovinu u mirazu postoji i novac, novac se umanjuje. Nakon što položi ženi račune, imovina se vraća u miraz. Zabranjuje se njihova međusobna prodaja.
9.GRANA
O ZAŠTITI MIRAZA I NJEGOVOM OPTEREĆENJU
1. Kada je brak sklopljen i žena nije otpuštena, miraz se može trošiti iz ovih razloga: da bi žena uzdržavala sebe i svoje ukućane, da kupi dobro imanje, da uzdržava prognanog oca ili muža, ili svoju osiromašenu braću.
2. Muž, čak i ako je siromašan, dužan je dati sav miraz.
3. Muž koji zapovijeda da se nekom drugome dade miraz time sam svjedoči da ga uzima za sebe.
4. Tast od kojega zet potražuje miraz i žena od koje muž potražuje miraz koji je bio dogovoren osuđuju se prema njihovom imovinskom stanju.
5. Onaj koji od svoga zeta zatraži da miraz i dar učini svojoj kćeri ne stvara dvije obveze svome nasljedniku, nego se traži samo jedna, ona koja im pripada.
6. Ako bude dogovoreno da u slučaju bezdjetnosti muž zadrži miraz, a žena s jednogodišnjim djetetom doživi nesreću, smatra se da je dijete umrlo prije majke i miraz će pripasti mužu.
7. Ako žena, posvađavši se, uzme djecu i ode od muža, a on, želeći pridobiti njezinu ljubav, obeća da od nje neće tražiti miraz ako mu se ponovno vrati – taj je dogovor nevažeći.
8. Ako se netko dogovori sa svojim tastom da, ako se dogodi da nakon sklapanja braka umre, djeci koja su rođena pripadne samo polovica miraza, taj je dogovor ništavan.
9. Ako se muž dogovori sa svojom ženom da, ako ona umre, samo on bude njezin nasljednik, taj je dogovor ništavan. Dogovorom se ne može odrediti ono što se tiče našega nasljedstva.
Stranac, tj. onaj koji živi izvan grada, ne može naslijediti drugoga bez pisanog oporučnog naloga. To je zato što se nasljedstvo strancima daje putem oporuke.
10. Ako postoji dogovor da, ako žena umre prije, miraz ostane kod muža, a ako je miraz od njezina oca, taj je dogovor valjan i otac se isključuje. Dogovor može nanijeti štetu mirazu kada sam otac želi tražiti natrag ono što je dao.
11. Ako je u ugovoru o mirazu bila zapisana količina miraza, a on nije bio predan, prikladno je da muž i njegovi nasljednici, i otac toga muža (otac čiji sin treba primiti miraz) i njegovi nasljednici, i jednostavno rečeno svaka osoba koja ima pravo tražiti miraz, izvrše pritisak na ženu i njezine nasljednike kako bi prije isteka te godine prikupili obećane zlatnike. Ako to ne učine, neka se brak razvede.
12. Ako se jedno sjedini s drugim, to jest žena s mužem, uz sastavljanje ugovora o mirazu i predbračnom daru, a potom se pokaže da tijekom cijelog tog bračnog vremena miraz nije bio dan mužu, nego je brak prestao muževljevom smrću dok je bračna imovina bila opterećena očekivanjem miraza, bilo bi nepravedno da žena, ne davši svoj miraz mužu, uzme predbračni dar.
Ako joj nije dan cijeli dar, neka traži od dara samo onoliko koliko je dano miraza. Ljubitelji smo jednakosti i pravde te zapovijedamo da se toga drži i u svemu drugome, a osobito u braku kao zajednici života. Dakle, ako ništa nije dala — neka ništa ni ne uzme.
Ako je htjela dati miraz, ili je on bio dan za nju, ili ga je netko drugi dao, ali se dogodilo da muž, njegov otac ili djed nije htio primiti ga, a ljudi svjedoče ženi da je imala miraz i bila spremna predati ga; pa čak i ako se pokaže da je učinjeno nešto više, i ako je pokretna imovina ondje, zapečaćena pečatima i predana prema zakonu, i ako netko od jedne ili druge strane (muževe ili ženine) dođe na sud i moli da se to utvrdi, a neki odu od suca i jave muževoj strani:
ostat će odbijeno i neće biti moguće uzeti imovinu predbračnog dara iz braka koji je prestao ako miraz nije bio dan.
Ako je žena željela dati miraz i molila onoga koji ga je trebao primiti, ali nije bio prihvaćen, to odgovara davatelju.
13. Predbračni dar i njegova imovina, čak i ako se žena s time složi, ne prodaju se niti se daju u zalog, osim ako žena nakon isteka dvije godine ne napravi drugi dogovor kojim će joj se moći udovoljiti drugom imovinom. Jer onaj koji kupi takvu imovinu protivno ovoj zapovijedi neće time osuditi ženu, nego će se naći pod njezinom tužbom.
14. Ako je netko dužan dva miraza, imovinu za koju je poznato da je njezina (ženina) uzet će djeca rođena u tom braku. Ako nema imovine za koju se zna da je ranije bila njezina, prvi miraz tražit će se od žene i od njezinih potomaka, muških i ženskih.
15. Žena ima prvenstvo glede miraza pred ranijim vjerovnicima svojega muža.
16. Žena nema prvenstvo glede predbračnog dara pred ranijim vjerovnicima svojega muža.
17. Žena ima prvenstvo glede miraza pred javnim dugom, čak i ako je taj dug postojao prije nje.
18. Ako muž bez pristanka svoje žene založi negdje njezinu imovinu, zalog ne vrijedi. Ako je založi dogovorivši se s njom, to neće biti valjano ako je dogovor izvršen tek nakon što je ona saznala za zalog.
Ako žena, vidjevši muža kako prodaje njezinu imovinu, šuti želeći prijevarom obmanuti onoga koji trguje s njezinim mužem, tada joj se ne pomaže. Ova zapovijed pomaže prevarenim ženama, a ne podmuklim.
19. Ako se zbog muževe krivnje sama žena nađe u čvrstim okovima tuđe kupovine, te poželi svojom imovinom njega izbaviti od krivnje, ali nakon što to obeća ne dade, više se ne može tražiti da to dade. Ako bude dala, ne može ponovno uzeti ono što je dala; jasno je da je stvar završena.
20. Ako se neka žena u dužničkom ugovoru složi sa svojim mužem, ili upiše svoje bogatstvo, ili sebe učini odgovornom za njega, ništa neće uspjeti, čak i ako je ugovor valjan.
Ako se u vezi s tom stvari to dogodi jednom ili više puta, bilo da je dug osobni ili javni, neka bude kao da ništa nije bilo napisano, osim ako se jasno ne pokaže da je žena tu imovinu potrošila za svoje vlastite potrebe.
10.GRANA
O DAROVIMA IZMEĐU MUŽA I ŽENE
1. Između muža i žene nije valjan dar iz požude, i to nije razlog za razvod braka budući da darova među njima nije ni bilo, te zbog njih neće bogati postati siromašan niti siromašni bogat.
2. Nisu valjani ne samo darovi u zakonitim brakovima nego i u zabranjenim.
3. I onima koji su pod nečijom vlašću, a stupili su u brak, slobodnima i robovima, zabranjeno je davati darove. Njima se daju samo ako se njihova vlastita imovina ne nalazi u gradu. Sin koji je pod mojom vlašću pravedno je da od svoje vlastite imovine da mojoj ženi. Zabranjeno je davati (darove) svojoj ženi i snahi onome tko ima svojevlasnog, sina.
4. Svekrva snahi i snaha svekrvi daju darove. O tome nema riječi zabrane.
5. Ako muž, dakle, nema namjeru prodati, nego to čini kako bi joj dao dar, prodaja nije valjana. Ako, želeći prodati, proda za malo, čime bi žena postala bogatija, to se oduzima. Ako roba vrijednog 15 zlatnika proda (ženi) za pet zlatnika, a on sada vrijedi 10 zlatnika, neka mužu da pet (zlatnika) za koliko je sada bogatija.
6. Ako se pokaže da postoje dani darovi kod zabranjenih brakova, neka se oduzmu. Ako je potrošeno, od onoga tko je primio neka se potražuje do trenutka kad se obogati.
7. Pravedno je da jedno drugome daje dar za slučaj smrti. U trenutku kad se objavi da je brak prestao, i smrću darovatelja (dar) postaje daroprimateljev, a u međuvremenu je darovateljev. Svaki dar za slučaj smrti, među živima, valjan je.
8. Nisu valjani darovi za slučaj smrti ako dođe do razvoda, nego se oduzimaju.
9. Pravedno je da svojoj ženi dam što joj je potrebno da obnovi svoju izgorjelu kuću.
10. Darovi dani prije braka valjani su, čak i ako je brak sklopljen istog dana.
11. Muž neće dobiti (ništa) ako nešto potroši na djecu rođenu od robinja danih u miraz, što je dao za njihovo obrazovanje ili hranu. One su mu potrebne za rad. Ono što je dao za njihovu hranu, primit će se kao da je dano za njegovo spasenje. Na ovaj način otkupit će od razbojnika robove dane u miraz.
12. Ako je mlađa od 10 godina ona koja se dovodi i netko joj da dar, ako je ranije bilo zaruka, neka ostane, i kao dar zaručnici on je valjan. Ako je dar bio prije zaruka, nije valjan. Ne promatra se kao (dar) tuđinki, nego kao ženi.
13. Nitko drugi ne može potraživati dar darovan u braku, ako se dogodi da muž i žena umru, budući da nijedno od njih ne potražuje ništa od drugoga.
11.GRANA
O RAZVODU BRAKA I RAZLOZIMA ZA TO
1. Pronašli smo mnoge razloge zbog kojih se lako može razvesti brak, zaključili smo stoga da neke od njih, koji nam se učiniše nedovoljni za razvod braka, odbacimo, i samo ove zbog kojih je prilično razvesti brak poimence u ovom zakonu naveli smo.
2. Brak se razvodi, zbog razloga nužnosti a ne nerazumnosti, kada netko ne razumije žene kako bi trebalo i kada nije sposoban činiti ono što je mužu dano po prirodi, ali tek ako prođu tri godine u braku a on se ne pokaže kao pravi muž. Dopušta se tada ženi i njezinim roditeljima da raskinu zajednicu i dopuste razvod, čak i ako to ne želi supružnik. Tada miraz, ako je on sav dan, prelazi ženi, a muž ga vraća ako ga je uzeo. Bračni, to jest predbračni dar, ostaje kod muža, ne iznosi se iz doma.
3. Zapovijedamo da se ni brak onih koji su u zarobljeništvu ne razvodi jednostavno i kako bilo, već sve dok se muž ili žena javljaju i obavještavaju o sebi, dopuštam da ostanu u nerazrješivoj zajednici, i da ne ulaze u drugi brak ni muž ni žena; ako neće, smatrat će se da to čine iz bestidnosti i bit će izloženi kaznama: muž će biti, kao što rekosmo, lišen predbračnog dara, a žena miraza. Ako bilo koja osoba bude bez vijesti o drugome, ili se muž ne vrati iz rata, tada neka pet godina pričeka ili muž ili žena, i ako nakon pete godine bude poznato o smrti (osobe), čak i ako ne bude poznato, dopušteno je ženiti se i udavati bez štete, kao što ni prijeme žalosti tada nema, niti se osobe razdvajaju jedna od druge. Nitko tada ništa ne dobiva: ni muž miraza, ni žena predbračnog dara, već svatko u svome ostaje.
4. Budući da se prema rasuđivanju brak može razriješiti čak i radi želje za čednim životom, zapovijedam neka ne pristupaju brzo muž ili žena monaškom životu, čime će biti očuvani bez štete.
Razlozi zbog kojih muž, razvodeći se, može dobiti miraz svoje žene, pri čemu vlast nad njim biva očuvana djeci rođenoj iz tog braka; ako djece ne bude, on sam neka pridrži vlast nad mirazom. Zakonom određujemo da tako bude:
5. Ako se netko dogovara protiv cara, a žena, saznavši za to, ne kaže svome mužu. Ako muž, čuvši za to od svoje žene, prešuti, dopušteno je ženi da na svaki način ovo dojavi caru, a povrh toga njezin muž od toga dana neće imati nikakva izgovora za razvod braka.
6. Ako muž smatra da može svoju ženu optužiti za preljub, muž treba prethodno pismeno optužiti ženu i onoga tko je učinio preljub s njom. Ako se takva optužba pokaže istinitom, tada pri nastalom razvodu neka muž dobije predbračni dar i miraz i, uz to, ako nema djece, neka uzme onoliko od ostale ženine imovine koliko iznosi trećina miraza. Ukoliko se njegova vlast i udio ispunjava, utoliko se ispunjava i od nas zapovjeđena kazna. Ako iz te zajednice ima djece, zapovijedamo da se i miraz i ostala imovina te žene čuva djeci u skladu s prethodno zapovijeđenim zakonima, te tako treba preljubnika zakonito optuženog zajedno sa ženom kazniti. Osim toga, ako preljubnik ima ženu, zapovijedamo da ona uzme svoj miraz i bračni dar; ako ima djecu, neka dar uzme samo na čuvanje, a vlast nad njim po zakonu djeci da čuva. Ostalu imovinu tog muža dajemo njegovoj djeci. Ako djece ne bude, vlast nad predbračnim darom zapovijedamo da uzme žena, a ostalu imovinu toga muža zapovijedamo da se, prema starim zakonima, uzme u državnu blagajnu.
7. Ako se žena na bilo koji način dogovara protiv života svoga muža, ili znajući da to drugi čine, ne javi mužu.
8. Ako bez suglasnosti svoga muža pije s tuđim muževima ili se kupa s njima u javnom kupatilu.
9. Ako bez suglasnosti muža prespava noć izvan svoga doma, osim ako se zatekla kod svojih roditelja.
10. Ako žena ode na konjske utrke, ili u kazalište, ili u lov, navlačeći time sramotu, dok njezin muž za to ne zna ili joj je to zabranio. Ako se nekome dogodi da istjera svoju ženu iz svoga doma zbog neke krivnje koja nije među prethodno spomenutima, tako da ona, nemajući roditelje kod kojih bi mogla prespavati, po nuždi prespava noć izvan doma, zapovijedam da muž nema nikakvu vlast da se zbog takve krivnje razdvoji od žene, budući da je sam tomu bio uzročnik.
11. Uzroci zbog kojih se žena od muža s razlogom može razvesti, i zbog kojih može i miraz primiti, i predbračni dar potraživati, a također i djeci sačuvati vlasništvo nad darom; ako li djece ne bude, neka ona ima vlast i nad tim. Ozakonjujemo da tako bude:
12. Ako se dogovara nešto protiv cara, bilo sam muž, ili on zna da se drugi dogovaraju, a to ne javi caru — ni osobno, ni preko druge osobe.
13. Ako se muž na bilo koji način dogovara protiv života svoje žene, ili znajući da se drugi dogovaraju ne javi ženi, niti je po zakonu obrani.
14. Ako se muž dogovara protiv čednosti svoje žene, te je počne drugima predavati na preljub.
15. Ako muž za svoju ženu napiše optužbu za preljub i ne dokaže je, dopušteno je ženi, ako hoće, i zbog takva razloga da se razvede od muža, i da uzme svoj miraz, i da primi i predbračni dar, i za takvu klevetu, čak i ako nema djece iz te zajednice, da uzme od drugoga muževa imanja onoliko koliko se izračuna da iznosi trećina predbračnog dara. Ako ima djece, zapovijedamo da sve imanje toga muža bude sačuvano djeci, dok ono što je zapisano u prethodnim zakonima o predbračnom daru ostaje na snazi. Također, zbog nedokazane optužbe za spomenuti preljub, neka muž bude izložen i onim kaznama koje je trebala pretrpjeti žena da se takva optužba pokazala istinitom.
16. Ako muž u svome domu, u kojem živi sa svojom ženom, bude zatečen da, prezrevši nju, boravi s drugom; ili bude optužen da u istom gradu živi u drugoj kući s drugom ženom, često ondje boraveći; ili jednom ili dva puta bude opomenut bilo od svojih, bilo od roditelja svoje žene, ili od drugih vjerodostojnih svjedoka, pa se takva sramotna djela ne okani, dopušteno je ženi i zbog toga razloga tražiti razvod braka i uzeti dani miraz i predbračni dar, i zbog takva poniženja od drugoga, muževa imanja uzeti u vrijednosti jedne trećine predbračnog dara.
Također, ako djecu ima, žena imanje uzima samo na čuvanje, a to znači da uzima predbračni dar i kao kaznu jednu trećinu (od vrijednosti predbračnog dara) od muževljeva imanja, čuvajući vlasništvo zajedničkoj djeci.
Ako nema djece iz te zajednice, zapovijedam da ona ima i vlast nad tim imanjem.
17. Ako budu vojnici, ili trgovci, ili neki obični ljudi, ili neki drugi koji su pod nečijom vlašću u vojsku pod oružjem uvršteni, zapovijedamo da ih njihove žene čekaju bez obzira koliko godina ostanu u vojsci u ratu, pa i kad nikakav dokument ni vijesti od svojih muževa ne prime.
Ako neka žena od gore navedenih čuje da je njezin muž mrtav, ni tada joj ne dopuštamo da ide u drugi brak, ako prije toga ne ode sama žena, ili njezini roditelji, ili netko drugi od njezine rodbine, pisarima i starješinama one jedinice u kojoj je njezin muž vojevao, i upita je li zaista mrtav njezin suprug, a oni tada trebaju pred svetim Evanđeljem sastaviti pismenu potvrdu, to jest u dokument napisati kako je zaista njezin muž umro. Kad se to učini, neka žena uzme napisanu potvrdu sebi kao svjedočanstvo, i zapovijedam joj da zatim pričeka dok ne prođe jedna godina, pa kad prođe ta godina, dopuštena joj je zakonita bračna zajednica. Ako se žena usprkos ovoj zapovijedi usudi ući u drugi brak, neka i ona sama i onaj koji ju je uzeo budu kažnjeni kao preljubnici.
Ako za dano pismeno svjedočanstvo, koje je napisano pod zakletvom, kasnije budu optuženi da su lažno svjedočili, oni će biti udaljeni iz vojske i bit će prisiljeni platiti 10 litara zlata kao kaznu onome za koga su lagali da je umro. Ovaj, ako želi uzeti svoju ženu, ima pravo da je uzme.
12.GRANA
O DAROVIMA
1. Ovo su darovi koji se čine za života, i koji prema živome milost i dobročinstvo iskazuju, te zahvalnost iziskuju. Darovi koji se daju za slučaj smrti, i nakon smrti, kako je rekao onaj koji daruje takve darove, konačni su i valjani. Prije smrti darovatelja, onaj koji preuzima dar nema ništa od imovine koja mu je darovana, budući da je dano da bi se po smrti uzelo.
2. Od darova koji se daju za života, jedni se od toga časa i vremena izvršavaju i, tako reći, već od tada vrši se predaja i vlasti i korištenja darovanog imanja ili prihoda, to jest pokretne ili nepokretne imovine, i nikakvo drugo razmatranje od drugih osoba naknadno, ili odmah zatim, ili drugačije neka ne bude, već u taj čas neka imovina od osobe k osobi prijeđe, to jest od onoga koji daruje k onome koji dar prima, bez ikakva izgovora i uvjeta. Drugi su (darovi za života) uvjetovani darovi koji se različitim načinima i protokom vremena stječu onako kako darovatelj zapovjedi i utvrdi.
3. Dar za slučaj smrti jest kada netko želi sebe, ili onoga koji prima dar, učiniti značajnijim od svoga nasljednika.
4. Tri su načina na koje se u slučaju smrti daje dar: prvi, kada se daje bez utjecaja bilo kakva straha, osim jedino čekanja prirodne smrti; drugi, zbog tuđinaca koji se dogovaraju protiv njega, a ne daje ga onaj koji je umro — (već) vlast nad njegovim darom ima odmah onaj koji ga uzima; treći vid, kada onaj koji polazi na put daje radi (mogućeg) nailaska nevolja, a nad ovim darom nema vlasti onaj koji ga uzima, dok darovatelj ne umre. Ovdje se radi o strahu od nasilja razbojnika, ili ratnika, ili utapanja u moru, ili od mjesta u kojem su se dogovorili protiv njega; no, i zbog straha od bolesti, ili čovjeka moćna, ili starosti. Sve ovo upućuje na prisutnu nevolju.
5. Ako ti pošaljem novac darujući ga, i ja umrem prije nego što ti ga daju, neće biti tvoj.
6. Ako neki sin koji je pod vlašću očevom, po zapovijedi očevoj ili sa znanjem njegovim, da dar, smatra se da ga je sam otac dao. I ako netko tvoje nešto s tvojom suglasnošću daruje nekome kao svoje, smatra se da si i ti sam to dao.
13.GRANA
O POVRATU DAROVA
1. Ako netko, nemajući sina, svu svoju imovinu ili njezin dio zasebno oslobodi, tj. razdijeli kao dar, pa kasnije dobije djecu, neka se oduzme sav dar i opet vrati onome tko ga je darovao, neka opet ima vlast raspolagati njime kako hoće.
2. Maloljetnici, niti bezumni, ne mogu darove davati. Odluke takvih su ništavne.
3. Ako se netko, uzevši dar, pokaže nezahvalnim prema darovatelju, nanoseći mu uvredu lažima protiv njega, ili podigne ruku na njega, ili mu namjerno nanese veliku štetu, ili se dogovara da ga ubije, ili ne ispunjava ono što je pismeno ili usmeno dogovoreno za prihode od dara — ako se jedna od ovih krivnji iznesena pred sud pokaže točnom, neka se ono što je darovano vrati darovatelju.
14.GRANA
O PRODAJI I KUPOVINI
1. Prodaja i kupnja zaključuje se kada se onaj koji prodaje i onaj koji kupuje zajedno dogovore o cijeni, te jedan položi iznos, a drugi preda ono što prodaje. Ne samo ovako, nego i ako jedan od njih ili položeni iznos uzme, ili primi prodano imanje, i takva prodaja bit će valjana. Kada je nešto dano u vidu zaloga, to je objava i dokaz o zaključenju prodaje i kupnje, a ne samo zaključenje. Tako govorimo o prodaji i kupnji ako to biva usmeno.
Ako to biva pismeno, neće biti valjana kupnja i prodaja sve dok se ne zapiše način prodaje, ili rukom onoga koji prodaje, ili nekoga drugoga, i da se potpiše onaj koji prodaje. Ako to biva s ugovaranjem, neka se ono okonča s prethodno spomenutim potpisivanjem i načinom.
Ono što je bivalo sa zalogom, a zasnivalo se na podmuklosti, raskidanjem prodaje — ako kupac raskida i odlazi, izgubit će zalog; ako prodavatelj raskida, prisiljen je dati dvostruko, i ono što mu je dano, i još toliko od drugoga imanja.
2. Nitko ne može ništa kupiti od onoga što mu je povjereno na upravu, ni pokretnu ni nepokretnu imovinu, ni osobno niti preko nekoga. Tako, ostat će bez onoga što je kupio, a novac koji je dao neće dobiti natrag. Ovo vrijedi i za careve upravitelje, ako ne kupuju iz javne blagajne.
3. Nakon prodaje i kupnje bilo koje stvari na propisane pisane i nepisane načine kupnje i prodaje, rizik za prodanu stvar od tog časa pada na kupca, čak i ako stvar još nije predana. Jer, ako prodani rob umre, ili se ozlijedi neki dio njegova tijela, noga ili ruka ili oko; ili ako bude prodan sav dvor, pa njegov dio izgori u vatri; ili njiva pod navalom riječne bujice bude sasvim, ili djelomično upropaštena, ili od mnoge vode ili od mnogog drveća oborenog vjetrom na njivu postane manja ili gora — štetu od svega toga snosi kupac.
Znaj, prema svemu ovome, ako se tako nešto dogodi prodanoj stvari, prodavatelj neka je bez brige, osim ako je u pitanju laž ili nebriga za prodanu stvar.
4. Kao što gubitak uslijed nekog događaja, odnosno propast prodavane stvari snosi kupac, tako i, ako se dogodi dobitak na stvari koja se prodaje, to je na korist kupcu. Tako, ako nakon zaključenja prodaje poplavom ili izlijevanjem rijeke njiva postane veća, dobitak će uživati kupac.
5. Prodaja se već i tada, to jest u tom času, bez neke dodatne zapovijedi ili uvjeta i vremena čekanja, može okončati, tako što ćeš nakon što si svoje dao, uzeti ovo ili ono. I opet može biti s uvjetom, kao na primjer, da nekog roba možeš isprobati mjesec dana, i ako bude pogodan, da ga dobiješ za deset zlatnika.
6. Ako zapovjedim svome robu da pokaže granice prodavane njive, a on lažljivo ili iz neznanja pokaže veće, neću ja biti osuđen zbog toga. Neka se ovoga drži i pri predaji praznih polja.
7. Prodanom robu ne slijedi njegova osobna imovina. Stoga, ako rob ukrade nešto od svoje osobne imovine i prijeđe kupcu, koliko god nakon njegove prodaje bude prihoda njegovoj osobnoj imovini, tj. lihva, i dio osobne imovine roba stečene od rada, vraća se prodavatelju.
8. Skrbnik ne može kupiti ništa od imanja siročadi. Također, ovo vrijedi i za slične skrbnike i za prve skrbnike.
9. Ako u prodanoj kući greškom ostane skriveno nečije zlato, i u njoj se pronađe, neka ga uzme stari gospodar.
10. Onaj tko vidi da nešto što je njegovo vlastito prodaje netko drugi, i ne kaže ništa protiv toga, smatra se da je to on sam prodao.
11. Također, uz to i ovo dodajemo pravednim zakonima, da ako netko prodaje roba, i zna za njega da je lopov, ili lud, ili opsjednut, neka to ispriča kupcu. Ako to ne učini i kupac ga uzme, neka se traži da kupcu vrati dvostruki iznos ako rob učini neku štetu u domu onoga tko ga je kupio.
15.GRANA
O DUGOROČNOM ZAKUPU NEKRETNINE
1. Dugoročni zakup nekretnina na mjestima svete Velike crkve Carigrada, te ubožnice, i gostinjaca, i bolnica, i sirotišta, zapovijedamo da bude vezan uz samu tu osobu, tj. uz čovjeka koji ga želi primiti, te uz još dva njegova nasljednika.
2. Časna mjesta koja nikako nemaju čime otplatiti javni dug neka prodaju dobra i imanja, tj. neka takvu prodaju ispita metropolit u prisutnosti biskupa i klera, pred položenim Božanskim Evanđeljem. A ako se ne nađe druga imovina od koje bi se mogao namiriti javni dug, neka se prodaja imanja potvrdi pred sucem, i neka se novac od prodanoga da za javni dug, uz potvrdu za taj iznos.
3. Ako neka crkva ima dug prema običnom čovjeku, neka on bude prisiljen da za dug uzme nepokretno imanje, tj. njivu.
4. Pusta (napuštena) mjesta crkve Carigrada neka se neprekidno daju u dugoročni zakup, za trećinu onoga što domovi (ustanove) primaju od cjelokupnog toga imanja, ili za polovinu zarade koju će, nakon namirenja troškova, uzimati onaj tko je u zakup uzeo vinograd ili kuću.
5. Dopuštam da se od prethodno navedenih časnih domova stvari uzimaju u zakup na dva načina: ili do kraja života onoga tko je uzeo dugoročni zakup, ili na onoliko godina koliko to bude po volji onima koji se budu dogovarali (a to, naravno, ne smije prelaziti 30 godina).
6. Upraviteljima domova, hraniteljima siročadi i drugim upraviteljima časnih domova, a također i svim pisarima, njihovim roditeljima i djeci, te drugima koji su s njima u srodstvu ili ih s njima veže bračna imovina, zabranjujemo dugoročno zakupljivanje i zakupljivanje, tj. izdavanje pod zakup onoga što pripada tim časnim domovima; niti se oni sami, niti druge ovdje navedene osobe smiju u to upustiti. Neka znaju: ako se takvo što dogodi, to nije valjano, te će onaj tko je uzeo pod dugoročni zakup ostati bez svoga dugoročnog zakupa stvari, a onaj tko je uzeo pod (redoviti) zakup ostat će bez svoga zakupa stvari, i izgubit će i cijenu (zakupninu) koju je platio. Oni koji su takve stvari dali pod dugoročni zakup ili pod zakup — ekonomi, pisari i upravitelji — neka časnom domu daju i nadoknade onoliko novca koliko je time oštećen onaj tko je stvar uzeo pod zakup.
16.GRANA
O DUGU I ZALOGU
1. Oni plodovi od založene stvari, tj. pšenica ili druga žitarica, uračunavaju se u otplatu duga, i ako budu dovoljni za namirenje duga, raskida se zajam i vraća se zalog. Ako su prihodi veći od duga, vraća se ono što preostane.
2. Rad robova i najamnina od iznajmljenih domova uračunavaju se u otplatu duga. I ako je prikupljeno mnogo, raskida se zajam.
3. Plodovi od njive uračunavaju se u otplatu duga, ne samo oni koje je zajmodavac uzeo, nego i oni koje je mogao uzeti. Ako je oštetio i njivu, sudit će se i za to.
4. Ako je s dužnikom dogovoreno da će, nakon isteka roka na koji je zalog uzet, zalog biti prodan, time neće izgubiti pravo na zalog najma kada ga zajmodavac jeftinije proda. Tada je zajmodavac odgovoran onome s kim se dogovorio, i sudit će se pred mnogim građanima.
5. Ako zajmodavac ne uništi zalog svojom krivnjom, neće mu se suditi. Treba pokazati kako je (zalog) izgubljen. Slučaj (slučajni gubitak) ne dovodi zajmodavca u nepriliku, no može se dogoditi da onaj tko je uništio stvar to potražuje od onoga tko mu je dužan. Ako se ugovorne strane dogovore da gubitak zaloga oslobađa duga, to je valjano.
6. Zajmodavac koji je uzeo držati njive ili kuće na određeno vrijeme, za drveće koje je posjekao i kuće koje je razrušio neka bude prisiljen doći na sud. I ako je prijevarom ili svojom krivnjom stvar koju je primio učinio gorom, i tada neka mu se sudi, neka takvu kuću ili imanje dovede u ono stanje u kakvom je bilo u vrijeme kad ju je primio. Ako je zajmodavac zbog potrebe i zbog uređenja imanja ili kuće uložio nešto, ne zabranjuje mu se da to potražuje.
7. Stvari koje su položene u zalog dužnici osobno potražuju (natrag). Nije dopušteno zajmodavcu da, osim ugovorenog i glavnog prihoda, otima imanje dužnika, tj. da prodaje imanje kojim raspolaže u vidu zaloga.
8. Zajmodavac i njegov nasljednik nemaju dugo vrijeme za prigovor, kao što je nevraćanje zaloga nakon podmirenja duga, tj. (rok je) nakon 30 godina.
9. Gospodar postavi nekog svog roba nad nekim imanjem, zatim mu dopušta da daje u zajam kada mu se (to) naredi, te da u zajam daje i prima. Ako se pokaže da mu to nije bilo naređeno, onda potražujemo osobno imanje toga sluge, kako bi se najprije namirila imovina gospodara, a zatim isplatio zajmodavac.
10. Ako netko nekome da zajam, i uzme za njega zastupnika, ili jamca, ili savjetnika, taj neka najprije ne napada pravo zastupnika, jamca ili savjetnika, niti da im dosađuje ne baveći se dužnikom, već neka prvo napadne onoga tko je uzeo zlato i sklopio zajam. I ako od njega uzme (dug), neka odustane od ostalih. Ako ne bude mogao od dužnika uzeti ili dio, ili polovinu, ili sve, onoliko koliko ne bude mogao od njega uzeti, neka se obrati zastupniku, ili savjetniku, ili jamcu, i od njega neka uzme ostatak. I ako se, kada dođe, tu nađu svi — i zajmoprimac, i zastupnik, i jamac, i savjetnik — neka se prethodno navedeni postupak u potpunosti poštuje. Ako zastupnik, ili savjetnik, ili jamac budu tu prisutni, a dogodi se da zajmoprimac nije prisutan, neka zajmodavac pokaže na zastupnika, ili savjetnika, ili jamca, i neka tamošnje prisutne suce zastupniku (a tako i savjetniku i jamcu) daju vrijeme, želeći dovesti i postaviti pravog dužnika, kako bi on prvi primio tužbu; time se, također, čuva pomoć ostalima. I ovo pomaže zastupniku i jamcu, ako dovedu pred sud onoga za koga su jamčili, jer će se, kad on bude doveden, osloboditi pritiska od strane onoga koji ih tereti zbog zajmoprimca. Ako vrijeme dogovoreno za ovo prođe, tada se zastupnik, ili jamac, ili savjetnik privodi na sud, i dug se proširuje na one koji su ga zastupali, i za koga su jamčili i potpisali se, ili jamčili za dogovor, te će biti ispitivani od zajmodavca na suđenju svaki pojedinačno. Zajmodavac neće primiti imovinu dužnika prije nego što pred svjedocima jamac, zastupnik i savjetnik ne daju suglasne izjave. Tako će primiti imovinu prvobitnog dužnika, ako je drži netko drugi, i preostalo tako uzima. Ako time ne namiri svoje, neka tada pristupi imanju zastupnika, jamca i savjetnika. Također, isto vrijedi i ako neka druga zastupanja imaju oni koji su pod raznim obvezama, i za zaloge kuća danih kao osiguranje. Na prvobitnog dužnika i njegovu postojeću imovinu — bila ona njegova vlastita, ili ju je na određeno vrijeme uzeo od nekoga, bilo da obje strane žele da je uzmu — svu vlast njemu zajmodavcu dajem, prema prethodno navedenom načinu i postupku, utvrdivši zakon i o drugim osobama i slučajevima. I ovo ne rekosmo samo za zajmodavce, već i za slučaj da netko kupi nešto od nekoga.
11. Ako netko, nadajući se bogatstvu zajmoprimca, da zlato u zajam, a ovaj, nemajući čime vratiti zlato, ima nepokretnu imovinu, tj. imanja ili vinograde ili zgrade, te zajmodavac navaljuje i na sve načine traži zlato, a dužnik ga nema pri ruci, i nitko mu neće dati zlato kako bi ga vratio zajmodavcu; istovremeno zajmodavac bi uzeo i nepokretnu imovinu umjesto zlata, ali nitko tko bi želio kupiti tu nepokretnu imovinu ne dolazi, a zajmodavac mnogo puta diže viku kako "njemu pripada imovina njegova dužnika", te se tako plaše doći oni koji bi je željeli kupiti: Tada, u ovome bogatom gradu, tj. u Carigradu, preslavni boljari naše zemlje — svaki postavljen zakonom i od nas na svoju upravu u oblastima i mjestima da vlada — neka usklade točnu vrijednost dužnikove imovine, kako bi se zajmodavcu dalo, umjesto zlata, jednako vrijednu nepokretnu imovinu, uz jamstvo da dužnik to doista može dati. Od nepokretne imovine koja se daje za dug, neka zajmodavac izabere ono što želi. Jer ne bi bilo pravedno da onaj tko je dao zlato, a ne mogavši uzeti zlato nego je po nužnosti prisiljen prihvatiti nepokretno imanje, ne uzme najbolje od cjelokupne dužnikove imovine. Naprotiv, neka uzme ono što mu se sviđa, i neka to ima kao utjehu što nije uzeo zlato, već je stekao imanje na mjestu koje mu je najdraže, umjesto njega.
12. Onaj tko se odriče svoga pismenog ugovora ili onoga što je u njemu izloženo, neka bude optužen da dvostruko dade. Ako u času kad se odrekne, izmijeni zakletvu i opet istinu izjavi, izbjeći će osudu da daje dvostruko. Tko kasno prizna, snosit će troškove suda, po tužbi suparnika.
13. Dužniku koji ne priznaje (dug) neće se to uzeti u obzir ako naknadno donese ugovor na uvid, već se od njega traži sve.
14. Iako je mnogima prije nas bilo po volji da se stjecanje prihvaća lihvarstvom, pa čak i do sada zajmodavci surovošću i bezumljem, mi ipak ovo, kao nedostojno našega kršćanskog življenja, nađosmo za potrebno odbaciti, budući da je i Božjim zakonom zabranjeno. Zbog toga naše čovjekoljublje zapovijeda: nikako, ni zbog kakva razloga, ne uzimati lihvu, da ne bismo, misleći da čuvamo zakon, prestupali zakon Božji. No, ako netko uzme neku količinu nečega, neka se to smatra dugom.
17.GRANA
O NAJMU
1. Ako bude dogovoreno s onim koji daje kuću u najam da se u njoj bez štete može držati ognjište, i dogodi se požar te izgori (dom), nije kriv onaj koji je uzeo kuću u najam. Ako se to dogodilo zbog njegove lijenosti, kriv je.
2. Onaj koji je unajmio najamnika da mu čuva stado, neka ništa ne traži od njega ako se dokaže da ovaj ne laže da su stado oteli razbojnici. Neka uzme (od njega) plaću koju mu je dao za ostatak godine.
3. Zbog nemara i nestručnosti bit će suđeno pastiru, krojaču i onome tko pere odjeću.
4. Ako se netko dogovorio da nema ognjište, a ima ga, kriv je u slučaju da se dogodi požar.
5. Ako se onaj koji iznajmljuje dogovori da u kući nema sijena, a počne ga držati, pa potom njegov rob ili stranac unese vatru i zapali se kuća, kriv je.
6. Ako kormilar, ne mogavši ući u pristanište, prebaci teret u tvoju lađu i tvoja se lađa potopi, kriv je prvi kormilar ako je bez dopuštenja gospodara prebacio teret, ili je (to učinio) u pogrešno vrijeme, ili u neprikladnu lađu. Nije kriv ako se ovo (potapanje) nije dogodilo uslijed njegove nebrige.
7. Ako se lađa potopi jer nije imala upravitelja, kriv je onaj tko je kormilario lađom.
8. Ako se lađa potopila, kormilar vraća najamninu koju je uzeo za potrebe pripreme, jer ih nije prevezao onamo gdje su htjeli.
9. Ako netko uzme kamen da ga uredi, ili probuši, ili da na njemu nešto iskleše, pa se razbije — ako se to dogodi zbog neznanja majstora, kriv je. Ako (se dogodi) zbog materijala, nije kriv, osim ako nije prihvatio opasnost, tj. ako nije obećao da neće razbiti.
10. Ako miševi izgrizu ono što je dano na pranje ili peglanje, kriv je onaj tko pere. (Isto vrijedi) i ako u neznanju nečiju stvar preda drugome.
11. Ako unajmljivač prepusti kuću vojsci koja je u prolazu, i vojnici uzmu vrata ili nešto drugo, (taj) je kriv ako je mogao obavijestiti vlasnika kuće, a nije (to učinio), ili se mogao suprotstaviti vojnicima, a nije.
12. Ako po isteku vremena najma, po dogovoru obiju strana, onaj tko je unajmio ostane u kući, obnavlja se najam samo za tu jednu godinu, a ne za sve preostalo vrijeme, pa čak i ako je prvi najam bio na pet godina, ako se radilo o gradskim najmovima. Ako ostane i drugu godinu, tada je dužan platiti i za one preostale, također.
13. Ako netko oprosti najmoprimcu jednu godinu zbog neroda, i ako uroda bude u godinama koje slijede, primit će oprošteno. Ako posljednja godina bude neplodna i oproštena, a prve godine su donijele plod, neka najmoprimac plati kako i inače.
14. Ako se u najmu, iz neznanja, razbiju krčazi i prolije vino, dužni smo pružiti zaštitu.
15. Ako sam dao pašnjak u najam, i ovce se od otrovnih trava na njemu razbole ili uginu, ako sam dao (pašnjak) znajući za to — dužan sam dati zdrave i žive (ovce). Ako nisam znao, neka ne tražim najamninu.
16. Ako iz nekog razloga iznajmim kuću na jednu godinu i primim svu najamninu, a kuća se sruši ili izgori u osmom mjesecu, vraća se najamnina za preostalo vrijeme.
17. Kad god se nešto daje radi izvršenja nečega, to je najam.
18. Ako bude dogovoreno da se djelo okonča tako da gospodar vrši provjeru, traži se dobar čovjek da provjeru izvrši. Isto vrijedi i ako se djelo preda na provjeru drugome. Taj nema ovlaštenje produžiti vrijeme za koje je dogovoreno da se djelo obavi, već samo provjeriti djelo.
19. Ako se onome tko je unajmio imanje na prinosu dogodi nemjerljiva šteta od onoga što nazivamo Božjom kaznom, a to je tuča ili požar, neočekivana ali koja ne zahvati sve — najmoprimac dijeli prinos onako kako je pravedno objema stranama, te dobitak i štetu koja se dogodila dijeli s gospodarom.
20. Ako je netko unajmljen da prenese mramorni stup, a on se polomi ili prilikom podizanja ili prilikom nošenja, nije kriv majstor niti itko od njegovih pomoćnika ako to nije bilo zbog nemara. Bit će lišeni najamnine ako su to učinili zbog nemara; ako se sve dogodilo dok su se marljivo trudili, nisu krivi. Isto vrijedi i za krčage, za drvene i druge stvari.
21. Ako netko iznajmi konja da nosi nešto, jasno je da je kriv ako ga ozlijedi natovarivši na njega nešto preteško. Isto vrijedi i ako netko nešto drugo ozlijedi.
22. Ako netko uzme plaću za čuvanje imovine, bit će kažnjen ako je ne sačuva.
23. Onaj tko pri davanju plaće potkrada roba kako bi sačuvao (svoje) imanje, kriv je kao lopov.
24. Ako iznajmljivač izjavi da će kazniti najmoprimca ako ga istjera prije isteka pet godina, bez štete će ga istjerati ne uzevši najamninu, jer je uzalud obrađivao zemlju.
25. Ako najmoprimac ostavi njivu bez razloga prije isteka vremena, neka da najamninu za čitavu godinu.
26. Onima koji žive u iznajmljenoj kući tijekom dugog vremena — a to je dvije godine — ne javljajući se, a kući je potrebno uređenje, treba da onaj kome je to u interesu uđe i pred javnim službenicima popiše ono što je u kući.
27. Ako se nešto načinjeno pokrene zbog potresa, šteta je na onome tko unajmljuje.
28. Ako se prije ispitivanja (provjere) stvori vododerina — ako se to dogodilo zbog zemlje, šteta je na onome tko unajmljuje; ako je zbog manjkavosti djela, šteta je na najmoprimcu.
18.GRANA
O OSTAVI
1. Ostava je ono što je dano nekome na čuvanje.
2. Ostava položena zbog pobune, požara, nesreće ili brodoloma podliježe dvostrukom vraćanju od strane onoga koji ju je primio. Ako je primatelj ostave kriv, njegovi nasljednici vraćaju dvostruko, a ako nije kriv, vraćaju jednostruko.
Za sve ostale ostave vraćanje je jednostruko.
3. Ako je onaj koji je primio ostavu ili njegov nasljednik pozvan na sud, a stvar propadne prirodnim putem prije suđenja (primjerice, ako je riječ o robu koji umre), oslobađa se odgovornosti, kao i u slučaju da stvar propadne nakon što je već pozvan na sud.
4. Od onoga što je položeno u ostavu mogu se potraživati i plodovi, i kamate, i sve što iz toga proizlazi.
5. Onaj koji je položio ostavu može odmah preuzeti korist koja iz nje proizlazi, čak i ako mu primatelj ostave to prijevarom pokušava uskratiti, osim ako se ostava nalazi na drugom mjestu, ili je zaključana tako da se ne može otvoriti, ili još nije istekao rok odnosno uvjet ostave.
6. Ako meni ili mojem robu, koji mi vjerno služi, bude predano nešto što donosi prihod, prihod od te ostave pripada meni.
7. Onaj koji je naslijedio popisanoga roba ima pravo potraživati njegovu ostavu.
8. Ako rob koji je položio ostavu još živi, pa zatim umre, bude oslobođen ili prodan, njegov gospodar ima pravo potraživati njegovu ostavu, a ne sam oslobođenik niti njegov novi gospodar. Pri tome treba paziti na ono što je bilo određeno na početku dogovora.
9. Tvoj rob položi kod mene imovinu kako bih je predao tebi da ga oslobodiš. Ako je predam i o tome obavijestim one koji ga nadziru, više nisam ništa dužan. Ako je, međutim, predam kao da je moja vlastita, tada sam i dalje dužan dati ostavu, jer se ne smatra da sam ostavu vratio ako sam je predao kao svoju.
10. Ako se netko o ostavi ne brine kao o vlastitoj imovini, smatra se da postupa prijevarno.
11. Ako prilikom napada razbojnika primatelj ostave izgubi ono što mu je bilo povjereno, njegovi nasljednici neće odgovarati za taj gubitak. Onaj koji je primio ostavu odgovoran je samo ako je kriv za prijevaru, nepažnju ili nemar, osim ako nije drugačije ugovoreno. Ako se, pozivajući se na neki razlog ili drugu nevolju koja ga je zadesila, nada da će nasljednik preuzeti položenu imovinu, ili je prijevarom prisvoji pa je odbije vratiti, dužan je dati naknadu zbog ostave.
12. Jamac za onoga koji je primio ostavu odgovara ako ovaj lažno tvrdi da ostava nije bila primljena, a ima imovine. Što ako je primatelj lud, siromašan, maloljetan ili umre bez potomaka? U tom će slučaju jamac biti prisiljen izvršiti povrat, jer je preuzeo odgovornost za nepravilno predanu ostavu.
13. Potrebno je da obje strane, odnosno i onaj koji polaže ostavu i onaj koji je prima, bilo potvrdom o raskidu bilo drugim ugovorom, čuvaju ispravu koja potvrđuje sklapanje ugovora o ostavi.
14. Onaj koji je primio imovinu u ostavu i na temelju ugovora predao je drugome, ne može se valjano odreći odgovornosti za ono što je primio ako prethodno ne pokaže isprave koje potvrđuju da je ostavu doista predao drugoj osobi.
19.GRANA
O OSNIVANJU UDRUŽENJA
1. Udruženje se osniva ili za života onih koji se udružuju, ili na određeno vrijeme, ili od određenoga vremena, ili radi ostvarivanja dobiti.
2. Pri osnivanju udruženja ne treba unaprijed ugovarati odustajanje. Po prirodi udruženja, kriv je onaj koji od njega odustane u nevrijeme.
3. Ako je određeno da sva imovina bude vlasništvo udruženja, tada se i nasljedstvo, i oporučna ostavina, i sav prihod koriste za uzdržavanje udruženja.
4. Ako se dogovorimo da je vlasništvo udruženja ono što netko od nas stekne zakonitim nasljeđivanjem, pod tim se ne smatra ono što je stečeno oporukom, nego samo ono što pripada po zakonu.
5. Udruženje se osniva djelom, riječju ili javnom izjavom, a prestaje odustajanjem, smrću ili osiromašenjem.
6. Udruženje se može osnovati radi bilo kakve imovine, radi kupnje, radi mnogih poslova ili samo jednoga, pa i među osobama različitih sposobnosti. Onaj koji je siromašniji od drugih manjak imovine nadoknađuje većim trudom.
7. Ako je udruženje osnovano općenito i nije određeno za neku posebnu svrhu, smatra se da je osnovano radi stjecanja bogatstva i prihoda od prodaje i kupnje, iznajmljivanja te drugih vrijednosti. Prihodom se smatra ono što je netko stekao svojim radom. Nasljedstvo, oporučna ostavina i darovi ne ubrajaju se u zajedničku imovinu. Darovi koji su nekome dani kao nagrada ili plaća smatraju se da pripadaju udruženju.
8. Iako se članovi dogovore da se udruženje neće raspustiti prije isteka određenoga vremena, ono se ipak može raspustiti zbog opravdanoga razloga. Što drugo učiniti ako se ne ostvaruje dobit radi koje je udruženje osnovano, ili ako je jedan od članova nasilnik i nanosi štetu, ili ako nema povećanja imovine zbog koje je udruženje osnovano?
9. Ako istupim iz udruženja, sve što steknem prije nego što o tome obavijestim drugoga člana pripada udruženju, dok štetu koju pritom pretrpim snosim samo ja. Nakon obavijesti, prihod pripada jedinom preostalom članu udruženja, kao što i štetu udruženja snosi on.
10. Član udruženja koji je svojom nepažnjom prouzročio štetu udruženju odgovara za nju, bez obzira na to što je svojim drugim postupcima udruženju donio veliku korist.
11. Dugovi nastali za vrijeme trajanja udruženja podmiruju se iz zajedničke imovine. Ako se jedan član izdvoji prije nego što dug bude podmiren, udruženje se raspušta, a bivši članovi međusobno uređuju način otplate duga.
12. Ako zlato pridružim zajedničkoj imovini udruženja pa ono propadne, smatra se da je propalo zlato udruženja, jer ne bi propalo da udruženje nije bilo osnovano. Ako, međutim, svoje zlato držim odvojeno i ono propadne prije nego što ga unesem u zajedničku imovinu, štetu snosim samo ja.
13. Moj ortak podliježe mojoj tužbi zbog imovine udruženja, zbog izdvajanja za slučaj krađe i zajedničkih izdataka, a jedna tužba ne isključuje drugu.
14. Ortak ne odgovara za slučajnu štetu. Tako, ako ovce, predane nakon što je utvrđena njihova vrijednost, otmu razbojnici, šteta se snosi zajednički. Ako budu ukradene, štetu snosi samo onaj kod kojega su se nalazile. Onaj koji je uz naknadu preuzeo njihovo čuvanje dužan je osigurati pouzdanu stražu. Pravedno je i da se troškovi podmire iz imovine udruženja ako su ovce radi udruženja bile dane na ispašu, čak i ako su bile uključene u procijenjenu vrijednost.
15. Ako ortak pođe radi kupnje za udruženje pa padne među razbojnike i ostane bez svojega zlata ili druge imovine koju nije ponio radi kupnje za udruženje, taj dio štete i troškove liječenja snosi sam ortak. Isto tako, ako se potopi lađa s kupljenom robom i nastane šteta, kada robu nije bilo moguće prevesti drugačije osim morskim putem.
16. Onaj koji prodaje srebro iz imovine udruženja ne obavlja posao udruženja, jer ono što stekne izvan zajedničke blagajne pripada njemu.
17. Ako braća, radi udruživanja, ne podijele imovinu naslijeđenu od roditelja, ono što steknu izvan toga nasljedstva ne pripada imovini udruženja.
18. Ortak koji je uložio više od drugih u obnovu doma udruženja neka, prije isteka četiri mjeseca od završetka obnove, uzme ono što je utrošio ili neka ima pravo upravljati prihodima doma. Nakon četiri mjeseca može uzeti dom u svoje vlasništvo ili neka iz prihoda udruženja uzme ono što mu pripada ako ne želi zadržati dom. Rok od četiri mjeseca određen je zato što nakon toga vremena zakon priznaje pravo gospodarenja obnovitelju.
19. Onaj koji otputuje radi kupnje za udruženje neka na teret udruženja prenese samo one troškove koje je imao za svoje nužne potrebe tijekom toga putovanja.
20.GRANA
O PRESTANKU UDRUŽENJA I TUŽBAMA
1. Udruženje prestaje zbog propasti osobe, propasti imovine, voljom ortaka ili tužbom.
Zbog propasti osobe udruženje prestaje kada netko od ortaka bude osuđen na smrt ili progonstvo, pa se udruženje raspadne, ili kada umre prirodnom smrću.
Zbog propasti imovine udruženje prestaje ako od imovine ništa ne preostane ili ako joj se promijeni namjena, primjerice ako bude darovana Crkvi ili oduzeta.
Voljom ortaka udruženje prestaje kada oni od njega odustanu ili kada svaki od njih zasebno počne obavljati trgovinu.
Tužbom udruženje prestaje bilo na zahtjev jedne strane, bilo sudskom odlukom, bilo zbog razloga koji proizlaze iz samoga udruženja. Naime, smatra se da se udruženja odrekao onaj koji radi njegova raspuštanja pokrene sudski postupak.
2. Ako je udruženje osnovano radi trgovine ili radi iznajmljivanja, nakon smrti jednoga člana dobit i šteta pripadaju udruženju.
3. Ako netko tko je navršio dvadeset i pet godina raskine udruživanje s drugim te mu bez ikakva uvjeta daruje ono što mu duguje, poslije ne može tvrditi da je očekivao kako će kao njegov nasljednik dobiti ono što preostane od udruženja ili od darova.
4. Kada netko zbog jedne tužbe pozove drugoga na sud i sud donese presudu, pa čak i ako izričito izjavi da više ništa ne potražuje niti podnosi drugu tužbu u vezi s tim predmetom, ipak ima pravo podići druge tužbe protiv iste osobe. Jer, što ako ga je tužio zbog ostave, a treba ga tužiti zbog zajma?
21.GRANA
O OPORUKAMA SLOBODNIH (PUNOPRAVNIH) OSOBA
1. Oporuka je pravedna namjera kojom netko uređuje kako će nakon njegove smrti biti.
2. Onaj koji sastavlja oporuku mora imati zdrav razum, a ne nužno zdravo tijelo.
3. Mladić koji je navršio 14 godina neka sastavlja oporuku, a ženska osoba od 12 godina.
4. Oporuke se sastavljaju prema trima zakonima: gradskom, od zapovijedi i od suca.
Gradski je zadovoljen kada dođu svjedoci koji će izvršiti ono što je oporukom određeno; od zapovijedi se ispunjava potpisima oporučitelja i svjedoka; a od suca brojem svjedoka i pečatima.
Sve ove mjere opreza služe tome da se ukloni svako zlodjelo pri sastavljanju oporuke i uređene su kako bi se odstranila svaka prijevara. Jer oporučitelj treba svojom rukom pokazati napisano ime nasljednika, kao: „Njega postavih za nasljednika.“ Ako to nije učinio, svjedoci moraju objaviti ime nasljednika.
5. Budući da smo rekli kako svjedoci moraju staviti pečate, treba znati da se oporuka može zapečatiti i jednim prstenom.
6. Oporuka se također pečati i potpisuje.
7. Pisac oporuke vjerodostojan je svjedok o njoj.
8. Onaj koji je zbog tjelesne nemoći izgubio razum ne može sastavljati oporuku dok je u pomračenju uma, nego tek kada mu se razum pročisti.
9. Slijepi čovjek – bilo da je slijep od rođenja, bilo zbog bolesti – ima pravo sastaviti usmenu oporuku tako da pozove sedam ili pet svjedoka i pred njima izgovori ime nasljednika uz neki znak kako ne bi pogriješili.
10. Ako je onaj koji sastavlja oporuku pod tuđom vlašću, ili nije punoljetan, ili je rob, oporuka nije važeća, čak i ako umre kao punopravan, punoljetan i slobodan.
11. Ako braća imaju zajedničku imovinu, ipak se nikome od njih ne zabranjuje sastaviti oporuku i učiniti nasljednikom onoga koga žele. Ne smeta im to što je imovina nepodijeljena.
12. Ako netko tko je pismen želi sastaviti oporuku među svojom djecom, neka im najprije zabilježi vrijeme, potom neka svojom rukom zapiše imena djece, a uz to i razmjerno zlato ili drugu imovinu, određujući kome upisuje nasljedstvo. Neka ih ne označava nizom brojeva, nego neka svima pokaže njihova imena, kako bi sve bilo potpuno jasno i neosporno uređeno.
Ako želi podijeliti i imovinu, ili neke osobne stvari, ili ostaviti sve ili neke stvari koje su sporne, neka i njih upiše kako bi se znalo, tako da je o tim stvarima sve objavljeno i da djeci ne ostavlja nikakav razlog za spor.
Ako želi ženi ili strancima na neki način ostaviti javni dar ili oslobođenje, neka i to napiše svojom rukom, a svjedocima neka pojedinačno pokaže sve što se nalazi u zapisu. Ako oni to zapišu i odluče čuvati, neka bude važeće i ničim neosporivo, jer se smatra da se daljnje razmatranje oporuke ne prihvaća.
Nasuprot tome, ovako se zapovijeda: ono što je svojom desnicom i riječju oporučio, ako se stavi na papir, daje tom papiru punu pravnu vrijednost. Ako do smrti ostane u tom obliku, nitko poslije ne može svjedočiti da je bilo dogovoreno da se zbog nečega može izvršiti promjena ili izmjena.
To bi bilo isto kao poništiti postojeću i stvoriti drugu volju koja bi govorila o njegovoj posljednjoj zapovijedi koju treba držati.
Dopuštamo mu da to učini ako to javno objavi pred sedam ili pet svjedoka, govoreći da više ne želi držati oporuku koju je sastavio, nego sastavlja ovu drugu. To može učiniti ili potpunom oporukom koja će sadržavati sva uređenja vezana uz oporuku, ili oporukom sastavljenom pisanim putem, kao što se oporuka može izvršiti pisanom ili usmeno izraženom voljom. Prva će tada biti nevažeća zbog drugoga njezina oblikovanja koje je sastavljeno prema pravilima potpune oporuke ili dogovora.
13. Ranije postojeću oporuku poništava ona koja je kasnije sastavljena i potpuna je, čak i ako je prva oporuka bila pisana.
14. Ako se pokaže da je onaj koji je sastavio oporuku, razgnjevivši se, mnoge imenovao nasljednicima, oni ga neće naslijediti, čak i ako ih je on sam imenovao.
15. Ako onaj koji je sastavio oporuku ne želi pokazati svjedocima ono što je napisano na papiru, nego je donese presavijenu, ili je prinese svjedocima nakon što ju je zapečatio, neka je potpišu. Neka tada kaže svjedocima da je to njegova oporuka.
Nakon toga neka je u isto vrijeme potpišu i zapečate, i neka se smatra važećom. Ne samo sedam, nego i pet valjanih svjedoka pisanih i nepisanih oporuka, uz sve ove uvjete, čine je vjerodostojnom.
16. Ako je netko u ratu ranjen i putuje, a sigurno je da će nastupiti smrtni ishod, takav ne samo da može pred tri svjedoka sastaviti oporuku, nego zbog nevolje koja se dogodila može vjerodostojno iznijeti oporuku i pred dvije osobe koje se ondje zateknu.
22. GRANA
O OPORUKAMA ONIH KOJI SU POD VLAŠĆU SVOJIH RODITELJA
1. Kod djece koja su pod vlašću razlikuje se njihova osobna imovina. Osobna imovina je ona koja je stečena vlastitim stjecanjem, a druga je ona koja potječe od roditelja.
2. Njihova osobna imovina je sve ono što su stekli svojom sposobnošću, ili u vojsci, ili od nekoga zvanja, ili od crkvene službe.
3. Roditeljska imovina je ono što im je od roditelja dano radi služenja i potrebe, ili ono što su stekli iz onoga što im je dano.
4. Postoji mnogo razlika između roditeljske i osobno stečene imovine. Prva je ta da djeca koja su pod vlašću mogu oporučiti svoju osobno stečenu imovinu, a roditeljsku ne mogu.
5. Druga razlika je u tome što otac, ako se naljuti na svojega sina koji je pod njegovom vlašću, uzima od njega imovinu koju je sin stekao od onoga što mu je otac dao, ali nikako ne uzima onu koju je sin sam osobno stekao.
6. Treća razlika je: ako je netko mnogima dužan i njegovi vjerovnici prodaju njegovu imovinu, prodaje se s njom i ona imovina djeteta koju je ono steklo od roditelja, dok se to nikako ne čini s onom imovinom koju je dijete samo steklo.
7. Postoji i četvrta razlika. Ako umre otac koji je imao mnogo djece, i dogodi se da jedno od njih ima imovinu stečenu davanjem roditelja i svoju osobno stečenu imovinu, ono što je stečeno od roditeljskog davanja neka bude zajedničko svoj djeci koja su nekada bila pod vlašću, a osobno stečeno pripada samo onome koji ju je sam stekao.
8. Ona djeca koja su pod vlašću, a koja su zbog dugoga odsustva i zimskog i ljetnog putovanja, odnosno zbog putovanja i vojničkog pohoda, stekla svoju osobnu imovinu, mogu njome oporučno raspolagati. Ako su im njihovi roditelji nešto dali radi njihovih potreba, tada su ona djeca koja su pod vlašću dužna uzvratiti roditeljima toliko da oni budu zadovoljni, a ostatkom mogu oporučno raspolagati. Isto tako, njihova osobna imovina je i ono što su na drugi način stekli, bilo iz nekog zvanja, bilo iz bilo kakve službe, bilo iz bilo kakve vještine.
23. GRANA
O OPORUKAMA OSLOBOĐENIH
1. Srodstvo je odnos koji nastaje rođenjem. Dijeli se na uzlazno, silazno i pobočno srodstvo. Ove se tri vrste razlikuju kod slobodnih ljudi, dok se kod oslobođenih robova u starini nije priznavalo uzlazno srodstvo. Što je s onima koji su nekoć rođeni u ropstvu? Oni nemaju ni pobočne srodnike. Od njih se, naime, potomstvo tek rađa. Imaju samo silazno srodstvo, a to su djeca koju su začeli i rodili, unuci i njihovi daljnji potomci.
Ako oslobođenik umre bez oporuke, a dijete mu je začeto – bilo nakon njegova oslobođenja ili prije njega – te je zajedno s njim oslobođeno, ili je oslobođeno ranije, ili nakon njegova oslobođenja, neka bude pozvano na nasljedstvo.
Ako takvo dijete ne postoji, zakon određuje da naslijedi gospodar.
Ako oporučitelj nije ništa ostavio gospodaru, bilo da nije imao djece ili je imao djecu ili unuke, a umro je ne ostavivši im nasljedstvo te ta djeca ne mogu pobiti oporuku, tada gospodar neka uzme trećinu ostavine i neka ne bude obvezan od toga dati dar.
2. Ne samo da gospodar i gospodarica te njihovi potomci po zakonu bivaju pozvani na nasljedstvo oslobođenika, kao što je rečeno, nego i njihovi pobočni srodnici, sve do petoga stupnja.
3. Ako gospodar i gospodarica, ili dva gospodara i dvije gospodarice, imaju mnogo djece, neka se na nasljedstvo imovine oslobođenika pozove onaj koji je bliži po stupnju srodstva.
4. Ako jedan gospodar ima dvoje djece, a drugi troje, neka se nasljedstvo podijeli na pet jednakih dijelova. Isto vrijedi i za pobočne srodnike.
24. GRANA
O OPORUKAMA BISKUPA I MONAHA
1. Ono što je biskup posjedovao prije nego što je postao biskup, može slobodno razdijeliti, prodati ili na drugi način raspolagati kako želi; ne samo to, nego to može i oporučno ostaviti.
Ono što stekne nakon što bude postavljen za biskupa pripada prihodima njegove Crkve i time ne može oporučno raspolagati, osim ako mu je to pripalo od roditelja, stričeva ili braće.
2. Onaj koji želi stupiti u samostan, odnosno primiti monaški postrig, neka prije ulaska u samostan oporučno rasporedi svoju imovinu, jer će samostan steći sve što je njegovo, čak i ako javno ne izjavi da je to unio u samostan. Od toga trenutka više ni na koji način neće biti gospodar svoje imovine.
3. Kada monaški postrig primi onaj koji ima djecu, može i nakon postriga razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci, zadržavajući za sebe jedan dio, koji nakon njegove smrti pripada samostanu.
Ako umre ne sastavivši oporuku, tada njegova djeca nasljeđuju po zakonu, odnosno uzimaju svoj dio, a ostatak neka pripadne samostanu.
4. Onaj koji prijeđe iz jednoga samostana u drugi gubi pravo na svoju imovinu te je više ne može ponovno steći.
25. GRANA
O POBIJANJU OPORUKE
Tri nevolje kvare oporuku: poništenje, neodređenost i nepotpunost.
Poništene oporuke mogu biti ili potpuno poništene ili djelomično poništene.
Potpuno poništenje nastupa na šest načina:
Prvi način je kada netko, nakon sastavljanja oporuke, posini nekoga, bez obzira na način posinjenja.
Drugi način je kada se nakon sastavljanja oporuke oporučitelju, ili nakon njegove smrti, rodi sin ili unuk od robinje njegova umrlog sina, čak i ako su nasljednici jasno navedeni u oporuci. Oni ipak neće biti bez nasljedstva ako su primili darove ili ako žena koja je trudna pobaci.
Treći način je kada posinjeni sin, koji je pod očevom vlašću, nije spomenut u oporuci.
Četvrti način je kada bude sastavljena druga oporuka u skladu sa zakonom. Bez obzira na to je li u njoj imenovan netko tko je bio nasljednik po prvoj oporuci ili netko tko to nije bio, naslijedit će prema drugoj oporuci.
Peti način je kada se drugom oporukom, sastavljenom prema zakonu, odredi drugi nasljednik za određenu imovinu, a da se pritom ne potvrde nasljednici iz prve oporuke.
Šesti način je kada vojnik u vrijeme sastavljanja oporuke nije znao za sina koji je već bio začet u majčinoj utrobi. Ako kasnije za njega dozna, ali ne izmijeni oporuku, oporuka se ne poništava.
Ako je riječ o djelomičnom poništenju, ono nastupa na dva načina:
Prvi način je kada se drugom oporukom potvrde nasljednici iz prve oporuke, ali se za određenu imovinu odredi drugi nasljednik. Takvom nasljedniku pripada ono što mu je ostavljeno, čak i ako podjela imovine nije izvršena.
Drugi način je kada netko ima kćer pod svojom vlašću, ili unuka odnosno unuku, a ne odredi ih za nasljednike. Tada se oporuka ne poništava u cijelosti, nego i oni stupaju u nasljedstvo.
Ako je nasljedstvo oporučeno tuđincima, odnosno osobama koje nisu u srodstvu, polovicu nasljedstva primaju srodnici. Ako je pak oporučeno srodnicima, svi nasljeđuju u jednakim dijelovima.
Oporuke koje nisu valjano potvrđene i stoga se odbacuju nastaju na četiri načina:
Prvi način je kada oporučitelj bude osuđen na smrt, bude prognan ili, kao osoba koja je pravno samostalna, pristane da ga netko posini, odnosno kada dođe pod tuđu vlast.
Drugi način je kada se zakonito sastavi druga oporuka, pa prva bude poništena, a zatim i druga izgubi pravnu snagu zbog nasljednika koji su u njoj određeni. To se događa ako se oni odreknu nasljedstva, umru prije oporučitelja ili nakon njegove smrti umru prije nego što prihvate nasljedstvo. Isto vrijedi i kada je oporuka sastavljena pod uvjetom, a taj uvjet prestane vrijediti jer više ne postoji ono na čemu se uvjet temeljio.
Treći način je kada netko, vodeći spor s drugom osobom, imenuje cara svojim nasljednikom, bilo pisano bilo usmeno, premda car prema zakonu ni na koji drugi način ne bi trebao biti njegov nasljednik. Premda carevi nisu podložni zakonima, ipak žive prema zakonima.
Četvrti način je kada onaj tko otpečati oporuku ostavi je tako otvorenu ili izjavi da je "ne želi potvrditi". Jer ono što nastaje po zakonu, po zakonu se mora i poništiti.
Smatra se da nepotpune oporuke nastaju na pet načina.
Prvi način je kada oporuka nije sastavljena prema našem zakonodavstvu, bez nazočnosti sedam ili pet svjedoka.
Drugi način je kada se ne potpišu svi nazočni svjedoci.
Treći način je kada se svi svjedoci potpišu, ali svi ne stave svoj pečat.
Četvrti način je kada oporučitelj vlastitom rukom ne napiše ime nasljednika niti ga spomene pred svjedocima.
Peti način je kada netko ima sina koji je pravno samostalan ili sina pod očevom vlašću, ili unuka od djece koja su bila pod vlašću, a umrla su, pa ih ne navede ni kao nasljednike ni kao osobe koje isključuje iz nasljedstva. To vrijedi ako se dogodi da umru prije njega, prema pravilu koje kaže: ako ono što je zapisano u prvoj oporuci nije valjano, ono što je kasnije dodano ne može steći pravnu snagu.
26. GRANA
O OSLOBAĐANJU ONIH KOJI SU POD VLAŠČU
1. Upoznali smo se s time da imamo vlast nad svojim robovima i nad svojom djecom, bilo po krvnom srodstvu bilo po posvojenju. Ovdje ćemo razmotriti na koji se način oslobađa onaj koji je pod vlašću. O robovima će biti riječi u poglavlju o oslobođenju, a o djeci ovdje. Oslobađaju se kada prestanu biti pod nečijom vlašću.
Dijete se oslobađa očinske vlasti smrću oca, ali ne uvijek. Ako umre otac, djeca bez zapreke postaju pravno samostalna. Ako umre djed, unuci ne postaju uvijek pravno samostalni. Treba uzeti u obzir vrijeme djedove smrti i postoji li među njima srednje lice, odnosno sin koji je još pod očevom vlašću. Unuci koji su u trenutku djedove smrti bili pod njegovom vlašću prijeći će pod vlast svojega oca. Ako njihov otac umre prije svoga oca ili se prije toga oslobodi očinske vlasti, tada unuci postaju pravno samostalni, jer ne prelaze pod vlast druge osobe.
2. Ako je netko osuđen na smrtnu kaznu, njegova djeca istodobno s izricanjem presude postaju pravno samostalna.
3. Ako netko, dok je još pod očevom vlašću, bude uzdignut u stalež patricija, samim tim činom oslobađa se očinske vlasti.
4. Dogodilo se da je moj otac bio zarobljen. Time je prestala i moja podložnost njegovoj vlasti. Ako se otac vrati, ponovno ću biti pod njegovom vlašću; ako umre, postat ću pravno samostalan.
Postavljam pitanje: od kojega se od dvaju trenutaka koje navodim smatra da sam oslobođen tuđe vlasti – od vremena kada je bio zarobljen ili od vremena kada je poginuo u ratu? Tu postoji stvarna i velika razlika.
Pretpostavimo da je netko imao dva sina i imovinu od dvije tisuće zlatnika te da su ga zarobili neprijateljski vojnici. Jedan od sinova bio je marljiv pa je, uzevši dva zlatnika iz očevog imetka, svojim radom i trudom trgovinom zaradio još tisuću zlatnika. Drugi je bio lijen i nije ništa stekao.
Nakon nekog vremena javljeno im je da im je otac poginuo u ratu. Poželjeli su podijeliti očevu ostavštinu.
Lijeni je rekao: „Sada, kada je naš otac doista umro, postali smo pravno samostalni. Zar ono što si ti, kao marljiv čovjek, stekao ne pripada našem ocu? Stoga trebamo podijeliti tri tisuće zlatnika, tako da svaki od nas dobije po tisuću i petsto.“
Marljivi je odgovorio: „Od trenutka kada je naš otac bio zarobljen mi smo postali pravno samostalni. Budući da se nije vratio, smatra se da je umro već onda kada je bio zarobljen. Zar ono što sam nakon toga stekao kao pravno samostalna osoba nisam zaradio sebi, a ne drugome?“
Ovo se mišljenje smatra ispravnijim i njemu valja dati prednost.
5. Onaj koji želi svojega sina učiniti pravno samostalnim neka pristupi nadležnom sucu i kaže: „Ovoga činim pravno samostalnim i otpuštam ga iz svoje vlasti.“
Isto tako, ako se dogodi da dijete koje nema potomaka sastavi oporuku, ta se oporuka smatra valjanom, uz obvezno očuvanje zakonskog dijela koji pripada ocu.
6. Netko može sina učiniti pravno samostalnim, a unuka zadržati pod svojom vlašću. Isto tako, može unuka učiniti pravno samostalnim, a sina i dalje zadržati pod svojom vlašću. Isto vrijedi i za praunuke.
7. Netko je imao sina pod svojom vlašću, a taj je sin imao trudnu ženu. Otac je sina učinio pravno samostalnim ili ga je dao drugome na posvojenje. Nakon toga rodio se unuk. Određujem da unuk bude pod djedovom vlašću, jer se u zakonitom braku uzima u obzir vrijeme začeća. U trenutku začeća sin koji je začeo dijete još je bio pod očevom vlašću.
8. Obnašanje pokrajinske uprave, vojvodske službe ili biskupske službe oslobađa od očinske vlasti one koji su joj bili podložni.
27. GRANA
O SVJEDOCIMA
1. Svjedoci neka budu pouzdani, a ne oni koji prikrivaju istinu, ali isto tako ne neka ne budu ni siromašni niti potpuno neuki ljudi.
2. Svjedoci koji su neznalice neka budu i podvrgnuti mučenju ako je to potrebno.
3. Oni koji svjedoče o potpisanim dugovima neka kažu da je potpisivanje izvršeno u njihovoj prisutnosti ili da su za njega saznali na zakonit način. Samo su za to pozvani kao svjedoci, podrazumijeva se ako ih ima pet na broju.
4. Kada svjedoci proturječe sami sebi ili drugim svjedocima, ili kada lažno svjedoče, tada neka suci prihvate one među njima koji su najpouzdaniji, a sumnjive neka podvrgnu ispitivanju ako se pokaže da su namjerno činili ono što je zlo.
5. Suci mogu, iz grada u grad, pismeno slati svjedočenja, postupajući prema kneževskim zakonima ako se radi o područnim sudovima, a prema zakonima božanskih, odnosno crkvenih sudaca, ako se radi o Carigradu.
6. U tužbama za kaznena djela nužno je da svjedoci budu osobno prisutni na bilo koji način, a ne samo njihove zapisane riječi.
7. Od svjedoka se zahtijeva dostojanstvo i pouzdanost, da bude čestit i postojan. Zato se neće prihvatiti oni koji se protive onome što su sami izrekli u svojem svjedočenju.
8. O svakom svjedoku treba pomno ispitati: tko je častan i neporočan, a tko je nečastan i pokvaren; je li bogat ili siromašan; čini li nešto nepravedno radi koristi; nije li prijatelj onome protiv koga svjedoči ili mu je neprijatelj.
Kada bude bez prigovora, tada neka svjedoči. O tome prosuđuje sudac: iznosi li svjedok suvisle riječi, odgovara li poslušno na pitanja i koje znakove treba uzeti u obzir.
9. Svjedocima treba vjerovati, a ne samo njihovim riječima. Oni koji budu osobno od suca ispitani o krivnjama, a ne pokažu ono što su prethodno izložili, šalju se u zatočenje.
10. Jedna je vrijednost svjedoka koji su osobno došli, a druga je vrijednost pročitanog pisanog svjedočenja. Onaj koji želi zadržati svjedoke neka im osigura nužne troškove.
11. Otac i sin koji je pod očevom vlašću, kao i dva brata koji su pod očevom vlašću, mogu svjedočiti o nekoj stvari. Nije štetno ako o tuđoj stvari svjedoči više osoba iz istoga doma.
12. Ako je takva stvar zbog koje se prihvaća svjedočenje lovca ili njemu sličnih osoba, ne treba im vjerovati bez mučenja.
13. Ako su svi svjedoci jednaki po časti i razumu te počnu proturječiti jedni drugima, ne treba vjerovati većini, nego treba proniknuti u samu bit stvari i razmotriti je li do toga došlo zbog neprijateljstva ili zbog prestanka prijateljstva, te odlučiti prema onome što je izneseno pred sucem i prema znakovima.
Ne treba vjerovati većini, nego pouzdanosti i iskrenosti obiju stranaka u sporu.
14. Svaki onaj koji poziva protivnika pred sud treba ostvariti pobjedu na temelju onoga što mu pripada.
Ako, primjerice, kaže: „Čini se da je njiva u mojem vlasništvu“, ne treba optuživati drugoga ako izgleda da njiva nije u vlasništvu protivnika.
Ako, dakle, uđe u sudnicu govoreći tako, protivnik će mu reći:
„Prije će biti da je njiva moja. Ako nije moja, kao što ti govoriš, nije zbog toga tvoja, nego pripada drugome. Nikako ne vrijedi da ono što nije moje samim time bude tvoje. Ako njiva nije ni moja ni tvoja, treba da se raspravimo na ovome sudu prema pravilu koje kaže: Kod jednakih razloga u boljem je položaju onaj koji posjeduje.“
15. Onaj koji je ranije u nekoj parnici izveo svjedoke, ako ih kasnije u drugoj parnici protiv njega ponovno izvedu, nema pravo odbaciti ih govoreći da su bijedni ili zbog nekog drugog sličnog razloga.
Ali ako u međuvremenu pokažu neprijateljstvo prema njemu koje prema zakonu čini ih sumnjivim svjedocima, ili ako su više puta javno uhvaćeni u nepravednom svjedočenju, tada ih zbog toga može odbiti kao svjedoke.
Ako može dokazati i ono što su lažno govorili, neka i to učini.
16. Onaj koji je tri puta izvodio svjedoke više ih ne može izvoditi nakon prigovora njihova izuzeća.
Ako ih nije izuzeo niti je osobno ili preko svojega branitelja prigovorio njihovu svjedočenju, tada može prije prigovora izuzeća iznijeti i četvrto svjedočenje, zaklevši se da to ne čini radi obmane.
17. Smatra se da onaj koji je dužan pojaviti se pred sudom svaki dan prijeđe dvadeset vrsta (odnosno približno 21,3 kilometara), ne računajući dan kada je izjavio da će doći ni dan kada se treba pojaviti pred sudom.
18. Svjedočenja lakomislenih ljudi i svjedočenja koja nastaju od onih koji su slučajno prolazili ne želimo nigdje ni u kojem obliku prihvatiti, ni jednom riječju, niti sastavljati takva svjedočanstva.
Na primjer, nije dovoljno da netko kaže kako je, našavši se ondje zbog neke druge potrebe, čuo da je netko drugome uzeo zlato ili neki dug.
19. Onaj tko jednom ili dva puta izvede svjedoke, ako zbog prigovora izuzeća odbije i propita svjedoka, te se izvijesti o svjedočenju, ne može ni carskim pismom izvesti druge svjedoke.
20. Tko je nekoga optužio za bezakonje, ne može svjedočiti protiv njega, osim ako postoji odgovarajući razlog. Ako ga nema, to se zabranjuje.
21. Tko posreduje među nekima u nekoj stvari, ne svjedoči im tim povodom, tj. pred drugim sucem, osim ako se obje parnične strane ne dogovore da treba svjedočiti.
22. Siromašni ne svjedoče. Siromašan je onaj tko nema 50 zlatnika imovine.
23. Ne svjedoči oslobođenik protiv onoga tko ga je oslobodio, niti protiv njegova sina.
24. Ne svjedoči onaj tko je mlađi od 20 godina, niti onaj tko je osuđen na javnom sudu a nije se opravdao, ili bačen u javnu tamnicu, niti onaj za koga se pokaže da je uzeo zlato kako bi zbog toga htio svjedočiti ili ne svjedočiti.
25. Nije vjerodostojan svjedok onaj kome se može zapovjediti o čemu će svjedočiti.
26. Osuđeni za preljub ne svjedoči.
27. Sin ocu, niti otac sinu, ne svjedoči, ni u kojoj svojoj stvari.
28. Rob ne svjedoči.
29. Onaj tko je već svjedočio protiv nekoga, ne svjedoči opet protiv njega.
30. Onaj tko je branio nekoga i prikupio dokaze o krivnji, ne svjedoči o njoj.
31. Nitko se ne prisiljava da svjedoči protiv sebe. No, potrebno je da onaj tko je pozvan na sud sastavi svoju obranu kako želi.
32. Zabranjuje se da o oporuci svjedoči onaj tko je u njoj naveden kao nasljednik i ne odbija svjedočiti: takvog zakon ne prisiljava na svjedočenje. Zabranjuje se da takav svjedoči u drugoj oporuci, ali i da sastavlja oporuku, te da ima korist od druge oporuke.
33. Zabranjuje se svjedočiti maloljetnima, robu, gluhom, nijemom, opsjednutom, bludniku, te sinu koji je pod očevom vlašću, kada njegov otac bude od drugoga zapisan kao nasljednik.
34. I onaj tko je pod očevom vlašću ne svjedoči o nasljednicima zapisanima u oporuci.
35. I onaj tko je pod očevom vlašću ne svjedoči za oporučitelja koji je sam pod očevom vlašću, o imanju koje je osobno stekao.
36. Ako netko donese izjavu jednog čovjeka, s pečatom, njegovo svjedočenje nije prihvatljivo.
28. GRANA
O POSTAVLJANJU BISKUPA I PREZBITERA
1. Klerici i ostali ljudi toga grada, sa Svetim Evanđeljem pred sobom, između tri čovjeka neka donesu odluku i izbor biskupa, zaklinjući se da ih nisu izabrali zbog dara ili neke naklonosti, već znajući da su članovi Katoličke Crkve i čistoga života i dobi od 30 godina ili više, da nemaju ni ženu ni djecu, no ako i ima koji od njih ženu, neka je poznavao samo jednu od djevičanstva, i ne udovicu niti otpuštenu od drugoga muža, već pravilima, tj. zakonima nezabranjenu.
2. Postavljani biskup neka najprije pismeno preda svoju vjeru, tj. neka napiše i izgovori "Vjerujem u Jednoga Boga...", neka izgovori i molitve, i neka se zakune da ništa neće dati niti obećati da će nešto dati za postavljenje. Ako nešto bude drugačije od rečenoga, tada neka se i onaj tko je postao biskup i onaj tko ga je postavio izopće iz Crkve.
3. Ako onaj tko treba biti postavljen bude oklevetan kao nevaljao, neka se tada postavljenje odgodi, i neka se provede istraga, sa prisutnim protivnikom ili bez njega, do isteka tri mjeseca, i neka se postavljenje zabrani. Ako se onaj tko se postavlja pokaže krivim i prema zakonu i prema pravilima, neka se zabrani. Ako se pokaže nevinim, biva postavljen. Ako se postavi drugačije od rečenoga, i on i onaj tko ga je postavio neka se izopće iz Crkve. Ako tužitelj, došavši, ne pokaže kako je izvijestio ili odustane, ako je klerik, neka se izopći iz Crkve, ako bude svjetovni čovjek, neka se kazni na odgovarajući način.
29. GRANA
O KODIKELU, TJ. O DOPUNI OPORUKE
1. "Kodikelos" se naziva dopuna nedovoljne razumljivosti kod oporučitelja u oporuci.
2. Razlikuju se oporuka i dopuna onoga što u njoj nedostaje, jer u oporuci priliči upisati i nasljednika i podnasljednika, i darove i oslobođenja, glavno i zamjensko. U dopuni onoga što nedostaje nema ni nasljednika ni podnasljednika, ni odobrenoga ni neodobrenoga.
3. Glavno je prvo uređenje nasljedstva, a to je po redu nasljednik prvoga stupnja.
4. Zamjena je prijelaz nasljeđa, kada se ne nađe prvi nasljednik, na drugoga, razlučenjem onoga tko je dao nasljeđe, kako je rekao taj netko: "Neka mi bude taj i taj nasljednik; ako ne, neka mi bude taj i taj."
30. GRANA
O NASLJEDNICIMA
1. Nasljednici se nazivaju ili imenovani ili zamjenski.
Ako su zamjenski, mogu biti jednostavni, kao kada se kaže: „Ako me ne naslijedi taj i taj, neka nasljednik bude taj i taj“, ili dvostruki, kao u ovom primjeru: „Ako onaj koji me naslijedi umre prije nego što dosegne punoljetnost, neka nasljednik bude taj i taj.“
2. Potomci, bilo muškoga bilo ženskoga spola, imaju prednost pred precima i pobočnim srodnicima.
3. Ako jedan od sinova naslijedi svojega roditelja, povjerava svome djedu na čuvanje ono što mu je pripalo.
4. Ako umre djed koji ima jednoga živog sina i unuka od drugoga, već preminulog sina, unuci stupaju na mjesto svoga roditelja te zajedno sa sinom, odnosno svojim stricem, nasljeđuju djeda. Oni uzimaju onaj dio koji bi pripao njihovu ocu da je živ, bez obzira na to jesu li muškoga ili ženskoga spola te jesu li pravno samostalni ili pod očinskom vlašću.
5. Ako nema potomaka, na nasljedstvo se prije svih pobočnih srodnika pozivaju preci, osim braće i sestara rođenih od istih roditelja. Poznato je da među precima prednost imaju oni koji su bliži po stupnju srodstva, čak i ako je riječ o osobi ženskoga spola. Ako su svi istoga stupnja, zajedno se pozivaju na nasljedstvo.
6. Rođena braća i sestre te preci ravnopravno se pozivaju na nasljedstvo. Braća ne daju svojim roditeljima upravljanje onim dijelom bratove ostavštine koji im je pripao, bez obzira na to je li brat bio pod očinskom vlašću ili je bio pravno samostalan.
7. Preci pokojnika i rođena braća, kao i djeca rođenoga brata koji je prije umro, svi se zajedno pozivaju na primanje njegova nasljedstva, bilo da su muškoga ili ženskoga spola. Djeca brata stupaju na mjesto svoga oca i uzimaju onaj dio koji bi pripao njihovu ocu da je bio živ.
8. Braća rođena od istoga oca i iste majke imaju prvenstvo u nasljeđivanju svojega brata pred braćom koja nisu rođena od istih roditelja. Osim toga, ako postoje djeca njihova drugog brata koji je također rođen od istoga oca i iste majke, i ona se zajedno pozivaju na nasljedstvo. To znači da zajedno nasljeđuju rođena braća i djeca pokojnog rođenog brata, koja stupaju na mjesto svoga oca.
Ako nema rođene braće ni njihove djece, tada brata nasljeđuju braća koja s njime imaju samo jednoga zajedničkog roditelja.
9. Ako umre netko tko je imao brata od različitih roditelja, a imao je i sinove brata koji mu je bio rođen od istoga oca i iste majke, djeca toga rođenog brata imaju prednost u nasljeđivanju pred bratom od različitih roditelja. Naime, potomci rođenoga brata imaju veće pravo na nasljedstvo od braće koja imaju samo jednoga zajedničkog roditelja. Poznato je da, ako nema rođene braće ni njihove djece, tada brata nasljeđuju braća rođena od različitih roditelja.
10. Ako nema ni braće ni bratove djece, na nasljedstvo se pozivaju ostali pobočni srodnici koji su najbliži po stupnju srodstva. Ako ih ima više istoga stupnja, svi nasljeđuju u jednakim dijelovima.
11. Ako otac svojoj kćeri dade miraz, uz dogovor da će joj to biti dovoljno te da neće imati udjela u njegovu nasljedstvu, takav dogovor nije valjan. Kćeri se ne može uskratiti pravo nasljeđivanja ako otac umre bez oporuke. Najstariji brat, ako je pod očinskom vlašću, dužan je uračunati miraz u njezin nasljedni dio.
12. Predbračni dar, kao i miraz, treba uračunati kada bez oporuke umre onaj koji ga je dao, bilo da je to majka, otac ili neki drugi predak po očevoj ili majčinoj lozi.
13. I gluha i nijema osoba može valjano biti određena za nasljednika.
14. Ono što se nasljedniku dogodi prije izvršenja oporuke ne šteti njegovu nasljednom pravu. Primjerice, ako nakon sastavljanja oporuke bude prognan ili zatvoren, a poslije se vrati.
15. Valjano je imenovanje nasljednika i onda kada njegovo ime nije izričito navedeno, ako je iz okolnosti svima jasno o kojoj se osobi radi.
16. Po pravu su potomci nasljednici, pa ako oporučitelj među njima nije izvršio podjelu, svi se ravnopravno pozivaju na nasljedstvo i primaju jednake dijelove.
17. I zarobljenik se, zbog nade u njegov povratak, može valjano odrediti za nasljednika, kao i njegov rob. Ako se zarobljenik vrati, prima nasljedstvo.
18. Odredio sam te za nasljednika, a zatim je stigla vijest da si umro. Nakon toga sastavio sam drugu oporuku i napisao: „Budući da nisam mogao imati za nasljednika onoga koga sam želio, neka mi nasljednik bude taj i taj.“ Ako se pokaže da si ipak živ, prema mojoj prvotnoj volji ti budi moj nasljednik i primi darove određene u oporuci, onako kako si u njoj bio naveden.
19. Kada umre muž ili žena bez oporuke, a nema ni predaka, ni potomaka, ni pobočnih srodnika koji bi prema zakonu ili srodstvu bili pozvani na nasljedstvo, tada se muž poziva da primi cjelokupnu ostavštinu svoje žene, a žena nasljeđuje svoga muža.
20. Za nasljednike možemo odrediti slobodne osobe, svoje robove i tuđe robove. Određenje je valjano i bez prethodnog oslobođenja roba, jer se i bez pisanog akta o oslobođenju može valjano pozvati na nasljedstvo.
21. Za nasljednike možemo odrediti i robove koji imaju sposobnost biti imenovani nasljednicima. Rob pravo oporučnog nasljeđivanja ostvaruje preko pravne osobnosti svoga gospodara.
22. Nije uvijek valjano kada netko svojega roba odredi za imenovanog nasljednika, pa ni nakon njegova oslobođenja, kao što će biti objašnjeno u sljedećem primjeru.
Neki je muž optužio svoju ženu govoreći: „Činiš preljub sa svojim robom.“ Prije nego što je suđenje bilo završeno, ta je žena, umirući, nakon njegova oslobođenja toga roba odredila za svoga nasljednika. Nakon njezine smrti postavilo se pitanje je li takvo oporučno određenje valjano. Pravnici su zapisali:
„Rob koji je optužen za preljub ne može biti oslobođen oporukom prije završetka suđenja njegovoj gospodarici, jer je upravo on bio povod optužbi za taj prijestup.“
Stoga, premda je takav rob bio određen za nasljednika, takvo se određenje ne može potvrditi i nema pravni učinak.
23. Ako majka, lažno obaviještena da joj je sin, koji je bio vojnik, poginuo, odredi drugoga nasljednika, a sin se pokaže živim, sin prima nasljedstvo te ostvaruje prava koja mu pripadaju, uključujući darove i oslobođenja određena oporukom.
31. GRANA
O POVRATU
1. Vraćaju se zalozi osoba mlađih od dvadeset i pet godina koje su prodane njihovim vjerovnicima, osim ako je zaloge vjerovnicima dao njihov otac, a ne oni sami.
2. Povrat u prijašnje stanje mladim osobama ne odobrava se u svemu, nego samo u onome u čemu su svojom radnjom ili radnjom drugih pretrpjeli štetu, osiromašili ili se doveli u pravno nepovoljan položaj.
3. Nekretnina osobe koja nije navršila propisanu dob, odnosno njiva ili druga takva imovina, može se valjano prodati radi podmirenja njezina vlastitog duga, očevog duga ili javnog duga, ali samo na temelju javne odluke suca.
4. Osobama koje nisu navršile propisanu dob valjano se vraća ono što su njihovi skrbnici prijevarom ili na njihovu štetu loše prodali.
5. Pravo na povrat u prijašnje stanje koje nekome pripada prelazi i na njegove nasljednike.
6. Ako mlađa osoba prijevarom izjavi da je starija nego što jest, neće ostvariti pravo na povrat u prijašnje stanje, premda je doista mlađa.
7. Onaj koji je mlađi od navedene dobi, a zatražio je da mu se prijevremeno prizna punoljetnost, može zahtijevati povrat onoga što je nepovoljno prodao, ako to učini prije isteka jedne godine nakon navršene dvadeset i pete godine života.
Isto tako, ako je nešto nepovoljno kupio ili zamijenio, može vratiti kupljenu stvar i ponovno primiti svoj novac, ako to učini prije isteka navedenoga roka. To pravo pripada i njegovim nasljednicima.
Ako maloljetnik nekome daruje dio svoje imovine, nakon navršene dvadeset i pete godine života može u roku od četiri godine podnijeti tužbu radi pobijanja toga raspolaganja i ponovno steći svoju imovinu.
32. GRANA
O PODJELI
1. Dio kojim se može raspolagati za četvero djece iznosi jednu trećinu čiste imovine; ako ima više djece, iznosi polovinu. U tu navedenu trećinu ili polovinu ulaze oni kojima bude određeno pravo na podjelu, zajedno s ostalom imovinom prema konačnoj oporučnoj odredbi nasljednika.
2. Darove treba davati do osam unca. Jer četiri unce, to jest treći dio imovine, ostavljaju se nasljedniku.
3. Pri podjeli treba najprije odvojiti dugove pokojnika, ono što je potrebno za pogreb, troškove i vrijednost oslobođenih robova, a zatim od preostale ostavljene imovine utvrditi kolika je njezina vrijednost. To se smatra čistom imovinom, i treći dio od toga neka uzmu djeca.
4. Ako otac nekome ili nekima od djece učini prekomjeran dar, potrebno je pri raspodjeli ostavštine svakome od djece sačuvati onoliko koliko mu pripada po zakonu, odnosno onoliko koliki je bio njegov zakonski dio prije dara kojim je otac počastio pojedinu djecu.
Na taj način ostala djeca neće zbog darova širiti prigovore niti negodovati, jer će prema svemu što im po zakonu pripada iz očevine dobiti onoliko koliko bi dobila i prema onoj mjeri imovine koju je otac imao prije nego što je ona umanjena darovima.
Djeca koja su počašćena darovima, a zadovoljna su tim prekomjernim darovima, neće moći govoriti da je time odstupilo od očeve raspodjele.
Ali ako žele prihvatiti nasljedni dio zajedno s ostalom braćom, iako nisu prisiljena odreći se darova kojima su zadovoljna, moraju se na svaki način izjednačiti s braćom prema mjeri koja se primjenjuje, kao što smo rekli. Naime, zbog prekomjernosti darova ne mogu imati manje nego što im pripada prema zakonskoj obvezi.
Ondje je dopušteno ocu, koji razmatra udjele sve svoje djece, da ipak daruje nešto više onome koga više voli, ali tako da zbog te prekomjernosti ne ošteti ostalu djecu i da se ne prijeđe ono što smo odredili.
Ovo smo, dakle, rekli za djecu koja su zahvalna svojim roditeljima, a ne za nerazumnu djecu, na koju i sam otac može navesti pravednu i zakonsku posljedicu nezahvalnosti. Ako se pojavi netko takav i pokaže se krivnja nezahvalnosti, neka vrijede zakonski propisi o nezahvalnima i neka se ništa od ovoga našega zakonodavstva ne umanjuje.
33. GRANA
O ODBAČENIM OD NASLJEĐA
1. Ako netko na svoje roditelje digne ruku, ili im nanese tešku i sramotnu uvredu, ili ih lažno optuži za kazneno djelo koje nije usmjereno protiv cara ili grada, ili živi s vračarima kao vračar, ili se usudi vračanjem ili na drugi način kovati urotu protiv života svojih roditelja, određujemo da takvo dijete bude isključeno iz nasljedstva.
2. Ako stupi u spolni odnos sa svojom maćehom ili s očevom priležnicom, isključuje se iz nasljedstva.
3. Ako bude klevetnik svojih roditelja i svojim optužbama prouzroči da pretrpe tešku štetu.
4. Ako roditelji dugo boluju ili dožive starost i nemoć, a djeca ne brinu o njima te se, iako ih roditelji pozivaju, ne žele pobrinuti za njih, mogu biti isključena iz nasljedstva.
5. Ako se dogodi da spomenuti roditelji budu zatvoreni u tamnici, a djeca imaju mogućnost ishoditi njihovo puštanje uz jamstvo, pa nijedno od njih ne želi preuzeti jamstvo, bilo osobno bilo za njihove dugove, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno, takvo dijete može biti isključeno iz nasljedstva.
Ovu odredbu o jamstvu propisujem za muški spol i želim da se primjenjuje samo na djecu.
6. Ako se neko od djece optuži da je svojim roditeljima zabranilo sastaviti oporuku, tada roditelji, ako nakon toga ipak mogu sastaviti oporuku, imaju pravo zbog takve krivnje isključiti to dijete iz nasljedstva.
7. Ako u takvom sprječavanju jedan od roditelja umre bez oporuke, a drugi ili druga djeca naslijede njegovu ostavštinu, zajedno s djecom onoga koji je spriječio sastavljanje oporuke ili zajedno s njima budu pozvani na nasljedstvo, tada oni koji su zbog sprječavanja sastavljanja oporuke pretrpjeli štetu neka to dokažu, pa će onaj koji je to učinio biti isključen iz nasljedstva.
8. Isto vrijedi i ako se sin, protiv volje svojih roditelja, priključi glumcima i nastavi se baviti tim zanimanjem, osim ako se i njegovi roditelji bave istim poslom.
9. Ako roditelj želi svoju kćer ili unuku udati te joj, prema svojim mogućnostima, dati miraz, a ona to odbije i umjesto toga izabere živjeti razvratnim životom, bit će isključena iz nasljedstva.
10. Ako neki od spomenutih roditelja izgubi razum ili postane opsjednut, a njegova djeca ili neko od njih, ili, ako nema djece, drugi njegovi srodnici koji bi bili pozvani na nasljedstvo i bez oporuke, ne izvršavaju dužnosti i skrb koje su mu dužni pružati, tada, ako se roditelj oslobodi takve nevolje, ima pravo u svojoj oporuci one koji se nisu brinuli za njega, bilo dijete, više djece ili srodnike, označiti kao zahvalne ili nezahvalne te ih prema tome uključiti ili isključiti iz nasljedstva.
Ako netko tko nije u srodstvu vidi da se za osobu obuzetu duševnom bolešću ne brinu ni djeca, ni srodnici, ni drugi koje je ona odredila za svoje nasljednike, te se iz milosrđa želi pobrinuti za nju, dajem mu pravo da, radi svjedočanstva, uputi obavijest onima koji su po oporuci ili po zakonu pozvani na nasljedstvo te osobe, kako bi ih upozorio da su dužni brinuti se o njoj.
Ako se ni nakon takve opomene ne budu brinuli za nju, a taj stranac, odnosno osoba koja nije iz njezina roda, primi bolesnika u svoj dom i o vlastitom trošku se o njemu brine sve do njegove smrti, služeći mu i skrbeći za njega, određujem da, premda nije u srodstvu s njime, stekne pravo na njegovo nasljedstvo. Nasljedna prava onih koji su bili određeni oporukom ili pozvani po zakonu bit će poništena, jer su se pokazali nedostojnima budući da se nisu pobrinuli za bolesnika, kao što je već rečeno.
Tako kao i ostale odredbe o oporukama neka ostanu na snazi.
11. Ako se kojemu od prije spomenutih roditelja dogodi da padne u zarobljeništvo, a njegova djeca, bilo sva bilo neko od njih, ne ulože trud da ga otkupe, ako se on sam ne može izbaviti iz zarobljeništva, određujemo da bude u njegovoj vlasti hoće li ih zbog njihove nezahvalnosti u svojoj oporuci odrediti za nasljednike ili neće.
Ako zbog nemara i nebrige svoje djece ne bude oslobođen, nego umre u zarobljeništvu, određujemo da u njegovo nasljedstvo ne uđu oni koji se nisu potrudili oko njegova izbavljenja.
Ako se nijedno dijete nije pobrinulo za njegovo oslobođenje, određujemo da sva njegova imovina pripadne Crkvi grada iz kojega je bio. To neka se učini javnim popisom sastavljenim pred svjedocima, kako ništa od njegove imovine ne bi propalo, a sve što pripadne Crkvi neka bude utrošeno za otkup zarobljenika.
Ono što je ovdje određeno ne treba primijeniti na te osobe ako nezahvalnost nije bila izričito navedena i utvrđena.
Ako zarobljenik nije imao djece, a drugi koji bi po zakonu bili pozvani na njegovo nasljedstvo ne potrude se da ga izbave te on umre u zarobljeništvu, nijedan od tih nemarnih srodnika neka ne primi njegovo nasljedstvo, čak i ako je prije zarobljavanja sastavio oporuku ili ih je u njoj odredio za nasljednike.
12. I u ovome slučaju oduzima se pravo na određeno nasljedstvo, dok ostale odredbe o oporukama ostaju na snazi. Imovina takvih osoba neka pripadne Crkvama gradova iz kojih potječu, i neka se ne troši ni za kakve druge potrebe, nego isključivo za otkup zarobljenika. Kao što njih nisu izbavili njihovi bližnji, tako neka se tom imovinom pomogne izbavljenju drugih, a njihovim dušama neka se takvim pobožnim djelom pribavi olakšanje.
13. Isto će vrijediti i ako je netko prije zarobljavanja za nasljednika odredio osobu koja mu nije u srodstvu. Ako taj nasljednik, znajući da je određen za stvarnog nasljednika, ne uloži trud da ga izbavi iz zarobljeništva, podliježe istoj kazni.
Zapovijedamo da se ova kazna primjenjuje na osobe koje su navršile osamnaest godina.
14. U slučajevima poput ovih, kada je radi otkupa zarobljenika potrebno izdvojiti imovinu, ako netko nema vlastite novčane imovine, a navršio je prethodno navedenu dob, odnosno osamnaest godina, neka ima pravo posuđivati i uzimati u zajam zlato te založiti pokretnu i nepokretnu imovinu, bilo svoju bilo imovinu onoga koji se nalazi u zarobljeništvu.
Ako se pokaže da su takvi pravni poslovi sklapani ili izdaci učinjeni radi izbavljenja zarobljenika te da su ih poduzele punoljetne i pravno samostalne osobe, određujemo da svi takvi poslovi budu valjani. Neka nitko zbog navedenih razloga ne osporava njihovu valjanost, osim samoga zarobljenika koji se vrati iz zatočeništva. On je dužan priznati te poslove i ugovore kao valjane te ih smatrati vlastitim obvezama.
15. Ako neki od prije spomenutih roditelja, budući pravovjeran, ustanovi da njegovo dijete ili njegova djeca nisu u vjeri Katoličke Crkve niti pristupaju pričesti u svetoj Crkvi u kojoj svi blaženi patrijarsi jednodušno ispovijedaju pravu vjeru i uče štovati, odnosno spominjati sedam svetih sabora: prvi u Nikeji, prvi u Carigradu, prvi u Efezu, Kalcedonski, drugi u Carigradu, treći u Carigradu i drugi u Nikeji, te ako djeca ustraju u takvom nevjerju, dajem roditeljima pravo da ih zbog takve osobite krivnje u svojoj oporuci označe kao nezahvalne i isključe iz nasljedstva.
Ovo smo, dakle, propisali kao jedan od razloga za krivnje nezahvalnosti.
16. Ove odredbe donosimo radi zaštite pravovjerne djece te određujemo da se cijeli ovaj zakon primjenjuje na navedene heretike: nestorijance, bezglavnike (akefale), jakobite, monotelete, ikonoborce i sve druge proklete hereze koje su odvojene od Katoličke i Apostolske Crkve. Ako se za nekoga utvrdi da ustraje u takvoj herezi, neka se ove odredbe bez iznimke primjenjuju i na njega.
Ako se dogodi da su sami roditelji pripadnici neke od navedenih ili druge slične hereze te su zbog toga odvojeni od zajedništva s Katoličkom Crkvom, nije im dopušteno imenovati druge nasljednike osim svoje djece koja pripadaju Katoličkoj Crkvi ili, ako djece nema, pravovjernih srodnika, bilo muškoga bilo ženskoga spola.
Ako se nakon toga braća koja su bila odvojena od Crkve obrate, neka im se preda odgovarajući dio imovine u onakvu stanju u kakvom se zatekne u trenutku predaje. Neka pritom ne mogu podnositi nikakve zahtjeve ni pritužbe zbog prihoda ili upravljanja tom imovinom tijekom vremena dok su je držali pravovjerni srodnici.
Stoga, kao što zabranjujemo prodaju takve imovine koju su pravovjerni stekli iz udjela braće koja nisu bila u zajedništvu s pravovjernom Crkvom, tako određujemo da se od njih ne mogu zahtijevati ni prihodi ni polaganje računa za upravljanje tom imovinom.
Ako pak do kraja života ostanu u toj zabludi i ne vrate se zajedništvu Crkve, određujem da pravovjerna braća ili njihovi nasljednici steknu potpuno vlasništvo nad njihovom imovinom.
Ako se sva djeca odvajanjem od zajedništva pokažu otuđenima od Katoličke Crkve, tada drugi bliži srodnici, muškoga ili ženskoga spola, koji ispovijedaju pravovjernu vjeru i ostaju u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju prednost pred tom heretičkom djecom i neka prime njihovo nasljedstvo.
Ako su i djeca i bliži srodnici odvojeni od zajedništva s pravovjernom vjerom, tada, ako su njihovi roditelji bili u svećeničkom redu, određujem da njihovu imovinu preuzme Crkva grada u kojemu su imali svoj dom. Ako klerici u roku od jedne godine ne preuzmu imovinu takvih osoba, ona neka prijeđe u carsku riznicu. Ako su bili svjetovnjaci, njihova imovina neka bez daljnjeg postupka također prijeđe u carsku riznicu.
Određujem da se isto postupa i kada takve osobe umru bez oporuke.
Sve što je u drugim zakonima određeno protiv ostalih heretika, neka se primjenjuje i na nestorijance, akefale i sve druge koji nisu u zajedništvu s Katoličkom Crkvom u kojoj se spominju prethodno navedenih sedam sabora i patrijarsi, kao i na njihove nasljednike.
Ako se toliko brinemo za svjetovne prijestupe, koliko se više treba brinuti za spasenje duša!
Budući da su ovdje navedeni svi razlozi nezahvalnosti, određujemo da, ako roditelji u svojoj oporuci navedu makar jedan od tih razloga, a imenovani nasljednici dokažu da je taj razlog istinit, oporuka ostaje u punoj snazi.
Ako se, međutim, to ne dokaže, oni koji su isključeni iz nasljedstva neka mogu pobiti oporuku i ponovno ostvariti svoje pravo na nasljedstvo. Djeca koja nisu bila određena oporukom neka stupe u roditeljsku ostavštinu u jednakim dijelovima, kako roditelji ne bi lažnim optužbama nepravedno oštetili svoju djecu u njihovim nasljednim pravima.
Ako se u takvim oporukama nalaze legati, povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima ili druge zakonom priznate oporučne odredbe, određujemo da se sve one izvrše i predaju osobama kojima su namijenjene, jer u tom dijelu oporuka ostaje valjana.
Ovo smo ustanovili glede oporuka roditelja.
Smatrali smo pravednim da se na sličan način propišu i određena ograničenja u pogledu oporuka djece.
16. Radi zaštite pravovjerne djece određujemo da se ovaj zakon primjenjuje na navedene heretike: nestorijance, akefale (bezglavnike), ikonoborce, monotelete i sve druge proklete hereze koje su odvojene od Katoličke i Apostolske Crkve. Ako se za nekoga utvrdi da ustraje u takvoj herezi, neka se ove odredbe na njega u cijelosti primjenjuju.
Ako se dogodi da su roditelji pripadnici jedne od navedenih ili neke druge slične hereze te su zbog toga odvojeni od zajedništva s Katoličkom Crkvom, nije im dopušteno imenovati druge nasljednike osim svoje djece koja pripadaju Katoličkoj Crkvi ili, ako djece nema, pravovjernih srodnika, bilo muškoga bilo ženskoga spola.
Ako se nakon toga braća koja su bila odvojena od Crkve obrate, neka im se preda odgovarajući dio imovine u onakvu stanju u kakvom se zatekne u trenutku predaje. Pritom ne mogu zahtijevati naknadu niti podnositi pritužbe zbog prihoda ili upravljanja tom imovinom tijekom vremena dok su je držali pravovjerni.
Kao što zabranjujemo prodaju takve imovine koju su pravovjerni stekli iz udjela braće koja nisu bila u zajedništvu s pravovjernom Crkvom, tako određujemo da se od njih ne mogu zahtijevati ni prihodi ni polaganje računa za upravljanje tom imovinom.
Ako do kraja života ostanu u toj zabludi i ne vrate se zajedništvu Crkve, određujemo da pravovjerna braća ili njihovi nasljednici steknu puno vlasništvo nad njihovom imovinom.
Ako se sva djeca odvajanjem od zajedništva pokažu otuđenima od Katoličke Crkve, tada drugi bliži srodnici, muškoga ili ženskoga spola, koji ispovijedaju pravovjernu vjeru i ostaju u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju prednost pred tom heretičkom djecom te neka prime njihovo nasljedstvo.
Ako su i djeca i bliži srodnici odvojeni od zajedništva s pravovjernom vjerom, tada, ako su njihovi roditelji bili u svećeničkom činu, određujemo da njihovu imovinu preuzme Crkva grada u kojemu su imali svoj dom. Ako klerici ne preuzmu imovinu takvih osoba prije isteka roka od jedne godine, neka ta imovina prijeđe u našu carsku riznicu. Ako su bili svjetovnjaci, njihovo bogatstvo neka također bez daljnjeg postupka pripadne našoj carskoj riznici.
Određujemo da se isto primjenjuje i ako takve osobe umru bez oporuke.
Sve što je u drugim zakonima propisano protiv ostalih heretika, protiv nestorijanaca, akefala i svih drugih koji nisu u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, u kojoj se spominju prethodno navedena sedam svetih sabora i patrijarsi, neka se primjenjuje i na njihove nasljednike.
Ako se toliko brinemo za svjetovne prijestupe, koliko se više treba brinuti za spasenje duša!
Budući da su ovdje navedeni svi razlozi nezahvalnosti, određujemo da, ako roditelji u svojoj oporuci navedu makar jedan od tih razloga, a imenovani nasljednici dokažu da je on istinit, oporuka ostaje u punoj snazi.
Ako se to ne dokaže, oni koji su isključeni iz nasljedstva imaju pravo pobiti oporuku i ponovno zahtijevati imenovanje nasljednika. Djeca koja nisu obuhvaćena oporukom neka stupe u roditeljsku ostavštinu u jednakim dijelovima, kako roditelji ne bi lažnim optužbama nepravedno oštetili svoju djecu u njihovim nasljednim pravima.
Ako se u takvim oporukama nalaze legati, povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima ili druge zakonom priznate oporučne odredbe, određujemo da se sve one izvrše i predaju osobama kojima su namijenjene, jer u tom dijelu oporuka ostaje na snazi.
Ovo smo ustanovili glede oporuka roditelja.
Smatrali smo pravednim da se i za oporuke djece propišu određena ograničenja.
17. Određujemo da djeci nije dopušteno svoje roditelje isključiti iz nasljedstva niti ih na bilo koji način potpuno lišiti imovine kojom mogu raspolagati oporukom, osim ako u svojim oporukama osobno ne navedu jednu od krivnji koje u nastavku nabrajamo.
Isto određujemo i kada roditelji bez ikakva opravdanog razloga izlažu život svoje djece pogibelji.
18. Ako se pokaže da roditelji vračanjem, čaranjem ili na bilo koji drugi način kuju zavjeru protiv života svoje djece.
19. Ako otac stupi u spolni odnos sa svojom snahom ili s priležnicom svoga sina.
20. Ako roditelji svojoj djeci zabranjuju sastaviti oporuku o imovini kojom imaju pravo raspolagati. Sve što je već propisano o zabrani takvih oporuka, a što smo odredili za roditelje, vrijedi i u ovom slučaju.
21. Ako se dogodi da muž svojoj ženi dâ otrov ili čaroliju radi njezine smrti ili gubitka razuma, ili žena mužu, ili ako muž na bilo koji drugi način radi o životu svoje žene, odnosno žena o životu svoga muža, određujemo da se takvo kazneno djelo, kada se zakonito utvrdi i dokaže, kazni prema zakonu.
22. Djeca imaju pravo takvim osobama, koje su počinile tako odvratan i javno poznat zločin, u svojim oporukama ne ostaviti ništa od svoje imovine.
23. Ako se roditelji ne pobrinu za svoju djecu, ili za jedno od njih, koje je izgubilo razum ili je opsjednuto zlim duhom, određujemo da se u tom slučaju primjenjuje sve ono što je prethodno propisano za roditelje koji su izgubili razum.
24. Ovim odredbama dodajemo i slučaj zarobljeništva. Ako se dogodi da djeca budu zatočena te zbog udaljenosti ili nemara svojih roditelja umru neotkupljena, njihovi roditelji ne mogu naslijediti ono što su djeca stekla i čime su mogla oporučno raspolagati. Umjesto toga, neka se primjenjuje sve što je u ovom poglavlju već propisano za roditelje i srodnike koji su pozvani na nasljeđivanje po zakonu, kao i ono što smo prethodno odredili za osobe izvan roda koje su bile imenovane nasljednicima.
25. Ako neko od pravovjerne djece primijeti da mu otac, majka ili oboje nisu pravovjerni, neka se prema njima postupi onako kako smo prethodno zakonom odredili za roditelje. Ako djeca u svojim oporukama navedu te krivnje ili njihovu javnu objavu, te ako njihovi imenovani nasljednici dokažu sve ili barem jednu od tih krivnji kao istinitu, određujemo da takva oporuka ostane na snazi.
Ako se to ne dokaže, određujemo da takva oporuka nema nikakvu pravnu snagu u pogledu imenovanja nasljednika, nego da se, nakon njezina poništenja, imovina podijeli onima koji su po zakonu pozvani na nasljeđivanje umrloga.
Povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima i ostale oporučne odredbe, kako je već rečeno, ostaju na snazi.
Ako se u vezi s povjerenim darovima, oslobođenjima robova ili bilo kojim drugim odredbama drugih zakona nađe nešto što je protivno ovoj odredbi, određujemo da se takve odredbe ni u kojem slučaju ne primjenjuju.
26. Ovim su propisane kazne isključenja iz nasljedstva zbog nezahvalnosti za prethodno navedene osobe. Ako se neka od njih spominju i u drugim prijestupima, počinitelji neka podnesu i ostale kazne koje zakoni propisuju.
27. Ovo smo propisali kako bismo roditelje i djecu oslobodili poniženja u oporukama.
Ako se neki imenuju nasljednicima te im je određeno da se zadovolje samo onim što im je ostavljeno, određujemo da se zbog toga oporuka ne poništava. Ako im je ostavljeno manje od zakonskog dijela, neka se taj dio nadopuni od nasljednika prema drugim našim zakonima. Jedina je svrha ove naše odredbe ukloniti poniženje roditelja i djece isključenih iz nasljedstva.
Roditelji trebaju imati na umu da su i sami nekoć bili djeca i što su primili od svojih roditelja. Isto tako, sinovi neka nastoje svojim roditeljima olakšati njihove brige, jer i sami žele postati roditelji te se nadaju da će jednoga dana biti poštovani od svoje djece.
28. Smatrali smo pravednim, pobožnim i korisnim propisati da punoljetna osoba ne može naslijediti bez oporuke svoga srodnika ako je bila pozvana braniti njegova prava, a bez opravdanog razloga nije se pobrinula za njegovu zaštitu.
29. Punoljetna osoba koja živi s maloljetnikom ne može ga naslijediti po zakonu ako se nije brinula o njegovoj imovini.
30. Tko ima gluhu, nijemu, duševno oboljelu ili umno poremećenu osobu o kojoj je dužan skrbiti, a ne brine se za nju niti upravlja njezinom imovinom, ne može je naslijediti. Isto vrijedi i za zarobljenike.
34. GRANA
O OSLOBOĐENJIMA
1. Krajnja podjela osoba jest ovakva: među ljudima jedni su slobodni, a drugi robovi. Ovdje najprije treba odrediti što je sloboda, po kojoj su slobodni i dobili svoje ime.
2. Sloboda je prirodna mogućnost i širina koja svakome dopušta da čini što želi, ako mu to ne zabranjuju zakon ili prisila. Prisila je kada mi netko većom silom zabrani učiniti ono što želim, premda mi to nije zabranjeno zakonom. Zakon je kada pod prijetnjom kazne odustanem od činjenja onoga što želim. Strah ne priječi da se nešto čini po vlastitoj volji i vlastitoj vlasti.
3. Ropstvo je ustanova poganskoga zakona, po kojoj netko postaje podložan vlasti drugoga, protivno prirodnom zakonu. Jer priroda je sve stvorila slobodnima, a izum ratova pronašao je ropstvo. Naime, zakon određuje da oni koji su pobijeđeni u ratu postanu robovi i služe onima koji su ih pobijedili i zarobili.
4. Robovi se ili rađaju ili postaju. Rađaju se oni koji su nam rođeni od naših robinja. Postaju oni koji nam pripadaju prema poganskom zakonu, odnosno kao ratni plijen. Porobljene osobe ne podliježu nikakvoj podjeli; ne može se reći da su jedni više, a drugi manje robovi. Ropstvo je, dakle, nedjeljivo. Kod slobodnih nalazimo mnoge razlike: oni su ili slobodnorođeni ili oslobođenici.
5. Slobodni se dijele na dvije skupine: na slobodnorođene i na oslobođenike. Slobodnorođen je onaj koji je od samoga rođenja slobodan i još nije iskusio jaram ropstva, bilo da je rođen iz braka dvoje slobodnorođenih, bilo od dvoje oslobođenika, pa čak i ako je jedno od roditelja slobodnorođeno, a drugo oslobođenik.
6. Ako se netko rodi od slobodne majke i oca roba, također je slobodnorođen, kao i onaj koji se rodi od slobodne majke i nepoznatoga oca, tj. izvanbračno. Slobodnorođenosti djeteta ne šteti to što je začeto u bludu. Dovoljno je da je majka u vrijeme poroda slobodna, čak i ako je u vrijeme začeća bila robinja.
7. I obratno, ako žena začne kao slobodna, a rodi kao robinja zbog neke krivnje poznate zakonu, dijete koje rodi ipak je slobodno. Jer ono što je začeto ne smije trpjeti štetu zbog nevolje koja je zadesila majku.
8. Ako je neka žena bila robinja u vrijeme začeća, zatim bude oslobođena od ropstva, pa nakon kratkog vremena ponovno porobljena te rodi nakon ponovnoga porobljavanja, zapovijedam da dijete bude slobodno. Dovoljno je za ono koje je bilo u utrobi to što je između tih razdoblja majka bila slobodna.
9. Netko može osloboditi svoga roba u svetim crkvama, pred knezom, pred svojim prijateljima, ispravom, oporukom ili bilo kojom drugom konačnom odlukom.
10. Zapovijed određuje da za svako oslobođenje roba koje izvrši vojnik ili svjetovna osoba za života, ako je rob u zajedničkom vlasništvu, pa osloboditelj umre, bilo da je imao polovicu, trećinu ili bilo koji drugi udio u robu, a postoje dva ili više suvlasnika, oni moraju biti prisiljeni prodati svoj udio ili onom suvlasniku koji želi osloboditi roba ili njegovu nasljedniku. Dopušteno je i da se taj rob, prilikom oslobođenja, odredi za nasljednika kako bi sam isplatio svoju vrijednost. Ako suvlasnici odbiju prodati svoj dio i primiti njegovu cijenu, rob neka postane slobodan i bez plaćanja otkupnine. Njegovu vlastitu imovinu svi suvlasnici dijele razmjerno svojim udjelima u vlasništvu nad njim, a osloboditelj ima pravo svoj udio u robovoj osobnoj imovini dati oslobođeniku. Udio osloboditelja može pripasti samo oslobođeniku.
Ako rob bude optužen za bilo kakvu nepravilnost u polaganju računa, knez određuje rok, a prije njegova isteka rob mora biti ispitan te, ako nešto duguje, to podmiriti kako bi bio oslobođen.
Vrijednost roba iznosi 20 zlatnika ako nema nikakvu vještinu i stariji je od deset godina; ako je mlađi, 10 zlatnika. Ako posjeduje neku vještinu, osim pisarske ili liječničke, njegova je vrijednost 30 zlatnika. Ako je pisar ili liječnik, vrijednost pisara iznosi 50 zlatnika, a liječnika 60. Ako je rob uškopljenik koji nema nikakvu vještinu i stariji je od deset godina, njegova je vrijednost 50 zlatnika; ako posjeduje neku vještinu, 70 zlatnika. Ako je mlađi od deset godina, njegova je vrijednost 30 zlatnika.
Ako suvlasnici odbiju primiti otkupninu govoreći: „I mi ga želimo osloboditi“, neka ga svi zajedno oslobode, pri čemu njegova osobna imovina ostaje njima, razmjerno njihovim suvlasničkim udjelima. Tako trebaju postupati svi osloboditelji s dijelovima imovine oslobođenoga.
11. Neki čovjek poželi tuđu robinju te se dogovori s njezinim gospodarom da će mu za nju dati drugoga kupljenog roba ako gospodar robinju oslobodi ili je preda onome koji ju je poželio. Ovaj, primivši robinju, stupi s njom u zajednicu i s njom ima djecu, ali ne preda kupljenog roba kojega je razborito obećao u zamjenu za nju.
Tada nekadašnji gospodar robinje pristupi sucu, a sudac mu izda odgovor u kojem stoji:
„Što se tiče onoga što ste nekoć međusobno ugovorili, da je onaj za kojega kažeš da je uzeo robinju radi sklapanja braka trebao dati kupljenoga roba, budući da je to bilo po tvojoj volji i tako ste se sporazumjeli, znaj da, ako si je oslobodio ili predao njemu, a on ju je oslobodio, nemaš pravo poništiti oslobođenje. Međutim, ako nije protekao zakonom određeni rok za tužbu zbog prijevare u ispunjenju obećanja, a taj rok iznosi dvije godine, možeš tražiti da se ugovor raskine i podnijeti tužbu zbog prijevare u neispunjenju obećanoga.“
Ako je kod tebe ostala isprava o vlasništvu nad tom robinjom, možeš, pristupivši knezu te oblasti, zatražiti da ti se ona vrati zajedno s djecom koju je rodila, ako se u međuvremenu ne pojavi drugo pravo na nju.
12. Ako gospodar preda svoju robinju kao slobodnu ženu, pa je slobodan muškarac uzme za ženu vjerujući onome koji mu je predaje, kao i ispravi o mirazu, bilo da je sastavljena ili nije, koju je gospodar svojom voljom uredio, nije pravedno ne sklopiti brak.
No nakon ovoga šutjeti o oslobođenju, bilo da je to muž želio ili da su djeca bila od gospodara, zapovijedam da se takav ili takva odmah uvedu u slobodni stalež; i brak neka bude kao brak slobodnih i slobodnorođenih.
Ako gospodar nekoga ne sklopi brak, ako ono što se dogodilo sakrije, budući lukav, kako bi kasnije krivnju prebacio na one koji su se sjedinili, kaznit ćemo takvo zlodjelo ako se jasno dokaže, i oduzet ćemo vlast nad tim licem onome koji je zamislio takvu prijevaru. I neka se ponovno odredi da je i ovaj brak kao da ga je sklopio onaj koji je imao vlast, a taj neka izgubi svoje gospodarstvo; porobljena osoba neka se odmah uvede u slobodni stalež.
Tako neka bude učinjeno ako gospodar tako uredi ili ako počini zlo. Jasno je da i djeca iz takvih brakova postaju slobodna i slobodnorođena.
13. Rob koji se pridruži vojsci sa znanjem svoga gospodara postaje slobodan.
14. Onaj koji prijavi ubojstvo svome gospodaru neka zauzvrat primi oslobođenje.
15. Znamo i sada jednu od drevnih zapovijedi koja određuje da se imovina onih koji umiru bez oporuke, koji prema zakonu nemaju nasljednika po neoporučnom nasljeđivanju, unese u našu carsku riznicu. S time često i porobljene osobe ulaze u nju, jer od tada na njima neodvojivo ostaje robovski jaram.
Zbog toga naša milost, gledajući milosrdnim i sažaljivim okom, od sada zapovijeda: sve porobljene osobe koje dolaze zajedno s imovinom umrloga bez oporuke u našu carsku riznicu, u svim našim gradovima i među našim ljudima, odmah od tada treba otpustiti na slobodu i izvesti iz ropstva te ih prema zakonu učiniti u svemu slobodnim građanima, čak i ako se sva imovina sastoji samo od robova.
Ako netko prezre takvu zakonsku odredbu, neka ne primi oproštenje svojih osobnih grijeha!
35. GRANA
O DAROVIMA DATIM U OPORUCI ILI ZA ŽIVOTA ILI ZA SLUČAJ SMRTI
1. Darovani, tj. onaj koji prima darove, ne može uzeti jedan dio, a drugoga se odreći.
2. Ako je stado ostavljeno na dar, i priplod, tj. ono što se od njega okotilo, pripada darovanome. Ako se i umanji, pa čak i ako samo jedno živo ostane, uzima ga darovani, čak i ako je stado prestalo postojati, tj. ako je uginulo.
3. I kuća, ako je ostavljena na dar i izgori, darovani uzima zemljište.
4. Ako se dogodi da netko ostavi imanje svojoj braći, a nakon toga istu njivu namijeni nekom drugome kao dar, svi darovani zajedno neka preuzmu imanje.
5. Namijenio sam ti na dar svoga roba s njegovom osobnom imovinom. Predomislivši se nakon sastavljene oporuke, oslobodio sam toga roba, ili sam ga prodao, ili se dogodilo da je on umro.
Ne samo za njega, nego i za njegovu osobnu imovinu, prestaje vrijediti darovna odredba. Ako ono što je prvo nije potpuno ostvareno, ne može se sastaviti ono što dolazi nakon njega.
6. Ako je nekome namijenjen dio imovine kao dar, a darovatelj ga izdvoji iz imovine koja se nasljeđuje, prestaje pravo na traženje dara koje mu pripada, jer je primio imovinu. Te dijelove više ne možemo potraživati.
7. Ako je dio dobra namijenjen za dar, nasljednik ima izbor: ili da dade stvari iz tog dijela imovine ili njihovu vrijednost. Ipak, za nedjeljivu imovinu neka dade veći iznos.
8. Ako netko ima mnogo različitih stvari u svojoj imovini, a namijeni ti na dar jednu od njih ili više njih, ali ne objavi koje su to stvari, nasljednik koji ima pravo izbora ne smije darovanome dati najgoru stvar, nego onu srednje vrijednosti.
36. GRANA
O SKRBNICIMA
1. Prema gradskim zakonima, skrbnike imaju oni koji su slobodni, a koji se zbog maloljetnosti ne mogu sami braniti niti zastupati.
2. Ako siroče ima parnicu sa svojim skrbnikom, potrebno je da sebi zatraži pomoćnika.
3. I nijemome se daje skrbnik.
4. Sinovima čiji je otac u zatočeništvu ne daje se skrbnik, nego se daje čuvar imovine. Kada se otac vrati, sin ponovno potpada pod njegovu vlast, kao da nikada nije ni bio u zatočeništvu.
5. Onome koji ima skrbnika koji je bolestan ili star daje se čuvar, koji je ujedno i upravitelj njegove imovine. Knez postavlja i takozvanog pomoćnika zbog nevolje koja se dogodila skrbniku.
6. I eparh i knez mogu postavljati skrbnike, kao i onaj kojem je privremeno povjerena dužnost upravljanja eparhijom u slučaju da je knez umro.
7. Vojvode postavljaju sve skrbnike, ali samo onima koji pripadaju njihovim gradovima ili selima koja su pod njihovom vlašću.
8. Punoljetni muškarci dostojniji su od žena za skrbništvo, osim ako su prisutne majka ili baka. One se pozivaju na skrbništvo, imajući veću čast od svakoga tko bi mogao biti skrbnik, osim onoga što je određeno oporukom.
9. Bliži srodnik postaje skrbnik. Ako ih je više istoga stupnja srodstva, svi postaju skrbnici.
37. GRANA
O TOME KADA PRIMITI ZAJMODAVCA DA TUŽE NASLJEDNIKE UPOKOJENIH
1. Zapovijedamo da doista nitko nema pravo tužiti nasljednike pokojnika, ni roditelje, ni djecu, ni ženu, ni srodnike, ni druge iz njegova roda, ni jamce, prije isteka devet dana, u kojima je običaj žalovati, optuživati niti tužiti, ili ih na bilo koji način uznemiravati, niti im podnositi kakvu ispravu o priznanju duga, niti ih pozivati na sud, bilo zbog duga koji se pronašao kod umrloga, bilo zbog nekog drugog razloga koji se posebno tiče navedenih osoba.
2. Ako se prije isteka devet dana netko usudi uhvatiti neku od prethodno navedenih osoba, ili od nje iznuditi kakvu izjavu ili obećanje, ili od nje uzeti jamstvo, zapovijedamo da sve to bude nevažeće.
3. Nakon isteka devet dana, ako netko smatra da protiv takvih osoba ima tužbu, neka to po zakonu objavi i neka se vodi sudski postupak. Neka tužitelji zbog takvog čekanja i određenog roka, ili zbog bilo kakve pravednosti, nemaju nikakvu smutnju.
38. GRANA
O GRADNJI NOVIH KUĆA, I O OBNAVLJANJU STARIH, I O DRUGIM STVARIMA
1. Netko čini novu građevinu kada želi nešto sagraditi, ili nešto srušiti i promijeniti prijašnji izgled.
2. Robu zidaru ispravno naređuje netko da ne dijeli niti prima mjesto. Rob ne može narediti drugome koji zida.
3. Ako stvar na kojoj se izvodi djelo ima više vlasnika, ako se zapovijed izda samo jednom od njih, ta će zapovijed biti valjana i smatra se da je bila upućena svim gospodarima. Ako jedan od gospodara nakon zapovijedi nešto dogradi, drugi se ne tuže zbog tog djela. Ne dolikuje zbog nečega što je učinio drugi nanositi štetu onima koji to nisu učinili.
4. Zapovijedamo: onaj koji obnavlja staru kuću neka ne mijenja njezin stari izgled i neka susjedima ne oduzima svjetlost ili pogled, osim ako takvu služnost nema po dogovoru ili mu je to dopušteno na temelju zahtjeva, tako da mu je dopušteno promijeniti stari izgled kako želi. Jer ako ima takvu služnost, neka neometano gradi što god želi, čak i ako time nanosi štetu susjedima, budući da mu je to dopušteno po dogovoru ili na temelju zahtjeva.
Kada su dvije kuće jedna nasuprot drugoj, između njih treba biti 12 stopa, počevši od temelja građevine i održavajući taj razmak sve do pune visine. Ako se čuva taj razmak, svakome je dopušteno podići svoju kuću do neograničene visine i napraviti u njoj prozore kroz koje želi gledati, bilo da želi sagraditi novu kuću, bilo obnoviti staru ili onu uništenu požarom.
5. U ovom bogatom gradu, tj. u carskome gradu, nemoj oduzeti pogled susjedu koji zahtijeva samo dvanaest stopa, ako iz svoje kuće gleda ravno prema moru ili u njoj sjedi, a nije prisiljen naginjati se u stranu kako bi vidio more.
Ako je razmak između dviju kuća veći od 12 stopa, dopušteno je onome koji ondje gradi da neometano gradi i oduzme susjedu pogled na more koji je imao.
6. Ako netko ima pogled na more iz kuhinje, zahoda, stepenica odnosno stubišta ili iz takozvanih ulica kojima ljudi prolaze, onaj koji gradi unutar 100 stopa može mu takav pogled neometano oduzeti, ako između dviju kuća postoji samo 12 stopa razmaka.
Ako postoji i dogovor koji nekome dopušta da gradi kuću, neka se drži onoga što je dogovoreno, čak i ako time nanosi štetu susjedu u pogledu pogleda prema moru, bilo da je taj dogovor sklopio sam onaj koji sada gospodari kućom, bilo oni koji su mu predali kuću. Jer nije dopušteno nečiju služnost poništiti zbog jačih (općih) zakona.
7. Jedan suvlasnik ne može nametnuti služnost na zajedničkoj kući bez suglasnosti drugoga.
8. Služnost pogleda ne odnosi se na drveće i vrtove.
9. Kada prema sredini postojeće ulice, uske ili široke, odmjerava svoju kuću, ako je ulica šira od 12 stopa, neka ne prisvaja višak i neka ga ne dodaje svojoj kući. Ne određuje se pravilo od 12 stopa na štetu javnog puta, nego tako da prostor između zgrada ne bude uži od 12 stopa. Kada se pronađe šira ulica ili put, ništa od toga ne treba oduzimati, nego neka grad sačuva svoju cjelinu. Ako se zbog stare zgrade između njih nalazi slobodan prostor uži od 12 stopa, nikome od njih nije dopušteno podizati svoju zgradu više od stare niti praviti velike prozore.
10. Ako bude 10 stopa između njih, a ne manje, onome koji zida nije dopušteno praviti velike prozore kroz koje se gleda, ako ih prije nije imao. Dopušteno mu je napraviti mali prozor iznad poda, s otvorom na visini od šest stopa od poda.
Nitko ne može u svojoj kući napraviti lažni pod i zbog toga napraviti vrata koja dovode svjetlost i kroz njih gledati.
11. Nijedan suvlasnik ne može srušiti ili obnoviti zajednički zid bez volje drugoga suvlasnika, jer nije njegov jedini gospodar.
12. Na praznom mjestu nije zabranjeno povećavati visinu kuće.
13. Ako onaj koji obnavlja srušenu zgradu želi podignuti je više i time oštetiti prozore susjeda, ili učiniti nešto drugo na štetu susjeda, prisiljava se očuvati i veličinu i raspored prijašnje kuće, kao i njezin stari izgled.
14. Onaj čije su kuće zbog služnosti previsoke i kojemu je dopušteno podići ih preko mjere, ne smije susjednim kućama koje se nalaze ispod njega nametati teže služnosti, nego samo onoliko koliko su dužne podnijeti.
15. Nije ispravno da netko zabranjuje svome susjedu otvoriti vrata prema javnom putu unutar ruba krovnog oluka, čime se ne nanosi šteta ulici, odnosno javnom putu.
16. Ako izvor iz kojega netko provodi vodu presuši na neko vrijeme, čim se voda vrati svojim žilama i ponovno počne teći, neka mu se obnovi služnost i neka mu se uredi vodeni tok kakav je prije bio.
17. Nitko ne može napraviti ni peć ni kuhinju uz jedini zajednički zid, čime bi vatra oštetila zajednički zid.
18. Ako netko napravi prozor kroz koji izlazeći dim nanosi štetu onima koji žive iznad, oni koji trpe štetu mogu mu prema zakonu zabraniti ispuštanje dima, osim ako su mu zbog neke potrebe dopustili da ispušta dim.
Ali nasuprot tome, onima koji žive na višim katovima zabranjuje se izlijevati vodu ili bacati smeće i time nanositi štetu onima koji žive u nižim stanovima. Svakome je dopušteno činiti u svojoj kući sve ono što drugome ne šteti. Tako se prosuđuje i glede smrdljivog otpada.
19. Ako se tvoj zid nagne prema mojoj kući, makar i samo pola stope, prisilit ću te da ga ispraviš.
20. Ako drvo moga susjeda koje stoji nasred njegova dvorišta, pustivši veliko korijenje, nanosi štetu temeljima moje kuće, neka moj susjed po zapovijedi kneza bude prisiljen posjeći ga.
21. Ako netko u tuđem zidu prema potrebi napravi prozor, bit će prisiljen da o svome trošku uredi zid prema njegovu starom izgledu.
22. Nitko ne može bacati smeće blizu tuđeg zida, osim ako to ne zahtijeva pravo služnosti.
23. Ako postoji potreba da se izmijene podzemne glinene cijevi od zahoda, neka svatko od svoga zahoda započne popravljati sve dok ne dođe do zahoda drugoga susjeda.
24. Podzemne cisterne, tj. glinene cijevi, također treba čistiti i popravljati tako da svaki počne od svoga mjesta i nastavi sve dok ne dođe do mjesta drugih vlasnika, tj. do zahoda, kao što je prethodno rečeno, i do zajedničkih zahoda koji se dolje spajaju.
Ako takve podzemne cijevi prolaze kroz vrtove, vlasnik toga vrta treba iskopati zemlju koja se natopila od tog smrada i očistiti štetu koja je zbog toga nastala, sudjelujući u sličnim popravcima koje obavlja onaj koji drži takav vrt, uklanjajući tako smrad iz toga vrta.
25. Ne može se dogovoriti takva vrsta služnosti da mi ne bude dopušteno u mojoj kući zapaliti vatru u kuhinji, naložiti vatru u ognjištu ili se kupati. Dakle, ako se tako dogovori, po zakonu je ništavno.
26. Ako su ugovori protivni bilo zakonima bilo dobrim običajima, odgovarajući zakoni učinit će ih potpuno ništavnima.
27. Ako netko pri prodaji kuće jasno kaže kupcu da je kuća opterećena služnošću, nije prisiljen predati je slobodnu od te služnosti. Tako, ako nije već ustanovio služnost, može je opteretiti služnošću prije predaje, tako da bude pod služnošću prema kući prodavatelja ili prema tuđoj kući.
Ako pri samoj prodaji osobno kaže: „Kuća je pod služnošću prema tome i tome“ i ostavi mu služnost, nema pravo na potraživanje.
28. Nikome nije dopušteno puštati dim iz kuhinje ili iz peći u kupelji prema susjedu, niti bacati smeće ili vodu, jer su to vrste služnosti.
29. Ako sam ti prema služnosti dužan da ništa ne sagradim, a ipak sagradim, pa prođe dugo vrijeme, tebi se zbog proteka vremena oduzima služnost protiv mene.
30. Mogu postaviti ljestve blizu zajedničkog zida. Od toga ne nastaje nikakva šteta, jer ih je lako ukloniti.
31. Ako sam ti prema takvoj služnosti dužan da ti nije dopušteno sagraditi svoju kuću visoko, nemoj nanositi štetu svjetlosti moje kuće koja kroz prozore na mom zidu ulazi k meni.
Ako sam zbog nekih radova deset ili dvadeset godina zatvorio svoje prozore, ili ih zazidao, tj. zatvorio, i tako su ostali tijekom navedenog vremena, tada mi propada pravo služnosti kada ti podigneš kuću i ona ostane podignuta na toj visini deset ili dvadeset godina. Tada ni ja više ne trebam služnost, jer sam imao zatvorene prozore, a ti si sebi uredio oslobođenje da možeš podignuti kuću. Time mi služnost prestaje.
Ali ako tijekom tog vremena, dok su meni prozori bili zatvoreni, kod tebe nije bilo ništa novo, tj. nisi podigao svoju kuću, moja služnost ostaje sačuvana. Ako nakon deset ili dvadeset godina otvorim prozore, a ti poželiš podignuti kuću, mogu ti to zabraniti zbog prava koje je prešlo na moju stranu.
32. Ako mi je dopuštena služnost tako da mi je dopušteno položiti svoje grede na tvoju kuću i tako, probivši tvoj zid, u njega staviti svoje grede; zatim ih izvadim i deset godina ne položim svoje grede u napravljene rupe. Ako rupe ostanu otvorene onako kako su bile kada sam izvadio svoje grede, nikakav protek vremena neće ti donijeti oslobođenje od služnosti.
Ako nakon što sam izvadio grede ti rupe zatvoriš i zazidaš, pa nakon zazidavanja prođe deset ili dvadeset godina, dobit ćeš oslobođenje. Na taj način si to pravo stekao time što su rupe toliko dugo bile zazidane.
Ako nisi ništa novo učinio, nego si ih ostavio u istom stanju u kojem su bile, moje pravo služnosti ostaje zauvijek sačuvano. Ako se dogodi da nakon deset ili dvadeset godina poželim ponovno položiti grede u te rupe u tvome zidu, ništa mi to ne može zabraniti, jer nisi zazidavanjem uredio sebi oslobođenje.
33. Služnost puta koji vodi prema grobovima ne može prestati nikakvim protekom vremena tijekom kojega se put ne koristi.
34. Ako netko, bez carske zapovijedi poslane gradskom eparhu, mnoge ulice ili jednu stranu neke ulice pripoji svojoj kući, ili ih oduzme za svoju potrebu dodajući im svoje trijemove, bez ikakvog izgovora mora gradu vratiti prijašnju upravu.
35. Kada zbog zajedničkog vodovoda jedan od suvlasnika troši novac za njegovu obnovu, ima protiv svoga sudionika pravo na tužbu radi naknade troškova koje je samo on podnio za zajedničku stvar.
36. Ako ti netko radi crpljenja dopusti vodu koja je pod njegovom vlašću, prisiljen je, čak i protiv svoje volje, dopustiti ti i izgradnju puta ako se drugačije ne možeš koristiti crpljenjem onoliko koliko ti je potrebno.
37. Nikome nije dopušteno dograđivati podzemne cijevi, tj. priključivati ih na zajednički zid i tako dovoditi vodu.
38. Svaka služnost i svako ugovoreno pravo uporabe, ako se ne koristi, prestaje protekom vremena: ako su stranke prisutne i to ne spomenu, za 10 godina; ako su odsutne, prestaje za 20 godina.
39. Onaj koji je u dobroj vjeri kupio golo zemljište, pa poslije sazna da je ono tuđe, i na njemu nešto sagradi, ne može zahtijevati naknadu svojih troškova. Dopušteno mu je samo da s toga mjesta uzme ono što je sagradio, ako time ne nanese štetu vlasniku zemljišta.
40. Ako netko u dobroj vjeri kupi tuđe polje ne znajući da je tuđe te na njemu sije ili gradi, sudac ne treba suditi samo prema zatečenom stanju, nego treba razmotriti osobe i okolnosti.
Osobe ovako: ako pravi vlasnik polja, budući bogat, želi učiniti isto, bilo graditi bilo orati i sijati polje, neka se presudi da nadoknadi nastale troškove i tako preuzme polje. To znači da se, prema vrijednosti polja i visini učinjenih troškova, odredi koliko treba platiti. Tako treba postupiti ako vlasnik zemljišta, budući bogat, želi tako postupiti.
Ako se pak dogodi da je siromašan i nema namjeru tako postupiti, dovoljno je da bez štete preuzme zemljište od onoga koji ga drži u dobroj vjeri. Sve što je sagradio ili načinio onaj koji zemljište drži u dobroj vjeri, nakon što ukloni sagrađeno, može uzeti sa sobom, ako to želi, ukoliko mu vlasnik zemljišta nije spreman dati naknadu za to.
Treba razmotriti i ovu okolnost: ako vlasnik zemljište drži radi trgovine i želi ga prodati, tada mu se, pa makar bio i siromašan, neće dopustiti da proda samo zemljište na kojem se nalazi građevina po cijeni kao da na njemu nema građevine, nego će se pri određivanju cijene uzeti u obzir ono što je zemljište time postalo.
41. Ako netko stvari koje drži u zloj vjeri otuđi prodajom, darovanjem ili na bilo koji drugi način, smatra se da će, ako se vlasnik tih stvari ne usprotivi prema zakonu kupcu, obdareniku ili onome komu su stvari na bilo koji drugi način pripale, prije isteka 10 godina, ako za to zna i živi među mjesnim stanovništvom, odnosno prije isteka 20 godina ako živi daleko, onaj koji je takve stvari stekao postati njihov punopravni vlasnik nakon 10 godina ako je od mjesnih stanovnika, odnosno nakon 20 godina ako živi daleko.
Ako pravi vlasnik prodanih stvari nije znao da su stvari njegove i da su prodane, zapovijedam da ne bude isključen od svoga prava prije isteka 30 godina. Stoga se onaj koji drži takve stvari ne može pozivati na to da ih drži u dobroj vjeri ako ih je nekoć primio od osobe koja ih je držala u zloj vjeri.
U vezi sa zastarom od 10 godina našli smo da, ako je netko od spomenutih tijekom tih 10 godina dio vremena bio kod kuće, a dio vremena boravio daleko, na rok od 10 godina treba dodati onoliko godina koliko je tijekom toga razdoblja proveo u odsutnosti.
42. Pokretna imovina koja se bez prigovora drži tijekom tri godine postaje vlasništvo njezina posjednika.
43. Onaj koji ima služnost napajanja i ispaše ovaca na tvome polju može imati i služnost da na njemu podigne kolibu.
44. Onome koji želi nešto sagraditi blizu tuđega gumna, a time bi nanio štetu njegovu vlasniku, neka to vlasnik zabrani.
45. Onaj koji preko tuđega polja provodi vodu sa znanjem vlasnika polja stječe na tome polju služnost nakon zakonom određenog vremena, a to su tri godine.
Ako mu vlasnik polja prije isteka toga vremena zabrani provoditi vodu, ne može od njega zahtijevati naknadu troškova koje je imao za vodovod, nego vlasnik zemljišta postaje vlasnikom i toga vodovoda, dokle god je vodovod čitav. Kada se vodovod sruši ili propadne, prijašnji vlasnik može uzeti njegov materijal.
46. Ako prijašnji posjednik polja ili zgrade nije mogao zabraniti prolaz vode, ni onaj koji je to sada kupio ne može ga zabraniti. Smatra se, dakle, da je nekretninu kupio s tim opterećenjem.
47. Niži dijelovi njive po prešutnoj služnosti dužni su primati vode s viših dijelova, imajući od toga korist umjesto tereta, jer primaju svu plodnost koja dolazi s viših mjesta.
48. Ako netko pet godina ne koristi moju njivu prema služnosti, a ja je prodam drugome, tih se pet godina pribraja kupcu, tako da onaj koji ima služnost, ako je ne koristi ni sljedećih pet godina, ostaje bez nje.
Za stjecanje oslobođenja od služnosti traži se cijelo zakonom određeno vrijeme. Da bi služnost prestala zbog nekorištenja, dovoljno je da nije bila korištena tijekom cijelog zakonom određenog razdoblja. Ne ispituje se je li je nije koristio jedan ili više korisnika.
49. Ako netko kopa javni put ili zemlju uz tuđe polje, neka ne prelazi međe.
50. Ako netko kopa želeći podići zid, neka ostavi jednu stopu od tuđe međe. Ako gradi kuću, neka ostavi šest stopa. Ako kopa kanal ili jamu, neka ostavi razmak jednak njezinoj dubini. Ako kopa bunar, neka ostavi jedan sežanj, osim ako ondje već postoji susjedni bunar koji bi novim radovima bio oštećen. Maslinu i smokvu treba saditi devet stopa od tuđe međe, a ostale vrste drveća pet stopa.
51. Ako blizu tvoga polja imam vodovod, takvu služnost prešutno prati i pravo da taj vodovod popravljam, tako da mogu slobodno ulaziti, kao i moji majstori, radi njegova popravka. Dužan si mi ostaviti i prostor uz vodovod kako bih mu mogao pristupati s desne i lijeve strane te ondje odlagati zemlju, kamenje, mulj koji se vadi iz kanala, kao i šljunak i pijesak potrebne za popravak vodovoda.
52. Ako pri prodaji dijela polja ugovorim da ću kroz njega provesti vodu, pa prođe zakonom određeno vrijeme, a ne izgradim vodovod, moje pravo iz toga ugovora ostaje valjano. Ako vodovod izgradim, ali ga ne koristim, to pravo prestaje.
53. Ako je služnost vode ustanovljena tako da se koristi samo u vrijeme žetve ili samo tijekom jednoga mjeseca, zakonom određeno vrijeme potrebno za njezin prestanak udvostručuje se. Isto vrijedi i za služnost puta. Ako se služnost koristi samo određenih dana, sati, jedne noći, jednoga dana ili jednoga sata, zakonsko se vrijeme računa prema toj uporabi. Jer riječ je o jednoj služnosti.
54. Sporovi o međama i njihovu utvrđivanju ne podliježu zastari zbog dugog proteka vremena, nego samo zastari od 30 godina.
55. U sporovima o međama sudac treba slijediti ili međaše ili javne isprave sastavljene prije početka postupka. Tako treba postupiti, osim ako se zbog promjene posjednika i presuda donesenih u vrijeme njihova posjeda pokaže da su međe bile promijenjene. Tada treba uzeti u obzir međe koje su uspostavili posjednici, a ne stare međe.
56. Kada javni put bude oštećen potresom ili ga rijeka poplavi i uništi, vlasnik koji živi u blizini bit će prisiljen dopustiti da javni put prolazi kroz njegovo zemljište.
57. Ako rijeka teče između dviju njiva, odnosno između tvoje i moje, pa malo-pomalo i neprimjetno nanosi zemlju na moju njivu, tako da nitko ne može utvrditi koliko je i kada zemlje dodano, ono što je tako priraslo postaje moje.
Ako pak riječna bujica odjednom otrgne dio tvoje njive i pripoji ga mojoj, jasno je da ono što je tako dodano ostaje tvoje vlasništvo. To nije neprimjetni prirast.
58. Ako voda koja se provodi vodovodom teče samo do određenoga mjesta i ne pojavljuje se duž cijeloga vodotoka zato što se vodovod negdje na sredini urušio, služnost ostaje sačuvana za cijeli vodotok.
59. Svaki zakup koji pripada časnom domu, tj. Crkvi, kao i njezina vlastita imovina te zalog na zemljištima ili kućama, ne može trajati dulje od 40 godina, što odgovara roku zastare koji vrijedi za svaki takav časni dom.
60. Ako netko ozlijedi tijelo slobodnog čovjeka, osuđuje se na naknadu troškova njegova liječenja i izgubljene zarade, ali ne i zbog unakaženosti. Tijelo slobodnog čovjeka ne procjenjuje se u novcu.
Ako je ozlijeđeno tijelo roba, nadoknađuje se, kao što je prije rečeno, i umanjenje njegove vrijednosti.
61. Onaj koji vodi spor oko nekretnine koja se drži bez pravne osnove ne gubi svoje pravo niti se sprječava zbog proteka 30 godina, nego mu se njegovo pravo potvrđuje.
62. Smatrali smo potrebnim i pravednim zapovjediti da se onima koji su zbog krivnje poslani u progonstvo ili zatvoreni u vlastitome domu vrijeme ne računa.
63. Ni onima koji obavljaju carsku službu ne računa se vrijeme dok borave u mjestu svoje službe, sve dok se ne vrate.
64. Gluhi, nijemi, opsjednuti i zatočenici ne podliježu proteku vremena. Njima vrijeme počinje teći tek kada prestane razlog zbog kojega je bilo obustavljeno: zatočeniku kada izađe iz zatočeništva, a ostalima kada budu oslobođeni svoje nevolje.
39. GRANA
O KAZNAMA
1. Onaj koji u ratu prijeđe na stranu neprijatelja ili preda svoje neprijateljima, kažnjava se odsijecanjem glave.
2. Onaj koji izrađuje čarolije namijenjene pogubljenju čovjeka, ili ih posjeduje, ili ih prodaje, kažnjava se prema zakonu o ubojicama.
3. Ako netko noću ubije kradljivca, neće biti kažnjen ako ga nije mogao poštedjeti bez opasnosti za sebe.
4. One koji od svojih vojnika prebježe neprijatelju dopušteno je nekažnjeno ubiti kao neprijatelje.
5. Ako netko, znajući da je neka osoba slobodna, kupi je ili proda, ili je daruje, ili je preda u miraz, ili je zamijeni, ako se dokaže bilo koje od tih djela, neka mu se odsijeku ruke.
6. Takozvani buntovnici i oni koji među ljudima izazivaju pobunu, ako im vlastelin naredi da s tim prestanu, a oni ga ne poslušaju i u tome ustraju, šalju se u progonstvo.
Ako izazovu mnoge pobune i nerede te budu više puta uhvaćeni u takvim zlim navikama, neka budu pretučeni, ošišani i potpuno protjerani. Ako ih knez na to prije nije upozorio, neka budu samo izbatinani palicama i pušteni.
7. Onaj koji se, oslanjajući se na svoju vlast, silom odvede onoga koji je potražio utočište u presvetoj crkvi, bit će pretučen i poslan u trajno progonstvo.
8. Onaj koji nekome naredi da ubije drugoga, kažnjava se kao ubojica.
9. Neka nitko barbarima, tj. tuđincima, ne prodaje ni sastavljeno ni rastavljeno oružje, niti željezo, jer će za takvo djelo kazna biti smrt.
10. Onaj koji zlonamjerno kuje urotu protiv careva života, neka se pogubi, a njegov dom neka bude razgrabljen.
11. Onaj koji ubije dijete, podliježe kazni za ubojstvo, a onome tko ubije mlađeg od 25 godina sudi se kao ubojici.12. Onaj tko zna za nekog bajača, neka ga uhvati i preda javnom sudu. Ako bilo koji čovjek, uhvativši ovoga, ne preda ga javnosti, neka primi krajnju kaznu.13. Onome tko pravi kukolj (korov) u žitu, i onima koji mu pomažu, neka se odsijeku ruke. Upravitelju onoga sela u kojemu je bila prijevara, ako je pomagao u takvom prijestupu — bio zemljoradnik, bio rob, bio domaćin, bio trgovac — i njemu neka ruke budu odsječene.14. Klevetnik neka bude podvrgnut takvom stradanju.15. Poznati razbojnici neka na mjestima gdje su razbojništva činili budu i obješeni. I prikladno je da bi se, zbog prizora, uplašili oni koji slično čine, i da to bude na utjehu rođacima ubijenih.16. Svakome je, bez straha, dopušteno ubiti razbojnika.17. Oni koji od nas svojevoljno prelaze k neprijateljima i izvještavaju ih o našim dogovorima, vješaju se na vješala, ili budu spaljeni.18. Ako netko bude otkriven da je znajući, tj. namjerno, kuću zapalio, ili gomilu žita koja je ležala blizu kuće, neka bude predan ognju. Ako je nešto slično učinio izvan grada, neka mu se odsijeku ruke.19. Neprijatelji i oni koji od nas k njima sami prijeđu, kažnjavaju se mačem.20. Činiti magije klanjem, tj. žrtvama, zabranjeno je. Oni koji tako čine, kažnjavaju se mačem.21. Oni koji na štetu ljudima prizivaju demone, osim ako to čine u neznanju, kažnjavaju se mačem.22. Robovi ili oslobođenici koji u lance vežu i odvode slobodne ljude, bivaju bijeni i ošišani, i neka im se ruke odsijeku.23. Onome tko odbija zapovijedi, obje ruke treba odsjeći.24. Ako netko primi odbjeglog roba, neka ga preda njegovom gospodaru zajedno s drugima koji su s njime, ili plati 20 zlatnika. Koliko puta ga primi, toliko puta se kazna povećava.25. Protiv nekoga tko je ugrabio neku stvar prilikom požara, ili u potresu i rušenju kuće, ili pri potapanju broda, ili protiv onoga tko je prijevarom primio takvu stvar — ukoliko se to spomene pred sucem prije isteka te godine, neka se vlasniku toga da četverostruko; nakon te godine, dvostruko.26. Nakon pet godina gasi se grijeh preljuba. No, ovo govorimo o onima koji su zgriješili sa ženom njezinom voljom.27. Oni koji uče nečasnim zapovijedima, podliježu krajnjoj kazni.28. Manihejci koji su bili kršćani, a potom su činili manihejska djela, ili oni koji znaju za takve i ne predaju ih knezovima, podliježu krajnjoj kazni. I oni koji su na položaju, ili u vojsci, ili u društvima, dužni su brinuti se je li netko od njih takav. Ako saznavši ne predaju ga, pa makar bili i pravovjerni, primit će krajnju kaznu.29. Manihejci bivaju razotkriveni i nakon smrti. Jer njih nitko ne nasljeđuje po oporuci, ili bez oporuke, čak i ako su rođaci pravovjernome, osim djece, već se njihova imovina unosi u našu riznicu. Samo njihova djeca koja su pravovjerna nasljeđuju ih. Isto vrijedi i za donatiste.30. Onaj tko vrši helenske (poganske) žrtve, ili poštuje idole, ili ih kadi, ili im pali tamjan, podliježe krajnjoj kazni. Mučeni bivaju, također, i oni koji im pomažu, koji se druže s njima i koji služe žrtvama.31. Ako Židov ima roba kršćanina i obreže ga, neka mu se odsiječe glava.32. Ako se Židov usudi kvariti kršćansko učenje, kazna će biti smrt.33. Onaj tko se udostoji svetog krštenja, a zatim opet poganstvuje, podliježe krajnjoj kazni.34. Oni koji su odstupili od pravovjerne vjere i postali heretici, ili su prinijeli žrtvu idolima, ili obećali da će nekome prinijeti žrtvu, ne mogu ni oporuku ostavljati ni darove davati, niti mogu što primati ni po oporuci ni bez oporuke.35. Onaj tko ubije uzlaznog srodnika po rodu, ili silaznog, ili drugog rođaka, neka bude predan ognju.
36. Rob koji zna za otmicu svoje gospodarice i pomaže u tome, neka bude spaljen ognjem.37. Ognju se predaju robovi koji se dogovaraju protiv života svojih gospodara. Neka budu kažnjeni i oni robovi koji su, kada je gospodar ubijen, čuli njegov glas ili naslutili dogovor koji je bio protiv njega, a nisu se okupili (da ga zaštite), bilo da se to dogodilo u kući, na putu ili u polju.38. Onaj tko uči barbare graditi brodove, bit će kažnjen smrću.39. Bez krivnje je onaj tko ubije onoga koji ga je napao, kada ga je taj htio ubiti.40. Onaj tko otme zaručenu, ili nezaručenu ženu, ili udovicu — bilo plemenitog roda, bilo robinju, bilo oslobođenicu, a naročito ako su to žene posvećene Bogu, ili ako otme svoju vlastitu zaručnicu — ako je to učinio s oružjem, tj. mačevima ili nečim sličnim, kažnjava se mačem. Oni koji su mu pomagali, ili su znali i poslužili mu, ili su ga svjesno podržali, ili su na bilo koji način doprinijeli, neka budu bijeni i ošišani, i neka im se odsijeku nosevi. Ako je otmica učinjena bez ikakvog oružja, onome tko je počinio otmicu neka se odsijeku ruke; oni koji su mu pomogli u otmici, i oni koji su znali i poslužili mu, ili ga svjesno podržali, ili dali bilo kakav doprinos, neka budu bijeni i ošišani te protjerani izvan granica.41. Ako neki sluga ili rob okleveta svog gospodara za neku krivnju, neka mu se odsiječe glava. Drugaće biti ako se optužba potvrdi (kao istinita). I oslobođenik koji iznese optužbu protiv svog bivšeg gospodara, ili protiv njegovog nasljednika, neka podnese istu kaznu kao rob i sluga.42. Onaj tko zatekne preljubnika u vezi sa svojom ženom, ako mu se dogodi da ga ubije, ne tereti se kao ubojica. Ako netko posumnja da se netko želi neprilično približiti čednosti njegove žene, i pošalje mu tri pisma opomene, imajući svjedočanstva pouzdanih ljudi, pa nakon ta tri pisma sa svjedocima zatekne ga kako razgovara s njegovom ženom — bilo u njegovoj kući, ili u kući te žene, ili u domu preljubnika, ili u gostionici, ili na mjestima izvan grada — muž ima pravo takvoga vlastitim rukama ubiti, ne bojeći se zbog toga nikakve posljedice. Ako ga na drugom mjestu zatekne kako razgovara s njegovom ženom, ili u crkvi, neka pozove tri pouzdana svjedoka kojima može dokazati da je toga zatekao sa svojom ženom, te ga preda knezu da ga ispita za krivnju. Znajući pouzdano da je taj, nakon tri pismene opomene, nađen s takvom ženom, treba ga, dakle, samo zbog toga kazniti za grijeh preljuba, ne tražeći nikakav drugi dokaz. Muž ima mogućnost, ako želi, podnijeti optužbu i protiv svoje žene, prema zakonu.43. Žena koja, imajući muža, počini preljub sa svojim robom, bit će bijena i ošišana, te će joj se odsjeći nos, bit će protjerana iz grada u kojem živi, i lišena sve svoje imovine. Rob koji je s njom počinio preljub bit će kažnjen mačem.
44. Žena koja nema muža i sjedini se sa svojim robom, ako je to učinila nemajući djece, neka bude bijena i ošišana, a takav rob, bijen i ošišan, neka bude prodan, i njegova cijena neka se unese u carsku riznicu. Ako je to učinila imajući djecu, sva njena imovina čuva se djeci netaknuta na gospodski način, jedino ostajući kod nje zbog potrebe, a cijena prodanog roba pripada djeci.45. Preljubnici, bijeni i ošišani, primaju odsijecanje nosa. Oni koji su bili posrednici i pomagali u takvom bešćašću, bijeni i ošišani neka se otjeraju.46. Onome tko se na zahtjev suca ili na traženje protivnika zakune u crkvi, dotičući se presvetog Evanđelja, i ako taj poslije zakletve bude razotkriven (kao krivokletnik), neka mu se odsiječe jezik. Isto se primjenjuje i na svjedoke.47. Brat protiv brata ne može podići veliku tužbu, jer neće biti uslišan, i sam će biti osuđen na progonstvo.48. Onaj tko oduzima tuđu zemlju, ili pomiče međe, dužan je vratiti dvostruko od onoga što je oduzeo.49. Ako netko, unatoč zabrani suca, otme neku stvar — ukoliko je ta stvar njegova, gubi vlasništvo nad njom. Ako je tuđa, neka vlasniku da nju i njezinu cijenu.50. Tko koristi konja do nekog dogovorenog mjesta, ako prijeđe to dogovoreno mjesto i konju se dogodi ozljeda ili ugine, neka objasni uzrok i plati štetu vlasniku konja. Ako se konju ozljeda ili smrt dogodi prije dogovorenog mjesta, korisnik će ostati bez gubitka, samo ako stradanje konja nije uzrokovao nebrigom ili lošim postupanjem.51. Onaj tko je zatvorio tuđe ovce, ili neku drugu stoku, i usmrtio je nedostatkom hrane ili je nekako drugačije ubio, osuđuje se da vrati dvostruko.52. Kada se skupe koze, ili volovi, ili konji, ili svinje, ili neka druga stoka, ako prva, napavši na druge, bude od njih ubijena ili probodena, bez krivnje je gospodar one koja je ubila. Ako prva, napavši, ubije, kriv je gospodar one koja je ubila; neka ili da životinju gospodaru ubijene, ili plati štetu.53. Za one koji iz logora ili od vojnih odreda u ratu kradu, naređujem: da se surovo tuku ako ukradu oružje; ili ako ukradu nešto od tegleće marve, tj. konja, ili mazgu, ili magarca, takvima neka se odsijeku ruke.54. Za one koji u bilo kojem gradu kradu, ako su to jednom učinili, zapovijedam da, ako su bogati i slobodni, vrate ukradeno i dvostruko toliko daju onome tko je pretrpio krađu. Ako su oni koji su to učinili siromašni, neka budu istučeni i protjerani. Ako nisu jednom, nego mnogo puta bili uhvaćeni u krađi, neka im se odsijeku ruke.55. Gospodar kradljivog roba neka ili obešteti onoga tko je pretrpio krađu, ili, ako to neće učiniti, neka da roba u potpuno vlasništvo onome tko je pretrpio krađu.56. Oni koji odgone tuđa stada, ako su to jednom učinili, neka budu bijeni; učine li to drugi put, neka budu protjerani preko granice. Ako se i treći put pokaže da su se na to usudili, neka im se odsijeku ruke. Stado koje su otjerali, razumljivo, neka bude vraćeno svome gospodaru.57. Onima koji svlače mrtve u grobovima, neka se odsijeku njihove ruke.58. Oni koji u oltar danju ili noću ulaze, i od svetinja koje su u njemu nešto ukradu, neka budu oslijepljeni. Ako netko ukrade nešto izvan oltara, iz crkve, neka bude bijen i ošišan te protjeran izvan granica.59. Onaj tko ima ženu, a uz nju čini blud, neka se kazni s dvanaest izmjena (posta). A onaj tko nema ženu, i padne u takav grijeh, neka bude kažnjen sa šest izmjena.60. Ako netko ima ženu i sjedini se sa svojom robinjom, kada djelo postane poznato, taj neka se kazni bijenjem. Knez toga mjesta, primivši robinju, neka je proda u drugu oblast, a njezina cijena neka se unese u javnu blagajnu.61. Onaj tko s tuđom robinjom čini blud, ako je bogat, neka gospodaru robinje da za grijeh 36 zlatnika. Ako je siromašan, neka bude bijen i, koliko može, srazmjerno iznosu od 36 zlatnika neka da.62. Oni koji s monahinjama ili svetim djevicama čine ono što je sramotno, kao oni koji se rugaju nevjestama Kristove Crkve, neka prime odsijecanje nosa — i oni, i svete djevice koje su se s njima razvratile.
63. Onome tko svoju kumu uzme pod imenom braka, ili se kako drugačije tjelesno sveže s njom, neka se oboma odsijeku nosovi, jasno, ako se prije toga ona ne otpusti. Ako to učini s kumom svoga muža, istu će kaznu primiti, i uz to će biti bijen.64. Onaj tko zna da njegova žena čini preljub, i oprosti joj, neka bude bijen i protjeran. Preljubniku i preljubnici neka se odsijeku nosovi.65. Onaj tko se sjedini s mladom djevicom, njezinom voljom, pri čemu roditelji za taj čin nisu znali, kada se za sve sazna, ako je želi uzeti za ženu i to odobre i roditelji, neka uđu u zajednicu (braka). Ako jedan od roditelja, tj. otac ili majka, ne pristane, ako je bogat onaj koji ju je oskvrnuo, neka djevojci koju je oskvrnuo da jednu litru zlata, a to je 72 zlatnika. Ako je siromašniji, neka joj da polovicu svoga imanja. Ako je posve siromašan, neka bude bijen i ošišan te protjeran.66. Onaj tko na silu oskvrni djevojku, neka pretrpi odsijecanje nosa, dajući joj i trećinu svoje imovine.67. Onaj tko oskvrni djevojčicu prije dobi, tj. prije navršenih 13 godina, neka pretrpi odsijecanje nosa i neka polovicu svoje imovine da oskvrnutoj djevojci.68. Onaj tko tuđu zaručnicu oskvrni, ako je to bilo voljom djevojke, neka mu se odsiječe nos. Ako nije bilo po njezinoj volji, uz tu kaznu neka joj da i trećinu svoje imovine.69. Krvosrodnici — bilo da su roditelji s djecom, bilo djeca s roditeljima, tj. ili otac s kćeri ili sin s majkom ako se sjedine, ili braća sa sestrama — neka budu mačem posječeni. Ako se u drugom stupnju srodstva jedno s drugim sjedine, tj. ako otac sa ženom svoga sina, ili sin sa ženom svoga oca, tj. s maćehom, ili očuh s pastorkama, ili brat sa ženom svoga brata, ili ujak sa sestričnom, ili nećak s tetkom, ili s kćerkom tetke, ili s tuđom majkom i njezinom kćeri — ako se to učini svjesno (znajući za srodstvo), i oni sami i njihovi srodnici koji su se s njima oskvrnuli neka budu bijeni i neka pretrpe odsijecanje nosa.70. Onaj tko se usudi imati dvije žene, ne po zakonu nego po samovolji, ispravno je da primi kaznu kao za preljub. Žena koja je kasnije ušla u zajednicu s njim, ako nije znala da on ima zakonitu ženu, bit će pomilovana.71. Ako trudna žena zlonamjerno naudi svojoj utrobi kako bi izbacila plod, neka bude istučena i protjerana izvan granica.72. Bratići i djeca rođena samo od njih, ili otac i sin s majkom i kćerkom, ili dva brata s dvjema kćerima dviju sestara, ili nećak sa ženom svoga ujaka, ili dva brata s majkom i kćerkom, ili sin s bivšom ženom svoga strica, ili ujak s bivšom ženom svoga nećaka — ako se sjedine, ili se na bilo koji drugi način tjelesno svežu, neka se prvo rastave, a zatim neka budu bijeni.73. Onaj tko čini sramotu s muškarcem, i onaj s kojim se to čini, oboje neka budu mačem posječeni, osim ako je onaj koji je stradao mlađi od 12 godina. Tada će ga njegova nezrela dob osloboditi takve kazne.74. Onome tko s nerazumnim, tj. četveronožnim životinjama čini sramotno djelo, neka bude odsječen sramni ud.75. Ako netko, u želji da spali panjeve na svojoj zemlji, zapali vatru na njoj, a oganj s nje zahvati tuđu zemlju ili vinograd, sudac treba ispitati je li to možda spaljeno neznanjem ili nebrigom onoga koji je vatru zapalio, i nije li silom spriječio da plamen prijeđe na tuđu zemlju — jer ako je bio nemaran i nije mario, bit će osuđen. Ako je učinio sve što je trebalo, a vjetar koji je iznenada puhnuo prenio je plamen na tuđu zemlju ili vinograd, neće biti kriv onaj koji je vatru zapalio.76. Ako se zbog nečega neka kuća zapali, te plamen koji je odatle izašao zapali okolne kuće, nije kriv onaj čija se kuća prva zapalila.77. Ako netko, bio slobodan ili rob, iz bilo kojeg razloga da nekome da popije otrov — bilo žena mužu, bilo muž ženi, bilo robinja gospodarici ili rob gospodaru — i zbog toga onaj koji je otrov popio padne u bolest, te mu se dogodi da od toga iskrvari i umre, onaj tko je to učinio neka bude mačem posječen.78. Onaj tko izrađuje takozvane čuvalice, tj. amajlije, i vjeruje u njih, te ih iz ljubavi (prijateljstva) daje ljudima — takvi, pošto budu uhvaćeni, neka budu prognani.79. Onaj tko namjerno počini ubojstvo, koje god da je dobi, neka mačem primi kaznu.80. Sedmogodišnje dijete, ili opsjednuto, ne kažnjava se smrću ako nekoga ubije.81. Ako otac optuži nekoga za ubojstvo svoga djeteta, a pokaže se da je to kleveta, ne treba mu nanositi sramotu.82. Onaj tko mačem udari nekoga, ako udareni umre, neka primi kaznu mačem. Ako ranjeni ne umre, onome tko je zadao ranu neka se odsiječe ruka, zato što se uopće usudio potegnuti mač.83. Kada među nekima izbije tučnjava, ako se dogodi da netko bude ubijen, neka suci pogledaju predmet kojim je izazvana smrt. I ako se utvrdi da je smrt nastupila od debelog drveta ili velikog kamenja, ili udaranjem, onome tko je to učinio neka se odsijeku ruke. Ako je smrt nastupila od lakših udaraca, neka bude istučen i protjeran.84. Ako netko u tuči udari nekoga rukom i taj umre, neka bude bijen i protjeran.85. Ako netko svoga roba pojasom ili palicama bije, i dogodi se da taj od toga umre, ne osuđuje se njegov gospodar kao ubojica. Ako ga je mučio bez mjere, ili ga ubio trovanjem, ili ga spalio, kažnjava se kao onaj tko je počinio razbojništvo.86. Onaj tko je nenamjerno počinio ubojstvo, protjeruje se.
40. GRANA
O PODJELI PLIJENA
Onima koji su nad neprijateljima izvojevali pobjedu, od plijena koji se obično kod njih nađe, samo se šesti dio oduzima za javnu riznicu, a sve ostalo neka se u jednakim dijelovima podijeli između vlastelina koji su ga osvojili. Boljarima je dovoljno ono što im dopadne u ruke. Vojvoda ima ovlast da od prethodno spomenutog dijela javne riznice dodijeli nagradu onim boljarima za koje se utvrdi da su se posebno hrabro borili. Dio od onoga što se u ratovima nađe, primaju i oni čuvari u vojnim logorima.
Završile su se, s Božjom pomoću, grane Gradskog zakona, na broju 40.
56. Poglavlje: O NEZAKONITIM BRAKOVIMA (TJ. O MIJEŠANJU KRVI) KOJI SU SE SADA POJAVILI U SVIJETU NA PROPAST KRISTOVA STADA. (OD SISINIJA, SVEĆENOG NADBISKUPA CARIGRADA, I SABORA KOJI JE BIO S NJIM, KOJI BOŽIJOM MILOŠĆU SADA ZAKONITO I PRAVILNO OVE NEZAKONITE BRAKOVE, KAO OGANJ KOJI SVE SPALJUJE, SABORNIM SUDOM ZABRANI I UNIŠTI) DVADESET PRVOGA DANA MJESECA VELJAČE, GODINE 6505.
Oni koji razmotriše i zapovjediše ovo zajedno s patrijarhom bili su metropoliti:
Ivan Heraklijski, Ivan Apkirski, Leon Sardijski, Stjepan Nikomidijski, Danijel Halkidonski, Teodor Meletinski, Ivan Tijanski, Petar Gangrijski, Ivan Karijski, Bazilije Ikonijski, Teofilakt Antiohijski, Ivan Silijejski, Teodor Atenski, Stilijan Lariski, Georgije Trajanopoljski, Leon Katanski, Nikola Neopatarski, Stjepan Kotiajski, Leon Serski i Bazilije Pomfiupoljski;
a nadbiskupi:
Filip Parijski, Leon Kupseljski, Konstantin Kijski, Ivan Derkijski, Ivan Lefkadski, Teodor Trojski i Konstantin Sugdajski.
SABORNI SVITAK O NEZAKONITIM BRAKOVIMA
Sisinije, milošću Božjom nadbiskup Konstantinova Grada, Novoga Rima, i ekumenski patrijarh.
Poštovan je i dostojan velike časti onaj liječnik koji odgoni pogubnu kugu, odnosno opću bolest koja prijeti ljudima, te joj ne dopušta da se ukorijeni prije nego što uđe. Tako čuva život bez bolesti i održava tijela u sigurnom zdravlju. Jer ako bolest jednom prodre unutra i počne proždirati tijelo poput ognja, jedva će je uspjeti zaustaviti i otjerati, ostavljajući za sobom posvuda patnju zbog nedostatnosti svojega umijeća.
Na sličan se način i liječnik duša suprotstavlja bolesti: nastoji je spriječiti prije nego što se uvuče, pripremajući unaprijed spasonosne lijekove riječi i ne dopuštajući toj općoj bolesti da se nastani u ljudskoj prirodi. Ako je pak ta zloća već prodrla i u kratkom vremenu progutala veliko mnoštvo duša, pomoći nije lako; teško je izliječiti čak i lijekom koji se protiv nje priprema prekasno.
Onima koji se još čuvaju od stradanja spasenje je pripravljeno i lako će izbjeći bolest. No oni koji su već pali i predali se tomu zlu navukli su na sebe gotovo neizlječivu gubu te bolesti. Kao što je čovjeku bolje izbjeći pad u zlo nego biti zajedno s njime pokopan, tako je i bolje zaustaviti ljutu bolest koja poput vala zahvaća sva ljudska tijela te izjeda svaki uzrast i svaki rod, nego joj blagonaklono dopustiti da se nesmetano ukorijeni.
Tako je i pohvalno, ujedno i Bogu ugodno, odsjeći pogubnu strast i trulež palih duša te zaustaviti propast koja iz nje proizlazi. Nama, pastirima razumnih ovaca, to i priliči i dužnost nam je činiti. Jer Kristov narod, koji je On otkupio svojom krvlju, sveti narod, u davnini je učenjem svetih i božanskih apostola, a odmah nakon njih i svetih otaca, bio sa svih strana ograđen božanskim zakonima poput vinograda koji je prethodno zasadio sam Bog, Stvoritelj svega što postoji.
Taj vinograd treba marljivo obrezivati i čistiti od bolesti koje štete njegovoj prirodi te odbijati i zaustavljati svaku pogubnu težnju poganskoga života, koji robuje tjelesnim požudama i poput bujice navaljuje da obeščasti pralik, odnosno čovjeka stvorena na sliku Božju.
Uz božanska pravila i gradski zakoni svakodnevno podižu mač protiv onih koji ne mare za pobožnost i koji žive daleko od dostojnoga života. Svetome narodu priliči živjeti čiste savjesti i ne uvoditi ništa od onoga što bi moglo okaljati naš način života. Božanska pravila i građanski zakoni, duhovni život i dobre navike, obuzdavaju surovost ljudske naravi, ostavljajući je pokopanom i neiskopanom od iskona. Tako ćemo živjeti bez spoticanja, pokazujući u svako vrijeme život dostojan poziva koji smo primili.
Budući da je brak korijen i temelj ljudskoga roda te ustanova Stvoritelja naše naravi, upoznali su što je istinski častan brak. Da bi njegov korijen ostao čist i da se ubuduće ne bi onečistio nikakvom nečistoćom ni okaljao kapima poroka – jer je pogubno zajedno sa pšenicom sijati kukolj – oci su ga učvrstili raznim dopunama, riječima i odredbama. Nezakoniti su brak odvojili od zakonitoga, odbacivši ga, a one koji su već po prirodnoj potrebi sjedinjenja prionuli uz takav način života opomenuli su i poučili da se rastanu od svojih supružnika i potpuno se odvrate od takve zajednice.
U davnini je Izraelu, koji je kao pečat Božji primio obrezanje, bilo određeno da se svaki rod nastanjuje na području svojega plemena. Zakonodavac je zabranjivao ženidbu, odnosno miješanje, s pripadnicima drugih naroda. Zapovijedao je da se svako pleme povezuje sa svojim plemenom, pri čemu nije bilo zabranjeno da se ženidbene veze šire i isprepliću unutar toga okvira.
No otkako smo milošću Onoga koji nas je primio i posinio postali poseban Božji narod iz svih naroda, te prema riječima proroka radosno zapljeskali rukama, svi smo postali novi Izrael. On je sve pomirio i okupio u jedno te nas privodi k sebi u ljubavi, želeći da budemo sjedinjeni jedni s drugima. Zato je bračnom putu zatvorio prolaz prema unutarnjim vratima, odnosno prema krvnom srodstvu, a otvorio sve vanjske putove onima koji žive po svoj zemlji. Tako se onima koji žele stupiti u brak otvorio cijeli svijet, dok je put koji vodi prema ženidbi među srodnicima božanskim zakonima zapriječen i zatvoren.
Nezakonite su brakove oni koji su sastavili zakone jedne izričito imenovali, a druge su, smatrajući ih tolikom nečistoćom da ih nije dostojno ni spomenuti, prešutjeli, skrbeći se na svaki način za čistoću i ne želeći ni jezik okaljati njihovim spominjanjem. U tome im pomaže i veliki apostol Pavao govoreći: „Blud i svaka nečistoća neka se ni ne spominju među vama, kao što dolikuje svetima.” Tim imenom – nečistoća – označuje svaki nezakoniti brak i svako oskvrnuće.
Kako zbog te šutnje vlast ne bi u potpunosti pripala sladostrasnicima, zakon im ne dopušta da olako posežu ni za onim što je inače dopušteno u braku. Što, dakle, kaže? U pitanjima braka ne treba gledati samo ono što je dopušteno, nego i ono što je dolično. Tako su božanstveni oci ustanovili kanone, a zakonodavci zakone, radi očuvanja neokaljane i posve bezgrješne naravi.
Ali silni protivnik, teško savladiv i opasan, naoružan za borbu protiv nas i za nečuveno razaranje duša, nakon mnogih drugih napada kojima je već više puta rušio bračnu čast, uveo je još bestidnije zlo. Potajno je proširio običaj da se nimalo ne smatra neprikladnim ako dva brata uzmu za žene dvije sestrične; i to se čini javno, bez zabrane i uz svete molitve. Isto tako, da se dva bratića ožene dvjema sestrama; ili da se ujak i nećak ožene dvjema sestrama; ili, obratno, da dvojica braće uzmu tetu i njezinu nećakinju; ili da ujak i nećak uzmu dvije sestrične. To se zlo, prikrivajući se, izruguje samoj naravi i nasrće na čast braka.
Stoga je naša poniznost, ožalošćena zbog takvih nezakonitih brakova, nakon vijećanja sa svetim saborom bogoljubivih metropolita i nadbiskupa te u strahu od strašne prijetnje budućega Suda koja je izrečena učiteljima koji ne upozoravaju narod na mač što dolazi, zaključila da je bolje pronaći lijek protiv takvoga zla. Onima koji su već pali u takve veze neka rastava bude lijek za njihov grijeh, a drugima neka to bude zaštita da ne počine isto.
Stoga od sada zapovijedam da se nitko ubuduće ne usudi činiti takvo podmuklo djelo u pogledu brakova, nepravedno i prijevarno prema onima koji su iste krvi. Takvi postupci nisu samo nepravda prema krvnim srodnicima, nego i otvoreni rat protiv same prirode, jer se na nedopušten način međusobno miješaju.
Odavde se može još jasnije naučiti i razmotriti:
Sveti i veliki Bazilije, ispitujući dubine duhovne mudrosti i bogoslovski glas, kratkim riječima daje spoznaju o nekakvom nezakonitom braku, pri čemu lako razlikuje nezakonite brakove od zakonitih, govoreći:
„U njima se miješa srodstvo, u ovim nezakonitim brakovima.”
Kako, dakle, u takvim brakovima nazvati one koji nastaju iz njih? Onaj koji se naziva bratom, po istome se naziva i bratom i šurjakom; a žena koja se s njim sjedinila jest i njegova sestrična, a istodobno i jetrva. Djeca koja se od njih rode – kojim srodstvom treba da se nazivaju? Po ocu bi im pripadao naziv drugoga stupnja, pa bi se nazivali sestričnama ili bratićima; po majci trećim stupnjem. Ipak, pravednije ih je nazvati bratićima i sestričnama drugoga stupnja. Već i neprikladno miješanje naziva u nezakonitom braku jasnije pokazuje prijestup zakona, prema riječima našega svetoga oca Bazilija.
No strasti pomaže netko tko joj se protivi govoreći kao da pita:
„Zašto nijedan pisani zakon nije izričito zabranio i rekao da braća ne smiju uzimati svoje sestrične za žene? I zašto se protiviš običaju kojemu toliko dugo vrijeme njegova prakticiranja daje potporu? Zar izvrćući slova i zlonamjernim slušanjem ne prisvajaš stvar i ne činiš krivim ono što po zakonu nije krivo?”
Ali ne ja – Bazilije razotkriva grijeh Duhom, postavljajući od davnine zakon o ovome. Njegov je zakon i glas Crkve, objava Riječi, ploče napisane od Boga i utisnute Božjim prstom. Onaj koji za ovo traži drugoga zakonodavca, ne znam čuva li takav čistoću onako kako bi je trebao čuvati.
Čak i kad bismo dopustili da o ovoj stvari ne postoji nikakav zapis ni jednoga svetog oca, ipak ne bi bilo prikladno poželjeti nanijeti ovu bolest Crkvi, da ne postanemo oni koji raspravljaju protiv suda. Jer oni koji su postavili zakon o čistoći kaznili su preljub žene i nasilje nad djevojkom, ali nisu dodali da otac treba biti kažnjen ako se pokaže da je počinio nasilje nad vlastitom kćeri. Ne znači li to da je nešto dopušteno samo zato što je neki manji grijeh, koji se dogodio, zapisan kao kažnjiv?
Ako nešto nije zabranjeno zakonima, tko bi se ipak lako usudio to učiniti? Ili bi se netko drznuo učiniti takvo djelo samo zato što nije zapisano? Zar to ne bi rekao nitko razuman? Kada je nešto ostavljeno u šutnji, ta šutnja ne daje pravo da se netko drsko ruga prirodi.
Tako ni ovo što je možda negdje prešućeno nitko nema pravo nekažnjeno činiti. A još više nama koji smo kršćani i znamo, prema riječima apostola Pavla, da „prolazi obličje ovoga svijeta” i da „oni koji imaju žene budu kao oni koji ih nemaju”, nije ostavljeno bez zabrane, nego je upravo njegovom riječju postalo zabranjeno.
Ne treba, kaže on, u braku gledati samo ono što je zapovjeđeno, nego ono što je prikladno. I sveti veliki Bazilije, kao što smo već spomenuli, kaže:
„Nezakonit je brak među onima kod kojih se miješaju nazivi srodstva.”
Kao što se oni koji se sjedinjuju brakom povezuju tako da od tada više ne poznaju razdvajanje, nego se oba tijela smatraju jednim – jer je rečeno: „Bit će oboje jedno tijelo” – tako se i oni koji su bliski po rodu, slijedeći jedan drugoga, umjesto srodstvom, sjedinjuju brakom i sabiru u jednu krv i bliskost srodstva.
Zato se oni moraju stidjeti i bojati grešnoga bračnog miješanja i povezivanja među sobom. Nije prikladno ulaziti k bilo kome tko nam je blizak po tijelu, radi miješanja i spajanja roda.
U naše dane ono što je sa svih strana potvrđeno kao nezakonito pravilima i zakonima sada se naziva „prešućenim”, kako bi se zbog toga smatralo da ne podliježe osudi.
O vremenu koje navodno pomaže strasti prikladno je reći ovo: onima koji žele činiti sramotna djela i živjeti nečistim životom vrijeme ne pruža nikakvu pomoć. Jer ni preljubnici, ni kradljivci, ni oni koji potkopavaju zidove, niti oni koji na neki drugi način čine nepravdu, ako budu uhvaćeni u takvom zlu, neće za svoje opravdanje moći pokazati one koji isto čine već dugo vremena.
Ako ih podvrgneš makar i maloj kazni, pri ispitivanju krivica koje su sada počinili pojavit će se i one kojima su zgriješili ranije.
Kao što je čast bilo prije sramote, i kao što nakon dobra ništa drugo nije dobitak, i kao što je bogatstvo uvijek bolje od siromaštva, tako je i u pitanju braka bolje govoriti o čistoći nego posezati za bezakonjem, opravdavajući se vremenom.
Tko je taj koji je imao vrijeme kao zlu pomoćnicu i koji se dugotrajnim trajanjem prilijepio uz ono što vodi propasti duša? Tko su ti koji tvrde da su nezakoniti brakovi doista dopušteni?
Brakovi u uspravnoj i silaznoj liniji, kako kaže zakon, zabranjeni su bez iznimke. Od bočnih srodnika zabranjeni su brakovi braće, sestrične i bratića, te same djece koja od njih nastaju.
Zar nije neki stupanj srodstva nastao miješanjem krvi koja se potpuno isprepliće sama sa sobom, kada se zbog bračne zajednice dvaju braće ili dviju sestara miješa krv, prije nego što se razriješi od ranije isprepletenog krvnog roda?
Uz ovo treba reći i to da je za osudu svako djelo i stvar koja nije dostojna da bude prihvaćena, a ipak prijeđe u čin. Udio u pohvali ima onaj koji to ne čini, a krivnja pada na one koji to žele činiti. Neka nitko nema prostora govoriti: „Takav brak nije za osudu.”
Ne samo da je za osudu, nego ako netko negdje pažljivo ispita i razmotri, u tome će pronaći ranu većega grijeha i zlo pogubnije od drugih. I neka nas ne zbuni prije nego što netko kaže: „Veliki su brodovi malih nepravdi”, to jest, male nepravde nose teške posljedice.
Gnjev je manje zlo od ubojstva. Jer kada je netko lako svladan tom strašću, ipak će ponekad i udariti. A zatim, kako vrijeme prolazi, lako će pronaći priliku i za ubojstvo. Gledati očima na sve što postoji nije po sebi zabranjeno od prirode. Ali ako netko ne stavi uzde svojemu pogledu, najprije će vidjevši nešto neprilično tome se zadiviti, a zatim će iz divljenja poželjeti to. Kako vrijeme bude prolazilo, udaljivši se od upravljanja razumom, bit će zarobljen strašću.
Vidiš li kako mali grijesi uvijek postaju uzrok velikima i vrata najpogubnijemu zlu, kojemu su oni izvor? Zato se zbog njih više nego zbog drugih izriče sud. Od njih Gospodin zapovijeda da se čuvamo više nego od velikih grijeha. Jer rečeno je: „Ne čini preljuba.” A ja vam kažem: „Ne poželite ga uopće.” I napisano je: „Oko za oko i zub za zub.” A ja vam kažem: „Ne gnjeviti se ni u početku.”
Ako su, dakle, dvije sestrične uzete od dvojice braće, oni su jednom udicom uhvaćeni i stupili su na put koji vodi u propast. Sve se time uredilo za primanje većega zla; odsijecajući manji grijeh, bit će sačuvani od nekoga većega.
Oni koji to svjesno čine na svaki su način dostojni gorke osude i kazne. Onaj koji ovo promatra i ispituje one koji se skrivaju u kutovima neće pronaći da su bez strasti oni koji nasrću na takve brakove. Oni su vezani nekim lancima strasti i pred njima se prostiru ničice.
Imajući ili slavu roda i oholost položaja, ili bogatstvo muža, ili sjaj njegove dobrote koja se širi po cijeloj zemlji, a ne noseći nikakav drugi porok, oni odbacuju zakoniti brak i okreću se bezakonju.
Zbog njih, kaže se, dolazi gnjev Božji na sinove protivljenja; zbog njih su mnogi nemoćni i mnogi slabi; zbog njih dolaze strašni strahovi, potresi, ljuljanje temelja zemlje i rušenje građevina po gradovima. Također strašne suše, napadi bolesti na tijela, ustanci neprijatelja, smrtonosne gladi i propasti koje proždiru svaki uzrast, a mi niotkuda ne primamo utjehu.
Takvim ljudima naša poniznost, sjedeći zajedno sa saborom bogoljubivih metropolita i nadbiskupa i boreći se protiv napasti, želi zadati dugotrajnu pouku. Želeći izbaviti od nečistoga, nepriličnoga i nečasnoga braka izabrani Kristov narod, zapovijeda da od sada nadalje takvom braku nema mjesta među kršćanima i da ga nitko nikada ne čini.
Poučavamo sve zajedno, vlašću Presvetoga Duha, očinski i pastirski zapovijedajući, da nitko među svima – bio on kakvoga god položaja, na vlasti ili veoma bogat, bilo da pripada velikima ili običnim ljudima – od sada ne stupi u takav brak.
Ako netko od sada, ne držeći ni do čega što je ovdje zapovjeđeno, sklopi takav brak ili svoju djecu da u takav brak, taj će od Crkve biti isključen sve dane svojega života. I neće biti primljen u pokajanje dok ne raskine taj brak, čak i ako iz njega bude imao djecu.
Prezbiter koji izmoli molitve nad takvim brakom neka bude podvrgnut potpunom svrgnuću.
Zbog toga je i ova zapovijed bila izložena i zapečaćena u riznici knjiga Božje Riječi Mudrosti, to jest u Svetoj Sofiji, kao spomen na ono što se dogodilo, mjeseca veljače, 21. dana, desetoga indikta, godine 6505.
OD ISTOG SABORA
Ako bi netko poželio da zakonitim brakom uzme za ženu kćer svojega drugog bratića, jasno je da bi izabrao onu s kojom je u sedmom stupnju srodstva. Ako želiš izbrojiti stupnjeve, reci ovako:
„Mene rodi Pavao, a Pavla rodi Marko, a Marka Petar. Ova tri rođenja čine tri stupnja. Taj isti Petar rodi i Jakova, brata Markova. Jakov rodi Mateja, prvog bratića mojega oca Pavla. Matej rodi Leonta, mojega drugog bratića. Leontova kći Marija, koju želim uzeti, jest mi sedmog stupnja. Prethodno sam nabrojio tri, a nakon tri slijedila su još četiri, jednaka onima prethodno spomenutim rođenjima“ (tri i četiri – sedam stupnjeva).
Opet, Petar želi uzeti sebi za ženu Mariju, koja je kći Teodotijina, prvog bratića Teofana koji je uzeo Irenu, Petrovu sestru. Jasno je da je Marija Petru sedmog stupnja, ne po krvnom srodstvu, nego po tazbini.
Tazbina je, kako se prema zakonu smatra, srodstvo s osobama koje nam se kroz brak pridružuju; ona je prijateljstvo, uz krvno srodstvo. Tazbina, odnosno prijateljstvo, mnogo je slabija od srodstva: ondje je srodstvo po krvi, a ovdje po povezivanju, odnosno po brakovima. Tako, iako su prema broju stupnjevi jednaki za obje osobe — jer i jedan i drugi su sedmog stupnja — ipak se prema bliskosti veoma razlikuju.
I dok kod krvnog srodstva zakon prihvaća osmi stupanj za bračnu zajednicu, dotle se sedmi stupanj po krvi niti ubraja među dopuštene brakove, niti se dodaje zabranjenima. Ako netko želi ispravno postupati, toga se treba pridržavati.
Kod tazbine, odnosno prijateljstva, dopušta se uzimanje u braku do sedmog stupnja, jer se ono smatra jednako vrijednim kao osmi stupanj po krvnom srodstvu. Jer ono po broju ne doseže u potpunosti ono što je kod krvnog srodstva snažnije.
I blaženo upokojeni patrijarh Sisinije sastavio je spis kojim je zabrana išla samo do toga, da se dva prva bratića ne bi sjedinjavala s dvjema sestrama.
Rijel je došla do tu i dalje nije išla. Ovaj brak je i inače bez prigovora, jer nije zabranjen ni u svitku.
PATRIJARHOV SPIS IZLOŽEN OD STRANE IVANA, KNJIGOVOĐE JONOPOLITA, O ONIMA KOJI SU UZELI DRUGOG BRATIĆA SVOJE MAJKE I O ZABRANAMA KOJE IM TREBA DATI.
Lambudije iz područja Hrizopolja, koje je pod tvojom upravom, bogoljupče, ispričao nam je kako se povezao bračnom zajednicom s Anom, drugom sestričnom svoje majke Teodotije. Mnogo prije toga vjenčao se s njom i pitao je li takav brak dopušten ili nije.
Saznao je, dakle, da se onaj koji se zakonitim brakom sjedini s drugom sestričnom svoje majke ne rastavlja od svoje žene, ako je takav brak doista ranije sklopljen. Zapreke se određuju i samome njemu i onoj koja se s njim sjedinila.
Tako ti i pišem, obraćajući se tvome svećenstvu. Ispitaj ima li on doista onaj stupanj srodstva koji je ispričao i je li brak ranije sklopljen; i ako ustanoviš da je istina ono što tvrdi, dopusti im da na taj način žive, to jest da ostanu nerazdvojni.
Naložit ćeš mu samome, kao i onoj koja se s njim sjedinila, ovu pokoru: dvije pune godine neka ne jedu meso, srijedom i petkom neka ne kušaju vino, a neka budu dionici Svetoga Pričešća samo na Gospodnje blagdane.
Znaj da se takav brak prije sklapanja ne dopušta; ali nakon što je sklopljen, ne raskida se, nego se podvrgava pokori.
U isto vrijeme obveži sve ljude koji su pod tvojom skrbi da, kada treba doći do sklapanja braka, a među njima postoji neka važna nesuglasica, nikako bez tvoga dopuštenja ništa ne čine, nego da o takvoj stvari obavijeste tvoju bogoljubivost. Tako ili ćeš ti riješiti nedoumicu, ili ako se oni prepiru, obavijesti nas, i od tada ćeš imati razrješenje.
Treba znati da, ako su jedno s drugim u sedmom stupnju — ali sada po tazbini, odnosno po odnosu nastalom ženidbenim srodstvom (prijateljstvom) — mogu se sjediniti brakom. Iste takve pokore, koje su spomenute u ovoj odluci, treba primjenjivati i na njima, osim što samo jednu godinu ne trebaju jesti meso.
O ONOME KOJI JE BRAKOM SJEDINIO SVOGA SINA S NEČIJOM KĆERI KOJA JE POD OČEVOM VLAŠĆU, BEZ SUGLASNOSTI NJEZINA OCA.
Petar, koji nosi prezime Vombila, podrijetlom iz Helade, dijete u Gospodinu, obavijestio je našu poniznost o braku koji nije dopušten po zakonu. Reče: „Za moje odsutnosti, taj Nikita, kojemu je nadimak Halkuc, uze u svoj dom moju ženu Kaliju i kćer Micu, vjenča se i poveza moju kćer Micu s Leontom, sinom Antima protospatara.”
Nastavljajući o ovome, on moli da se raskine takvo nezakonito bračno sjedinjenje. Zbog toga pišem tvojoj čestitosti. Treba pomno ispitati razlog ovome i, ako je bez suglasnosti ovoga koji nam se obratio netko uzeo u brak njegovu kćer, a ni prije ni poslije on nije pristao na sklapanje tog braka, nego se neprestano oglašava negodujući, tada treba odvojiti njegovu kćer, koja je pod njegovom vlašću, od onoga koji se s njom nedopušteno sjedinio.
Takvom načinu sklapanja braka protive se zakoni i oni ga odbacuju te ga ne smatraju brakom, kao što i tvoja razboritost zna. I sveti kanoni ga udaljuju od bračnog života, jer je Bazilije Veliki, jedan od božanstvenih otaca, takav brak nazvao ničim drugim nego bludom.
Zakon kaže: „Nema braka ako se ne suglase roditelji onih koji se sjedinjuju, a koji su pod njihovom vlašću.” Više je puta objavljeno da se brak sklopljen bez odobrenja roditelja pod čijom su vlašću neka djeca nalaze, ni u čemu ne smatra valjanim.
Veliki Bazilije negdje kaže: „Djevojke koje se udaju bez odobrenja roditelja čine blud. Ako se roditelji pomire s time, smatra se da je ono što se dogodilo izliječeno. One se ne primaju odmah u sveto zajedništvo, nego primaju zabranu na tri godine.”
Na drugome mjestu govori da su brakovi sklopljeni bez dopuštenja gospodara bludništvo, ali ako gospodari dopuste zajednički život, tada brak dobiva potvrdu.
Dobro je podsjetiti tvoju premudrost i na ono što zakon dopušta: ako tijekom tri godine nije poznato gdje se otac nalazi, je li živ ili mrtav, njegova djeca oba spola mogu se ženiti i udavati. Ako se prije isteka tri godine djeca zarobljenog ili odsutnog čovjeka negdje vjenčaju i pokaže se da je ocu po volji osoba s kojom su se sjedinili u braku, brak biva valjan.
Ako se pokaže da je i s Petrom bilo tako, odnosno da je otišao i nije bilo poznato gdje prebiva niti je li živ ili mrtav, te ako se utvrdi da stvar tako stoji, tada prema sili zakona treba okončati zahtjev.
Tvojoj velikoj učenosti nije skriveno ni ono što zakon govori:
„Ako se nekom roditelju, koji želi svoju kćer ili unuku dati mužu i uz nju dati miraz prema mogućnostima svoje imovine, dogodi da se ona ne složi s time, nego izabere sramotan život, dopušteno je ocu da je ostavi bez nasljedstva.”
Ako kći bude u dobi od dvadeset i pet godina, a roditelji zakasne dati je mužu, pa joj se zbog toga dogodi da zgriješi svojim tijelom, to se neće smatrati njezinom sramotom, jer se smatra da nije zgriješila svojom krivnjom, nego krivnjom roditelja. Treba ispitati nije li i Petrova kći bila starija od dvadeset i pet godina. Tada, ako je nešto učinila bez dopuštenja svojega oca, neće biti osuđena.
Ako se ništa od toga nije dogodilo, nego se Petrova kći, koja je pod vlašću svojega oca, prema cijelome zakonu udala bez dopuštenja svojega oca, tada ne samo da tvoja čestitost treba razdvojiti one koji su se sjedinili, nego treba i optužiti one koji su tome pomogli, te predati biskupu prezbitera onoga mjesta koji se usudio da ih vjenča, kako bi primio kaznu razmjernu svojoj drskosti.
Ako je neka imovina, kako je spomenuti Petar ispričao, prenesena iz njegova doma od strane onoga koji je njegovu kćer uzeo u svoj dom, tu imovinu treba uzeti i vratiti njemu. Također treba zahtijevati i naknadu za oduzimanje djevičanstva prema odredbi zakona, te tome dodati iznos za štetu nanesenu djevojčinoj časti.
O TIM BRAKOVIMA
Pri predsjedanju preuzvišenog i ekumenskog patrijarha Aleksija, te uz bogoljubive metropolite koji su sjedili s njime s desne strane u crkvenim palačama: Nikitu Ankirskog, Konstantina Patarskog, Lavrentija Dračkog, Konstantina Honskog, ustade Ivan Kuvikularije, podrijetlom iz Euripa, i iznese ovu molbu:
„Juraj i Nikola dva su brata. Jurjeva kći jest Teodotija, a Nikolina Jelena. Nadalje, Teodotijin sin jest Dmitrije, a Jelenin Bazilije. Dmitrijeva kći Teodotija sklopila je brak s Bazilijem te pita je li taj brak zakonit ili nije, budući da su Bazilije i Teodotija u sedmom stupnju srodstva.“
Zakon dopušta sklapanje braka onima koji su međusobno u osmom stupnju srodstva, a zabranjuje ga onima koji su u šestom stupnju. Za one koji su u sedmom stupnju ne propisuje ni dopuštenje ni zabranu. Zbog mnogih rasprava koje su se oko toga pojavile, bilo je određeno da se takav brak ne smije sklopiti ako još nije sklopljen; ako je, međutim, već sklopljen, neka se ne razvrgava. Onima koji su tako stupili u brak treba izreći zabrane.
Također je, povodom toga slučaja, bilo zapovjeđeno da se ponovno sastavi biskupska gramata upućena Leontu, bogoljubivom metropolitu atenskom i sinđelu.
OD DRUGE GLAVE
Mnogo se puta moramo čuditi onim ljudima: koje to božanske ili ljudske zakone izvršavaju i kako ih uopće razumiju, kad postavljaju pitanja o brakovima na koje se ne odnosi nikakva zabrana, koji su od davnine bili prihvaćeni i oko kojih nije bilo nikakve rasprave, kao da su izgubili svako milosrđe i razboritost. Jer su pokušali rastaviti i razvrgnuti brak ljudi koji su, jednostavno rečeno, djeca različitih roditelja među kojima ne postoji nikakvo srodstvo, koji su se sjedinili svetim molitvama (tj. ženidbom) i već dobili djecu. To je učinjeno po zapovijedi dvojice metropolita, koje bi čak trebalo zajedno svrgnuti iz njihova čina, jer su zapovjedili takvo bezakonje.
Da bi bilo jasnije o čemu govorimo, navest ćemo sama imena spomenutih osoba.
Dmitrije i Ivan, kažu, dva su brata. Iz drugoga roda Marija i Nikola brat su i sestra. Marija je s Ivanom sklopila zakonit brak. Nakon njihova vjenčanja Marijin brat Nikola, prema svjedočanstvu zakona, Dmitrija ni u kojem slučaju nije nazivao svojtom, jer zakon svojtom smatra samo roditelje bračnih drugova i njihove uzlazne srodnike. Ako pak netko, ne držeći se ustaljenoga običaja, želi i ove nazvati tim imenom, neka razmisli kako će tada nazvati njihove potomke.
Dmitrije je dobio kćer Mariju, a Nikola sina Plotina. Kako će netko nazvati njih dvoje? Jesu li međusobno prvi rođaci? Ili drugi rođaci? Njihovi roditelji nisu ni braća ni bratići, nego je jedan drugome stric, a drugi nećak. Nitko im ne može dati nikakav naziv srodstva niti izmisliti kakvo novo ime, kao da su „psimačke” ili „kozojeleni”. Oni koji ih čine nečim neobičnim, premda ih priroda uopće ne poznaje kao rođake i nije im dala ni najjednostavniji naziv srodstva, pokušali su ih, nakon što su već dobili djecu, rastaviti i njihov brak proglasiti zabranjenim, ne pozivajući se na zakon ni na ono što su sama pravila odredila, nego služeći se grubim nasiljem i pravim mučenjem.
Ako netko želi priznati istinu, postupali su revnije čak i od onih koji su prihvatili manihejsku herezu, jer i oni razaraju zakonite brakove prezirući ih. A budući da oba postupka proizlaze iz istoga zla – dopuštati zabranjene brakove i zabranjivati one koji nisu zabranjeni – upravo se to zamalo dogodilo i sada.
Oholima priliči i činiti i govoriti svašta, da Bog nije, svojom velikom brigom i mudrošću, postavio našega dalekovidnog oca i zajedničkog gospodara za suca sveopćim Crkvama radi obnove svetih zakona i pravila te saborskim razmatranjem razjasnio ovo pitanje.
No nalazimo da se sada govori kako je stric uzeo tetku, a nećak sestričnu.
Od tada su se suci i njihovi pomoćnici kolebali, nastojeći razlučiti stvar vještinom govorništva i mudrošću riječi ili pak jednostavno presuditi prema vlastitom nahođenju i nagađanju. Ne znam jesu li uopće znali govoriti o tome, premda su se time silno ponosili i oko toga mnogo trudili.
„Stric je uzeo tetku”, to jest Ivan je uzeo Mariju, koja je doista Plotinova tetka, jer je on dijete njezina brata. Takav je odnos i danas među nama bez grijeha. A zatim kažu: „nećak je uzeo sestričnu”, to jest Marijin bratić Plotin. Ali čiju je sestričnu uzeo? Ako je uzeo Marijinu sestričnu, to je najveće zlo, jer je zabranjeno i božanskim kanonima. Oženiti vlastitu sestričnu i za nas je veoma nečisto i odbačeno te dostojno svake kazne. Ali ako je uzeo kćer Ivanovog brata, sjedinjujući se s Marijom, takav brak ne zabranjuje nijedno pravilo.
OVDJE JE POUZDANA PODJELA ZABRANJENIH I ZAKONITIH BRAKOVA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ovaj je brak zabranjen. Mihael i Ana međusobno su u drugom stupnju krvnog srodstva.
Ako te netko upita u kojem je stupnju srodstva tvoj brat prema tebi, reci: u drugom. Kako? Popni se do oca i reci: „Mihaela je rodio Radin“ – to jedno rođenje čini jedan stupanj. Zatim, budući da si pronašao osobu koja je uzrok rođenja, odnosno Radina, spusti se do Mihaelove sestre i reci da je taj isti Radin rodio Anu – ta dva rođenja čine dva stupnja.
Nije li, dakle, pravedno da je zabranjen brak osoba koje su međusobno u drugom stupnju krvnog srodstva?
Štoviše, neka se zna da, čak i ako ima pedesetoro braće i sestara, svi su oni međusobno u drugom stupnju krvnog srodstva.
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — tetka Ivanova
Bratanac Anin
Zabranjen je ovaj brak u kojemu su osobe međusobno u trećem stupnju krvnog srodstva. Treba se uspeti do Ivanova oca i ovako reći:
„Ivana je rodio Mihael. To jedno rođenje čini jedan stupanj. Mihaela je rodio Radin, i ta dva rođenja čine dva stupnja. Taj isti Radin rodio je Anu, Ivanovu tetku. Ta tri rođenja tvore tri stupnja.“
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić Marijin / prva sestrična Ivanova — Marija
Zabranjeni brak. Ako te netko upita: „Prvi rođak, kojeg ti je stupnja?”, reci: „Četvrtoga.”
Tako uzlazi do oca Ivanova i reci ovako:
„Ivana rodi Mihael. Ovo jedno rođenje čini jedan stupanj. Mihaela rodi Radin, i ova dva rođenja načiniše dva stupnja. Taj isti Radin rodi Anu, i ova tri rođenja čine tri stupnja. Ana rodi Mariju, i ova četiri rođenja čine četiri stupnja.“
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić Marijin / prva sestrična Ivanova — Marija
Pavao — bratanac Marijin / tetka pavlova — Marija
Zabranjeni brak. Jedno s drugim su u petom stupnju (srodstva). Moraš uzlaziti prema Pavlovom ocu i govoriti ovako:
„Pavla rodi Ivan; ovo jedno rođenje čini jedan stupanj. Ivana rodi Mihael; ova dva rođenja čine dva stupnja. Mihaela rodi Radin; ova tri rođenja stvoriše tri stupnja. Taj isti Radin rodi Anu; ova četiri rođenja stvoriše četiri stupnja. Ana rodi Mariju; ovih pet rođenja stvoriše pet stupnjeva.“
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić Marijin / prva sestrična Ivanova — Marija
Pavao — drugi bratić Barbarin/ druga sestrična Pavlova — Barbara
Petar
O ovom braku — koji je zasigurno između Petra i Barbare — budući da Petar potječe iz iste loze roda Radinova kao i Barbara, a nisu međusobno u srodstvu sedmoga stupnja preko svojte, odnosno ne po tazbini, o ovom dakle braku zakoni šute.
Od patrijarha Aleksija i svetoga sabora koji se tada kod njega okupio, on bi bio i zabranjen i nezabranjen. Zabranjen je, dakle, prije nego što se dogodi i sklopi. Kada se sklopi i nastane, ne rastavljaju se oni koji su se sjedinili. Na njih se ipak nalažu zapreke.
Da kažemo koji stupanj imaju Petar i Barbara: sedmi. Budući da Petra rodi Pavao, ovo jedno rođenje čini jedan stupanj. Pavla rodi Ivan, i ova dva rođenja čine dva stupnja. Ivana rodi Mihael, i ova tri rođenja načiniše tri stupnja. Mihaela rodi Radin, i ova četiri rođenja čine četiri stupnja. Taj isti Radin rodi Anu; ovih pet rođenja čine pet stupnjeva. Ana rodi Mariju; ovih šest rođenja čine šest stupnjeva. Marija rodi Barbaru, i ovih sedam rođenja načiniše sedam stupnjeva.
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić Marijin / prva sestrična Ivanova — Marija
Pavao — drugi bratić Barbarin/ druga sestrična Pavlova — Barbara
Petar — treći bratić Marijin/ treća sestrična Petrova — Marija
Ovaj brak nije zabranjen, nego je štoviše dopušten, kao i oni koji iz tog potomstva nastaju.
Pogledajmo nadalje i brakove po tazbini.
RAZLIKOVANJE ZABRANJENIH I DOZVOLJENIH BRAKOVA, KOJE NIJE OD (SRODSTVA) KOJE POSTOJI, VEĆ OD SKLOPLJENOG BRAKA TJ. PRIJATELJSTVA
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Marija — brat / sestra — Roman
Pogledajmo koji je od ovih brakova bio prvi. Ako je najprije Mihael, Radinov sin, uzeo Mariju, Sklirovu kćer, ili ako je Anu, Radinovu kćer, uzeo Roman, Sklirov sin, neka se taj prvi brak ne dira i neka ostane nerastavljen. A onaj koji je nakon njega uslijedio, ako još nije sklopljen, neka bude zabranjen. Ako je već bio sklopljen, neka se rastavi.
Budući da su njih dvoje, kao što znaš, brat i sestra koji potječu od Radina, jedno prema drugome u drugom stupnju srodstva, a tako su i oni koji potječu od Sklirа drugi stupanj, nalazi se da su od oba roda u četvrtom stupnju srodstva, i (taj brak) je zabranjen.
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Marija — brat / sestra — Roman
Ivan
Također, zapazi i ove brakove, pa onaj koji je nastao ranije ostavi neka ostane, a onaj koji je poslije njega nastao razriješi. Ako još nije sklopljen, nego tek treba biti, neka bude zabranjen.
Jer je Mihael s Anom u drugom stupnju, a Marija s Ivanom u trećem stupnju; tako se nalazi da oba roda zajedno čine peti stupanj, i to je zabranjeno.
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Marija — brat / sestra — Roman
Marko— prvi bratić Marijin / prva sestrična Markova— Marija
Pogledajmo i ove brakove, pa onaj koji je ranije nastao ostavi neka postoji neraskidivo. Onaj koji je nastao poslije njega rastavi; ako još nije sklopljen, zabrani da bude.
Mihael i Ana, dakle, koji su brat i sestra i koji su međusobno u drugom stupnju, povezani su s Marijom i Markom, koji su jedno drugome prvi bratići i koji su međusobno u četvrtom stupnju svoga roda.
Takvi brakovi bijahu sklapani prije Spisa preosvećenog Sisininija, patrijarha, i tada okupljenog sabora. Nakon izlaganja Spisa bili su zabranjeni, budući da oba roda zajedno čine šest stupnjeva.
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić Marijin / prva sestrična Ivanova — Marija
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Marija — brat / sestra — Roman
Marko— prvi bratić Marijin / prva sestrična Markova— Marija
Toma
Kod tazbinskog srodstva, odnosno srodstva nastalog ženidbom, sedmi stupanj se ne smatra zaprekom za sklapanje braka te se onima koji su sklopili takav brak ne izriču kanonske zabrane.
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Ana
Ivan — prvi bratić — Pavao
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Marija — brat / sestra — Roman
Ana — prva sestrična — Marta
Elizabeta
Također, i u ovom slučaju prvi sklopljeni brak treba ostaviti nerazriješenim. Kasnije sklopljeni brak treba razvrgnuti, bez obzira na to što je riječ o sedmom stupnju tazbinskog srodstva. Budući da je Elizabeta Marijina unuka, nedolično je i sramotno da se dva prva bratića ožene bakom i unukom, zbog zakona koji nalaže da se gleda ono što je po naravi pravedno i pristojno, kao i zbog miješanja srodničkih odnosa. Jer ako bi se to dogodilo, pomiješali bi se srodnički nazivi: Elizabeta bi Mariji istodobno bila i unuka i jetrva, što je zlo i neprilično. A ako bi se dogodilo da oba bračna para imaju djecu, ona bi po očevima bila drugi bratići, a po majkama bi bila u odnosu tetke i nećakinje.
JEDAN ROD PRIJATELJA
Radin
Mihael — brat / sestra — Marija
Ivan — prvi bratić Anin/ prva sestrična Ivanova — Ana
Marta — druga sestrična — Barbara
DRUGI ROD PRIJATELJA
Sklir
Petar — brat / sestra — Marija
I ovaj drugi brak također je veoma zao i nezakonit; naiđeš li na takav, razvrgni ga. Kako ne bi bilo nezakonito da Petar, koji je nekoć bio muž Barbare i Marijin zet, nakon što je brak s Barbarom prestao, bilo njezinom smrću bilo razvodom, sada postane muž ove Marte?
Neka se zna da nitko ne može oženiti pastorčad svoje žene ni svoju snahu. Pastorčad je, dakle, kći moje žene iz njezina drugog braka, kao i njezina unuka i praunuka. Snaha je žena moga sina, kao i moga unuka i praunuka. Ne mogu oženiti ni kćer svoje žene koju je ona rodila nakon što se rastala od mene, ni svoju punicu, ni svoju maćehu, jer ona ima položaj moje majke. Isto tako, nije dopušteno oženiti zaručnicu svoga oca ili svoga brata, premda im one nisu bile žene: prva ima položaj moje maćehe, a druga moje snahe.
Posvojeni sin, čak i ako je postao pravno samostalan, ne može stupiti u brak s bivšom ženom svoga posvojitelja. Isto tako, ni posvojitelj ne može oženiti ženu svoga posvojenika kojega je učinio pravno samostalnim. Premda je posvojenje prestalo i premda se ne odnosi na njegovo krvno srodstvo, prva ima položaj maćehe, a druga položaj snahe, jer je nekoć bila snaha posvojitelju.
Ovime se, uz Božju pomoć, završava razlaganje o dopuštenim i zabranjenim brakovima.
57. Poglavlje: CRKVENE GLAVE, PITANJA O PRAVILIMA I ODGOVORI SVETOGA SABORA KOJI JE BIO U DANE PREOSVEĆENOGA I EKUMENSKOGA CARIGRADSKOG PATRIJARHA NIKOLE. PITANJA IVANA, MONAHA ŠUTLJIVCA SA SVETE GORE, I CRNORIZACA KOJI SU BILI ZAJEDNO S NJIM.
1.Pitanje: Iz našega samostana, bogoljubivi vladiko, mnogo prije ovoga naše je nedostojanstvo poslalo vašoj svetosti jednoga brata, kako bi pisanim putem upitao o nekim pitanjima koja su nam potrebna. Kada se vratio, pokazao nam je bilješke koje smo sastavili za vašu svetost i odgovore koji su napisani na drugoj strani, a ovdje stoji:
Da ne treba razrješavati post srijedom i petkom ako je spomen nekoga svetoga ili nekoga Apostola, nego samo na Gospodnje blagdane;
da monasi kojima nije dopušteno ono što pripada svetom činu ne trebaju ulaziti u sveti oltar, jer monah ima čin čitača;
i da treba držati određene postove, to jest srijedu i petak, i samu Pedesetnicu, i dvanaest dana, osim Svijetlih velikih dana;
da se ne treba klečati subotom i da se ne treba zanemarivati post od početka kolovoza do petnaestoga dana istoga mjeseca.
Zbog toga smo došli u nedoumicu: laže li monah ili ste možda vi učinili pogrešku? Zato smo sada i napisali vašoj svetosti kako bismo o ovome pouzdanije saznali.
O tome da treba razriješiti post srijedom i petkom na blagdane velikih Apostola i osobitih svetitelja nalazimo u sabornim pravilima prepodobnog oca našega i učitelja pustinjačkog života Save, i u pravilima svetoga Eutimija Velikoga, i svetoga Teodora Studita, i svetoga Atanazija Svetogorskoga, i mnogih drugih velikih svetitelja, što nije skriveno od vaše svetosti.
Također i za cijelu Pedesetnicu i za dvanaest dana, o kojima veliki Atanazije kaže u jednom od svojih spisa: monah ili prezbiter ne treba prestupati Gospodnji post, to jest post srijede i petka, ako nije pritisnut bolešću, osim tijekom Pedesetnice i svetoga Bogojavljenja, to jest dvanaest dana.
Odgovor: Ponovno ćemo isto govoriti o postu. Bogopropovjednici i Apostoli napominju da svaki vjernik treba postiti svaku srijedu i petak, osim ako je netko spriječen bolešću, ali nisu rekli da se u ovu ili onu nedjelju ne posti.
U dane spomena svetitelja nisu zapovjedili da se post razrješava, nego da se uzdržava od posla.
2.pitanje: Monah neka ne ulazi u sveti oltar osim ako je za to dobio blagoslov od biskupa.
Pogledajmo 33. pravilo Šestoga svetog sabora koji je održan u Trulskoj palači, koje ne dopušta da pjeva ili čita s ambona netko tko nije primio od biskupa znak (blagoslov), pa makar bio i monah.
Ako ne dopušta ni to, još manje dopušta ulazak u sveti oltar.
Također o tome govore 3. i 15. pravilo Laodicejskoga sabora, a drugo i 14. pravilo Drugoga nikejskoga sabora jasno govore o čitačima i monasima.
Odgovor: Da netko bez biskupskog rukopoloženja čita ili pjeva s ambona, svugdje je zabranjeno.
Ali da monah ulazi u oltar samo radi paljenja svijeće ili kandila, budući da nije osuđen zbog nikakvoga grijeha, ne smatram prikladnim zabraniti zbog časti monaškoga lika.
3. pitanje: O klečanju subotom ili nedjeljom: sabora koji su bili u nikeji i Trulu zapovjediše, a s njima i Atanazije Veliki ovako reče:
"Neka te nitko nikako ne prevari da u nedjelju i tijekom Pedesetnice klečiš."
Za subotu nisu govorili.
Odgovor: To je ispravno i istinito. Ipak mnogi, budući da subotom nema posta, također ne kleče.
4.pitanje: O postu mjeseca kolovoza do petnaestoga dana nalazimo u Saboru sjedinjenja koji je bio u Carigradu u vezi s brakovima, i o tome više nema nikakva drugoga spomena.
U nedoumici molimo da nam razriješite ono što smo zatražili.
Odgovor: Prije je u to vrijeme bio post, ali on je bio premješten kako se ne bi podudarao s poganskim postovima koji su bili u to vrijeme.
Ipak, mnogi ljudi još uvijek poste ovaj post radi očišćenja od bolesti.
5. pitanje: Molimo da se uz to razriješi i ovo: Sveti Sabor koji je bio u Novoj Cezareji u devetom pravilu, i Bazilije Veliki u svojoj poslanici Amfilohiju u trećem pravilu, govore, prvi o prezbiteru koji zgriješi prije postavljenja, a drugi o đakonu koji padne u blud nakon postavljenja. Ako se dogodi da netko mnogo ili malo prije postavljenja zgriješi, i po postavljenju isto učini, je li to dovoljno za odstupanje od službe, za zajedničarenje u Svetim Darovima i molitvi?
Odgovor: Prvo pravilo svetog Sabora u Novoj Cezareji razrješava nedoumice svrstavajući takvoga među one koji se kaju, kao i treće pravilo Bazilija Velikoga, koje ga ne samo svrstava među obične, nego traži i dokaz.
6. pitanje: Može li se opsjednuti pričestiti Svetim Darovima, jer sveti Timotej, kada su ga o ovome pitali, drugačije odgovara, a drugačije pak sveti apostoli, kao što drugačije odgovaraju i oni koji su bili poslije njih. Neka nam se kaže najbolje.
Odgovor: Ako netko boluje od crne padavice, pa se zbog toga misli da je opsjednut, ne treba mu braniti Pričest. Ako je netko zaista opsjednut, ne treba mu davati Svete Darove, jer svjetlost nema nikakva zajedništva s tamom.
7. pitanje: Priliči li da ono što se prinosi u crkvu, kao što su prosfore i vino, prezbiteri jedu bez straha i kada žele? I treba li ih jesti kao običan kruh, ili s pažnjom i velikim strahom, i koliko? Ako ih bude u izobilju, što treba činiti? Kod nas često bivaju velike prosfore i prezbiteri ih razdjeljuju i daju kome žele.
Odgovor: Dijelovi uznesene prosfore, tj. oni iz kojih je uzet Jaganjac, ne smiju se jednostavno jesti, nego u crkvi dok sva prosfora ne bude pojedena. Preostale od njih treba pojesti ne miješajući ih sa sirom, ribom i mlijekom, nego ih jesti zasebno.
8. pitanje: Ako uočnica Gospodnjega blagdana padne u srijedu ili petak, treba li razriješiti post zbog večeri blagdana?
Odgovor: Ne treba.
9. pitanje: Ako je netko primio postrig u Carigradu ili drugdje u svijetu, i tamo dao obećanja, pa bude povrijeđen duševnom povredom i poželi se zbog te povrede udaljiti, a iguman, razumijevši sve, sveže ga zabranom, što treba činiti brat u vezi s povredom i vezanošću?
Odgovor: Potrebno je da taj kaže igumanu o povredi, i ako je od toga javna nevolja, neka ode iz samostana i u goru, i neka se nikako ne brine zbog zabrane.
10. pitanje: Neki iguman samostana, budući na samrti, pisanim putem postavi umjesto sebe za igumana jednoga od braće i, umirući, zapovjedi mu da, ako za života poželi napustiti igumanstvo, ostane bez općenja. I on, iguman, ode odavde k Gospodinu.
Onaj, kratko upravljajući i spoznavši svoju nemoć, odreče se igumanstva i dade ga drugome. Što treba činiti s tom zapoviješću?
Odgovor: Zapreka je bezumna i zbog toga nema snagu i toga se ne treba držati. Svezani će se razriješiti pristupivši biskupu i obavijestivši ga o razlogu svoje nemoći.
11. pitanje: Neki drugi od braće koji su s nama ranije, boraveći u svijetu, primali ispovijedi mnogih, tj. primali duhovnu djecu na pokajanje, iako ništa nije znao o kanonskim zapovijedima. Prezbitere i monahe koji su sa ženama zgriješili prihvaćao je, i druge teške grijehe svima je praštao, ništa ne čineći niti nalažući zabrane. Kada su svi ti umrli, on ode u goru i poče ispitivati i čitati božanska pravila te shvati svoju povredu i zabludu.
Htjeli bismo znati o tome i što treba činiti u vezi s tim?
Odgovor: Ako jednoj duši ne može biti jednak po vrijednosti sav svijet, i onaj koji sablazni jednoga od malih biva bačen u more, mnogo je više kriv onaj koji mnoge duše potopi u propast svojim neznanjem i obmanom. Ipak, neka ne očajava previše. Sve dane svoga života neka za svoju umrlu duhovnu djecu prinosi Bogu molitve i moljenja za krivnju, te neka moli Boga da mu oprosti taj veliki i teški grijeh.
12. pitanje: Prezbitera koji je svrgnut zbog grijeha, ili je svojom voljom napustio svećenstvo, budući da je bio osuđen od svoje savjesti, može li govoriti: „Blagoslovljen Bog naš...“, i „Bože, ukrijepi nas i blagoslovi nas...“, i „Krist, istiniti Bog naš...“, ili kaditi kadionicom ako nema drugoga prezbitera, ili ulaziti i pričestiti se unutar svetoga oltara?
Odgovor: Nikako, jer je uvršten među obične ljude.
13. pitanje: Još molimo vašu svetost: priliči li prezbiteru koji je voljno ili nevoljno napustio svećenstvo i želi živjeti u tihovanju primati duhovnu djecu?
Odgovor: Ako voljno ili nevoljno odstupi od službe, kako će silom onih od čijeg je udjela i dostojanstva odstupio ponovno primiti vlast nad drugima? I ako se prionuo tihovanju, s njim ne prestaju boriti i smućivati ga pomisli. Osnova tihovanja jest ostavljanje briga i tišina uma.
14. pitanje: Treba li netko tko nije prezbiter prihvaćati duhovnu djecu?
Odgovor: O ovome ćemo reći da je dostojno prihvaćati duhovnu djecu te ih vezivati i razrješavati onima koji su primili vlast duhovne blagodati, a to su najprije biskupi, a potom prezbiteri koji su od biskupa primili dopuštenje za ovo. I to oni koji su najpouzdaniji i vrlo mudri u rasuđivanju o onome što je ispovjeđeno, jer se ispovijedanje vrši radi otpuštenja grijehova. Onome kome nije dostojno opraštati grijehe, takvome je ispovijedanje uzaludno.
Reče i Bazilije Veliki u 51. glavi monaških knjiga da je potrebno ispovijedati grijehe onima kojima je povjereno vršenje Božjih otajstava. Tako su se, reče, u prošlosti oni koji se kaju obraćali svetima. Piše u Evanđelju da su ispovijedali svoje grijehe Ivanu Krstitelju.
15. pitanje: Što znači ustima se oskvrnuti?
Odgovor: To je neizrecivo i zbog toga to ne mogu pisano izložiti, kao ni Bazilije Veliki i drugi. To će uvidjeti onaj koji prima duhovnu djecu i rasuđuje.
16. pitanje: Kako govori sveti Bazilije u svojim malim zaprećenjima, da budu bez blagoslova prema mjeri grijeha?
Odgovor: To znači biti lišen blagoslova koji se daje u crkvi, tj. antidora.
17. pitanje: Onome kome je zabranjena pričest Svetim Darovima, priliči li jesti prinesenu prosforu, tj. antidor?
Odgovor: Prema onome što je zapisano u spisima Teodora Sikeota, njima je to zabranjeno.
18. pitanje: Priliči li od onih koji nisu ispunili vrijeme pokajanja primati prosfore ili druge prinose?
Odgovor: Sveti Oci o takvima ništa ne rekoše i ne priliči nam otežavati im bremena, pogotovo kada kanonsko zaprećenje poslušno prihvate i ispunjavaju.
Ako se ne pokore zaprećenjima, tada, budući da nakon sagrešenja imaju neposlušnost i bestidnost, neka se od njih ne prima ni prosfora ni drugi prinos dok se ne pokore crkvenom predanju.
19. pitanje: Treba li poštovati i čuvati osam apostolskih knjiga koje je napisao Klement, kao i Žitije svetoga Nifonta?
Odgovor: Ne, budući da je na različitim mjestima Žitije svetoga Nifonta iskvareno. Nismo ga primili jer nije bilo predano. Apostolske zapovijedi koje je napisao Klement treba čitati, ali ne pred svima, zbog nemoći mnogih, tj. zbog nerazumijevanja.
20. pitanje: Treba li postupati prema nekim pravilima Ivana Posnika?
Odgovor: Ova su pravila mnogima bila na propast zbog svojega snishođenja. Oni koji razumiju što je dobro, a zbog njih su zgriješili, neka se isprave.
I ove crkvene glave, milošću Kristovom, okončaše se.
58. Poglavlje: ODGOVORI PREBLAŽENOG METROPOLITA NIKITE HERAKLIJSKOG NA PITANJA KOJA MU JE POSTAVIO BISKUP KONSTANTIN PAMFILIJSKI
Pitanje: Vladiko moj sveti! Djevojka neka uze muža kroz zakoniti brak. Nad njima se molitve zaruka izvršiše i bijaše vjenčanje, a potom njezin muž ode u neku drugu zemlju i tamo uze sebi priležnicu, prema riječima djevojke. Ona je čekala njegov povratak tri godine i sada traži, iz nužde, da uzme drugoga muža. Zbog toga tražim odgovor od tvoje svetosti.
Odgovor: Onaj koji je uzeo priležnicu treba od nje odstupiti i ne razdvajati se od svoje žene, ali ni ona ne treba stupati u drugi brak. Prema riječi Apostola, slobodna je kada joj muž umre, a nikako dok je živ.
Pitanje: Pitat ću i sljedeće: Neka djevojka pođe za muža i izvršene su molitve zaruka i vjenčanja, bez tjelesnog sjedinjenja. Potom ženik zgriješi sa svojom tastom i učini je trudnom. Tražim da se ovo razriješi.
Odgovor: O ovom slučaju već sam ranije dao odgovor tvome bogoljublju, odgovarajući na pitanje tvome nećaku Ivanu. I sada, primivši ovo pitanje koje je postavljeno, odgovaram: mužu je dopušteno uzeti svoju ženu. Od svoje taste neka se udalji zbog zle naklonosti, kako od nje ponovno ne bi bio privučen.
Pitanje: Neka udovica, koja je rodila dijete, dođe u dom jednoga prezbitera govoreći mu: „Tvoje je dijete!“ I ostavi dijete u domu prezbitera. Ženi je bilo dopušteno izjaviti o stvari, prezbiter je nijekao, a ona se koleba u svojoj izjavi. Što činiti kada postoji kolebanje u izjavi o djelu? Da se žena zakune pa da prezbiter pretrpi štetu po svom činu, unatoč tome što neki govore da je ona raspuštenica? Neka se ovo razriješi tvojim zastupništvom. Pisah ti kao sluga tvoj.
Odgovor: Presude za grijeh ne donose se na temelju kleveta i optužbi, nego se o djelu treba svjedočiti zakletvom potvrđenim riječima besprijekornih svjedoka. Bludnice ni u kojem slučaju ne treba slušati, nego prezbitera prepustiti sudu Božjem, a On će uskoro izvršiti osvetu.
Pitanje: Vladiko moj sveti, dolikuje li da prezbiter koji nije shimnik postriže drugoga i učini ga velikoshimnikom, ili ne? Molim od vas razrješenje za ovo.
Odgovor: Onaj koji nema nešto, ne može to ni drugome dati. Prezbiter koji ima mali obraz, kako će nekome dati veliki obraz?
Pitanje: I o ovome molim razrješenje: ako je svjetovni prezbiter, živeći kao oženjen, potom postao monah i velikoshimnik, dolikuje li da on služi? Ili, ako onaj koji nije imao ženu postane monah, a potom prezbiter, i potom bude postrižen u veliki obraz, tj. u shimu, može li on služiti? Molim i za ovo!
Odgovor: U vezi s biskupima izloženo je pravilo da, kada prime na sebe sveti monaški obraz, od tada ne čine ništa biskupsko, nego napuštaju biskupiju, jer su svojom voljom umjesto uzvišenosti svetiteljstva izabrali obraz poniznosti. Za prezbitere, ipak, vrijedi pravilo da služe u samostanu u kojem su postriženi, a drugdje nikako.
Pitanje: Uz sve ovo, pitam i sljedeće: Ako neki monah u prezbiterskom činu treba otići u drugo mjesto i tamo postrići nekoga u monaštvo, trebaju li s njim ići i drugi monasi?
Odgovor: Pravilo zapovijeda da se nitko ne postriže niti izvede iz postriga bez svjedoka, a treba li druge monahe pratiti onoga koji ide nekoga postrići, o tome ništa, ni najmanje, nije napisano. Ipak, nužno je to učiniti i povesti druge zbog rasprave koja bi poslije mogla nastati o tome je li postrig doista obavljen ili nije. Znamo za neke, ne iz kazivanja nego iz vlastitog iskustva, kako su bili postriženi, a potom se odrekli postriga, živjeli kao svjetovnjaci i nije bilo nikoga da ih razotkrije.
Pitanje: Ako se duhovno čedo nekog monaha želi postrići, dolikuje li da primi postrig od drugog monaha bez znanja svojega duhovnog oca? I je li to nužno ako je prezbiter koji ga postriže iz druge oblasti?
Odgovor: U pravilima je ustanovljeno vrijeme za onoga koji se želi postrići i prema njemu se obavlja postrig. Nije nužno da dođe i njegov duhovni otac, pa ni onda kada onaj koji vrši postrig nije iz te oblasti. Vidimo da su i mnogi od svetitelja, u tuđim zemljama i izvan svojih oblasti, primali sveti obraz, a da nijedan od njih ondje nije imao duhovnog oca.
Pitanje: Netko, želeći biti prezbiter, ispovjedio je svome duhovnom ocu svoje grijehe, a potom je njegov duhovni otac došao i posvjedočio da je njegovo duhovno čedo dostojno biti postavljeno za prezbitera, što se i dogodilo. Nakon što je prošlo neko vrijeme, onaj koji je bio rukopoložen ponovno pristupi svome duhovnom ocu govoreći: „Oče, zaboravio sam ti reći i za drugi grijeh“, a taj grijeh mu onemogućava da bude prezbiter. Pitam i o ovome: treba li on služiti ili ne?
Odgovor: Onaj koji je prešutio prijestup koji mu onemogućava rukopoloženje pa je zbog toga postavljen za prezbitera, nakon što se za to sazna neka bude lišen čina i neka nema nikakve koristi od postavljenja koje je primio u neznanju.
Pitanje: Neka jedna udovica ima sestru po imenu Marija, koja je rodila dva muška djeteta. Udovica je bila kuma pri krštenju vojnika Konstantina. Sada sestra te udovice, Marija, pokušava udati za jednog od svojih sinova kćer Konstantinovu.
Odgovor: Ne zabranjuje se Mariji da kćer Konstantina, kojega je njezina sestra primila na krštenju, uda za svoga sina i da takva zajednica bude sklopljena.
Pitanje: Netko drugi uze drugu ženu koja je već imala muža i s njom izrodi muško dijete. Ona ga dobro odgoji i nauči božanskim i svetim knjigama. Taj mladić traži da bude prezbiter.
Odgovor: Onaj koji je rođen od dvobračnoga, trobračnoga ili višebračnoga braka, ako dobro uredi svoj život, ne sprječava se da bude prezbiter. Ne osuđuje se zbog svojih roditelja.
Pitanje: Jedan klerik, crkveni knjigovođa, prepisao je na papir rješenja moje Crkve, učinjena u tajnosti, a druga je ponovno uzeo sebi. To je učinio želeći se nekako okoristiti od moje Crkve. Katkad bi taj grijeh nekome ispovjedio, a katkad ne. Molim razrješenje za sve ovo, vladiko moj sveti, pisanim rješenjem tvoje svetosti.
Odgovor: Knjigovođa i klerik tvoje Crkve, ako je u povjerenju pred nekim ispovjedio da je uzeo crkvena rješenja i druga prepisao, trebalo je njegovu ispovijest utvrditi pisanim putem ili riječima svjedoka koji su to čuli, pa bi bio prisiljen vratiti ono o čemu je sam protiv sebe svjedočio.
Ako tako bude, ili ako ne bude tako, budući da će nedugo nakon Pashe sva moja braća i biskupi doći u Herakleju, kako zbog održavanja propisanog godišnjeg sabora, tako i zbog izbora biskupa za upražnjene Crkve, neka dođe i tvoj knjigovođa pa neka se pred svima iznese ono što se protiv njega ima, i neka svi prosude što treba učiniti.
Ipak, bolje mu je da sam od sebe tebi vrati papire s ispisanim odlukama i zadobije milost, nego da, došavši pred cijeli sabor, bude pred svima posramljen i pretrpi štetu po svom činu. Razgovaraj s njim i čovjekoljubivo još učini što se može kako bi se izbavio od sramote koja mu predstoji. Ako neće to učiniti, neka dođe s tobom pa neka bude zapovjeđeno prema svetim pravilima.
Završiše se u Gospodinu odgovori preblaženoga metropolita Nikite Heraklijskoga.
59. Poglavlje: IZLAGANJE, ODNOSNO PODSJEĆANJE NA CRKVENO SJEDINJENJE KOJE JE BILO ZA VRIJEME KONSTANTINA I ROMANA, OD KOJIH JE JEDAN BIO CAR, A DRUGI JE U TO VRIJEME BIO POČAŠĆEN DOSTOJANSTVOM CAREVA OCA.
Naš Gospodin Isus Krist i Bog svojim učenicima i apostolima, kao i onima koji nakon njih bijahu dostojni nasljedstva Njegova, ostavi poseban udio i mir. Ovo poznanje daruje Svojima, koje je k Sebi primio, kako, povezani vezom mira, ne bi razorili duhovno jedinstvo.
Najprije nam je Sam Svojim primjerom pokazao da ima naklonost prema svijetu, radi kojega je On, budući uzvišeniji od svake visine, sišao k našoj nizini. I sjedini se s tijelom i krvlju, kao što je i naša, da bi nas, koji smo se odvojili jedni od drugih, priveo u zajednicu.
Potom je onima poučenima Njegovoj nauci ostavio u nasljeđe da se ponizuju jedni pred drugima. I ne samo to, nego i da druge uvode u mir, povezani jedni s drugima.
No takvo stanje stvari od iskona do danas ne prestaje uznemiravati zloba lukavoga, smućujući svetu puninu Crkve i ustajući sad s jednom, sad s drugom optužbom. Ali takav je on, neprijatelj mira. Krist, Bog naš, koji je rekao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu Njegovu, uvijek kušnje okreće na glavu zloga, čuvajući mir Crkve nepovrijeđenim.
Tako ovaj naš Mir, Krist Bog, Otac, Arhijerej i istiniti Pastir, svetoj djeci Crkve, svojoj prečistoj nevjesti, koja su se bila razdvojila jedni od drugih, svojim je promisli i milošću podario zajedništvo i ponovno ih uveo majci u njezina prečista njedra, dajući joj da se raduje zbog okupljanja djece, kako bi od nje, jednim ustima i jednim srcem, uznosili slavni prinos.
I neka svi oni koji se nisu priklonili đavolskoj volji, nego poštuju zapovijed Nositelja mira, prinose zahvaljivanje.
U godinama koje su uslijedile događala su se iskušenja na koja smo ukazali, a za svaki pokret zla premudri crkveni upravitelji pronalazili su lijek.
Sada, kada je nastala smutnja u Crkvi po pitanju braka, budući da brak nije slobodan od poroka, Sveti Oci Crkve, da bi to zaustavili, donijeli su odluku i dali je na znanje.
Stoga više nema razloga da se ovo događa, ni sada ni kasnije, i oni kojima je sablazan ovladala mogu se od nje izbaviti, ako umjesto Kristova mira nisu zavoljeli bestidnost i požudu.
Budući da je propao izgovor iz kojega su izrasle sablazni, za one koji ljube mir nema nikakva izgovora koji bi im branio da se izmire. Jer u svakoj stvari događa se ovo: kada se ukloni grešni uzrok zlih događaja, sve se vraća u prijašnji, dobar poredak.
Tako i tijelu, kada ga snađe bolest, čim njezin uzrok nestane, dolazi zdravlje; i more, koje se uzburka od silnih vjetrova, kada oluja prestane, sve završava u tišini.
Zbog ovoga su se zajedno okupili nadbiskupi i prezbiteri koji, ne kao da napuštaju sebe da bi drugima ugodili, nego su posvjedočili da crkveni mir cijene više od meteža.
Budući da su zbog stvari povezanih s brakom nastala iskušenja, njih također treba očistiti i utvrditi.
Neka nitko od sada ne unosi smutnju u život župa ili Crkve zbog ovih stvari, niti neka osuđuje i u očaj dovodi one koji su izabrali takav način života.
Nadalje zabranjujemo, zajedničkom voljom i odlukom, počevši od tekuće godine, to jest šest tisuća četiristo dvadeset osme, osmog indikta, da se nitko ne usudi na četvrti brak, jer je on sasvim odbačen. Ako se netko usudi započeti takav zajednički život, bit će lišen svakoga crkvenog zajedništva i svega što pripada svetoj Crkvi, sve dok ostaje u takvom zajedništvu.
To je bilo ugodno i svetim ocima koji bijahu prije nas, a mi, objavljujući svoju suglasnost, odbacujemo ono što je tuđe kršćanskom življenju. Kao što smo to učinili s četvrtim brakom, tako na isti način i za ostale brakove želimo prikladno ustanoviti pravilo, da kršćanski život ne bude izvor ničega nedostojnoga.
Zapovijedamo u vezi s trećim brakom da se ne sklapa olako niti uobičajeno, jer su ga Oci dopustili kao nečistoću. Tada stanje nije bilo kao sada, kada je to besramno i široko rasprostranjeno, nego je bilo poput neke nečistoće koja, pala na zemlju, leži u kutu prezrena od mnogih. Sada, međutim, budući da je drskost pronašla mjesto, na to se gleda kao da u tome nema ničega sramotnog ni nečistog, jer se toga pojavilo mnoštvo.
Dobro bi i poželjno bilo ovo očistiti. Kao što nećemo dopustiti da nečistoća, koja nije ostavljena u kutu nego se proširila po cijeloj kući, ondje ostane, nego je čistimo i takvu gadost izbacujemo, tako treba postupiti i ovdje.
Priklanjajući se ljudskoj slabosti, a istodobno brinući se za dostojanstvo kršćanskoga života, o trobračnima zapovijedamo da se pazi na sljedeće:
Ako netko ima četrdeset godina, a ne stidi se ni svoje naravi niti se brine za kršćanski i pristojan život, nego je ljubitelj jedino strastvene požude, te stupi u treći brak, neka se sa svom sigurnošću i točnošću pet godina ne pričesti Svetim Pričešćem i neka mu se to vrijeme nikako ne skraćuje.
Onaj koji nakon četrdesete godine postane nečistoća Kristove Crkve i naziva se „požudnikom“, kakvo će svjedočanstvo dati o svome načinu života?
Njima će se vrijeme do pričesti Svetim Darovima skratiti, ali ni nakon što budu udostojeni Svetoga Pričešća neće im biti dopušteno da se pričeste u neko drugo vrijeme, nego jedino na spasonosni blagdan Krista Boga našega – na sveto Uskrsnuće – radi očišćenja, ako je moguće, zbog uzdržavanja koje mu prethodi.
Ovo govorimo u slučaju kada nema djece iz prethodnih brakova. Onome pak koji nakon četrdesete godine odluči uzeti treću ženu, a ima djecu, treći brak nije dopušten.
Veoma je nepravedno takvome darovati ono što je požuda koja je pala u nevrijeme. On ne promišlja o djeci iz prvih brakova, niti o tome što je za njih korisno, što ih neće žalostiti i smućivati. A uz sve ono mnogobrojno rađanje djece, koliko je mogao upoznati ljudski život?
Ako netko ima trideset godina i ima djecu iz prethodnog braka, pa se sjedini s trećom ženom, ni njemu nije dopušteno da četiri godine bude u zajedništvu sa Svetim Darovima, budući da je jasno kako ga ništa drugo nije pokrenulo da stupi u takav brak osim neuzdržljivosti i toga što je rob tjelesne požude.
Nakon što ponovno bude udostojen primanja Svetih Tajni, neka samo tri puta tijekom godine uživa Božanske Darove: prvi put na spasonosno Uskrsnuće Krista Boga našega, drugi put na Uspenje Presvete Vladarice naše Bogorodice, a treći put na dan Rođenja Krista i Boga našega, budući da prije tih blagdana prethodi post i korist koja iz njega proizlazi.
Ako djece nije bilo, budući da želja za rađanjem djece nije bez milosti, ovaj brak zadobiva milost, i od iskona do danas liječi se samo zabranom.
Ovo bijaše za treći brak. Ali ni drugi, ni prvi brak nećemo ostaviti bez uređenja, nego i za njih zapovijedam da se tako sklapaju da nemaju nikakva zlog povoda, bilo otmice, bilo prethodnog tajnog sjedinjenja, nego zakonito i očišćeno od takvih prljavština i bludne nečistoće.
Ako netko prezre navedeni zakon i pristupi prvom ili drugom bračnom sjedinjenju protivno zapovijedi zakona, njega će čista Kristova Crkva, koja nema nikakva poroka ni prljavštine, podvrgnuti spasonosnim ispravkama i neće ga primiti u Božanske Tajne prije nego što sa sigurnošću ispuni vrijeme propisano za bludnike, osim u slučaju smrtne opasnosti, to jest dok ne ispuni sedmu godinu.
Prezbiter koji se usudi prekršiti ozakonjenu zapovijed i nekoga od takvih udostoji Božanskoga Pričešća, pretrpjet će štetu po svome činu.
Jasno je da će onaj koji je protivno zapovijedi zakona bio udostojen Božanskoga zajedništva ponovno stajati izvan zajedništva sve do završetka sedme godine.
Ovo je bilo objavljeno kao što je ranije bilo učinjeno od vladajućih, a sada, po dobroj volji i milosti Oca i Sina i Svetoga Duha, te molitvama Prečiste Bogomajke i velikoga Arhistratega, svi oni svećenici i monasi koji se prije šezdeset godina zbog objavljenog razloga i izgovora odvojiše, tiho ih kraljevstvo naših pobožnih careva Bazilija i Konstantina okupi i sjedini te načini jednu Katoličku i Apostolsku Crkvu.
Zbog toga je dužnost propovijedati i veličati takvo bogoljubivo i poštovanja dostojno djelo onih koji su ga izvršili.
Završi se u Kristu i ovo podsjećanje na sjedinjenje.
60. Poglavlje: BESJEDA OTKRIVENJA SVETOG DIJADOHA PO PITANJIMA I ODGOVORIMA.
Pitanje: Zašto si sada toliko zadivljen pustinjom, reci mi, molim te? Noću, prebivajući u tišini svoje duše, upitah premudroga Ivana, koji kao da je došao: „O, mnogo hvaljeni i majko Crkvama, zašto si se u starini tako divljem i nepristupačnom mjestu priklonio? Ili što je to glas beživotne pustinje, kojim se naslađuje ljudski sluh, tako slatko klicao?“
A on, pristupivši mi, izgovori ove riječi.
Odgovor: „O, kako“ — reče — „mogu govoriti tebi ja, koji sam izvan ovoga truležnog vijeka, a ti u njemu još prebivaš, dokle to Bog hoće, o druže?“
Pitanje: „Možeš“ — rekoh — „divni, ako hoćeš, objaviti mi ljubav svoje mudrosti riječima odgovarajući na pitanje. I, ako hoćeš, razgovarajući s tobom, dosegnut ću samo mjesto o kojem govoriš, kako bi ti poučavao, a ja učio. Radi čega je tvojem razumu i življenju pustinja postala tako slatka, hrabri, da si ondje sagradio grad kreposti?“
Odgovor: „Življenja čistoga trag“ — reče — „jesu mirisi pustinje; promjena gradskih običaja, ondje je dostojanstvena radost istinskoga tihovanja. I radi toga, razbijajući ondje buru ljudskih pomisli, snagom trpljenja prebivah u duhu, očekujući glas, glas Onoga kojega si spomenuo...“
Pitanje: „Istina. A kakav je, dakle, bio lik toga glasa, i to još od tebe želim doznati?“
Odgovor: „Izraelskom bezumlju“ — reče — „govorih. Budući da oni, kao nerazumni, pred Gospodinom začepiše svoje uši, odbacujući glas razuma Višnjega, zvjerolike narode iz pustinjskih mjesta prizivah da se susretnu s njegovom vjerom, javnom propovijedi predstavljajući viđenje.“
Pitanje: „Vjerujem. No kako si prepoznao Onoga kojega nisi poznavao, reci mi?“
Odgovor: „U liku čovjeka vidjeh silu Božju.“
Pitanje: „Ja se i tvojoj smjelosti zadivih, predivni.“
Odgovor: „Kakvoj?“ — reče.
Pitanje: „Toj što si, budući čovjek, krstio Sina Božjega!“
Odgovor: „Poslušnošću izliječih smjelost. Nema ničega poniznijega od poslušnosti.“
Pitanje: „Točno. Iz skrušena srca doista se poslušnost rađa.“
Odgovor: „Prava riječ“ — reče.
Pitanje: Ja opet rekoh: „Kako si prepoznao blaženstvo Svetoga Duha, koji je u takvu liku sišao s nebesa na Gospodina? Ti posvjedoči da si Ga vidio u obliku goluba.“
Odgovor: „Neki vjetrovi radosti“ — reče — „najavljivali su Njegov neizrecivi dolazak, a glas koji je nakon njih uslijedio, sišavši s nebesa, koji kao prstom pokaza Sina, od Duha Svetoga posvjedočenoga, jasno mi pokaza beskonačnost toga goluba.“
Pitanje: „Dovoljno je“ — rekoh. „Je li to bio izrečeni glas samoga Oca ili nekih sila koje pred Licem Božjim uzviknuše?“
Odgovor: „Samoga Oca.“
Pitanje: „Kako to?“ — rekoh. „Reci mi, zar je bila potrebna osjetilna riječ Onome Koji je u bestjelesnoj i nevidljivoj naravi?“
Odgovor: Božanstvo ne objavljuje riječ nekim govornim organom, nego, kada želi da se čuje Njegova zapovijed, zapovijed se kao glas objavljuje onima koji su pokrenuti Božjim djelovanjem. Oni za koje On želi da čuju — oni čuju. Ako negdje budu zajedno oni koji trebaju čuti i oni koji nisu dostojni toga slušanja, posljednji neće čuti.
Tako je bilo i tada: glas se čuo samo na onome mjestu na kojemu se Gospodin krstio. Da nije bilo tako, sav bi svijet čuo glas koji je dolazio s tolike visine, čak i da je bio anđeoski glas.
Onome tko želi ovo naučiti, moguće je to spoznati iz Evanđelja, točnije iz onoga koje je napisao božanstveni Marko. On spominje glas koji se čuo na gori kada se Gospodin preobrazio, govoreći: „I bi oblak koji ih je zasjenio, i bi glas iz oblaka koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte.“
Pitanje: „Pravo učiš“ — rekoh. „A ono što se u viđenju objavljuje, Sveti i Životvorni Duh, kako treba razumjeti? On je vječan i nepromjenjiv, kao što si rekao. Tko zna kakva je Njegova blažena narav?“
Odgovor: „Evo“ — reče — „ondje se zbog Očeva glasa divite viđenju. Nije se nevidljiva i nepromjenjiva narav Svetoga Duha promijenila u oblik goluba, kako bi se On tako objavio kako je htio, nego su oni koji su se udostojili toga viđenja vidjeli ovu ljepotu u kojoj se božanstveni Duh, silazeći s nebesa, htio objaviti čovjeku.
Onome koji je vidio objavio se lik Njegove volje, a nije se objavila ona neizreciva i neshvatljiva narav koju bi netko u tom smirenom obličju mogao vidjeti kao tajanstveni lik. Na taj su način — viđenjem obličja — i proroci vidjeli Boga. Jer se On sam nije pretvarao u lik kada im se objavljivao, nego su oni, kao u obličju slave, gledali Bezobličnoga, koji im se voljom, a ne naravi, pokazivao u obličju.
Jer se djelovanje volje njima jasno javljalo u viđenju kao obličje slave, zbog Onoga Koji im se htio objaviti u obliku zapovijedi.
Pitanje: „Kako će se, dakle, u netruležnom vijeku Bog javiti čovjeku?“
Odgovor: „Neraspadljivost tijela“ — reče — „prema istinitoj riječi čini da čovjek bude blizu Boga. Tako će se i tada Bog javiti čovjeku, kao što će, opet, čovjek moći vidjeti Boga.“
Pitanje: „Neće li se, dakle, opet javiti u obličju?“
Odgovor: „Ne“ — reče — „nego u sili božanske slave. Oni koji će se toga udostojiti bit će vazda u Božjoj svjetlosti, uvijek se u slavi naslađujući ljubavlju, dok će ih obasjavati božanska Svjetlost božanske slave na način koji je nemoguće razumjeti.
Na način na koji se Bog smješta ondje gdje želi, ostajući nesmjestiv, tako se i vidi ondje gdje zaželi, ostajući nevidljiv.“
Pitanje: „Što treba podrazumijevati pod silom Božjom?“
Odgovor: „Dobrotu“ — reče — „nevidljivu, poznatu samo u slavi.“
Pitanje: „Po meni“ — rekoh — „ljudi slavu shvaćaju kao neko predivno lice.“
Odgovor: „Ne misli tako“ — reče. „Da je dobrota one bestjelesne i blažene naravi iznad viđenja, uvjereni smo zbog njezine velike čistoće. Zbog toga i ono što se još nije dogodilo jedino Bog vidi kao da već jest.
Kad bi u nekom obličju bila ona neizreciva narav, ona ne bi ono što još nije bilo gledala kao da već jest.“
Pitanje: „Kako to kažeš?“
Odgovor: „Kao što onaj koji je potpuno u nekom obličju nikako ne može unaprijed vidjeti ono što će biti izgovoreno ili što će se dogoditi, budući da je potpuno u obličju naravi, tako je i ako cijelu svoju narav ima kao lice.
Tako i naš um nekim okom izobilno promatra, ali ništa od onoga što će biti ne može znati, čak ni nakon odvajanja duše od tijela, kada će, kako se vjeruje, sav biti kao neko oko.
Isto treba misliti i o nebeskim silama, čiji se izgled doista drži za čitavu njihovu narav.“
Pitanje: „Zašto, dakle, neki smatraju da su i nebeske sile i duše iznad dosega vida?“
Odgovor: „Daleko“ — reče — „sežu njihove misli! Budući da ni anđele ni duše nije moguće vidjeti, ispovijedaju da ih treba smatrati bićima bez obličja.
Treba znati da dobrota njihova uma i njegova pojava imaju neko obličje, kao što postoji oblik ljepote njihova razuma i dobrote.
Zbog toga, kada duša misli o dobru, ona je svijetla i prozračna; kada misli zlo, tamna je i ružna.
Kao što se sjene, uhvaćene zjenicom oka zbog njezine velike i oštre jasnoće — a to osjetilo prikladno je nazvati silom vida — pojavljuju kao slike toga djelovanja (poželjno je preko otkrivenoga primjera, koliko je moguće, govoriti o neotkrivenom viđenju), tako i kada um, prema svojoj sklonosti, prihvati požudnu pomisao, ona biva kao slika djelovanja duše, što se događa zbog njezine velike osjetljivosti.
Kod bestjelesnih naravi, ako postoji neko djelovanje, ono nastaje zbog velike osjetljivosti naravi, bilo da se dogodi da se ona pridruži slavi ili strasti.
To se odnosi i na anđele koji su otpali. Dok su mislili ono što dolikuje anđelima, ljepota njihovih misli bila im je uzrok obličja slave; kada su zanemarili bogoljubive misli, njihovo se bezumlje pretvorilo u obličje sramote.“
Pitanje: Ne treba li, slično kao s gustoćom našega tijela, govoriti i za duše i anđele, bića bestjelesna i nevidljiva, jer se ne mogu usporediti s bezmjernom čistoćom Božanske naravi?
Odgovor: „Svako se stvarenje završava nastankom obličja“ — reče. „Onaj koji je uvijek postojeći, koji nije stvoren — a vjeruje se da je od vječnosti sama Dobrota — iznad je obličja. On nije nastao stvaranjem, nego od Onoga Koji mu je dao postojanje, od Nadnaravne naravi.“
Pitanje: „Htio bih još o tome nešto znati“ — rekoh. „Reci mi, zbog čega, govoreći o Bogu, spominjemo Dobrotu, a ne spominjemo obličje? U obličju je i Dobrota veoma divna.“
Odgovor: „Zato što je Dobrota Božja slava Božje biti.“
Pitanje: „Što ako netko kaže ono što je izgovorio psalmist David: ‘Ja ću se pravdom pojaviti pred licem Tvojim; nasitit ću se kada mi se objavi slava Tvoja’?“
Odgovor: „Ovo je prorok rekao ne kao da je Božanska narav u nekom licu ili obličju, nego nam se nevidljivi Otac javio u obličju i slavi Sina.
Zbog toga je i htio Bog da Njegova Riječ dođe među ljude u tjelesnom obličju, ostajući — a kako, ne zna se — u Svojoj svemoćnoj slavi, kako bi čovjek, gledajući gustoću obličja Njegova slavnog tijela — ‘obličje vidi obličje’ — nakon očišćenja uskrsnućem mogao vidjeti Dobrotu kao Božju.
Tako će se i Otac, na tajanstven način objavljen, javiti pravednicima, na način na koji se sada javlja anđelima, dok će se Sin jasno javiti u tijelu.
Lijepo je, zaista, da onaj koji želi u vijekove kraljevati uvijek vidi svoga Kralja, što bi bilo nemoguće da Bog Riječ svojim utjelovljenjem nije došao u obličju.“
Pitanje: „Vjerno i razumno“ — rekoh — „naučio si me, Riječi, uvijek mi pokazujući lik Ivanov. Dovrši s ostalim“ — rekoh — „i o anđelima, molim te, daj mi riječ o viđenju. Smatram da su oni takvi kakve će biti duše nakon uskrsnuća tijela.“
Odgovor: „O čemu pitaš?“ — reče.
Pitanje: „Da li anđeli opažaju osjetilima ili ne?“
Odgovor: „Prema razumnoj riječi“ — reče — „oni su bili u nekoj podijeljenosti u osjetilima, prema svojevlasnoj riječi. Tako su i neki od njih, služeći strasti, pali. Oni koji se od slavljenja Božanskoga i slavnoga Duha nisu okrenuli prema otpadništvu, sačuvali su se neozlijeđeni u bestrašću te su iznad osjetila.
Oni su u nekoj slatkoći nepromjenjive slave, tako da su im i shvaćanja o svemu tome primjerena. Ne samo da vide dobro koje im je slično, nego i ne poznaju ono što mu je suprotno. Nadamo se da će tako biti i s pravednicima u uskrsnuću mrtvih, kada od njih, u savršenoj pokornosti, njihov vlastiti plod bude prinesen Bogu.“
Pitanje: „Pravo“ — rekoh. „Pjevaju li one svete nebeske sile glasom, ili nekim umnim načinom, kako neki zamišljaju?“
Odgovor: „Glasom“ — reče. „Ako se za njih svjedoči da su ognjeni plamen, kako Pisma objavljuju, jasno je da oni preslavnim glasom pjevaju Bogu. Tako su i mnogi sveti mnogo puta slušali njihov glas u viđenjima, kao što Pisma svjedoče.“
Pitanje: „Jasno je“ — rekoh. „No sve do sada neki govore da, kao što se smatra za Božanski glas, prema predanoj riječi, tako moramo smatrati i za riječ anđeoskoga glasa.“
Odgovor: „Bog“ — reče — „budući da sve može, zbog toga i, kada govori kad hoće, pokazuje se ostajući iznad svega, jer je jedini On nestvoren. Anđelima nije moguće činiti ovo. Kada ni oni ne bi govorili kao što govore, mogli bi se pokazivati kada zažele, mogli bi, ako hoće, i stvarati iz nebića!“
Pitanje: „Vrlo dobro. A kako o duši“ — rekoh — „treba misliti kada se odvoji od tijela?“
Odgovor: „Tvrdim da duša“ — reče — „odvojivši se od tijela, sve dok uskrsnućem ponovno ne primi tijelo, u određenom smislu riječi pjeva Bogu, budući da je u tijelu potpuno usvojila što treba govoriti.
Anđeli pak, budući da su stvoreni u nekoj jednostavnoj i glasoljubivoj naravi, neprestanim oglašavanjem — kako smo razumjeli — pjevaju, ne objavljujući se nekim tjelesnim organom, nego samo to njihovo neprestano kretanje uzrokuje neki glas koji ima čudesnu narav.
Jer njihova zračna narav, koja veoma ljubi pjesmu, neprestano ih potiče da glasno kliču.“
Pitanje: „Jasno. Na koji način“ — rekoh — „treba razumjeti kako se pri viđenju mijenjaju kada ih Bog pošalje nekome od svetih?“
Odgovor: „Teško je za sluh ovo pitanje, pa zbog toga i odgovor luta. Ipak, prikladno je smatrati da, zamislivši ono obličje koje im je zapovjeđeno, spremno ulaze u to viđenje. To je lako njihovoj naravi koja u poslušnosti služi htijenju i koja se zbog velike rijetkosti zgusne.
Kao da se, zgusnuvši se silom htijenja, iz tajnoga u javno, ostvaruje neometano viđenje; tako se pojavljuju u obličju u kojemu žele, kao što rekoh, javiti čistoj duši.
Samo čiste duše mogu vidjeti duhovni oblik umnoga viđenja. Ako se kod onoga koji je pozvan na viđenje ne nađe ljubavi prema Onome Koji je viđenje stvorio, nikako ne može doći do zajedništva anđela s čovjekom.
Viđenje, tako, zahtijeva osjetilni glas, pa se obličje viđenja zbog navedenoga razloga, kako mi se čini, prilagođava glasu.“
Pitanje: „Razumljivo. I još te“ — rekoh — „molim, Riječi, učitelju, prije nego što nastane dan, jer znam da ćeš, kad on dođe, odmah otići. Ne podnosiš da duša pred tobom čeka na odgovor.
Ono što bih te još, u času odlaska od obličja zemaljskoga života, pitao jest ovo: kada anđele Bog pošalje na zemlju, za ono vrijeme dok budu u svijetu, napuštaju li nebeska prebivališta?“
Odgovor: „Nemoguće je“ — reče — „u ono vrijeme dok su u svijetu, da budu na isti način i u visini na nebesima. To je svojstvo jedinoga Boga Riječi Koji se utjelovio: On se i ovdje na zemlji javio ne kao priviđenje, a ipak nije napustio nebesa, nego sve drži zbog bezgraničnosti svoje Božanske naravi.
Treba znati da, gdje god se nalazile sve te anđeoske sile, one vide i sve nebeske stvari i one na zemlji, kao da ondje zajedno s njima prebivaju.
Prozirnost njihove naravi, i to što svuda imaju obličje, a prije svega milost Svetoga Duha, čini da sve vide.
Jedino Bog i ono što će tek biti vidi kao blisko, kao Onaj Koji je iznad svega. Ne samo ono što jest, nego i ono što tek treba biti vidi kao da je već bilo, slavom koju je imao prije svega. Tako jedino On zna i pomisli srca.“
Pitanje: „Duša“ — rekoh — „odvojivši se od tijela, ne gleda li, prema riječima izgovorenima o anđelima, ne samo predio bestjelesnih bića, nego također i sve ono što je u svijetu?“
Odgovor: „Nikako“ — reče. „Oni, anđeli, budući da su stvoreni u jednostavnoj, to jest jedinstvenoj naravi, ne samo da mogu vidjeti ono što je na nekom mjestu, nego mogu potpuno vidjeti i ono što je iznad mjesta.
Svojstvo je prozirne naravi da je nevidljiva grubljim naravima, a da ona vidi sve takve naravi.
Duša, otkako se odvojila od tijela, više ne može vidjeti one koji su na nekom mjestu. Jer, reče, duh prođe u njemu, i neće ga više biti, i ne zna više svoje mjesto.
Budući da je u mjestu zbog sjedinjenosti s tijelom, kada bude prisiljena od njega se razdvojiti, od tada ne vidi ono što je vidjela s tijelom. Jer čovjek u sjedinjenosti čini cjelinu, a anđeli u jednostavnosti naravi, to jest u njezinoj jedinstvenosti.“
Samo ovo, i još nešto, kazavši mi Ivanovu mudrost, otkri Riječ, mnogim vijencima ovjenčani i svjetlonosni Kralj! Kad je nastao dan, iščeznuo je, ponovno me ostavljajući žednim njegova društva.
Kraj, u Gospodinu, Otkrivenja svetoga Dijadoha.
61. Poglavlje: SVETOG EPIFANIJA NADBISKUPA CIPARSKOG, GRADA KONSTANCIJE, O HEREZAMA
Hereze koje su majke i prvi oblici svih hereza jesu barbarstvo, skitstvo, helenstvo i judejstvo. Od njih su izrasle sve druge.
1. Barbarstvo je hereza koja se od svojega postanka održala kroz deset naraštaja, od Adamovih dana do Noe. Barbarstvom je nazvana jer su ljudi toga vremena živjeli nemajući nikakva vladara, nego je svatko živio za sebe i svatko je sam sebi bio zakon, prema prohtjevima svoje volje.
2. Skitstvo je postojalo od Noinih dana pa kasnije, sve do izgradnje kule i grada Babilona, i još nekoliko godina nakon izgradnje kule, to jest do Faleka i Ragava. Oni koji su otišli u europsku zemlju priključili su se skitskim krajevima i tamošnjem narodu od vremena Tarina, od kojega su poslije nastali i Tračani.
3. Helenstvo je počelo idolopoklonstvom u vrijeme Seruha. Kako su živjeli, priklanjali su se svatko nekakvom demonizmu, pa su to uvodili i u život, i u običaje, i u zvanja. Počeli su izrađivati idole i ljudi su im se priklanjali. Izrađivali su i bogove, a u početku su ih oslikavali bojama te prikazivali vladare, magove, vračeve ili neke druge koji su za života učinili nešto vrijedno spomena, bilo hrabrošću bilo tjelesnom snagom.
Potom su, od vremena Tare, Abrahamova oca, počeli od drveta ili kamena izrađivati kipove. Uveli su obmanu idolopoklonstva i štovali prikaze svojih predaka koji su umrli, te izrađivali likove onih koji su prije njih umrli. Isprva su to činili kiparskom umjetnošću, a zatim svakom vještinom: zidari su obrađivali kamen, to jest klesali ga; oni koji su obrađivali srebro i zlato izrađivali su ih od svojih materijala, to jest od zlata i srebra, a tako i drvodjelje i drugi nakon njih.
Egipćani s Babiloncima, Frigijci, Arapi i Feničani bijahu prvi učitelji ove hereze, izrađujući kipove i usavršavajući tajne. Od njih je ovo najprije prešlo među Helene u vrijeme Kekropa i onih poslije njega. Mnogo kasnije za bogove su proglašeni Kron, Ares, Zeus i Apolon.
Helenima su nazvani po Helenu, nekom čovjeku koji je živio u Heladi. Prema drugima, nazvani su po maslinama koje su rasle u Ateni. Njihove starješine bijahu Jonjani, kao što se pouzdano zna, a potekli su od Ivana, nekoga čovjeka iz vremena onih koji su gradili kulu kada su se svi jezici razdijelili. Zbog toga su se i svi narodi nazvali prema podjeli jezika.
Kasnije je, u svoje prvo vrijeme, helenstvo preraslo u hereze, odnosno u pitagorejce, stoike, platonike, epikurejce i ostale.
Oblik pobožnosti istodobno je postojao među svima onima koji su živjeli po prirodnom zakonu, izdvojeni među svim narodima, od postanka svijeta do tada, prebivajući usred barbara, Skita i Helena, sve dok nije nastalo Abrahamovo bogopoštovanje.
4. Poslije ovih nastalo je judejstvo, od vremena Abrahamova, koje je oblikovano obrezanjem, a od Mojsija, koji je sedmi nakon Abrahama, preko zapisanoga Zakona danoga od Boga, te od Jude, četvrtoga sina Jakovljeva koji je nazvan Izrael, i proroka Davida koji je kraljevao i koji je bio iz plemena toga Jude, naslijeđeno je puno ime judejsko.
O vrstama ove četiri hereze govori apostol: „U Kristu Isusu nema ni barbara, ni Skita, ni Helena, ni Judejca, nego novo stvorenje.“
RAZLIKA IZMEĐU HELENSKIH HEREZA
5. Pitagorejci, koji su prijelaznici, uče o jedinstvu i providnosti te su zabranjivali prinošenje žrtava takozvanim bogovima. Pitagora je učio da ne treba kušati ono što ima dušu, to jest da ne treba jesti meso, i da se treba uzdržavati od vina. Učio je da je od Mjeseca i iznad njega sve besmrtno, a da je ispod njega sve smrtno. Govorio je o prijelasku duše iz tijela u tijelo, čak i u tijela četveronožnih životinja i morskih zvijeri, te je zapovijedao da se uče šutnji tijekom pet godina. Na kraju je sebe nazvao bogom.
6. Platoničari su govorili da postoje Bog, stvorenje i oblik; da je svijet stvoren i propadljiv. Tvrdili su da duša nije rođena, da je besmrtna i božanska te da ima tri dijela: razumski, srčani i voljni. Žene bi svima trebale biti zajedničke, tako da nitko nema svoju ženu, nego da se svatko sjedinjuje s onom koja to isto želi. Govorili su također o prijelasku duša u tijela, čak i četveronožnih životinja. Osim toga, učili su da mnogi bogovi proizlaze iz jednoga boga.
7. Stoici uče da je sve tijelo i ovaj osjetilni svijet nazivaju Bogom. Neki su među njima tvrdili da Bog svoju narav ima iz ognjene biti. Osim toga, govore da je Bog um i duša svemu što postoji na nebu i zemlji. Tijelo mu je sve, kao što rekoh, a očima su nazvali svjetlila, to jest Sunce i Mjesec. Učili su da tijelo propada, a da se duše preseljavaju iz tijela u tijelo.
8. Epikurejci su govorili o nedjeljivim tijelima koja se ne mogu presjeći. Ustanovili su da je početak svemu jednakoga dostojanstva i nepoznat. Učili su da je cilj blaženstva užitak te da ni Bog ni providnost ne upravljaju stvarima.
SAMARJANSTVO
9. Samarjanstvo je nastalo od Judejaca prije nego što je nastala helenska hereza i prije nego što se oblikovalo njezino učenje. Nakon nastanka helenske hereze, njegov je početak među Judejcima bio u vrijeme Nabukodonozora i judejskog ropstva. Asirci su se, doselivši se u Judeju, prihvatili Mojsijeva Petoknjižja koje im je iz Babilona poslao njihov kralj sa svećenikom imenom Ezra. U svemu su bili poput Judejaca, osim što su se gnušali pogana i izbjegavali dodir s njima. Osim toga, odbacivali su uskrsnuće mrtvih i ostala proroštva koja su bila nakon Mojsija.
ČETIRI SU SAMARJANSKA NARODA
1. Gortinci, koji u usporedbi s Jebusejcima blagdane slave u drugo vrijeme.
2. Jebusejci se zbog toga, to jest zbog vremena slavljenja blagdana, razlikuju od Gortinaca.
3. Esini se ne protive ni jednima ni drugima; blagdane slave s onima među kojima se zateknu, ne praveći razliku.
4. Dostini, narodi koji žive poput Samarijanaca, prihvaćaju obrezanje, subotu i pet Mojsijevih knjiga. Strože nego drugi paze na to da ne jedu ono što ima dušu, to jest meso. Također i u ostalom često poste. Među njima postoji i djevičanstvo, a neki od njih žive uzdržljivo. Pojedini vjeruju i u uskrsnuće mrtvih, što je strano Samarijancima.
SEDAM JUDEJSKIH HEREZA
1. Književnici, koji su bili zakonoznanci, sljedbenici predaje svojih staraca. Revnosno su čuvali obrede kojima se nisu naučili iz Zakona, nego su ih sami za sebe ustanovili i poštovali ih kao opravdane zakonodavstvom.
2. Farizeji, zvani Odvojeni, koji žive najstrožim životom, to jest uzdržljivim i uzvišenijim od drugih. Oni, kao i književnici, vjeruju u uskrsnuće mrtvih, i u anđele, i u Duha Svetoga kao stvorenje. Vode drugačiji život i neko vrijeme provode u uzdržanju i djevičanstvu. Poste dva puta. Subotom čiste kotlove, tanjure, čaše i staklenice. Kao i književnici, daju desetak i prvine, često mole molitve i na odjeći imaju izgled svojevoljne službe. Nose haljine i plašteve širokih skuta, što je znamen visokog roda, i postavu na haljinama, kao i nekakva zvonca na krajevima odjeće. Takva su im bila znamenja u vrijeme uzdržanja. Oni su uveli učenje o rođenju i sudbini.
3. Saduceji, koji se još nazivaju pravednima, bijahu od roda samarjanskoga, a ujedno od svećenika po imenu Sadok. Odbacuju uskrsnuće mrtvih i ne prihvaćaju postojanje anđela i duha. Po svemu ostalom oni su poput Judejaca.
4. Oni koji se svakodnevno krštavaju, po svemu su Judejci. Tvrde da nitko neće zadobiti vječni život ako se svakodnevno ne krštava.
5. Osini, nazivaju se i bestidnima, i oni su sve činili po Zakonu. Držali su i druge spise osim knjiga Zakona. Odbacivali su mnoge od kasnijih proroka.
6. Nazoreji, što znači neposlušni, zabranjuju jedenje bilo kakva mesa; ništa što ima dušu ne kušaju. U Petoknjižju prihvaćaju sveta imena patrijarha do Mojsija i Isusa Navina i vjeruju u njih, mislim na Abrahama, Izaka, Jakova i starije, a također i u samoga Mojsija, Arona i Isusa. Za Petoknjižje smatraju da nije Mojsijevo, nego tvrde da imaju druge knjige, a ne njegove.
7. Herodovci su u svemu poput Judejaca. Za Heroda su mislili da je Krist te su mu iskazivali čast kao Kristu i nazivali ga njegovim imenom.
OVO JE PRVI SVITAK KOJI U SEBI SADRŽI 20 HEREZA. U NJEMU JE I UZROK KRISTOVOG DOLASKA I ISPOVIJEDANJE ISTINE.
EVO ŠTO JE U DRUGOM SVITKU PRVE KNJIGE, GDJE SE GOVORI O 13 HEREZA KOJE SU NASTALE OD KRŠĆANA
1. Šimunijanci, od Šimuna Vračara iz vremena apostola Petra, iz sela Giton u Samariji. Bio je rodom od Samarijanaca. Uzeo je na sebe samo ime Kristovo, ali je učio o sramotnom i nečistom sjedinjenju, o nebrizi za tijelo, odbacivao je uskrsnuće i govorio da nije sav svijet Božji. Načinio je svoj kip, poput kipa Dija, i kip bludnice po imenu Jelene, koja je bila s njim, poput Atene, te ih predao svojim učenicima da im se klanjaju. Govorio je da je Samarjanima otac, a Judejcima Krist.
2. Menandrijani, koji su od toga istoga Šimuna preko nekakva Menandra primili početak hereze. Po nekim se učenjima razlikuju od Šimunijanaca. Tvrdili su da su svijet stvorili anđeli.
3. Saturnilijani, koji su u Siriji utvrdili sramotna djela Šimunijanske hereze, ali su i drugo, više od Šimunijanaca, na veliko čuđenje propovijedali. Početak njihove hereze potječe od Saturnila. I oni su, poput Menandrova učenja, govorili da su svijet stvorili anđeli, ali samo njih sedam, po volji Višnjega Oca.
4. Bazilidijanci, činitelji takvih bestidnih djela, potječu od Bazilida, koji je učio zajedno sa Saturnilom, Šimunijancima i Menandrijanima te je, poput njih, razmišljao. Po nečemu se od njih i razlikuju. Tvrde da postoji 365 nebesa i daju im imena anđela. Zbog toga, govore, i godina ima toliko dana. Abaraksas je naziv za broj 365 i to je sveto ime.
5. Nikolaiti su od Nikole, koji je od apostola postavljen za đakona radi služenja. Zbog ljubomore prema svojoj ženi učio je učenike da zajedno s drugima čine bestidna djela. Govorio je o Kalakahu i Protonu i druga barbarska imena uveo među svijet.
6. Razumnici, koji su prihvatili hereze, više su od svih bezumno činili sramna djela. U Egiptu ih nazivaju čistim vojnicima i fovioniti, u gornjim predjelima nazivaju ih sokratitima, a među drugima poznati su i kao zakheji, kovavdijani ili borboriti, jer štuju Barbjera i Beroju.
7. Karpokratijanci su od nekog Karpokrata koji je bio u Aziji. On je učio da treba činiti svaku bestidnost i svako grešno djelo. Tvrdio je da, ako netko ne prođe kroz sve grijehe i ne ispuni volju svakoga demona i anđela, ne može uzaći na viša nebesa niti proći kroz načela i vlasti. Govorio je da je Isus prihvatio razumnu dušu. Poznavajući ono što je gore, ovdje je to objavio, i ako netko čini poput Isusa, takav će biti. Poput Šimuna i ostalih hereza, sve do sada odbacivao je Zakon zajedno s uskrsnućem. Njegova sljedbenica u Rimu bila je Markelina. Potajno su načinili kipove Isusa, Pavla, Homera i Pitagore.
8. Kerintijani, koji se nazivaju i Mirintijani, jesu Judejci od Kerinta i Mirinta, koji su se hvalili obrezanjem. Tvrdili su da su sav svijet stvorili anđeli i da je Isus nazvan Kristom nakon napredovanja.
9. Nazoreji, koji ispovijedaju Isusa Krista kao Sina Božjega, u svemu žive po Zakonu.
10. Evioniti su bliski ranije spomenutim kirinćanima i nazorejima. Osim ovih, po nečemu su slični i hereticima sampsaijima i elkesaitima, koji za Krista i Duha Svetoga tvrde da su stvoreni na nebu. Kažu da je Krist najprije ušao u Adama, a zatim se, nakon nekog vremena, ponovno obukao u toga Adama, što je Krist učinio pri svom dolasku u tijelu.
Judejci su, ali drže Evanđelje. Gnušaju se jedenja mesa. Umjesto Boga imaju vodu i, kao što rekoh, o Kristu govore da se pri svom dolasku u tijelu obukao u čovjeka. I ljeti i zimi, poput Samarijanaca, često se krste u vodama radi očišćenja.
11. Valencijani, koji niječu uskrsnuće tijela, odbacuju Stari zavjet, poštuju proroke, a prihvaćaju i drugo što mogu tumačiti kao svoje hereze. Uvode i neka druga bogoslužja. Govore o trideset eona. Tvrde da su muški i ženski spol zajedno rođeni od Oca svih; njih nazivaju i bogovima i eonima. O Kristu govore da je došao s tijelom s neba te da je kroz Mariju prošao kao kroz neku cijev.
12. Sekundijani, kojima su se pridružili Epifan i Izidor, čijih se sveza i ovi drže, razmišljajući poput Valentinovaca, a svojem su ispovijedanju dodali i nešto drugačije od njih. Uče o sramotnim djelima. I oni odbacuju Utjelovljenje.
13. Ptolomejevci, i oni su učenici Valentinovi. S njima je zajedno i Flora. I oni govore o eonskim svezama poput Valentinovaca i sekundijana, premda se u nečemu od njih razlikuju.
OVO JE SADRŽAJ 13 HEREZA DRUGOG SVITKA PRVE KNJIGE
OVDJE SU 13 HEREZA IZ TREĆEG SVITKA PRVE KNJIGE
1. Markovci. Neki Marko bio je učenik Kolovarsova nauka. I on je učio o dva počela te je odbacivao uskrsnuće mrtvih. Izvodio je neka priviđenja pomoću etiopskih magija, mijenjajući naizgled crno piće u purpurno. Poučavao je i žene koje je sam zavarao. Poput Valentina tvrdio je da je sve proizašlo iz 24 riječi pisma.
2. Kolovarsovci. I sam Kolovars također je ispovijedao ovo. Od drugih se hereza razlikuju po tome što o Markovim i Valentinovim učenjima i „osminama“, odnosno „tjednima“, uče na drugačiji način.
3. Iraklioniti. I oni su se također priklonili pričama o „osminama“, ali na drugačiji način od Marka, Ptolomeja, Valentina i drugih. Prije smrti pomazuju svoje koji su na samrti, poput Marka, balzamovim uljem te nad glavom umirućega izgovaraju neke judejske riječi.
4. Ofiti. Oni se nazivaju štovateljima zmije. Zmiju smatraju Kristom i drže je umjesto Njega. Uzimaju običnu zmiju i čuvaju je u nekakvim spremištima.
5. Kainiti. Oni pripadaju među druge hereze koje odbacuju Zakon i ono što je u njemu napisano. Odbacuju i uskrsnuće tijela. Slave Kaina, tvrdeći da je on od više sile. Također štuju Judu, kao i one koji su bili s Korejem, Datanom i Abironom, pa čak i stanovnike Sodome.
6. Setijani. Oni, pak, slave Seta, tvrdeći da potječe od više Majke koja se pokajala, odbacujući one koji potječu od Kaina. Nakon što se sjedinila s višim Ocem, rodila je čisto sjeme – Seta, od kojega je potom proizašao ljudski rod. Oni također uče o Počelima i Vlastima te o drugim stvarima.
7. Arhontici. Oni veličaju mnoge vladare, tvrdeći da je sve što postoji poteklo od njih. Uhvaćeni su u nekim bestidnim djelima. Odbacuju uskrsnuće tijela i mijenjaju Stari zavjet. Prihvaćaju i Stari i Novi zavjet, ali njihove riječi izvrću prema vlastitom tumačenju.
8. Kerdonijani. Oni potječu od Kerdona, koji je prihvatio Heraklionovu zabludu i priklonio se krivovjerju. Iz Sirije je prešao u Rim i ondje izlagao svoje učenje u vrijeme biskupa Higina. Učio je o dva međusobno suprotstavljena počela. Govorio je da Krist nije rođen. Također je odbacivao uskrsnuće mrtvih i Stari zavjet.
9. Marcioniti. Ovaj Marcion bio je rodom iz Ponta. Bio je sin biskupa, ali nakon što je silovao djevojku pobjegao je, jer ga je njegov otac zbog toga istjerao iz Crkve. Došavši u Rim, molio je za oproštenje one koji su ondje bili na čelu Crkve. Budući da ga nije dobio, ustao je protiv vjere i počeo učiti o tri počela: dobrom, pravednom i zlom. Također je učio da je Novi zavjet potpuno stran Starom zavjetu i Onome koji u njemu govori. On i njegovi marcioniti odbacuju uskrsnuće tijela. Također dopuštaju ne samo jedno, nego dva ili tri krštenja nakon pada u grijeh. Za one koji među njima umru kao katekumeni, krštavaju se drugi umjesto njih. Posebno je besramnoto što i ženama zapovijedaju da se kupaju s muškarcima.
10. Lukijaniti. Neki Lukijan, ali ne onaj koji je živio u vrijeme cara Konstantina, nego mnogo stariji. Poučavao je sve prema Marcionovu učenju. Osim toga, učio je i nešto drugo, različito od Marciona.
11. Apelijani. Ovaj Apelije učio je poput Marciona i Lukijana, osuđujući sve stvorenje i Onoga koji ga je stvorio. Međutim, nije poput njih propovijedao tri počela, nego samo jedno: jednog Boga, najvišega i bezimenoga, koji je stvorio drugoga. Ovaj se, pak, pokazao zlim te je svojom zloćom stvorio cijeli svijet.
12. Severijani. Neki Sever, slijedeći Apelija, odbacuje vino, izmišljajući priču da su vinogradi nastali sjedinjenjem jednoga s drugim – Sotone u obliku zmije i zemlje. Odbacuje žene, govoreći da su one od „lijeve strane“. Uvodio je neka imena za poglavare i tajne knjige. Poput ostalih heretika odbacuje uskrsnuće tijela i Stari zavjet.
13. Tatijani. Tatijan je odrastao s Justinom, svetim mučenikom i filozofom. Nakon smrti svetoga Justina priklonio se Marcionovu učenju i poučavao poput njega, dodajući tome i nešto vlastitoga. Za sebe je govorio da je iz Mezopotamije.
OVO SU GLAVE TREĆEG SVITKA, PRVE KNJIGE O 46 HEREZA.
SADRŽAJ 18 HEREZA ČETVRTOG SVITKA DRUGE KNJIGE
1. Uzdržljivci (Enkratiti), dio su Tatijanaca. Odbacuju brak, tvrdeći da je to djelo Sotone. Zabranjuju jesti bilo što što ima dušu, tj. ne jedu meso.2. Katafrigijci – montanisti, askodrugiti – prihvaćaju Stari i Novi zavjet. Uvode nove proroke, štujući nekakvog Montana i Priskilu.3. Pepuzini, koji se nazivaju i crni, a s njima su zajedno i "kruhočuvari". To su dvije hereze. Od njih su i katafrigijevci, koji nešto drugačije uče od ovih. Oni štuju neki pusti grad Pepuzu, koji je između Galacije, Kapadocije i Frigije. Taj grad smatraju Jeruzalemom. No postoji i drugi grad Pepuza. Ženama dopuštaju da vladaju i budu svećenice. Obavljaju službu poput katafrigijevaca, bakrenim iglama probadaju malo dijete, njegovu krv miješaju s brašnom i prave kruh kao prosforu te se od njega pričešćuju. Izmišljaju da se Krist, u liku žene, javio Kvintili i Priskili u Pepuzi. Drže se Staroga i Novoga zavjeta, ali ih mijenjaju po svojoj pameti.4. Četrnaestnici (Kvartodecimani) – oni svake godine slave Pashu na isti dan, bez obzira koji je dan u tjednu četrnaesti dan mjeseca, tj. bila subota, nedjelja ili neki drugi dan. Na taj dan ujedno i poste i bdiju slaveći blagdan.5. Beslovesni (Alozi), kako ih mi zovemo, jesu oni koji odbacuju Ivanovo Evanđelje i njegovo Otkrivenje, jer ne prihvaćaju vječno postojećeg Boga Logosa koji je došao od Oca.6. Adamijani – ime su dobili po nekom Adamu zvanom Živi. Njihovo je učenje više zabluda nego istina, jer se kod njih događa ovako nešto: muškarci i žene, goli kao od majke rođeni, dolaze u njihovu crkvu i obavljaju čitanja i molitve i sve po svom običaju. Smatraju se monasima i uzdržavaju se, a brak ne prihvaćaju. Svoju crkvu smatraju rajem.7. Sampsejci, koji su ujedno i elkesajci, žive sve do danas u krajevima Arabije, iznad Mrtvog mora. Njih je obmanuo neki lažni prorok Elkesaj. Iz njegova su roda i dvije žene, Marta i Martina, kojima se ovi heretici klanjaju kao boginjama sve do danas. U svemu su slični ebionitima.8. Teodotijanci – od Teodota, kožara iz Carigrada. Bio je velik u helenskom (grčkom) učenju. U dane tadašnjeg progona bio je uhvaćen zajedno s drugima, i jedini je otpao od vjere kad su ih mučili radi Boga. Kako je zbog bijega bio ponižavan, naumio je propovijedati da je Krist obični čovjek, zbog grijeha što se odrekao Boga.9. Melhisedekijanci – oni štuju Melhisedeka, govoreći da je on neka sila, a ne obični čovjek, te su se usudili sve pripisivati i govoriti u njegovo ime.10. Bardesanci – Bardesan je bio rodom iz Međurječja. U početku je bio u istinitoj vjeri i sijao je u ljubavi prema mudrosti. Udaljivši se od istine, učio je poput Valentina, osim u nekim pojedinostima u kojima se od Valentina razlikovao.11. Noetijanci – Noet bijaše iz Smirne u Aziji. Ušavši u kola bezbožnosti, počeo je govoriti da je Krist zapravo Sin-Otac, te da je On i Otac i Sin i Sveti Duh. Sebe je nazvao Mojsijem, a svoju sestru Aronom.12. Valesijanci su oni koji, kako smo čuli, žive u Kavati, matičnom naselju Arapske Filadelfije. Strance koji dolaze k njima uškopljuju, tako da je među njima mnogo uškopljenika kojima je odsječen sramni ud. Uče da se time ispunjavaju i neke druge hereze. Ne pokoravaju se Zakonu ni prorocima, te uvode i neke druge bestidnosti.13. Čisti su zajedno s Novatom Rimljaninom, i u potpunosti odbacuju drugi brak, te ne prihvaćaju pokajanje.14. Anđelici – posve su nestali. Ime su dobili hvaleći se da imaju anđeoski čin, odnosno budući da su sami sebe nazivali anđelima.15. Apostolici se još nazivaju i pokornici. Ima ih po Pisidiji. U svoju zajednicu primaju samo one koji se odriču svijeta. Slični su uzdržnicima, premda drugačije mudruju od njih.16. Sabelijanci uče slično Noetu, osim što ne kažu da je Otac postradao. Riječ se uzdiže i ponovno razlijeva.17. Origenisti jesu sljedbenici nekog Origena. Takvi su skvrnitelji da se ne može iskazati, svoja tijela predaju bludu.18. Drugi origenisti, od Origena koji se ujedno naziva i Adamant. Odbacuju uskrsnuće mrtvih. Uče da su Krist i Sveti Duh stvorenja. Raj, nebo i sve ostalo tumače u prenesenom značenju. Praznoslove da će Kristovo Carstvo jednom prestati. Isto govore i za anđele. Izmišljaju da će Krist s đavlom carevati, te da su Krista raspeli demoni.
OVO SU 18 HEREZA ČETVRTOG SVITKA DRUGE KNJIGE
U PETOM SVITKU DRUGE KNJIGE JE PET HEREZA
1. Pavlijanisti su pavlijani, od Pavla Samosatskog. Ovaj je Pavao tvrdio da Krist gotovo i ne postoji, da je On izgovorena Riječ, koja postoji od Marije do sada. Ono što je o Njemu prorečeno u Božanskom Pismu ne vrijedi uistinu, nego tek od Marije do sada. Tvrde da On ima početak od svog dolaska u tijelu.2. Manihejci, koji se još zovu i akoniti. To su učenici Manija iz Perzije. Krista smatraju priviđenjem. Štuju sunce i mjesec, mole se zvijezdama, silama i demonima. Uče o dva počela: dobru i zlu, koja vječno postoje. Za Krista govore da je i bio i postradao samo prividno. Hule na Stari zavjet i na Boga koji je govorio kroz njega. Tvrde da nije čitav svijet Božji, nego da je samo jedna polovica Njegova.3. Jerakiti su od Jeraka, nekakvog učitelja iz egipatskog grada Leontopolisa. Odbacuju uskrsnuće tijela. Štuju Stari i Novi zavjet. Potpuno se odriču braka. Primajući monahe, djevice i one koji se uzdržavaju, nazivaju ih svinjama. Za djecu koja još nisu u punoj dobi kažu da neće imati udjela u Carstvu, budući da nisu postradala.4. Melecijevci su egipatski raskolnici, a ne heretici. Oni se nisu molili zajedno s onima koji su otpali od vjere tijekom progona. Danas su u zajedništvu s arijancima.5. Arijanci su oni koji arijevski bjesne, zovu se i rasjekatelji. Oni govore da je Sin Božji stvorenje, a Duh Sveti stvorenje stvorenja. Tvrde da je Spasitelj od Marije primio samo tijelo, a ne i dušu.
OVO JE PET HEREZA PRVOG SVITKA DRUGE KNJIGE
U ŠESTOM SVITKU TREĆE KNJIGE JE SEDAM HEREZA
1. Avdijani su raskolnici i tajanstvenici, a ne heretici. Imaju uredno ustrojeno prebivanje i življenje, u svemu istu vjeru kao i Katolička Crkva. Mnogi od njih žive u samostanima, i ne mole se sa svima, nasićujući se molitvom u tajnosti. Rugaju se govoreći o našim biskupima da su bogati, te ih svakojako klevetajući. Pashu slave zasebno, s Judejcima. Imaju nešto neobično o čemu vole raspravljati, a to je ono što govore o stvaranju tijela "po obličju Božjem".2. Fotinijanci – taj Fotin bijaše rodom iz Srijema. Mudrovao je poput Pavla Samosatskog, iako se po nečemu i razlikuje od njega. I on je tvrdio za Krista da ima bitak od Marije do sada.3. Marcelijanci su od Marcela, koji je bio iz Ankare u Galaciji. Isprva je bio prepoznat kao netko tko slično Sabeliju mudruje. Da bi odgovorio (na optužbe), otišao je i pismeno odgovarao. Mnogi su ga optuživali za ono čega se drži, sve dok se nije pokajao i, kako se smatra, ispravio. Neki njegovi pravovjerni učenici su zbog njegovih riječi odgovarali pred Saborom.4. Semiarijanci, tj. poluarijanci, koji o Kristu govore da je stvorenje. Lukavstvom Ga nazivaju stvorenjem, ne kao jednim od stvorenja, nego Ga riječju "Sin" spominju, ali budući da se Oca ne može dotaknuti stradanje koje prati rađanje, govore da je stvoren. I za Duha Svetoga, također, govore da je posve u potpunosti stvorenje. Poriču istobitnost Sina, nazivajući Ga sličnobitnim. Neki od njih odbacuju i sličnobitnost.5. Duhoborci o Kristu govore ispravno, ali hule na Duha Svetoga tvrdeći da je stvoren, te da nije od Božanstva. Čak govore da je radi vršenja djela stvoren, a njegovu silu nazivaju samo posvećujućom.6. Aerijanci – taj Aerije bijaše rodom iz Ponta, i sve do sada priređuje iskušenja življenju. Bio je prezbiter biskupa Eustatija, kojega su oklevetali arijanci. I kad taj Aerije ne bijaše postavljen za biskupa, poče činiti mnoga zla protiv Crkve. Po vjeri je potpuni arijanac, čije učenje produbljuje. Govori da ne treba prinositi žrtvu za pokojne, niti postiti srijedom, petkom i tijekom četrdeset dana Velikog posta; Pashu zabranjuje. Odbacuje monaško postriženje. Prihvaća jedenje svake vrste mesa, tj. mesa svake životinje, te propovijeda da se pije bez uzdržavanja. Ako netko od njegovih hoće postiti, kaže mu: "Ne posti u dane koji su zapovjeđeni, nego kada hoćeš. Nisi pod Zakonom!" Govori također da biskupi ni po čemu nisu veći od prezbitera.7. Aetijanci su od Aetija iz Kilikije, nekadašnjeg đakona arijanskog biskupa Juraja Aleksandrijskog. Još se nazivaju i nepodobni, a neki ih zovu i eunomijanci, po Eunomiju, koji je bio Aetijev učenik. S njima je bio i Eudoksije, ali se on, iz straha od cara Konstantina, odvojio od njih pa čak i protjerao Aetija. Eudoksije je ostao arijanac, ali ne po Aetijevoj herezi.Ovi nepodobni, aetijanci, posvuda i uvijek prikazuju Krista i Duha Svetoga kao strane Bogu Ocu, tvrdeći da su stvorenja te da nemaju nikakve sličnosti s Ocem. Pomoću aristotelovskih i geometrijskih predodžbi nastoje objasniti Boga, a za Krista misle da nije mogao biti rođen od Boga zbog takvog načina razmišljanja.
Takozvani eunomijevci, koji su od njih, ponovno krštavaju sve one koji im dolaze, pa i arijance. Onoga koga krštavaju, obrnu naglavce, okrećući ga nogama uvis, kao što "velika riječ" nalaže. Govore da griješiti bludom ili drugim grijehom i nije loše, jer, kažu, Bog ne traži ništa osim da se bude samo u njihovoj umišljenoj vjeri.
OVO JE SEDAM HEREZA ŠESTOG SVITKA TREĆE KNJIGE
OVO SU ČETIRI HEREZE SEDMOG SVITKA TREĆE KNJIGE
1. Dimiriti, koje nazivaju i apolinarijevcima, ne ispovijedaju potpuni Kristov dolazak, tj. Utjelovljenje. Kao što se neki nekoć usudiše govoriti o tijelu istobitnom Božanstvu, tako neki niječu i da je uzeo dušu. Neki, utvrdivši se na riječima Evanđelja: „I Logos postade tijelo“, niječu stvoreno tijelo, odnosno da je primio tijelo od Marije, nego govore da je samo prošao, govoreći: „Riječ bijaše u tijelu.“ Poslije su zamislili nešto što ne znam kako reći. Tvrde da nije primio um.2. Protivnici Marijini govore da je Presveta Marija nakon rođenja Spasitelja živjela s Josipom kao supruga.3. Koliridijani, koji u ime iste te Marije, određenoga dana u godini, prinose male kruhove njoj u čast, zbog čega smo ih nazvali koliridijanima.4. Masalijani, koji se nazivaju i moliteljima. S njima su zajedno oni koji su uhvaćeni u helenske hereze: hvalitelji, martirijani i satilijani.
OVO JE SADRŽAJ SEDMOG SVITKA
POGLAVLJA MASALIJANSKOG NEČASTIVOG UČENJA PREUZETA IZ NJIHOVIH SPISA
Govore da Sotona suhipostazno živi s čovjekom i u svemu ga savladava. Da Sotona i demoni drže um čovjekov, i da je čovjekova priroda sjedinjena sa zlim demonom. Da Sotona i Duh Sveti istovremeno žive u čovjeku, te da ni apostoli nisu bili čisti, iako su djelatno napredovali. Da ni krštenje ne čini čovjeka savršenim, niti pričešćivanje Božanskim Tajnama očišćuje dušu, nego to čini samo njihova ustrajna molitva. Čovjek je i poslije krštenja pomiješan s grijehom. Da vjernici neraspadljivost i božanske odjene dobivaju krštenjem nego kroz molitvu. Da je potrebno primiti bestrasnost, i zajedništvo Svetoga Duha u osjetilima, i biti u svakoj sigurnosti. Da je potrebno da duša osjeća takvo zajedništvo sa Svetim Ženikom kakvo osjeća žena prilikom sjedinjenja s mužem. Da oni koji su duhovni osjećaju grijeh iznutra i izvana, kao i milost koja djeluje i utječe na njega. Da postoji otkrivenje koje se događa u osjetilima i u osobi Božanskoj kao u zapovijedima. Da je posvjedočeno kako je duša koja nema Krista u osjetilima i u svakom svom djelu obitavalište gmizavaca i otrovnih zvijeri, to jest svake neprijateljske sile, jer su po prirodi zle. Da je sjeme i riječ ušlo u Mariju. Da su se Adam i Eva sjedinjavali bestrasno i prije prijestupa. Da se u čovjeku trebaju sazdati dvije duše: jedna sjedinjena s ljudima, druga s nebeskim. Da je čovjeku moguće osjetilno primiti osobu Svetoga Duha sa svom izvjesnošću i u svoj njegovoj sili. Da se onome tko se moli može javiti križ u svjetlosti, i da čovjek neko vrijeme stoji pred žrtvenikom i prinosi tri kruha zamiješena s uljem.
Gnušaju se rada rukama kao nečega neprikladnog po časti za kršćane, i kao nečega što je za siromašne. Uvode beščovječnost, govoreći da onima koji javno prose, ili nemoćnima i udovicama, ili onima koje razne napasti kušaju, ili tjelesno povrijeđenima, ili bolesnima, ili onima s teškim dugovima, ili onima koje su razbojnici ili barbari opljačkali, ili koji su upali u sličnu nevolju, ne dolikuje da im daju oni koji su se prikladno odrekli svijeta ili koji su se sasvim okrenuli dobročinstvu, nego da im ustvari daju sve. Sebe nazivaju istinski siromašnima duhom.Ovome pridodaju preziranje crkava i žrtvenika, tako da se ni njihovi monasi i uzdržnici ne pojavljuju dovoljno na crkvenim saborima – dosta im je da budu na molitvi u svojim crkvicama. Toliku, kažu, ima silu njihova molitva da se njima samima i njihovim učenicama osjetilno javlja Duh Sveti. Izmišljaju da oni koji žele biti spašeni samo trebaju moliti se koliko im se kaže, i da baš ništa drugo ne čine, dok ne osjete da je grijeh, poput nekakvog dima, ili ognja, ili zmije, ili neke druge zvijeri, izgnan molitvom. I osjetilno, kažu, grijeh molitvom izlazi, a Duh Sveti da opet osjetilno ulazi. U duši tada imaju jasan osjećaj duhovnog ulaska, i u tome je istinsko kršćansko zajedništvo.Ni crkvenim krštenjem, ni postavljenjem klerika, uopće se kršteni ne sjedinjuje s Duhom Svetim, nego se samo molitvama sjedinjuju njihovi trudoljubivi, te primaju i bez krštenja neko zajedništvo Svetoga Duha, ako žele s njima biti i učiti se njihovim zapovijedima. Tako su i neki prezbiteri koji su im rekli: "Vjerom ispovijedamo Duha Svetoga, a ne ispovijedamo Ga osjetilima." – i oni su zbog molitve s njima postali sudionici duhovnog osjećaja.Njihova je oholost toliko velika da one među sobom koji su primili udjela u duhovnom osjećaju hvale kao uzvišenije, savršene i slobodne od svakoga grijeha, te ih čuvaju i poštuju kao one koji su otad nedostupni grešnim nevoljama, nego da imaju bezbrižnu utjehu i obilje kruha, te svaku uslugu, hranu i čast.
Mnogi među njima, i nakon takvog svjedočenja savršenstva, kojemu su strani i imena kršćanskoga nedostojni, pokazali su se u različitim mrskim djelima – i krađi zlata, i padanju u blud – te osim već rečenoga govore i mnogo štošta drugo bezumno. Zakoniti brak razrješavaju bez razmišljanja, a one koji se udaljavaju od braka prihvaćaju i hvale kao uzdržnike. Očeve, majke i djecu ostavljaju bez brige i hrane, zapovijedaju da se sve prinosi njima samima. Robove koji bježe od svojih gospodara spremno primaju, kao i one koji im prelaze zbog raznih grijeha, bez ikakva ploda pokajanja. I bez ikakva prezbiterskog dostojanstva, i bez poniznosti i stupnjeva pokajanja propisanih pravilima Crkve, obećavaju im da će se brzo očistiti od svakoga grijeha, samo ako se od njih nauče mnogorječitim molitvama – i već su spremni učenici njihove zablude.Neke od takvih, prije nego što ostave grijeh, dolaze do postavljenja za klerika, licemjerno moleći biskupa da položi ruke na njih. Od uglednih uzdržnika među njima na prijevaru bi dobili preporuku za sebe, ne zato što poštuju dostojanstvo klerika – jer njima ni do biskupa nije osobito stalo – nego da bi stekli neku vlast i gospodstvo. Neki od njih neće se ni pričestiti Tajnama ako, kažu, u tom trenutku osjetilno ne osjete dolazak Svetoga Duha. Onima koji žele odsjeći svoje prirodne udove, neki od njih to dopuštaju. Nimalo ne mare ni za izopćenje. Bez straha se kunu i kuju urote, te licemjerno proklinju vlastitu herezu.
JOŠ O RANIJE SPOMENUTOJ HEREZI MASALIJANSKOJ, KOJA SE ČAK SREĆE PO SAMOSTANIMA, IZ SPISA TEODORITOVOG:
Masalijanska hereza nastala je u vrijeme Valentina i Valensa. Nazivaju ih molitvenicima, a u Heladi promijeniše ime. Također imaju još jedno ime: duhom prosvijećeni, koje je nastalo prema onome što čine, jer u sebe prihvaćaju djelovanje nekog demona i smatraju ga Duhom Svetim. Potpuno se razboljevši od svoje hereze, izbjegavaju rad rukama kao da je to zlo. Prepustiše se posve snoviđenjima, jer priviđenja u snu smatraju duhovnim prosvjetljenjem.
Začetnici ove hereze bili su Didoj, Sava, Adelfije, Jerma, Simeon i još neki s njima. Tvrde da nema koristi niti vrijedi Božansko Pismo u kojem govori Gospodin: Tko jede Tijelo moje i pije moju Krv živjet će vječno. Pokušavaju se prikriti, pa se, kad su razotkriveni, besramno odriču i odbacuju optužbe, noseći to u dušama svojim.
Litoj, koji je upravljao Crkvom u Meletiji, ukrašen božanskom revnošću, vidjevši da su mnogi samostani ovom bolešću obuzeti, štoviše da su postali razbojničke pećine, spalio ih je i vukove iz stada protjerao. Predivni Amfilohije, koji je držao Metropoliju likaonsku i upravljao cijelim narodom, saznavši da je ova pošast nastala, ustade ponovno i stado koje je pasao oslobodi od zla. Veoma slavni Flavijan, antiohijski arhijerej, saznavši da ovi žive u Edesi i trude se izliti otrov onima koji ondje žive, sazvavši sabor monaha, doveo ih je u Antiohiju i ovako razotkri bolest koju su nijekali: reče da su oklevetani i da svjedoci lažu, pa Adelfiju, koji bijaše vrlo star, blago zapovjedi da sjedne blizu njega. „Mi" – reče – „ostarjeli smo, i nećemo još dugo biti na životu. Pouzdanije smo upoznali narav čovjeka, i prepoznali smo zamke demona koji se bore protiv nas, i kroz iskušenja smo se priviknuli i na darove milosti. Ovi su mladi, i o tome sigurno ne znaju, pa najduhovnije riječi ne mogu slušati. Stoga, reci mi, kako tvrdite da se protivni duh udaljuje, a milost Presvetoga Duha dolazi?" Starac, uživajući u ovim riječima, izbljuva prljavi otrov i reče: „Nema nikakve koristi od krštenja za one koji ga se udostoje. Jedino usrdna molitva izgoni demona koji živi u čovjeku, a ima ga svatko od rođenja, primivši od praoca kako narav, tako i ropstvo demonima. Kada ga usrdnom molitvom istjeraju, tada dolazi Presveti Duh, te na osjetljiv i vidljiv način pokazuje svoju prisutnost, i oslobađa tijelo od strasnih kretnji i potpuno obraća dušu od zlih navika. Zbog toga, ne postoji više potreba ni za postom koji iscrpljuje tijelo, ni za poukom o poniznosti, ni za dobrim ponašanjem. Tko ovo dosegne, ne samo da je oslobođen tjelesnih metežâ nego jasno prozire budućnost i Božansku Trojicu očima gleda."
Tako božanstveni Flavijan, raskopavši smrdljivi izvor i učinivši vodu vidljivom, reče bezbožnom starcu: „Ostarjeli zlim danima! Razotkrila su te tvoja usta, a ne ja. Usne su tvoje svjedočile protiv tebe". Razotkrivši ovu bolest, iz Sirije bijahu protjerani. Odoše u Pamfiliju i nju bolešću ispuniše.
OVO SU HEREZE DO VREMENA MARCIJANA CARA. POSLIJE MARCIJANA I MALO KASNIJE, U VRIJEME CARA LEONITA, IZRASTOŠE OVE HEREZE:
1. Nestorijanci, koji učiše o odvojenom i zasebnom Bogu Riječi, a odvojenom njemu čovjeku. Ono što je Gospodin, od svoga dolaska među nas, učinio u poniženju, pripisivahu samo čovjeku. Ono što je uzvišeno i Bogu dolično pripisivahu samo Bogu Riječi, umjesto da oboje pripisuju jednoj te istoj osobi.2. Eutihijevci, koji su ime hereze dobili od Eutiha. Oni ne govore da je Gospodin naš Isus Krist primio tijelo od svete Djevice Marije, nego da se utjelovio na neki božanstveniji način. Ne primaju u um da je Bog Riječ, čovjeka izloženog grijehu praoca Adama, pridružio sebi od Djevice Marije, njega grijeh svukavši i objavivši se načelima i vlastima sa smjelošću, kao što piše: „Razotkrivši na križu ono u što se bio prijestupom prvostvorenoga obukao."3. Egipćanima, raskolnicima i monofizitima se nazivaju. Od Crkve pravovjernih odvojiše se pod izgovorom svitka zakona nastalog u Kalcedonu. Nazivaju se egipćanima zbog toga što su Egipćani prvi započeli ovaj raskol u vrijeme careva Marcijana i Valentinijana. U svemu ostalom su pravovjerni. Zbog privrženosti prema Dioskoru Aleksandrijskom bijahu izopćeni od Kalcedonskog sabora. Kao zagovornici Eutihova učenja, oni se protive Saboru, i mnoštvo poniženja Saboru priredišе. Njih smo prethodno u ovoj knjizi dovoljno razotkrili, pokazavši ih kao zavodnike i umišljeno mudre. Njihove su vođe Teodozije iz Aleksandrije, od kojega su teodozijanci, i Jakov iz Sirije, od kojega su jakoviti. Njihovi pomoćnici, zaštitnici i pobornici jesu Sever Antiohijski, propalica, i Ivan Trobožac, koji se potrudio oko ispraznih stvari, koji se odriču tajne općeg spasenja. Napisali su mnogo toga protiv bogonadahnutog učenja Otaca Kalcedonskog sabora, mnoge sablazni postaviše na put onima koji ginu u pogubnoj herezi. Svojim učenjem o naravima iskrivljuju svu tajnu Božjeg plana spasenja.
4. Netljenočajatelji (aftartodoketi), koji su sljedbenici julijana halikarnaškog i gajana aleksandrijskog. Još ih nazivaju gajanijevcima. Od svih drugih najsličniji su severovoj herezi. Sve u čemu se razlikuju jest to da drugačije od njih govore o pitanju sjedinjenja. Ispovijedaju da je tijelo gospodnje od časa svoga nastanka neraspadljivo, i ispovijedaju da gospodin strasti koje je trpio – mislim na glad, žeđ i napor – nije trpio na način na koji ih mi trpimo. Mi trpimo po sili prirode, a krist je, kažu, trpio dobrovoljno, ne robujući zakonu prirode.5. Nerazumnici koji se zovu i temistijanci, bezbožno ispovijedaju da krist nije znao dan suda, i strah mu pripisuju. Dio su hereze teodozijevaca. Temistije, koji je bio začetnik njihove hereze, ispovijedao je u kristu jednu složenu narav.6. Barsanufiti, koji se još zovu i mučenici, isto mudruju kao gajanijevci i teodozijanci, ali imaju i nešto više od njih. Brašno prinose na službi, govoreći da se ono prinosi od dioskora, i doticanjem brašna vrhovima prstiju jedu ga, primajući ga umjesto otajstva. Prosfore uopće ne prave. Ostavljajući "pričešće dioskorovo", kako je rečeno, uzimaju ga dok se malo-pomalo ne razdijeli, i to im biva umjesto pričesti.7. Molitelji, koji se još nazivaju sluge, jesu uzdržnici i monasi. U svemu ostalom pravovjerni su, osim što se okupljaju zajedno sa ženama crnorizicama u samostanima, te pjesme bogu prinose uz neko veselje i plesanje, oponašajući tako radost onih koji su se, u vrijeme mojsija, izbavili iz propasti egipatske prošavši kroz crveno more.8. Razumoborci, koji se protive svakom znanju u kršćanstvu kada im se kaže da onaj tko traži mudrost u božanskome pismu čini nešto značajno. Bog od kršćana, tvrde, ne traži ništa osim dobrih djela. Dobro je u jednostavnosti djelovati, i zapovijedi razumnoga djelovanja ne treba ispitivati.9. Oni koji se okreću suncu, koji za bilje – takozvane suncokrete koji se kreću za sunčevim zrakama – kažu da ta kretanja imaju neku božansku silu koja djeluje u njima. Zbog toga ih poštuju, ne razumijevajući da je u njihovoj prirodi neko kretanje slično mjesečevu.10. Smrtnodušnici drže da je čovjekova duša slična životinjskoj, i govore da ona propada zajedno s tijelom.11. Oni koji ne kleče jesu oni koji ni u koje vrijeme svojih molitava neće da saviju koljena, nego se svagda stojeći mole.
12. Bogoznalci, koji se nazivaju i hulitelji, koji u nekim riječima i djelima gospodina našega boga uvijek pokušavaju pronaći nešto za osudu protiv njega, protiv njemu pripadajućih osoba i protiv božanskoga pisma, budući drznici i hulitelji.13. Kristorazdruživači govore da je gospodin naš isus krist nakon uskrsnuća iz mrtvih ostavio svoje tijelo s dušom na zemlji, i samo s božanstvom uzašao na nebo.14. Jezikomudraci slijede običaje neznabožaca, a inače su kršćani. Uvode gatanja o rođenju, sudbini, časti, prihvaćaju svu nauku o zvijezdama i tumačenje zvijezda, i svako bajanje, i bajanje s pticama, i znamenja, i tumačenja, predviđanja i vračanja, i ostale ovima slične basne bezbožnika, te dodaju i druge neznabožačke običaje. Također i slavljenje nekih helenskih blagdana i dana, zajedno s mjesecima i godinama, šire.15. Donatijani, od nekoga donata iz afrike nastade hereza koji im predade neku kost, da je drže u svojim rukama i nju prvo cjelivaju, a tek onda da sudjeluju u prinošenju svetinja, kada žele da ih prinose.16. Prijestupnici običaja jesu oni koji u običnom, tj. Djelatnom životu posrću, te neke zapovijedi koje su hvale dostojne kleveću, dok nešto što je poročno poštuju kao dobro.17. Krivotumači jesu oni koji neka poglavlja božanskoga pisma staroga i novoga zavjeta lažno iznose, te ih prema svome mišljenju preinačuju. Besramnose čak protive mnoštvu pouzdanih i besprijekornih kazivanja. Stradajući od nekog neznanja i nerasudljivosti, tako neiskusno utvrđuju i neke heretičke zapovijedi.18. Lambetijani, koji su od nekoga tko se zove lambetije. Oni svakome tko želi živjeti u zajedničkim obitavalištima dopuštaju da isproba način života kakav hoće, i tako da živi, i u koje god ruho hoće da se obuče. Ne priliči kršćanima, kažu, da išta čine na silu, jer je napisano: dobrovoljno ću žrtvovati tebi, i opet: i od svoje volje ispovijedat ću mu se. Dopuštaju, kako to neki govore, da se prirodnim strastima daje zadovoljenje i da im se ne protivi, jer to priroda tako traži. I još nešto slično mudruju, poput onih nazvanih arijancima.
OVO SU HEREZE DO VREMENA CARA HERAKLIJA.
OD HERAKLIJA DO DANAS OVE HEREZE IZRASTOŠE:
19. Jednovoljci potječu od Kira Aleksandrijskog, a učvršćeni bijahu od Sergija, patrijarha carigradskoga. Oni ispovijedaju dvije naravi u Kristu i jednu osobu, ali uče o jednoj volji i jednom djelovanju. Time obaraju dvije naravi, i vrlo su slični učenju Apolinarovu.20. Oni koji sebe ometaju, u svemu su ostalom pravovjerni. Besramnosu se od Katoličke Crkve i zajedništva radi neznatne stvari posve odsjekli, misleći da drže pravila zakona. Ni biskupi ni laici nemaju nad njima starješinstvo, već se kao stado bez znanja napasaju. Spotiču se o ono za što su druge optuživali. Javno žive sa ženama i priležnice imaju. Bave se kupovinom, prodajom i lihvarenjem, i kojekakvim drugim svjetovnim poslovima, i žive nerazumno. Djelima ruše ono što su se riječima trudili sagraditi, postajući prijestupnici zakona prema apostolskoj odredbi: Riječju štujući Boga, a djelima bivajući bezbožni. Monasi uvedeni u kler pratili su ih, užasavajući se, idući u svojoj jednostavnosti. Odgojenici njihove crkve poštuju crkvena pravila, napuštajući ono što su im zapovjedili njihovi biskupi i crkveni starješine. Sami djelo čuvaju, a dobrome poretku sve pretpostavljaju.21. I do danas ljude trese i obmanjuje ih jišmaelitsko služenje, tj. saracenska vjera. Onaj koji je preteča Antikristov izaći će od Jišmaela, koji se od Hagare rodi Abrahamu, pa se stoga Jišmaeliti nazivaju i hagarjanima. Saraceni se nazivaju prema "od Sare iznenada", budući da reče Hagar anđelu: "Sara me iznenada otpusti". Ovi su služili idolima i klanjali se Danici zvijezdi, i Afroditi, koju na svome jeziku nazvaše Havar, što znači Velika. Sve do vremena cara Heraklija javno su služili idolima. Od toga vremena pa nadalje izraste među njima lažni prorok zvani Muhamed. On je razgovarao sa Židovima i s kršćanima, tj. s arijancima i s nestorijancima, odasvud crpeći zlo. Od Židova uze jednoga Vladara; od arijanaca da su i Riječ i Duh stvoreni; od nestorijanaca štovanje čovjeka, i da poštuju Stari i Novi zavjet. Tako je, razgovarajući s nekim monahom arijancem, sastavio svoju herezu, i pod izlikom poučavanja pravovjerju, pridobio saracenski narod. Propovijedajući da su spisi s neba, od Boga spušteni na njega, predade im smijeha dostojnu vjeru kroz spise izložene u njegovim knjigama. Govori o jednome Bogu, tvorcu svega što postoji, koji niti je rođen niti je rodio. Za Krista kaže da je Riječ Božja i Duh Njegov, stvorenje i sluga, i da se od Marije, sestre Mojsijeve i Aronove, bezsjemeno rodio. Riječ Božja i Duh uđoše u Mariju i rodiše Isusa, koji je prorok i sluga Božji. I pošto Židovi bezakonje počiniše i poželješe da ga razapnu, uhvatiše i raspeše njegovu utvaru, a sam Krist niti bi raspet niti umre. Bog ga uze k Sebi na nebesa, budući da ga je On ljubio. I ovo govori, kako Krista, kada uziđe na nebo, Bog upita: "O Isuse, jesi li ti rekao da si sam Sin Božji i Bog?" I odgovarajući reče Isus: "Milostivi Gospodine moj! Ti znaš da ne rekoh, niti se sramim da budem tvoj sluga, nego ljudi i prijestupnici napisaše da rekoh tu riječ. I oklevetaše me, i zabludiše." Reče mu Bog, odgovarajući: "Znam da ti ne reče tu riječ."
I druge mnoge bajke pripovijeda u tom pismu, smijeha dostojne, a sve praznoslove kako je od Boga spušteno na njega. Mi kažemo: "Tko svjedoči da mu je pismo dao Bog? Ili, tko je od proroka prorekao da će ustati takav prorok?" I u nedoumici su. Jer Mojsije na Sinajskoj gori, pred licem svih ljudi, primi Zakon od Boga koji mu se javi u oblaku, i u ognju, i u mraku, i u buri. I zato što svi proroci od Mojsija i poslije počeše proricati o Kristovu dolasku, o tome da je Bog Krist i Sin Božji, kako će doći utjelovivši se, i biti razapet, umrijeti i uskrsnuti, i da je On sudac živima i mrtvima. I kažemo im i govorimo: "Zašto tako ne dođe vaš prorok, uz svjedočanstvo drugih o njemu, kad vas ondje uopće ne bijaše? Jer Mojsiju Bog dade Zakon dok su svi ljudi gledali kako se gora dimi, pa bi i tome o kome govorite tako dao spise." Odgovaraju, govoreći da Bog čini što hoće. "To i mi znamo", odgovaramo, "no pitamo kako siđe pismo na proroka vašega?" I odgovaraju: "Dok je spavao, siđe pismo na njega." Mi se podsmjevasmo, i rekosmo im: "Pa tako, budući da je spavajući primio pismo, nije osjetio silu, i time se ispuni javna priča." Opet ih zapitasmo: "Kako onome koji piše u pismu vašem: 'Ništa ne činiti ni primati bez svjedoka', ne rekoste: 'Pokaži ti prvo sebe nama svjedočanstvom da si prorok i da si od Boga izašao, i koje pismo za tebe svjedoči?'" A oni šutjeli su, srameći se. I o tome im slično rekosmo: "Budući da vam ne priliči uzeti ženu bez svjedoka, ni kupiti ni steći, niti vi sami hoćete uzeti magare ili stoku bez svjedoka, imate svjedoke i za ženu, i imanje, i magare i drugo, a samo jednu vjeru i pismo imate bez svjedoka! Jer odakle ima potvrdu onaj koji vam je vjeru predao? Ta, za njegova svjedoka nitko ne zna, a spavajući vjeru primi." Nas nazivaju dvobošcima jer, kažu, drugoga Boga uvodimo govoreći da postoji Sin Božji i Bog. Njima kažemo: "Ovako su predali proroci i Pismo, a vi usrdno prihvaćate proroke." Ako neki od njih rekoše da rđavo nazivamo Krista Sinom Božjim, da lažući na proroke dodasmo takvo nešto, dok drugi rekoše: "Židovi vas mrze, pa vas prevariše pišući kao od proroka, da vi propadnete", opet im kažemo: "Kako vi, koji kažete da je Krist Riječ Božja i Duh, klevećete nas kao dvobošce? Jer, Riječ i Duh nerazdvojni su od Onoga u kome jesu, a ako su u Bogu, kao što Riječ Njegova zaista i jest, i Bog je; ako je izvan Boga, Bog je, prema vašoj tvrdnji, bez riječi i bezdušan. Bježeći od drugoga Boga, niste li presjekli Boga?! Bolje bi bilo da imate i ispovijedate drugoga, negoli da Ga rasijecate, ili Ga uvodite kao kamen, ili drvo, ili nešto od neživih stvari. Kao što vi nas lažno klevećete, nazivajući nas dvobošcima, tako mi vas nazivamo presjecateljima Boga."Nas, koji se poklanjamo križu, Kristovoj i svetiteljskim ikonama, kleveću kao idolopoklonike? Kažemo im: "Kako se vi o Kamen trljate, prema riječi vašega Vahtana, i ljubite, cjelivate Kamen?" Neki od njih rekoše: "Abraham je ležao na njemu s Hagarom", drugi rekoše da je za nj vezao devu kada je htio žrtvovati Izaka. I njima odgovaramo: "Pismo govori da gora bijaše šumovita, i da je Abraham nacijepao drva od nje i stavio na Izaka, jer je magarce ostavio s momcima. Otkuda vama ta brbljarija, kad ondje nema ni šume, niti magarci onuda prolaze?" Srameći se, ipak rekoše: "To je Abrahamov kamen." Rekosmo im potom: "I ako je kamen Abrahamov, kako praznoslovite, jer je samo Abraham sa ženom ležao na njemu, i jer je za nj vezao devu, ne stidite li se cjelivajući ga? Umjesto toga, nas optužujete jer se klanjamo Kristovu Križu i njegovu obličju kojima se sila zlih duhova i đavolska obmana razaraju." Ovaj kamen o kojem govore jest glava Afroditina, kojoj su se klanjali, koju i Havar nazivahu. Na njemu su i do danas uklesani obrisi glave, koje će uočiti oni koji pažljivo promatraju.
Ovaj Muhamed mnoge koještarije, kao što rekosmo, napisa. Svakoj od njih naslov stavi, tako i spisu "Žene" u kome uzakonjuje da se javno mogu uzeti četiri žene, i priležnica, ako može, i tisuću, koliko ruka njegova obuhvati onih koje pristaju. Od četiri žene, koju hoće otpušta, koju drugu hoće uzima. Zbog ovakva povoda ustanovio je zakon: Muhamed imaše pomoćnika, tj. druga zvanog Zejd. On imaše ženu krasnu, koju poželje Muhamed. Kada su sjedili, reče im Muhamed: "On, Bog, mi tako zapovjedi da uzmem tvoju ženu." Zejd odgovori: "Poslanik si. Učini što ti je Bog rekao." Točnije od ovdje rečenoga, rekao mu je: "Bog mi zapovijedi da pustiš ženu svoju." On je pusti. Nakon nekoliko dana drugačije reče: "Bog mi je zapovjedio da ja nju uzmem." I tako, uzevši je, preljub počini s njom, postavljajući takav zakon: Onaj koji to hoće, neka otpusti ženu svoju. Ako se ona po otpuštanju vrati, neka je uzme drugi. Nije dostojno da je uzme ako ne legne s drugim. Ako brat otpusti ženu, neka je uzme njegov brat koji hoće. U tom spisu tako zapovijeda: "Obrađuj zemlju koju ti je dao Bog i uzimaj je", i sve tome slično, da ne izgovaram sve sramote poput njega.Opet, drugo pismo je "O devi Božjoj". U njemu govori kako bijaše deva od Boga koja je ispijala cijelu rijeku, i nije mogla prolaziti između dvije gore jer nije bilo dovoljno mjesta. Ljudi bijahu u tome mjestu: jedan dan oni piju vodu, a deva drugi dan. Pijući vodu ona ih je hranila, dajući im mlijeko umjesto vode. Ustadoše oni ljudi koji bijahu zli i ubiše devu. Ona bijaše rodila malu devu. Kad joj majka bijaše ubijena, mala zavapi k Bogu, i uze je Bog k sebi.Kažem im: "Odakle bijaše ta deva?" I kažu da bi od Boga. I kažem: "Sjedinjuje li se deva s drugom devom?" I kažu: "Ne." "Otkuda" – rekoh – "rodi malu? Vidim devu vašu bez oca i bez majke, i bez rodoslovlja. Rodivši, zlo postrada, no nema ni onoga tko nasilje nad njom počini. I mala deva se uznese. Prorok vaš, za koga kažete da mu je govorio Bog, zašto ne sazna za devu gdje pase, i tko mlijeko pije kojim ona doji? Ili je i ona nekako zapala u zlo i bila ubijena, ili je u Raj, kao vaš prethodnik, ušla? Od nje će vam biti mliječna rijeka, o kojoj praznoslovite: tri rijeke će u Raju poteći – vode, vina i mlijeka. Ako je vaš prethodnik deva izvan Raja, jasno je da će uvenuti od gladi i žeđi, ili će se drugi njezinim mlijekom naslađivati. Uzalud se vaš prorok ponosi umišljajući da je razgovarao s Bogom – tajnu o devi mu ne otkri. Ako je, opet, u Raju, ispit će vodu, te ćete presušiti pri bezvodnosti usred rajske hrane. A od rijeke vina ožednjet ćete – nema vode, ispila je svu deva. Pijući samo vino žeđat ćete i u pijanstvo pasti i usnuti. Glava će vas boljeti, i po ustajanju od sna, nasitivši se vina, zaboravit ćete rajske ljepote. Kako se vaš prorok ne dosjeti da će vam tako biti s hranom u raju? Ni o devi se ne pobrinu, gdje sada prebiva? No, ni vi njega ne upitaste o onome što vam o tri rijeke ispripovijeda praznoslovljem. Ali, mi vašu divnu devu, među dušama magaraca, gdje ćete i vi prebivati, kao stoku koja vam je prethodila, jasno objavljujemo, tamo gdje je tama najkrajnja i muka beskonačna, oganj koji šumi, crv neusnuli i bezdan demonski."
Opet reče Muhamed, u pismu "Trpeza", govoreći kako je Krist od Boga tražio trpezu, i dade mu se. Jer Bog, reče, govoraše Njemu: "Dadoh tebi i tvojima trpezu neraspadljivu." Pismo "Volovi" i neka druga poglavlja smijeha dostojna, koja sam zbog njihova mnoštva smatrao primjerenijim preskočiti.Postavio im je zakon da se, uz žene, obrezuju, da subotu ne slave, ni da se krštavaju. Da jedu ono što je zakonom određeno, a da se udaljuju od onoga što je zakonom zabranjeno. Svinjsko meso da ne jedu, i vino nikako da ne piju. Samo Jednomu Bogu da se klanjaju. Krista poštuju kao Riječ Božju, a ne kao Sina, kao od Duha Svetoga rođenoga, Riječ i Duh izgovoreni i u zrak razliveni. Shvaćaju to kao nehipostazno, i Roditelju neistobitno. Svetu Djevicu Mariju ne nazivaju Bogorodicom, nego Mojsijevom i Aronovom sestrom, takvo što praznoslove.Za sebe reče da će biti ključar rajski. Tako će i na Sudnji dan prvo Mojsije s Izraelcima istupiti, reče, i kao prijestupnici Zakona bit će vječnoj muci predani. Potom će Isus istupiti, reče, i odreći se pred Bogom da je sebe nazvao Sinom Božjim. Kršćani su se na to usudili i dodali ime Krist, i Bog, i Sin Božji, i propovijedali Riječ utjelovljenu i raspetu. I potom će, reče, on biti pozvan od Boga, i kao najveći štovatelj Božji i uzročnik bogoštovlja u svega naroda pohvaljen biti, te će zbog toga biti rajski ključar. I kada otvori Raj, ući će s njim bez riječi protivljenja i bez ispitivanja sedamdeset tisuća, koje može sa sobom uvesti. Ostalima će se suditi, kaže, i pravednici će se zasigurno hranom rajskom naslađivati. Oni koji se nađu kao grešnici, svezat će im se gramata o vrat, te će i oni u Raj ući, i nazivat će ih pomilovanima od Boga i Muhameda.Tri će rijeke biti u Raju: jedna meda, druga mlijeka, i treća vina. Svatko će slobodno piti i napojiti se iz koje hoće. Žene će biti s njima bezbrižno, čistit će im domove i u svemu udovoljavati. Židovi i kršćani bit će na oganj naloženi umjesto drva, samarijanci će smeće iznositi i njihov izmet iz Raja čistiti, da se Raj ne usmrdi. Svatko će na način na koji je ovdje živio, u bogatstvu ili siromaštvu, živjeti i ondje.Ovaj lažljivac učio je da je svakom dobru i zlu uzrok Bog, svemu što naiđe na čovjeka, pa i iskušenju zloga. Lažno govori da su od Boga razbojnici i vračari, i za one koje oni ugrаbe zlim djelima, i ubijeni, reče da je Bog zapisao da im tako bude i da je On htio da tako umru. I još štošta praznoslovio je, prokletnik i tuđinac vječnim dobrima, kao bezbožni hulitelj.
62. Poglavlje: KAZIVANJE SVETOG NIKIFORA PATRIJARHA CARIGRADA O KLEVETNICIMA KRŠĆANA, TJ. SPALJIVAČIMA IKONA ODNOSNO IKONOBORCIMA
Ovi se nazivaju klevetnicima kršćana, jer kršćane koji služe Jednomu Bogu, Živomu i Istinitomu, kojemu se u Trojstvu klanjaju, oklevetaše govoreći da časnim ikonama Gospodina našega Isusa Krista, Prečiste i Presvete Vladarice naše Bogorodice i svetih, kao bogovima i idolima služe, poput Helena. Na taj način ispoljavajući neprijateljstvo, Kristovoj se Crkvi sramno narugaše, svete ikone poskidaše i izlomiše, a kršćane koji su ih poštovali, po drevnom običaju, dogovorno gorko mučiše Židovi i bogomrsci.Od nekog starca ovako iznikne ta hereza. U Tiberijadi bijaše netko, smatran judejske vjere, velik u svom narodu. Njegovo ime bijaše Tesarandapih. On bi posuda lukavoga demona, kojega je posve u sebe primio. Čaranjem i magijom bavio se kao nekom vještinom. Ovaj posta neprijatelj kršćanima, te zavideći Kristovoj Crkvi, tražaše trenutak u kojemu će napadom ozlijediti pravovjerje. Nađe tada onoga koji bijaše vladar roda saracenskoga, njemu bijaše ime Zejd. Zbliži se s njim, i prikazujući mu se kao prijatelj, a predviđajući nekakvom magijom i neke njegove pomisli i htijenja, ujedno mu obeća da će, ako ga bude slušao, dugo poživjeti na vlasti i trideset godina u njoj provesti. Ovaj, ponesavši se u svome bezumlju, budući da je volio nečist život, i da je, primivši vlast, naširoko svoju tjeloljubivost raširio, usvoji riječi bezbožnikove, a to se pokaza ubrzo, kada zapovjedi da se po svoj zemlji njegovoj, gdje god se nađe naslikana ikona, ili bilo kakvoga stvorenja lik, sastruže, polomi i spali. Bogoborac je đavolsko zlodjelo lažju prikrivao, i držaše u tajnosti da uništavaju sva izobraženja samo da bi uz njih uništili i veličanstvene ukrase našega Svetoga Pisma.Pošto bezakona zapovijed bi objavljena, odmah, zajedno s drugim slikama i kipovima, i one ukrašene svete ikone iz Kristovih crkava uništavahu. Strgavši s njih izobraženja, lomili su ih, a uz to još i iz crkava one natpise na svetim posudama i na ruhu cijele predavahu ognju. Sve se ovo činilo nečistim i bezakonim rukama. Poslani radi ovoga kristoborci, Židovi i Saraceni, prisiljavahu kršćane da izvršavaju naredbu, a ovi, tjerani i nagovarani da se prihvate takva skrnavljenja, ne poslušaše.Od toga vremena rođeno, zlo uzraste, i u grčke krajeve dođe. Njegovu zarazu ne primiše samo neki prosti ljudi, nego sami crkveni poglavari, nazvani pastiri, a vukovi po ćudi i htijenju. Od njih tada bijaše ondašnji Nakolijski biskup. Tako bogoborci, smislivši i učinivši, narugaše se Božjoj Crkvi.Kakav kraj primi učitelj ove zloće, sveprljavi Židov, nije pravedno preskočiti. Jer Zejd onaj, poživjevši samo dvije godine i šest mjeseci, otrgnu se od života. Njegov sin, zvani Julid, primivši očevu vlast, zapovjedi da se vračar, kao onaj koji je prevario njegova roditelja, gorkom i strašnom smrću ubije. Tako primi plaću priličnu zlobi svojoj.Uskoro se istočna Crkva obuče u svoju ljepotu i primi obnovu svetih ikona. Korijen one gorčine, jednom zasađen u grčke gradove, dosegnu i do onoga koji tada carevaše, Lava po imenu i po naravi. On se, potaknut žalcem nečistoće i tjeloljublja, slično onom barbaru, razbjesni na pravovjerje Božjih Crkava, trudeći se da Sveto Pismo istrijebi i zatre. Naslijedivši njegov grijeh i bezbožnost, sin Konstantin podiže neprijateljsku borbu protiv pravovjerja. Okupi sabor bezakonih biskupa, i izloži nečasne zapovijedi svoje bezbožnosti: do kraja, dakle, svete ikone zatirati i uništavati, a one koji im se klanjaju ili ih spominju u molitvama, na gorke muke i kazne predavati. Optuži ih za grijeh idolopoklonstva, govoreći da im se klanjaju kao bogovima. Sveto monaško življenje treba posve odbaciti i rugati mu se, pa ili da monasi skinu monašku odjeću, ili da prime razne muke.Zbog toga nam se pridružuje judejsko rasuđivanje, a razumijemo i kršćansku propovijed. Nama preostaje, budući da smo slobodne volje, da izaberemo ili dobro i spasonosno, ili zlo i štetno.
I JOŠ O HEREZAMA I ZAČETNICIMA HEREZA, IZ SABORNE POSLANICE SVETOG OCA NAŠEG SOFRONIJA PATRIJARHA JERUZALEMSKOG, I DODATAK OD TADA DO SADA
Neka od strane Svete i istobitne Trojice, kojoj se klanjamo, Oca i Sina i Svetoga Duha, uvijek bude proklet i anatema, prije svega Šimun Vračar, kao prvi zli začetnik zlih hereza, a s njime Kleovije, Menandar, Filit, Hermogen, Aleksandar Kovač, Dositej, Gorgotej, Saturnin, Masmotej, Adrijan, Vasilid, Izidor, njegov sin još bezumniji od oca, Evion, Karpokrat, Epifanije, Prodik, Kirint i Mirint, Valentin, Florin, Vlast, Artemon, Sekund, Kasijan, Teodot, Heraklion, Ptolomej, Marko, Kolovars, Ademije Karcijski, Teodot Kožar, drugi Teodot, koji je bio s one strane Eufrata, Monoim Arap, Hermogen, Tatijan Sirac, Amonije, njegov sin Ermofil, jednak mu u zabludi, Kerdon, Sakerdon, Marcion Pontski, Apelije, Asklepiodot, Vardesijan, Apolonid, Potim, Prepon, Piton, Siner, Teodot Trapezuntski, Montan, Priscila i Maksimila, njegove bezumne učenice, Nepot, Elkesaj, Origen, drugi Origen, zvani Adamant, Savelije Libijac, Novat, Pavao koji je bio iz Samosate, Epigen, Kleomen, Noit Smirnski, Mani, koji je imenjak bezbožnog bezumlja, Savatije, Arije, Melecije, Aecije, Eunomije, Arestije, Evdokije, Makedonije, koji se borio protiv Svetoga Duha i s pravom bio nazvan duhoborcem, Apolinarije Laodicejski i njegov sin Apolinarije, Magi, Polemon, Pelagije, Celestin i Julijan, pobornici istoga bezumlja, Teodor Mopsuestijski i Nestorije, prečisti propovjednik nečistog čovjekosluženja, Kir i Ivan iz Kilikije, krajnje bezbožni pobornik istoga bezboštva, Evtihije II. Dioskor, pomoćnik i zagovornik Virzuma, Zora, Timotej zvani Dhor, Petar Mucavi, II. Akacije, koji je napisao lažni spis o sjedinjenju, Zimon, Lambetije, začetnik zloglasne Marcionove hereze, Didim i Evagrije, koji je učvrstio Origenovo nečisto brbljanje, Petar Valjar, koji se usudio u Trisvetu pjesmu dodati riječi „raspet za nas“, drugi Petar, iverska gnusoba, guba barbara, Izaija, branitelj toga Petra, koji je iznjedrio drugu herezu, „bezglavu“, među bezglavima.
Zatim, među svima i prije svih, i sa svima i poslije svih, i više od svih, Sevir Antiohijski neka bude proklet, i svi njegovi bijesni učenici. On je od svih starih i novih bezglavih bio okrutniji mučitelj i najlukaviji neprijatelj Svete Katoličke Crkve; preljubnik Antiohijske Crkve, krajnje bezakon i krajnje omražen.
Teodozije Aleksandrijski, Antim iz Trapezunta, Jakov Sirac, Julijan Halikarnasac, Filiksim, Gaj Aleksandrijac, od kojega je nastala gajanska, odnosno julijanska hereza, Dorotej, koji je bio pobornik tih bezbožnih hereza, Pavao Crni, koji nije samo tako nazvan nego je takav uistinu bio, Ivan Gramatik, čiji je nadimak „Trudoljubac“, premda je zapravo bio „uzaludni trudbenik“, Konon i Eugenije, pobornici triju bogova, trostruko prokleti, Temestije, otac neznanja o Kristu, njegov roditelj i sijač, krajnje bezumni, koji ne razumijevajući i ne znajući, a tvrdeći da razumije i zna, kao bogoprotivnik brbljaše da Krist, Bog naš, nije znao Dan Suda.
Da nije bio u neznanju o sili svojih riječi, ne bi iznjedrio pogubno neznanje niti bi tako revno pomagao nečistoći neznanja. Iz svojega bezumnog razuma izrekao je da Krist nije razumio, budući da nije bio Bog koji je oduvijek postojao, nego pravi čovjek, dan konačnog suda. Iz svojega bezumnog razuma iznosi i predstavlja Ga kao običnoga čovjeka te se takvim ludilom naziva bezglavim, brbljajući o jednoj složenoj naravi samoga našega Spasitelja Krista.
Neka s njime bude proklet i trostruko proklet Petar Sirac, i Sergije Armenac, prvak gorkoga bezboštva, koji nisu bili složni ni međusobno niti su govorili išta slično drugima.
Damijan, koji im se veoma mnogo protivio i pokazao se kao novi Savelije našega vremena, i s njime nasljednici njegova beščašća, neka budu prokleti i anatema: Atanazije Sirac i Atanazije Apozigrski, kao i oni koji njihovom nesjedinjenom sjedinjenju, kao neznalice i nesjedinjeni, pristupaju te ih poput bezumne stoke oni hrane, međusobno se klevetama i neprijateljstvom ranjavajući.
Neka s njima budu obučeni i odjeveni u prokletstvo i anatemu i Benjamin Aleksandrijski, pobornik i zagovornik gajanske hereze, te Ivan, Sergije i Toma Sirci i Sevir.
Neka zajedno s njima budu javno pridruženi prokletstvu i osudi istinskoga propovijedanja i Mina Aleksandrijski, pobornik i zagovornik gajanske hereze, koji je javno ratovao protiv propovijedanja istine, kao i svi s njima koji su njihovi zajedničari, istoga roda i drugovi u bezboštvu.
S njima neka budu prokleti i anatema Kir Aleksandrijski, krajnje bezakon i preljubnik, Teodor Faranac, Sergije, carigradski biskup, i Honorije Rimski, začetnici i zagovornici jednovoljne hereze.
S njima neka takvo prokletstvo pokrije i Pira, Pavla i Petra, prvoprijestolnike Carigrada, pobornike beščašća, koji su se borili sami protiv sebe i protiv istine te su sve do danas ostavljeni pod prokletstvom; Makarija Antiohijskog i Stjepana, njegova učenika i učitelja bezumlja; Polihronija, novoga Šimuna Vračara; i Armazija Gnojnoga, koji se sve do sada bori u Aleksandriji.
I oni koji su tuđi Crkvi i ratuju protiv pravovjerja, koji se odriču Boga, cara i svetih Božjih svetitelja te se hvale saracenskim tajnama, neka padnu pod ista takva prokletstva i strašne osude.
I sve hereze koje su od vremena Kristova dolaska izrasle i usudile se zaratiti protiv Kristove Crkve, a to su: nikolaiti, evtihijani, kainiti, damijaniti, vardilioti, vervorijani, časni vojnici, zmijnci, kataktisiti, uzdržnici i oni s druge obale, vodopredstojnici, marcioniti, Frigi, pepuzijani, čuvari kruha, taskodrungiti, četrnaestnici, nazoreji, melhisedekovci, protivnici Marije, psatirijani, kirtijani, dulijani, čovjekolikci, jerakiti, masalijani, izajevci, nerazumnici, jakoviti, nestorijanci, trobožnici, evtihijanci, bezglavi, barsanufiti, jednovoljnici i ako postoji još neka nečasna i bogoprotivna hereza.
63. Poglavlje: TIMOTEJA, PREZBITERA VELIKE CRKVE CARIGRADA (POSLANICA) PREZBITERU IVANU, ČUVARU POSUDA CRKVE SVETE BOGORODICE KOJA JE U HALKOPRATIJI, O RAZLIKOVANJU ONIH KOJI PRISTUPAJU NAŠOJ BLAGOČESTIVOJ VJERI
Bogoljubivi suslužitelju i od svih meni najprisniji Ivane, tri su stupnja onih koji pristupaju Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi.
Prvi stupanj jesu oni kojima je potrebno sveto krštenje. Drugi su oni koji se ne krštavaju, nego se pomazuju svetim mirom. A treći su oni koji se niti krštavaju niti pomazuju, nego samo trebaju prokleti svoju herezu zajedno sa svim drugim herezama.
Ovo su oni koji se krštavaju:
TASKODRUIZI
1. Oni žive u Galaciji. Imaju nekoga Marka kao svoga učitelja. Odbacuju božanski razum, kleveću krštenje i uklanjaju se od njegova izvršenja. „Ne dolikuje“, govore, „lik nebeskih i nevidljivih vidljivo prikazivati na zemlji, niti onome što je tjelesno pripisivati bestjelesno.“
Odriču Gospodnji plan spasenja za nas i sablažnjavaju se zbog materije svega što postoji, poput Šimuna.
Nazivaju se Taskodruizi na galaćanskom jeziku, budući da taskos znači „klin“, a drungos „nosnica“. Njima je običaj da, kada govore svoje molitve, stavljaju prst desne ruke u nosnicu, pa po tome imaju takvo ime na galaćanskom, koje glasi „klinopobadači“.
MARCIONITI ILI KRUHOČUVARI
2. Marcionit Pontski bijaše učenik Kerdonov. Govorio je o četiri nerođene biti koje su osnova svega što postoji, pa opet to četvero u dvoje slagao, od kojih je jedno nazvao dobrim i nerazumnim, a drugo stvarateljnim i pravednim, i zlim. Tvrdio je da je Krist prividno bio čovjek, a ne istinski. Tijelo je zlo, i sav svijet je tvorevina zloga, a dušu smatraše dijelom Božjega bića. Uspostavlja tvrdnju o postojanju neprijateljstva između duše i tijela. Zmiju smatra boljom od Tvorca, jer je On iz zavisti zabranio kušanje s drveta, a ona je darežljivo savjetovala da kušaju. Nju i poštuju, kujući je od bakra, za neke druge se govori da je i živu izuzetno poštuju.
I kruhočuvari proizlaze iz hereze ovog Marciona. Ime su promijenili zbog dodatih učenja. Zamijesivši tijesto s mlijekom, to u tajnama daju svojim sljedbenicima. Odbacuju Zakon i proroke i patrijarhe, umišljajući da su od Luke primili Evanđelje. Uskrsnuću tijela se podsmjehuju kao besmislici. Ovaj Marcion u tajnama, tj. u službi, vodu prinosi. Od njega i ostalo naslijediše njegovi učenici.
Govori se kako je Marcion rekao svetom Polikarpu: „Znaš li nas, Polikarpe?“ Polikarp reče: „Znam — prvenca Sotonina.“
VREĆONOSCI, I ODRICATELJI OD SVIJETA I UZDRŽLJIVCI, JESU ONI KOJI SU VODOPREDSTOJATELJI
3. Oni umjesto vina vodu Bogu prinose, pa se zbog toga nazivaju i vodopredstojatelji. Ovi brak nazivaju bludničenjem. Ono što je od Boga stvoreno mrze kao zlo. Kao začetnika hereze imaju jednoga od učenika Justina Filozofa i Mučenika. Kažu da je poslije mučeništva svetoga Justina odstupio od Crkve i izmislio takvu herezu.
VALENTIJANI, VASILIDIJEVCI I TAKOZVANI JERMEJI
4. Vasilid Egipćanin basnoslovi da se Krist na zemlji javio kao bestjelesan, da nije pretrpio stradanje. Šimun Cirenac je, drže, bio prikovan na križ, dok je Krist izdaleka gledao i smijao se židovskoj ludosti. „Ne dolikuje“, govore, „poštovati raspetoga, nego onoga za koga se smatra da je raspet.“ Odbacuju uskrsnuće tijela, napuštaju Zakon i proroke. Dopuštaju da se ono što je prineseno na žrtvu idolima jede bez straha i da se svako sramotno djelo čini bez razmišljanja, da se bave magijom, čarobnjaštvom i vračanjem.
Valentin pretpostavlja da su munje i bezdan bili prije svega. Basnoslovi da je Krist bestjelesan, da je tijelo s dušom primio od Tvorca, koje isprva nije bilo dodirljivo ni vidljivo, a kasnije jest.
Od njih se Jermeji nazivaju oni koji su od nekoga tako nazvanog primili ime. Svako zabranjeno djelo čine, nedolične praznike priređuju, jedu ono što je prineseno na žrtvu idolima. Za Gospoda kažu da je tijelo Njegovo sneseno s Visine i da je tako prošao kroz Mariju kao voda kroz cijev. I ovo basnoslove: drugo tijelo, koje nazivaju duhovnim, uskrsnut će, a ne ovo. Čine sebe sličnima Razumnicima, Vardesijanima, a i Valentinijanima.
Valentin bijaše egipatski biskup.
NIKOLAITI
5. Nikolaitska hereza potječe od Nikole, jednoga od sedmorice đakona. Taj Nikola imao je lijepu ženu i svakome tko bi to htio dopuštao je da bude s njom. Poznato je i to da se nijedan drugi začetnik hereze nije našao kao takav učitelj svakoga mrskog, prljavog i sramotnog djela. On je prvi počeo govoriti da, ako netko ne čini svakodnevno prljava bludna djela, ne može biti sudionik vječnog života.Od njega su heretici nazvani Razumnici i Vorvoriti, odnosno razvratnici, koje optužuju za sva sramotna bludničenja. Tolika je njihova mržnja da i Gospodin reče biskupu jedne Crkve: „Imaš nešto dobro, budući da mrziš djela nikolaita koja su i meni mrska.“
MONDANITI KOJI SU I PEPUZIJANI
6. Mondan je sebe nazvao Utješiteljem. Dvije bludnice za žene je uzeo, Priskilu i Maksimilu, i nazvao ih proročicama. Pepuz, grad frigijski, nazvao je Jeruzalemom. Zapovijedao je da se brakovi rastavljaju i da se od hrane uzdržava. Pashu iskvari, i Tri osobe istobitnog Božanstva, pomiješavši ih, u jedno lice sjedini.
Ovi miješaju ječmeno brašno s krvlju i njime se pričešćuju. Ne priznaju da se ovako pričešćuju, stideći se.
MANIHEJI
7. Od Manenta Perzijanca potječu. Oni su imenovali dvojicu jednako moćnih i suprotstavljenih bogova, huleći na Božanstvo; od kojih je jedan uzrok svjetlosti, a drugi tame. I Sunce i Mjesec štovali su kao bogove, a đavola su nazivali vladarom tijela.
O zakonitom braku govorili su da je demonski, a pomaganje siromašnima nazivali su bezakonjem. Smatrali su da Gospodin pri utjelovljenju nije primio čovještvo te su se rugali križu, smrti i uskrsnuću kao prividima. Propovijedali su da se duše nakon smrti premještaju u zvijeri, stoku i ptice.
I za sve su govorili da ima dušu: i oganj, i zrak, i zemlja, i voda, i biljke, i drveće, i sjemenje. Zbog toga oni koji su upućeni u njihove tajne, koji su izabrani, niti lome kruh niti sijeku biljke, nego proklinju one koji to čine.
Bave se vračanjem i čaranjem te ne odustaju od uništavanja djece. Nazivaju sebe Kristovim antikristima i šalju pred sobom učenike kao propovjednike.
Taj Manent obećao je perzijskom caru da će izliječiti njegova bolesnog sina. Ali kada ga je učinio mrtvim, primio je plaću dostojnu svojih djela — oderali su mu kožu.
Još su govorili da netko po imenu Sakla nosi zemlju na ramenu, i kada se umori, prebaci je na drugo rame, zbog čega nastaju potresi.
I ovo su rekli: da je Gospodin radi spasenja duša napravio napravu koja ima dvanaest kâda, koje se vrteći ukrug uzimaju duše umirućih; njih prima Sunce, veliko svjetlilo, svojim ih zrakama čisti i predaje Mjesecu. Tako se ispunjava ono što nazivamo mjesečevim krugom.
EUNOMIJANI KOJI SU AECIJANI
8. Eunomije bijaše Aecijev učenik. Njega arijanac Evdoksije, koji je zadobivši Konstantinovu naklonost oteo katedru Carigrada, postavi za biskupa grada Kizika.
Ovaj Eunomije u bogohuljenju nadmaši svojega učitelja, pripisujući Sinu da je iz nebića, da je nepromjenjiv, da je sluga i da je u svemu različit od Oca. Helespontski biskupi nisu ga trpjeli, pa ga tužiše caru Konstantinu.
Konstantin zapovjedi da se Riječ naziva samo sličnom Bogu, ni različitom ni istobitnom. Na taj način Eunomije bijaše poslan u progonstvo.
Oni koji su mu se pokoravali i slušali ga naučiše se od njega krštavati jednim uranjanjem, polijevajući vodu po glavi do pupka. Polivena voda, govore, ne treba ići ispod trbuha.
Protuzakonito je, govore, da spolni organi koji služe rađanju djece prime dar neraspadljivosti.
Ovi nemaju ni crkve, ni sjenice, ni mjesta za okupljanje, nego se na nekim tajnim mjestima pod zemljom okupljaju. Zbog toga ih mnogi nazivaju jazbinama, jer žive u jamama.
PAVLIJANI
1. Oni su od Pavla Samosatskog. On uči da o Kristu treba ponižavajuće i nisko misliti, kao da je po naravi bio običan čovjek, govoreći da svoj početak ima od Marije.
FOTINIJANI
2. Fotin, biskup u Srijemu u vrijeme cara Konstancija, obnovio je krivovjerja Pavla Samosatskog, Sabelija Libijca i Montana. Propovijedao je da Bog Riječ nije bez početka, niti je Tvorac svih vjekova, niti je postojao prije svega stvorenoga, nego Ga naziva mladim i novim, te da je tjelesni početak primio rođenjem od Djevice. Ovoga Fotina Sabor koji je bio u Srijemu ne samo da je lišio dostojanstva, nego ga je i prisilio na život u izgnanstvu izvan grčkih zemalja. Zbog toga i oni koji su iz ove hereze trebaju sveto i spasonosno krštenje.
SABELIJANI
Od Sabelija Libijskog potječu, koji je učio sinočinstvu, govoreći o jednoj osobi Svete Trojice. Slično ovome mudrovao je i drugi Sabelije, episkop pentapoljski. On se drznuo reći da je Jedinorodna Riječ radi potrebe proizašla na neko vrijeme, a poslije se vratila u Onoga od Koga je izašla, govoreći da niti je prije izlaženja postojala, niti je poslije izlaženja nastala.
MARKELIJANI
3. Ovaj Markel bio je biskup u Ankari. On je mudrovao slično Sabeliju Libijcu, koji je učio o jednoosobnosti i o tome da postoji jedna osoba Svete Trojice.
ŠIMUNIJANI KOJI SU OD ŠIMUNA VRAČARA
4. Prema nekima, ovo je prva hereza od Kristova dolaska. Ovaj Šimun bijaše vrač, rodom iz Gite, grada u Samariji. Pred samarijskim narodom činio je neka priviđenja, govoreći za sebe da je velika sila Božja i da je sišao odozgo. Pred ljudima u Samariji nazivao je sebe Ocem, a Židovima je tvrdio za sebe da je Sin, koji, premda je od njih bio mučen, nije postradao, nego je to bilo samo priviđenje.
Zavolio je neku ženu iz grada Tira i učinio je sebi ravnom bludnici, pa se drznuo nazvati je Duhom Svetim te rekao da je zbog nje sišao s neba. „Ona je“, reče, „zalutala ovca. I u koliko se sve oblika nisam preobrazio i u kakvom liku ne bijah na nebu, da bih se prikrio od svojih anđeoskih sila, kako ne bi pomislili: ‘Ovo je taj!’ Ona se također naziva Duhom Svetim, kojom stvorih anđele.“
Još je govorio da su anđeli stvorili sav svijet i čovjeka, da sav svijet nije Božji, te je odbacivao uskrsnuće mrtvih.
O MENANDRU
14. On bijaše učenik Šimuna, Samarjanina, rodom iz sela po imenu Kapareta. Nije samo jednako mudrovao kao njegov učitelj, nego je bio i mnogo nečasniji od njega, nazivajući sebe spasiteljem. Radi spasenja ljudi sišao je nekamo odozgo, poslan od nevidljivih vjekova.
Učio je da se nitko, pa ni sam Tvorac svijeta, ne može drugačije suprotstaviti anđelima, osim ako se prethodno ne podvrgne vračarskoj vještini koju je on predao i krštenju koje on daje, te tako bude udostojen besmrtnosti, jer od tada više ne umire.
O EVIONITIMA
15. Ovi pogrdno govore o Kristu, smatrajući ga običnim i jednostavnim čovjekom, koji je zbog uspješnosti u vježbanju posta postao pravedan. Prema njima, on je rođen iz sjedinjenja muškarca i Marije, i ove hereze izbacuju sve takve nauke.
I ovaj Kirint i Karpokrat isto tako govore i mudruju, pa se zbog toga nazivaju siromašnima, a Židovi su ih nazvali ebionitima. O Gospodinu govore da je prividno bio čovjek i izabrani Izabranik, po izboru nazvan Sinom Božjim, budući da je s visine na njega sišao Krist u obliku goluba.
Oni ne jedu ništa što ima dušu. Upitaše ih: „Zašto ne jedoste?“ Rekoše: „Budući da se te životinje rađaju od sjedinjenja i miješanja tijela, zbog toga ih ne kušamo.“
O KIRINTU. OD NJEGA POTIČU KIRINĆANI, A DRUGI GOVORE DA JE EVIONIT
16. On govori o velikom otkrivenju od anđela koje mu je dano i uvodi laži, govoreći da će nakon uskrsnuća mrtvih nastati Kristovo zemaljsko kraljevstvo, te da će Jeruzalem ponovno prebivati u požudama i tjelesnim užicima, i obmanjuje povezujući s tim učenje o tisuću godina života u svadbenom veselju.
Govore da je sveti Polikarp, biskup i mučenik, jednom prilikom kupajući se u kupelji, gdje bijaše i sveti Ivan Apostol, ugledavši Kirinta kako se kupa, odskočio s mjesta i zapovjedio onima koji bijahu s njim da bježe. „Bježimo“, reče, „da se kako kupelj ne sruši i sve ne povrijedi, jer je unutra Kirint, istinski neprijatelj.“
Kažu da je upravo on izazvao nemir kada su oni koji bijahu s Jakovom napisali poslanicu u Antiohiju: „Oni koji su od nas izašli, smućuju nas.“ Taj isti ispitivao je i Petra o Korneliju, a drugom prilikom bio je i uzrok pobune protiv Pavla u hramu u Jeruzalemu kada se ošišao.
I za Krista je govorio da je raspet i da još nije uskrsnuo, nego da će uskrsnuti kada bude opće uskrsnuće.
O SATURNINU
17.Saturnin je u svemu razmišljao poput Menandra, koji je bio učenik Šimuna Vračara.
O KRAPOKRATU
18. Taj je Karpokrat sebe nazvao ocem mudrosti te je javno izgovarao vračarije, hvaleći se njihovom snagom, i pred svim ljudima pripovijedao o bajalicama koje se koriste u vezi s ljubavlju. Poučavao je lažno, ali otvoreno i bez prikrivanja. Savjetovao je činjenje svakog sramotnog djela i bezakonog postupka. Uz sve prethodno navedeno, taj je nečisti i mrski Karpokrat govorio i to da, ako netko ne ispuni volju svakog demona i anđela, ne može uzaći na više nebo niti proći kroz poglavarstva i vlasti. I ovaj je za Gospodina govorio da je nastao iz sjedinjenja.
O MARKU, NEČISTOM I ZLOMUDROM ZAČETNIKU HEREZE, I ONIMA KOJI MUDRUJU ISTO KAO ON
19. Ovi podižu šator i obavljaju službu, vršeći je uz određene zazive. Govore o duhovnom braku koji oni sklapaju, donose vodu i krste svoje pripadnike, govoreći: „U ime nepoznatoga Oca svih, i u istinitu Majku svih, i u Sina koji je sišao.“ U to ubacuju židovska imena, zbog čega se kršteni plaše.
O APELIJU
20. Apelije bijaše učenik Marcionovih nauka. On je prorokovao onima koji su slušali njegove iskaze, govoreći pod utjecajem nekoga neprijateljskog duha u liku djevojke po imenu Filumena. Ništa istinito nije rekao. Mnogo je pogrda iznio protiv Mojsijeva Zakona i prorokâ.
O TEODOTU KOŽARU
21. Za ovoga Teodota kažu da je bio začetnik i otac hereze Pavla Samosatskoga. On je prvi nazvao Krista običnim čovjekom. Bio je izopćen od biskupa i mučenika Vikentija. Pavao Samosatski bio je njegov učenik. Poželio je obnoviti ovu herezu i zbog toga je bio izopćen od strane Sabora.
Kažu da je Anatolije Ispovjednik bio zaveden od Askliopiodota i nekog drugog Teodota, Trapězuntskoga, koji su bili učenici Teodota Kožara. Oni nagovoriše Anatolija Ispovjednika da bude biskup njihove hereze, kao i da će od njih primati 150 dinara mjesečno.
Boraveći s njima, Gospodin ga je mnogo poučavao kroz viđenja. Čak je bio nalik mučeniku: budući da se nije popravio, noću su ga tukli anđeli. Ujutro bi ustao, obukao kostrijet, posuo glavu pepelom, prolio mnoge suze te pokazao rane klericima i narodu. Jedva ga je tada primio biskup Zefir.
O ELKESAITIMA
22. Ovi odbacuju neke dijelove cijeloga Božanskog Pisma, a ipak se drže riječi Staroga i Novoga zavjeta. „Apostol“ u potpunosti odbacuju. Još govore da nije štetno odreći se, odnosno da se razuman čovjek pod prisilom može odreći ustima, ali nikako srcem. Donose neke knjige, govoreći da su pale s neba. Tko ih posluša i povjeruje im, primit će oproštenje grijeha. Rekli su da će tim drugim oproštenjem oprostiti drugačije nego što je Isus Krist, Bog naš, oprostio.
O NEPOTU
23. Ovaj Nepot bio je biskup u Egiptu. Poučavao je gore od Židova o svetim obećanjima u Božanskom Pismu, o onome što im je obećano dati, i izmišljao da će na zemlji tisuću godina trajati neka tjelesna gozba. Obmanu svoga srca htio je povezati s Ivanovim Otkrivenjem.
O PELAGIJU I CELESTINU
24. Ovi bijahu istomišljenici s umišljeno mudrim Nestorijem, budući da su na Saboru u Efezu o njima izrekli mnoge osude, jer je Nestorije, bezbožnik, htio obnoviti tvrdnje Pelagija i Celestina. O njima se govori da su u vrijeme Teofila, aleksandrijskog biskupa, i u vrijeme Inocenta, rimskog biskupa, ustali protiv Crkve i podigli protiv nje mnoge borbe. Spisima dvojice prethodno spomenutih prvoprijestolnika bila su osuđena ova dvojica heretika, Pelagije i Celestin.
Kako kažu, nisu bili ni biskupi ni klerici, niti su uopće pripadali svećeničkom staležu, nego su hodili kao monasi, umišljajući protiv istine; ipak je bila prepoznata i njihova hereza, koja je po svojem nauku bila poput bezbožnih manihejaca.
Svima njima, kada pristupaju Svetoj, Božanskoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, potrebno je božansko i spasonosno krštenje.
POSTOJI I DRUGA HEREZA MELKISEDEKIJANA
25. Melkisedekijanci su oni koji se sada nazivaju Atinđani. Štuju Melkisedeka, po kojem su i dobili ime, i nalaze se u Frigiji. Oni ne vjeruju ni kao Židovi ni kao pogani. Smatra se da svetkuju subotu, ali ne obrezuju tijelo. Ne dopuštaju nijednom čovjeku da ih dotakne; ako im netko daje kruh, vodu ili neku drugu stvar, ne podnose da je uzmu iz njegove ruke, nego mole onoga koji im je daje da je položi na zemlju, pa je tako, prišavši, uzmu. Isto tako postupaju i kada sami nekome nešto daju. Atinđani ih nazivaju tako jer ne dopuštaju nikome da ih dotakne. Atinđani znači „nedodirljivi“. Zbog toga ih je, kada pristupaju Svetoj i Božjoj Crkvi, potrebno krstiti.
NEKA SVI ZNAJU DA PRIPADNIKE OVIH 25 HEREZA TREBA KRSTITI.
ONI KOJI SE MIROM POMAZUJU:
OVO SU ČETRNAESTINCI
1. Četrnaestnici su oni koji četrnaestoga dana u mjesecu slave Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista, bez obzira na to koji je dan: ponedjeljak, utorak, srijeda ili neki drugi dan. Kažu da im je apostol Ivan predao tu predaju. Oni se ne podnose ni s Novatovim učenicima. Također odbacuju pokajanje. Drže se tuđih knjiga, dodajući neke Prijelaze apostolske, i poštuju druga Djela apostolska, a ne ona koja su propisana pravilima.
NOVATIJANI, KOJI SU SAVATIJANI
2. Taj Novat bijaše prezbiter Rimske Crkve. Budući da se u vrijeme progona Crkve neki od vjernih, ne mogavši podnijeti muke, odrekoše Krista, nakon što je progon prestao, oni padoše pred crkvene pastire, moleći ih sa suzama da im se dade vrijeme za pokajanje i da prime iscjeljenje. Novat se usudi ne primati takve, nego se tome protivio, besramno govoreći: „Ne treba palomu pružiti ruku, nego neka ostane u svojem padu.“ Njega su ukoravali oni koji su se u vrijeme nevolja odrekli čak i samoga svećeničkog dostojanstva. Biskupi su pokajanjem i odgovarajućim naporima te spasonosnim vremenom podigli pale.
Ovoga Novata, koji je ostao nošen drskošću oholosti, odvojili su od Crkve. On se na nekom teško dostupnom mjestu sakrio. Privukavši k sebi trojicu starih biskupa, silom ih prisili da ga rukopolože, pa su polaganjem ruku postavili toga Novata za biskupa. Oni su i nakon izgnanstva iz Crkve svjedočili o prisili koju su od Novata pretrpjeli.
On se, još više osilivši zbog svojega položaja, sve koje je mogao, nerazumne poput sebe, zavesti, proglasio čistima. Njegovi istomišljenici također su zabranili drugi brak. Od njega je potekao Savatije, neki prezbiter iste gnusobe, koji je svojega prethodnika, svojega učitelja, nadmašio u oholosti i ispraznim govorima. S Židovima je svetkovao Gospodinovu muku, kao da Gospodinove ubojice imaju udjela u njegovoj milosti, budući da se s njima dogovorio da svetkuju Gospodinovo ubojstvo.
ARIJANCI KOJI SU OD ARIJA
3. Taj Arije bio je prezbiter Aleksandrijske Crkve. Učio je da je Sin odvojen od Oca te da je Otac jedne naravi, a Sin druge naravi, i s vremenom je razdvajao jednu Božansku bit. No, hulio je i na Gospodnji plan spasenja za nas, nazivajući Gospodinovo tijelo bezdušnim te govoreći o njegovoj muci i stradanjima da je umjesto duše postradalo Božanstvo. Tako su naučavali i Aecije, Eudoksije, Auksencije i Val, koji su bili biskupi na Zapadu.
MAKEDONIJEVCI KOJI SU DUHOBORCI
4. Oni su blaženoga Pavla Ispovjednika svrgnuli s crkvenoga prijestolja i zatočili u Armeniji, a na njegovo su mjesto doveli duhoborca Makedonija, jednoga od onih koji bijahu Pavlovi prezbiteri. One koji bi ga slušali poučavao je da je Duh Sveti stvorenje i sluga. Postavši omražen zbog toga, tada bijaše protjeran, ponajviše zbog promjene mišljenja Konstanta i blaženoga Konstantina Vjernoga. Taj je Makedonije klevetao dostojanstvo Duha Svetoga, kao da je podređen, manji od Oca i tuđ Božjoj naravi.
APOLINARIJEVCI
5. Apolinarije Sirijski usudio se za Krista reći da je bez ljudskoga uma, nego da je umjesto uma u njemu Bog Logos. Zbog toga, kaže, treba ispovijedati jednu narav Boga Logosa i tijela. Nadalje, za Oca kaže da je on Sin na očinski način, a Sin da je Otac na sinovski način, i također za Duha Svetoga – prema njemu je Bog jedno Trojstvo.
Ne samo to, nego i učenje o neizrecivim dobrima koja su pripravljena svetima spušta na veliko poniženje, odnosno u židovstvo, tako da se takve žrtve ponovno prinose u Crkvi.
Još govori da je Bog Logos uzeo ono tijelo koje je imao na nebesima, predvječno i njemu istobitno, te da je pretrpio stradanje svojim Božanstvom; da je, tijekom trodnevne smrti tijela, i Božanstvo bilo umrtvljeno te je tako tek od Oca ponovno uskrsnulo od mrtvih.
O tome je sveti Grgur Nazijanzin pisao Nektariju, biskupu Carigrada.
ONI KOJI BOLUJU OD OVIH PET HEREZA SAMO SE MIROM POMAZUJU
OVO SU HEREZE IZ KOJIH KADA DOLAZE NIJE POTREBNO KRŠTAVATI, NITI MIROM POMAZIVATI NEGO SE OD NJIH TRAŽI SAMO DA PROKUNU SVOJU HEREZU
Raskolnici melkitejci su od raskolnika Melitija. Oni nisu krivovjerni, pa samo trebaju prokleti svoj raskol.
Krivovjerni su i nestorijevci, i eutihijevci, i njihov zajedničar Dioskor, i Jakov (ne Vatsrijski, koji je pravovjeran, nego drugi, heretik, koji je Sirijac), i ostali bezglavi. Jer hereza bezglavih ima raskole i sekte zbog razlika u vezi s Kristovom sjedinjenom naravi. Oni razlikuju njegove dvije hipostaze i dvije osobe prije sjedinjenja, a izmišljaju da je nakon sjedinjenja imao jednu, složenu narav, tako da od toga vremena – prema njihovim riječima – više nisu zajedno Božanska i ljudska narav, nego je nakon sjedinjenja, opet prema njima, nestala Kristova istobitnost s Ocem i s nama.
TREBA ZNATI KOLIKO JE BILO BEZGLAVIH SEKTI ODNOSNO BOGOSTRADALNIH
O TEODOZIJANCIMA
1. Neka, dakle, prva glava govori o teodozijancima. Njihov je začetnik heretik Damjan. Razlikuju se u pogledu raspadljivosti i neraspadljivosti.
NEAZUMNICI TJ. NEZNALICE
2. Oni govore da Gospodin, po svojoj ljudskoj naravi, neke stvari nije znao, pa tako ni dan Strašnoga suda.
PAVLIJANI
3. Pavlijani su od onoga Pavla koji je pristupio Katoličkoj Crkvi, pa od nje odstupio te se ponovno vratio herezi bezglavih. Teodozijanci ga nisu primili zato što je vrlo kratko vrijeme bio u zajedništvu s Crkvom.
NIOVITI
4. Nioviti su oni koji javno odbacuju razlikovanje tijela i Božanstva nakon sjedinjenja i nazivaju ih različitima.
TROBOŠCI
5.Trobošci prihvaćaju ono što je govorio Gramatik, zvani Trudoljubac, premda bi ga bolje bilo nazvati Uzaludtrudni. Huli na bit i narav Presvetoga Trojstva. Na crkvenim bogoslužjima spominjao je i nečistoga Teodozija i umišljeno mudroga Sevira. Govorio je da tijelo koje sada imamo neće uskrsnuti kao neraspadljivo, nego drugo umjesto njega.
DRUGI TROBOŠCI
6. Ovi govore sve isto kao i Trobošci, ali se odriču iznesenih riječi o uskrsnuću, koje potječu od Ivana Trudoljupca, kojima on pogubljuje uskrsnuće tijela.
GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
7. Oni govore da je od samoga sjedinjenja Gospodnje tijelo u svakom pogledu neraspadljivo.
DRUGI GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
8. Drugi gajaniti, koji su julijaniti, govore da je Tijelo Gospodina našega Isusa Krista, umišljeno mudroga, u svakom pogledu neraspadljivo, ali da je po naravi raspadljivo. Ipak, nikako ne može istrunuti jer njime vlada Bog Logos.
TREĆI GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
9. Treći gajaniti, koji su julijaniti, nazivaju se i nestvorenima. Govore da Gospodnje Tijelo nije samo neraspadljivo od samoga sjedinjenja, nego da je i nestvoreno, te ispovijedaju da nema razlike između Božanstva i tijela.
DIOSKORIJEVCI
10. Nakon ubojstva prepodobnoga Proterija, Timotej zvani Lasica primio je neke od Proterijevih klerika i postupio prema njima kako su htjeli. Međutim, oni koji su se osjetili tjeskobno zbog njihova primanja odvojili su se od njih i nisu se nikome pridružili. Čak se ni ne krste, kako mnogi govore.
BEZGLAVI
11. Bezglavi su oni kojima se nije svidio Svitak o ujedinjenju cara Zenona, jer on nije odbacio Sabor svetih Otaca u Kalcedonu. Oni se odvojiše od Petra Mucavoga, koji je prihvatio to ujedinjenje, a zatim se podijeliše na još tri raskola, koja su nakon ovoga navedena:
ČOVJEKOLIKI
12. Čovjekoliki govore da je Božanstvo čovjekoliko.
BARSANUFIJCI
13. Barsanufijci dobili su ime po svojem biskupu Barsanufiju. Od njega se razlikuju ostali bezglavi, jer Barsanufija nisu postavili prema pravilima.
IZAIJCI
14. Izaijci su se zbog postavljanja Izaije odvojili od drugih bezglavih. Za njega svjedoče da ga je postavio Epifanije Pamfilijski, koji je i Sevira postavio za prezbitera. Ostali im ne vjeruju, nego govore da je onaj bio mrtav kada ga je postavio, jer je na njega bila položena ruka mrtvoga Epifanija.
PETRIJANI
15. Petrijani su oni koji propovijedaju da je jedna hipostaza i svojstva, osim biti. O tome su raspravljali s Damjanovim raskolnicima, kao što su i pismeno vodili mnoge međusobne rasprave.
ONI KOJI SU OD SERGIJA I PETRA
1. Njih 610 bijaše odvojeno. Oni se odvojiše od Sergijevih i Petrovih te zasebno okupljanje napraviše.
OVI SU NAVEDENI U PATRIJARHIJSKIM KNJIGAMA:
O MARCIONITIMA
Marcioniti, masalijani, i eutihejevci, prosvijetljeni od Duha, i oni koji likuju, lambezijani, adelfijani i eustatijevci — tako se nazivaju zato što ta hereza ima mnogo imena. Marcionitima su se nazvali po Marcionu iz Trapezunta, iz vremena Justinijana i Justina Mlađega.
Protiv ove mnogim imenima nazvane hereze ustadoše u svojim spisima Ćiril, aleksandrijski biskup, Flavijan i Teodot, antiohijski prvoprijestolnici, Litoj, melitinski biskup, i Amfilohije, ikonijski biskup. Oni su svoje spise ujedinili protiv ove mnogoglave i mnogim imenima nazvane marcionitske hereze.
Radi poučavanja i utvrđivanja onih koji čitaju bilo je potrebno ovdje zapisati glavne točke njihova nauka, a one su:
1. Govore da se sa svakim čovjekom koji se rodi u taj čas bitno sjedinjuje demon. Tako biva s Adamovim potomcima još od njegove osude. Taj demon, bitno se sjedinivši s čovjekom, pokreće ga na zla djela.
2. Nadalje govore da sveto krštenje ništa ne pomaže u izgonu toga demona. Sveto krštenje nije dovoljno da bi se iskorijenili grešni korijeni koji su se od početka srasli s čovjekom.
3. Govore da samo ustrajna molitva može otjerati toga demona. Kada onaj koji se moli, uz hrakanje i pljuvanje, istjera demona, on se navodno vidi kao dim ili kao zmija kada izlazi. Kada se to dogodi, Sveti Duh dolazi na onoga koji se moli. Sveti Duh dolazi na osjetilima zamjetljiv način, vidljivo.
4. Govore da u bestrašću koje nakon toga nastupa duša tako osjeća zajedništvo s Nebeskim Zaručnikom, kao što žena osjeća kada se sjedini sa svojim mužem.
5. Govore da Sveto i Životvorno Trojstvo, koje je po svojoj biti nevidljivo cijeloj tvorevini, postaje vidljivo tjelesnim očima onima koji dosegnu bestrašće o kojem govore. Samo takvim ljudima ono postaje vidljivo i oni ga tjelesno promatraju.
6. Govore da se tri osobe Oca, Sina i Svetoga Duha slijevaju u jednu osobu, preobražavajući se i mijenjajući, te da se božanska narav preobražava i pretvara u ono što želi i ljubi, kako bi se sjedinila s dušama koje su je dostojne.
7. Govore da sjeme i Riječ uđoše u Mariju te da je tijelo koje je Gospodin primio od nje bilo ispunjeno demonima. Nakon što ih je istjerao, tako se njime odjenuo.
8. Govore da čovjeka, kojega je Gospodin primio od Marije, on katkada pretvara u duh, a katkada u tijelo, te da je Gospodinovo tijelo bilo neograničeno, kao što je neograničena božanska narav.
9. Govore da nakon izgona toga demona koji je srastao s čovjekom — što se događa uz hrakanje i pljuvanje — čovjeku više nije potreban post, niti bilo kakav drugi duševni podvig, niti tjelesno uzdržavanje radi vježbanja tijela, niti pouke koje bi vodile dušu. Jer je tijelo oslobođeno uzdržavanja od strasti, a duša od tada više nije podložna odvraćanju prema zlu. I duša i tijelo nakon toga prebivaju u bestrašću.
10. Govore da ljudi koji dosegnu njihovo bestrašće mogu nakon toga unaprijed vidjeti ono što će se dogoditi i osjetilima gledati nevidljive sile. Tako umišljaju da demoni iznenada skaču i preskaču, a oni prstima pokazuju kao da strijelama gađaju demone.
11. Govore da se duša duhovnoga čovjeka, koja je u njemu, nakon bestrašća o kojem propovijedaju, pretvara u božansku i neraspadljivu narav.
12. Govore da pričest svetim Tijelom i Krvlju Krista, istinitoga Boga našega, ništa ne pomaže niti šteti, pričešćivali se njima dostojno ili nedostojno, te da zbog toga nije nimalo neprilično odvajati se od crkvenoga zajedništva. Oni su prema tome nemarni i ne pričešćuju se njima sa strahom i vjerom, kao Životvornima, kao Bogom koji se u njima utjelovljuje i u vjernicima.
13. Govore da se od rada rukama, kao nečega omraženoga, treba odvraćati i da, od vremena kada sebe nazovu duhovnima, više nije moguće niti pravedno da se dotiču materijalnih stvari. Sasvim odbacuju i apostolsku predaju.
14. Govore da se, nakon onoga što nazivaju bestrašćem, mnogo predaju snu. Snovе koji nastaju po nadahnuću zloduha koji djeluje u njima propovijedaju kao proroštva i uče da se u njih vjeruje kao da su nadahnuti od Svetoga Duha, varajući i sami bivajući prevareni.
15. Govore da ne treba davati milostinju onima koji prose, ni udovicama, ni siročadi, ni onima koji su u različitim nevoljama, ili koji su obuzeti tjelesnim povredama, ili koji su stradali u razbojničkim i barbarskim napadima, ili zapali u slične nevolje, nego zapovijedaju da se sve daje njima, budući da su oni doista siromašni duhom.
16. Govore da je, nakon dostizanja onoga što nazivaju bestrašćem, bezopasno i nije za osudu predati sebe nekome za hranu i blud, jer nije podložan nijednoj strasti te ima vlast oskvrnuti se zabranjenim strastima.
17. Govore da znaju u kakvom su stanju duše pokojnika i smatraju sebe poznavateljima srdaca, jer to navodno pouzdano znaju iz iskustva i uobičajenoga čovjekova ponašanja.
18. Prema zakonima svoje hereze postavljaju žene za učiteljice. Ne samo da im dopuštaju da budu starješine muškarcima, nego i svećenicima. Za svoju glavu postavljaju ženu, a ponižavaju istinsku Glavu, Krista Boga našega.
19. Kada ih se ispituje o njihovim zakonima, postaju nijekatelji te besramno i revno proklinju sve koji tako misle ili su tako mislili, i bez straha se zaklinju da mrze zapovijedi takvih ljudi i da se od njih odvraćaju. Jer, kako kažu, ni zakletvom ni proklinjanjem ne može se sebi nauditi nakon zadobivanja bestrašća, kada, prema njihovu učenju, postaju duhovni. Vlast da se kunu i proklinju predao im je učitelj.
O RASKOLNICIMA KOJI SE NAZIVAJU RAZBORITI
Tražio si od nas, ljubljeni brate, da ti ukratko kažemo o raskolnicima koji se nazivaju razboritima: koliko ih ima, koja su im imena i koje su značajke svakoga od tih raskola. Smatrao sam potrebnim da marljivošću i ljubavlju ispunim tvoju želju za znanjem. Počet ćemo govoriti odavde.
Kada se održao sveti Sabor u Kalcedonu i kada je Dioskor, koji je bio aleksandrijski biskup, pravednim sudom toga Sabora bio svrgnut i osuđen, oni koji su ga podupirali odvojili su se od Svete, Katoličke i Apostolske Crkve te sebe nazvali razboritima, jer su zbog spomenutoga Sabora u Kalcedonu prosuđivali o zajedništvu sa Svetom, Katoličkom Crkvom.
Ovaj Sabor Sveta Crkva prihvaća kao pravovjeran, na isti način kao i tri Sabora koji su mu prethodili: onaj u nikeji, s 318 svetih Otaca; onaj u Carigradu, sa 150 Otaca; i onaj u Efezu, s 200 svetih Otaca, kojemu su na čelu bili sveti pastiri, rimski papa Celestin i aleksandrijski patrijarh Ćiril.
Takozvani razboriti odvojili su se od Svete, Božje, Katoličke i Apostolske Crkve te se podijelili na dvanaest sekti, odnosno skupina, čija su imena:
prvi, eutihijanci; drugi, bezglavi; treći, julijaniti, koji se nazivaju i gajaniti; četvrti su drugi julijaniti, koji se također nazivaju gajaniti; peti su severijani, koji se nazivaju i nerazumnici; šesti su severijani, koji se nazivaju i kondovavdijani, prema nekom Kondovavdijanu; sedmi su severijani, odnosno teodozijani i pavlijani; osmi su drugi severijani, odnosno teodozijani, koji se nazivaju anđelovci i damijaniti; deveti su severijani, odnosno teodozijani i petrijani; deseti su drugi severijani, odnosno teodozijani, koji se nazivaju kononovci, prema nekom Kononu; jedanaesti su severijani, odnosno teodozijani i nioviti; dvanaesti su severijani, odnosno teodozijani i trudoljupci, koji su dobili ime po nekome Ivanu Gramatičaru, zvanom Trudoljubac.
Svi se oni zajedno odvraćaju od svetoga Kalcedonskog sabora i prihvaćaju Dioskora za biskupa, iako ga je taj Sabor pravedno osudio kao onoga koji je naučavao isto što i heretik Eutih.
Eutihijanci prihvaćaju i Eutiha zajedno s Dioskorom, kao što pokazuju odluke svetoga Sabora u Kalcedonu. Svi ostali prihvaćaju Dioskora, ali ne prihvaćaju Eutiha.
Bezglavi, prihvaćajući samo Dioskora, ne prihvaćaju Petra Mucavoga, koji je bio aleksandrijski biskup u vrijeme cara Zenona. Ostali koji prihvaćaju Dioskora prihvaćaju zajedno s njim i spomenutoga Petra.
Nadalje, među onima koji prihvaćaju Petra i Dioskora, julijaniti, odnosno gajaniti, zajedno s Dioskorom i Petrom prihvaćaju i Julijana, koji je bio biskup Halikarnasa, te Gajana Aleksandrijskoga.
Oni koji ne prihvaćaju Julijana i Gajana, zajedno s Dioskorom i Petrom prihvaćaju Severa, koji je bio antiohijski biskup.
Nadalje, među onima koji prihvaćaju Severa zajedno s Dioskorom i Petrom, gajaniti uz njih prihvaćaju i Temistija, koji je bio aleksandrijski đakon, ali ne prihvaćaju Teodozija, koji je bio aleksandrijski papa.
Kondovavdijani ne prihvaćaju ni Temistija ni prethodno spomenutoga Teodozija.
Nitko od ostalih ne prihvaća Temistija, ali prihvaćaju spomenutoga Teodozija.
Zatim, među onima koji zajedno s Teodozijem prihvaćaju Severa, Petra Mucavoga i Dioskora, pavlijani prihvaćaju Pavla, zvanoga Crnac (Mavar), ali ne prihvaćaju Damijana.
Anđelovci ne prihvaćaju Pavla, nego prihvaćaju prethodno spomenutoga Damijana.
Petrijani ne prihvaćaju ni Pavla ni Damijana. Oni prihvaćaju nekoga Petra, ali ne onoga Petra Mucavoga o kojemu je ranije bilo riječi.
Kononovci ne prihvaćaju ni Petra, ni Pavla, ni Damijana, nego prihvaćaju Konona.
Trudoljupci ne prihvaćaju ni Petra, ni Pavla, ni Damijana. Za učitelja prihvaćaju Ivana Trudoljupca, a za biskupa nekoga Juraja.
Nioviti ne prihvaćaju ni Trudoljupca, ni Juraja, ni Konona, niti ikoga od ranije spomenutih, nego prihvaćaju Stjepana Mudraca, zvanoga Jovon.
Ovo su imena dvanaest sekti, odnosno dijelova. Nakon njih navest ćemo i učenje svake sekte.
1. Eutihijani tvrde da je Gospodin Isus Krist istobitan s Ocem, ali da nije istobitan s nama, jer ne ispovijedaju da je u njemu doista postojala cijela ljudska narav. Eutihijani su dobili ime po onome koji im je predao to učenje, po imenu Eutih.
2. Bezglavi su oni koji nisu prihvatili carev Svitak o sjedinjenju (Henotikon) cara Zenona, zato što u njemu nije proklet sveti sveopći Kalcedonski sabor. Nazvani su bezglavima jer nemaju biskupa. Otkako im je umro biskup, ne obavljaju krštenje prema crkvenom pravilu, nego na blagdan svetog Bogojavljenja, odnosno Prosvjetljenja, natoče vodu i, čuvajući je, u njoj se krste. Ne služe službu niti prinose prinos, nego, imajući svetu Pričest sačuvanu iz drevnih vremena, na blagdan Pashe uzmu od nje mali dio.
3. Julijaniti, odnosno gajaniti, govore da je Kristovo tijelo stvoreno i da je nepropadljivo od samoga Njegova prečistoga začeća.
4. Drugi julijaniti, odnosno gajaniti, o Kristovu tijelu govore da nije samo nepropadljivo od samoga Njegova začeća, nego i da je nestvoreno. Obje su skupine julijanita dobile ime po Julijanu iz Halikarnasa, koji je prihvatio njihovo učenje. Gajaniti su dobili ime po Gajanu, koji je bio aleksandrijski papa i koji je prihvatio Julijana i njegovo učenje.
Njihovi protivnici nazivali su ih maštarima i manihejcima, a oni su svoje protivnike nazivali služiteljima propadljivosti i služiteljima Krista.
5. Severijani, koji su nerazumnici. Oni smatraju da je Bog Logos sve znao, ali kada se s njime sjedinilo čovještvo u jednoj osobi, mnogo toga nije znao. Zbog svojih tvrdnji protivnici su ih nazvali nerazumnicima.
6. Drugi severijani, koji se još nazivaju i kondovavdijani. Oni govore o Bogu koji je brojčano jedan i nepromjenjivo isti. Njega nazivaju i Ocem i Sinom i Svetim Duhom.
Kondovavdijani su dobili ime od svojih protivnika zato što se u Carigradu, na mjestu zvanom Kondovavd, nalazilo mjesto okupljanja na kojem su se sastajali njihovi poglavari.
Ovi kondovavdijani i nerazumnici najprije su se nazivali teodozijancima, jer su prihvaćali Teodozija, koji je bio aleksandrijski papa. Nerazumnike je on prokleo zbog njihova nauka o Kristovu neznanju, a kondovavdijane zato što od njega nisu prihvatili izloženo učenje o Svetom Trojstvu.
Zbog toga ih njihovi protivnici od tada više nisu nazivali teodozijancima, jer više nisu prihvaćali Teodozija, kao što je već rečeno, nego su jedne, zbog njihove tvrdnje o Kristovu neznanju, nazvali nerazumnicima, a druge, prema mjestu na kojem su se okupljali, kondovavdijanima.
Oni su međusobno suglasni u učenju o Logosu, odnosno o Ocu, Sinu i Svetom Duhu, ali se razlikuju u učenju o neznanju.
I jedni i drugi prihvaćaju Severa, koji je bio biskup u Antiohiji, pa se zbog toga nazivaju i severijanima.
7. Drugi severijani, koji su ujedno teodozijanci i pavlijanci, prihvaćaju Severa, ranije spomenutog Teodozija, a zajedno s njima i Pavla, zvanog Crnac.
U učenju o Ocu, Sinu i Svetom Duhu suglasni su s kondovavdijanima. Od njih se razlikuju po tome što prihvaćaju Teodozija i Pavla kao biskupe, dok kondovavdijani obojicu odbacuju.
8. Drugi severijani, koji su ujedno teodozijanci, anđelovci i damijaniti, prihvaćaju spomenute Severa i Teodozija, a zajedno s njima i Damijana.
Oni govore da je jedno biće Oca, drugo Sina, a treće Duha Svetoga. Međutim, ne smatraju da je svaki od njih sam po sebi Bog po naravi, nego postoji jedan zajednički Bog, odnosno zajedničko božanstvo, i svaki od njih, sudjelujući u njemu nerazdjeljivo, jest Bog.
Oca, Sina i Svetoga Duha nazivaju osobama, a njihovoga zajedničkog Boga nazivaju biti i naravi.
Anđelovci su tako nazvani od svojih protivnika prema mjestu u Aleksandriji koje se zove Angelion. Njihovi poglavari imali su ondje mjesto okupljanja i sastajali se na tome mjestu.
Protivnici ih nazivaju i sabelijancima, a također i srednjacima. Nazivaju se i damijaniti, prema svojem biskupu Damijanu.
Oni su isprva prihvaćali spomenutoga biskupa Pavla, ali su ga poslije odbacili jer se sjedinio sa Svetom, Katoličkom i Apostolskom Crkvom te prihvatio sveti Kalcedonski sabor, iako je ponovno potpuno odstupio od Svete, Katoličke i Apostolske Crkve i odrekao se svetoga Kalcedonskog sabora.
9. Drugi severijani, odnosno teodozijani i petrijani, prihvaćaju posljednjega Petra kao biskupa. Oni prihvaćaju i Teodozija i Severa. Petra i Damijana ne prihvaćaju, kao ni Pavla, a drže se učenja i jednih i drugih. Ispovijedaju da je Bog uistinu i bit i narav, svaka zasebno, odnosno ispovijedaju tri hipostaze i tri osobe Oca, Sina i Svetoga Duha, te da je svaka hipostaza uistinu Bog, bit i narav. Oca, Sina i Svetoga Duha ne nazivaju brojčano, nego nepromjenjivom biti. Njih anđelovci i pavlijani nazivaju trobošcima, a oni njima uzvraćaju nazivajući prve savelijancima, a druge srijednicima.
Drugi severijani, koji su teodozijani i kononovci, prihvaćaju i Teodozija i Severa, a s njima i Konona, biskupa. I oni ispovijedaju da je Bog uistinu bit i narav svakoga, odnosno Oca, Sina i Svetoga Duha, tri hipostaze, Svetu Trojicu i tri lica. I još govore o tri, brojčano, biti i naravi, jednake i nepromjenjive po božanstvu: jednu bit, odnosno narav, i jedno božanstvo, odnosno Boga, Svetu i istobitnu Trojicu ispovijedaju, ne po broju, nego kao nepromjenjivu u istovjetnosti božanstva. Niječu tri Boga ili tri božanstva.
Oni prihvaćaju Severa i Teodozija, a ne prihvaćaju ni Damijana, ni Pavla, ni posljednjega Petra. Oni koji slijede Damijana i Pavla nazivaju ih trobošcima; a oni njima uzvraćaju nazivajući prve savelijancima i montanistima, pavlijanima, fotinijanima, noetijanima i artemonijanima, a druge srijednicima.
Odvojili su se od posljednjega Petra i njegovih sljedbenika zato što oni, odbijajući govoriti: „Tri Boga“, odnosno „Tri božanstva: Otac, Sin i Sveti Duh“, odbijaju govoriti i: „tri po broju biti“, odnosno „neke tri naravi, jednake i nepromjenjive“.
Ovi koji su odbili govoriti „Tri Boga“, odnosno „Tri božanstva“, ali ispovijedaju „tri po broju biti“, odnosno „neke tri jednake naravi“, kažu da su od Konona najprije primili spise Ivana Aleksandrijskoga Gramatičara, zvanoga Trudoljubac, koje je pisao protiv Helena, zajedno s njegovim drugim spisima.
Samoga toga Gramatičara i njegove spise kasnije su odbacili zato što je taj prethodno spomenuti Ivan Gramatičar u knjigama protiv Helena i u drugim svojim spisima naveo sljedeće: „Ova osjetilna i vidljiva tijela Bog je po tjelesnosti i izgledu izveo iz nebića u biće. Ona su stvorena raspadljiva i raspast će se po tjelesnosti i obliku, a umjesto njih Bog će načiniti druga tijela, bolja od ovih vidljivih, neraspadljiva i vječna. Kada dođe kraj vidljivoga svijeta, odnosno prijelaz i nastanak novoga svijeta, uskrsnućem mrtvih bit će zapovjeđeno razumnim dušama da se nerazdvojno sjedine s neraspadljivim tijelima.“
Konon i oni koji su s njim, kao što rekoh, najprije su prihvatili spise u kojima je ovo učio te su samoga Ivana Trudoljupca, i za života i nakon njegove smrti, slavili u njegovim spisima i izvan njih. Na kraju su odbacili i njega samoga i njegove spise, iznoseći pismeno riječi kojima tvrde da ova osjetilna i vidljiva tijela po materiji ne propadaju. Ona ostaju i vidljiva i vječno neraspadljiva, samo se raspadaju po obliku. Ista će se ta tvar ponovno oblikovati, primajući bolji, neraspadljivi oblik.
Ovaj vidljivi svijet postoji po materiji i obliku. Njegovo raspadanje, odnosno prijelaz, događa se samo po obliku, jer ispovijedaju da tvar, kao što rekosmo, uvijek ostaje. Uče da se uskrsnućem mrtvih ovo tijelo po drugi put, nerazdvojno, sjedinjuje s razumnom dušom.
Drugi severijani, odnosno teodozijani koji su i trudoljupci, prihvaćaju Severa i biskupa Teodozija, kao i učitelja Ivana Trudoljupca i njegove spise. Slijede ga ne samo u riječima o Trojici nego i u učenju o svršetku vidljivoga svijeta, o postojanju budućega vidljivog svijeta i o uskrsnuću mrtvih.
Oni ne prihvaćaju ni Damijana, ni Pavla, ni posljednjega Petra. Najprije su prihvaćali Konona, ali su ga poslije odbacili zato što on odbacuje Ivana Trudoljupca i njegove spise, a u učenju o Trojici slažu se s kononovcima. I njih su anđelovci i pavlijani nazivali trobošcima. A oni njih zauzvrat jedne nazivaju savelijancima, a druge srijednicima.
U učenju o kraju vidljivoga svijeta protive se kononovcima. Kononovci njih, odnosno trudoljupce, nazivaju saducejima, simonijanima, Helenima, valentinijanima, marcionitima i manihejcima. Opet, trudoljupci njih nazivaju heretičkim i helenskim imenima, nazivajući kononovce Helenima, manihejcima, simonijanima, valentinijanima, marcionitima i ermogenijanima.
Trudoljupci ta imena povezuju s kononovcima govoreći da oni narav ovoga stvorenoga svijeta poistovjećuju s beskonačnim. Kononovci, pak, trudoljupce nazivaju navedenim imenima zato što ovi govore da tijela neće uskrsnuti.
Uz to, trudoljupci i kononovci jedni druge nazivaju origenistima. Trudoljupci su otkrili da je Origen govorio da će se ova tvar u budućem vijeku oblikovati i da će zbog toga ova tijela uskrsnuti, pa su zato kononovce nazvali origenistima. Kononovci su pak, otkrivši da je Origen govorio da će uskrsnuti druga tijela i da čovjek nije hipostazan, nazvali trudoljupce origenistima.
Trudoljupci su prihvatili nekoga biskupa po imenu Origije i njegovo učenje koje je izložio.
Drugi severijani, koji su teodozijani i nioviti, prihvaćaju Severa i Teodozija, kao i Stjepana Mudraca, kojemu je nadimak Niovin. Oni se u učenju o Ocu, Sinu i Svetome Duhu slažu s kondovavdijanima i nerazumnicima. U učenju o stvaranju razlikuju se ne samo od njih nego i od svih drugih.
Svi oni ni jednom riječju ne žele spomenuti dvije naravi kada govore o tajni Kristova sjedinjenja. Različito ispovijedaju o naravima nakon sjedinjenja: jedni odbijaju govoriti o dvjema naravima nakon sjedinjenja, dok drugi ne žele reći da su razlike među naravima nakon sjedinjenja potpuno očuvane.
UKUPNO SEDAMDESET JEDNA HEREZA
Koji su raskoli, koliko ih ima, koja su im imena i koje je učenje svakoga od raskola koji se nazivaju razboritima, ukratko smo izložili u prethodno rečenome.
Oni su se ugledali na spletke Arija i njegovih učenika te su se, poput njih, sami izbacili izvan predvorja Crkve. I kao što su oni pokazali mnogo lukavstva, nastojeći izbaciti iz Crkve sveti sveopći Sabor u nikeji, tako su i ovi izazvali mnogo različitih izmišljotina i prepirki, želeći izbaciti iz Crkve sveti sveopći Kalcedonski sabor.
No, kada su se urotili protiv svetih Otaca, na njih je pao Božji sud, koji ih je protjerao iz svih Crkava.
Naoštriše, kako Pismo kaže, jezik svoj kao zmijin. Napregoše luk svoj, tu gorku stvar, da u tajnosti strijeljaju nevinoga. Utvrdiše sebi lukavu riječ, rekoše da skriju zamku, govoreći: „Tko će je vidjeti?” Istražiše bezakonje i iščeznuše istražujući i ispitujući.
Ali, prema božanskoj riječi: „Strijele dječje bijahu njihovi udarci, i iznemogoše u njima jezici njihovi.” Razdijeliše se i ne utješiše se.
Razveseli se Crkva Božja i Crkva svetih Otaca, vidjevši plaću, i uzveliča se istiniti Bog crkvenim učenjem koje je bilo utvrđeno.
Bježimo od nadmetanja u riječima neprijatelja istine i Crkve Božje, ljubeći sveti sveopći Kalcedonski sabor, kao i onaj u nikeji, s 318 svetih Otaca, i onaj u Carigradu, sa 150 Otaca, i onaj u Efezu, koji se ondje prvi put okupio, kojemu su na čelu bili prepodobni otac Celestin, papa rimski, i Ćiril Aleksandrijski, zajedno s drugima.
Također ljubimo i onaj koji se okupio u Carigradu, u Božjem nasljeđu, sveopći Sabor u vrijeme cara Justinijana, koji je utvrdio i potvrdio zapovijedi sveopćih Sabora koji su bili prije njega.
Ljubeći ih i neodstupno čuvajući njihove odredbe, nećemo pasti u vječne muke, nego ćemo zadobiti vječna dobra, po molitvama Presvete, Preslavne Vladarice naše Bogorodice i Vazdadjevice Marije i svih svetih.
Neka to zadobijemo milošću i čovjekoljubljem Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, s kojim neka je Ocu i Svetomu Duhu slava i moć, sada i uvijek i u vijeke vjekova.
Amen.
I JOŠ O KLEVETNICIMA KRŠĆANA, O IKONOSPALJIVAČIMA I JAROSNIM LAVOVIMA, KAKO JE VEĆ PISANO U 102. GLAVI
Klevetnici kršćana jesu i nazivaju se tako jer su kršćane koji služe jednom Bogu, Živome i Istinitome, kojemu se u Trojstvu klanjamo, oklevetali govoreći da časnim ikonama Gospodina našega Isusa Krista, Presvete Vladarice naše Svete Bogorodice, svetih anđela i svih Njegovih svetih služe kao bogovima, kao što čine pogani.
Pokazavši svaku bezbožnu namjeru prema svetim i časnim ikonama, lomili su ih i predavali ognju; oni koji su spaljivali ikone, one koje su se nalazile na zidovima također su uništavali: neke su ostrugali, a neke premazali vapnom i tintom.
Poput bijesnih lavova, dobivši priliku da vladaju i naoružavši herezu bijesom, zatvarali su i bezbrojnim mukama mučili one koji su prihvaćali i cjelivali ikone.
Naziv su dobili prema vođi hereze.
O MELKISEDEKIJANCIMA I TEODOZIJANIMA I ATINĐANIMA, TJ. NEDODIRLJIVIMA
1. Ova je hereza sastavljena od četiri zla sjedinjena u jedno, jer oni koje je ova hereza obuzela imaju posebno učenje, različito od svih drugih heretika.
Oni Melkisedeka, koji se spominje u Božanskom Pismu, smatraju ne čovjekom, nego nekom velikom silom koja prebiva na neimenovanim mjestima i koja je veća od Krista. Kažu: „Kada Krist ne bi bio na drugome mjestu po sili, ne bi se govorilo: svećenik po redu Melkisedekovu.”
2. Ovi najveći bogohulnici govore da je Melkisedek zapravo Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, te da se zato za njega kaže da je „bez oca, bez majke i bez rodoslovlja”.
3. Prirodno je da se ovi heretici slažu sa sebi sličnima, među ostalim i u svetkovanju subote.
4. Po svemu pripadaju skupini pogana. Zbog toga bježe i od obrezanja i od krštenja, a raduju se magijama i vračanjima. Bave se bajanjem, trovanjem i čaranjem pomoću nebeskih tijela.
Ako netko od onih koje su zaveli treba njihovu pomoć protiv nekoga neprijatelja, oni u ponoć odlaze na otvoreno i osamljeno mjesto te, slično poganskim izmišljotinama koje su se nekoć činile u Tesaliji, stvaraju priviđenje Mjeseca.
Bajanjem prisiljavaju – kako to zamišljaju – Mjesec da protiv svoje volje siđe s neba prema zemlji, na vodu, osobito na izvorsku vodu. Od njega prisilom pokušavaju saznati ono što pitaju: što će se dogoditi ili što će biti s nekim čovjekom.
Dvjema zvijezdama na nebu daju imena koja žele: jednoj daju ime onoga koji je zatražio bezbožno djelo, a drugoj ime onoga protiv koga je to djelo zatraženo.
Tada za izvršenje zla prizivaju neke demone, od kojih se prvi nazivaju Sor, Sfan i Arhe. Njima nekim bajanjem zapovijedaju da učine kako bi se jedna zvijezda pokrenula prema drugoj i ugasila joj svjetlost.
Sve to čine uz pomoć zloga duha i s obmanjenima, priviđenjem pred očima onih koji su uistinu slijepi za Svjetlost. Tako ti prokletnici one koji im vjeruju guraju u propast.
Za sve što je od njih zatraženo proglašavaju da se već izvršava nad određenom osobom, kako se ne bi mislilo da se sve to dogodilo samo od sebe, nego da se pripiše njihovoj navodnoj krajnjoj bliskosti s Bogom. Hvale se kako su upravo od Boga primili pomoć.
Slični su novacijanima i subotnicima, koji odbacuju pokajanje, govoreći: „Ne dotiči me se, čist sam!”
Ne približavaju se nikome tko nije iste vjere kao oni niti sami dodiruju one koji nisu takvi.
Ako žele od nekoga primiti nešto što im je potrebno ili nekome nešto dati, ne primaju niti daju to izravno rukama, nego predmet uzimaju – ili dopuštaju da ga druga osoba uzme – tek nakon što je položen na zemlju.
Ako se slučajno dogodi da nekoga dotaknu, odmah žure u kupalište kako bi se očistili, jer smatraju da su se time oskvrnuli i postali nečisti.
Nazivaju se trima imenima, prema onima koji su sastavili njihovu herezu:
Teodotijani, prema začetniku njihove hereze, Teodotu iz Bizanta. Teodot je po zanimanju bio bizantski kožar i vrlo obrazovan u helenskoj nauci. U vrijeme progona bio je uhvaćen i odrekao se Krista. Od tada je učio da je Krist običan čovjek, kako ne bi bio ponižen kao onaj koji se odrekao Boga.
Od njega je Pavao Samosatski primio početak svoga nauka i skrenuo u njegovu herezu.
Teodotovi učenici bili su Asklepijad, Hermofil i Apolonid.
Drugi Teodot, Srebropodavač, zavolio je da ga nazivaju začetnikom te hereze te je ovu herezu sastavio.
Budući da za svoga poglavara imaju ovoga Teodota, nazivaju se teodotijanima.
Budući da smatraju da Melkisedek ima neku božansku i preveliku silu, nazivaju se melkisedekijancima.
A budući da ne žele dotaknuti nikoga tko nije iste vjere kao oni, niti žele da njih netko takav dotakne, nazivaju se nedodirljivima.
POTREBNO JE DA ONIMA KOJI PRIPADAJU HEREZI NEDODIRLJIVIH, KOJI SU MELKISEDEKIJANI I TEODOTIJANI, KADA PRISTUPAJU SVETOJ, KATOLIČKOJ I APOSTOLSKOJ CRKVI I ŽELE SE KRSTITI, PRETHODNO OVAKO GOVORIMO:
On sada od melkisedekijanaca, koji su teodotijani i nedodirljivi, pristupa kršćanskoj vjeri. Ne zbog bilo kakve prisile, nevolje, straha, napasti, siromaštva, duga, tužbe podignute protiv njega ili nekoga drugog razloga od gore navedenih, nego ljubeći Boga i njegovu vjeru iz svega srca i duše.
„Proklinjem svaku melkisedekijansku i teodotijansku, odnosno nedodirljivih herezu, kao i sve začetnike hereze: Teodota zvanoga Kožar, i njegove učenike Askliopijada, Ermofila, Apolonida, Teodota Trapèzuntskoga, koji je štoviše bio začetnik ove hereze.
Proklinjem i one koji su nakon njih bili učitelji nedodirljivih, koji su to bili u svakom naraštaju sve do danas, koji su to danas i koji će to biti.
Proklinjem sve koji misle, slave, uče i govore da Melkisedek nije bio čovjek, nego velika Božja sila koja prebiva na bezimenim mjestima, te da je veći od Krista. Zbog toga govore o Kristu kao o drugome i manjem od njega te da je Krist svećenik prema njegovu redu.
Proklinjem one koji govore da je Melkisedek velika sila, Bog i Otac našega Boga Isusa Krista, pa da je zbog toga rečeno da je „bez oca, bez majke, bez rodoslovlja“.
Proklinjem one koji, poput Židova, svetkuju subotu, a poput pogana odbacuju i obrezanje i krštenje.
Proklinjem one koji se bave vračanjem, čaranjem i bajanjem i koji obećavaju da će time čovjeku nauditi ili mu koristiti.
Proklinjem neke demone, među kojima se prvi nazivaju Soru, Sjan i Arh, i one koji misle da s njima privlače mjesec te one koji ih pitaju o onome što žele.
Proklinjem one koji zvijezdama pripisuju ljudska imena i demonskim priviđenjima čine čudo tako da se one kreću jedna prema drugoj, pa se hvale da su jednom zvijezdom ugasili drugu i govore kako će ova svakako biti silnija i jača od one.
Proklinjem one koji licemjerno, kao čisti, uče mržnji prema ljudima i gnušaju se svakoga čovjeka koji nije iste vjere kao oni. Zbog toga se niti oni takvima približavaju, niti dopuštaju da se netko njima približi, niti jedni drugima daju ili uzimaju nešto rukama. Ako se ipak dogodi nešto takvo, odmah žure u kupelj jer su se, kako smatraju, uprljali i postali nečisti.
Proklinjem zajedno s njima i svako drugo poganstvo, svako spletkarenje i svako djelo nedodirljivih koje se čini javno ili potajno.
Sve ovo proklinjem, od toga se odvraćam i svega se odričem. Pristupam Kristu i vjerujem u jednoga Boga Oca, svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i ostalo potom…“
64. Poglavlje: IZ PATRIJARŠKOG MOLITVENIKA. KAKO TREBA PRIMITI ONE KOJI IZ HEREZE PRISTUPAJU SVETOJ KATOLIČKOJ I APOSTOLSKOJ CRKVI
Arijance i makedonijance, tj. duhoborce, i savatijance, i novacijance, koji se nazivaju i čistima, i četrnaestnike, tj. srijednike, i apolinarijevce primamo pomazujući ih svetim mirom, nakon što napismeno prokunu svoju herezu i sve ostale hereze koje ne naučavaju onako kako naučava Sveta Božja, Katolička i Apostolska Crkva.
Najprije, kada žele biti privedeni pravoj vjeri, trebaju postiti deset ili petnaest dana i ne propuštati večernje, jutarnje i podnevne molitve, učeći se psalmima kao i oglašeni, i tada neka se udostoje pravovjerne vjere.
Svećenik postavlja svakoga od njih pred svetu krstionicu govoreći mu ovako:
„Reci: Neka bude proklet taj heretik i njegove zapovijedi i oni kojima je po volji i koji mudruju po njegovu. Odričem ih se i svakoga heretičkog nauka, i vjerujem u Svetu i istobitnu Trojicu prema izlaganju Svetih Otaca koji utvrdiše riječ istine.“
Onaj koji pristupa odgovara na svako pitanje.
Dalje ga svećenik pita tri puta: „Vjeruješ li u Svetu i istobitnu Trojicu?“ On odgovara: „Vjerujem.“
I prignuvši glavu onoga koji pristupa, svećenik se moli govoreći:
„Bože, Spasitelju naš, koji želiš da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine, primi i slugu Tvoga ime, koji se jedva probudio od laži i želi pristupiti spoznaji istine. Ti si rekao: ‘I druge ovce imam koje nisu od ovoga tora i njih mi valja privesti, i čut će glas moj i bit će jedno stado i jedan pastir.’ Napasaj i njega na slavu svoga istinitoga poznanja, prema izlaganju tvojih svetih i slavnih Apostola, i udostoji ga pečata Božanskoga mira i Pričesti časnoga Tijela Tvoga i Krvi, i pokaži ga savršenim slugom svojim. Neka se i on pridruži stadu Tvome, na slavu i hvalu veličanstva Tvoga, jer je Tvoje kraljevstvo i sila i slava, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda.“
I pomazuje ga svetim mirom kao i novoprosvijećene, čineći na njemu isto pridruženje, tj.: „Pečat dara Duha Svetoga.“
Poslije toga svećenik se opet moli:
„Bože, Bože naš, koji si udostojao savršenim pokazati slugu Tvoga ime, koji je u Tebi radi pravovjerne vjere i pečata Svetoga mira Tvoga! Ti, Vladaru svih, koji su u Tebi, istinitu vjeru u njemu sačuvaj, uzrasti ga u pravdi i u svim darovima koji su u Tebi.“
Potom se pridružuje zajednici i prima zapovijed da tih sedam dana ne jede mesa niti umiva lice, nego neka kao novokršteni prebiva, i neka se osmoga dana umije.
Nestorijancima i eutihijancima pripada napismeno proklinjati svoju herezu: Nestorija, Eutiha, Dioskora, one koji mudruju po njihovu nauku i sve ranije proklete hereze, i onda ih pridružiti svetoj zajednici.
Eunomijance, koji se krste samo jednim uranjanjem, i montaniste, zvane frigima, i manihejce, i sabelijance, koji naučavaju sionočinstvo i čine druga zla, kao i sve takve hereze, tj. one od njih koji se žele obratiti istini, primamo kao Helene.
KAKO PRILIČI NAPISMENO PROKLINJATI SVOJU HEREZU ONIMA KOJI OD MANIHEJA PRISTUPAJU, SVETOJ BOŽJOJ, KATOLIČKOJ I APOSTOLSKOJ CRKVI
„Neka bude proklet Mamant, koji je Manihej, Kumvrik sa svojim zapovijedima i sa svime što je izložio i napisao, i sa svima koji su mu poslušni; i, kao što ranije rekoh, sa svime što je od njega izloženo u pet knjiga koje je nazvao Živo Evanđelje, a koje mrtvima čini, i Riznica života, koja je riznica smrti. Treća je Knjiga tajni, koju su oni oteli radi kvarenja Zakona i Proroka, i Čudesna djela, i takozvanih Sedam Agapijevih besjeda.
Proklinjem i samoga Agapija i sve njihove knjige i svaku molitvu koju oni govore, a naročito bajanje.
Kunem i proklinjem Zorada, i Vodana, i Skitana, koji su ranije bili manihejci; i još proklinjem Sisinija, nasljednika toga Mamanta, i Adana, koji se naziva i Adimant, a kojega je bezbožni Mamant slao u razne zemlje.
S ovima, i sa svima koji su prethodno navedeni, kunem i proklinjem i Jeraka, i Raklida, i Aftonija, i učitelje i životopisce toga bezakonog i nečistog Mamanta, i Tomu, i Zaru, i Gavrijamija.
I još proklinjem i Marciona, i Valentina, i Vasilida, i svakoga čovjeka koji se drzne na ijedan način huliti i govoriti protiv Staroga i Novoga Zavjeta.
I još proklinjem one koji ne prihvaćaju Mojsija i proroke i sve što su oni stvorili, tj. napisali.
I još proklinjem one koji se klanjaju suncu, i mjesecu, i svim zvijezdama kao bogovima.
Proklinjem svakoga čovjeka koji govori da postoje dva nerođena, međusobno suprotstavljena načela: jedno je, dakle, načelo zlo, a drugo dobro.
Proklinjem i one koji govore da je tijelo stvoreno od zloga načela, ili da je po naravi zlo, i proklinjem svakoga čovjeka koji ne ispovijeda da su nebo, zemlja, mora i sve što je u njima stvorenje Jedinoga Boga.
S ovima proklinjem i one koji niječu da smo slični prvome čovjeku, tj. Adamu, kojega je Bog stvorio od zemlje.
S ovima proklinjem i one koji basnoslove o stvarima, o tami, o takozvanom Saklu, i o Nevrodu, i o različitim nebesima i vijekovima.
Ispovijedam jednoga i istoga Boga Staroga i Novoga Zavjeta, i znam za one koji su zasjali u Starome ili Novome Zavjetu, pohvaljene kao svetitelji i prijatelji Božji, i za rođenje velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, i za spasonosna stradanja, i za uskrsnuće od mrtvih, koje nije izmišljotina niti se dogodilo u mašti, nego se uistinu dogodilo, budući da je Krist istobitan i Ocu i nama.“
ČIN KOJI SE VRŠI NAD ONIMA KOJI SE OBRAČAJU OD SARACENA NAŠOJ ČISTOJ I ISTINITOJ VJERI
Onaj koji pristupa pravovjernoj vjeri treba najprije postiti dva tjedna i učiti iz Svetoga Evanđelja molitvu koju nam je predao Gospodin naš Isus Krist, tj. Oče naš, i sveti Simbol vjere, tj. Vjerujem u jednoga Boga...
Nakon toga svećenik, obukavši se u svećeničke odjeće, u nazočnosti drugih vjernih ljudi, poziva ovoga i postavlja ga pred svetu krstionicu, nepokrivene glave, i kaže mu: „Reci.“
I on, rekavši svoje ime, govori:
„Danas od Saracena pristupam kršćanskoj vjeri, bez ikakve nužde ili nevolje, ni zbog slasti ni zbog licemjerstva, nego od sve duše i čista i iskrena srca ljubeći Krista i njegovu vjeru. Odričem se sve saracenske vjere i proklinjem Muhameda, koji se naziva i Mahmet, kojega Saraceni poštuju kao apostola Božjega i proroka.“
I savjetuje ga i govori mu te riječi ili on sam, ili preko tumača ako taj ne razumije jezik, ili preko krštenih kumova ako je dijete.
I opet mu svećenik govori ono što slijedi, i tako biva odgovor na isti način, a sve se završava kletvom.
Ljudi govore: „Gospodine, smiluj se“, a biskup molitvu i sve po redu, kao što je ranije napisano.
Nakon „Amen“ čini nad njim znak križa i otpušta, a drugoga dana pribraja ga oglašenima, i potom slijedi ostalo.
OVDJE JE PROKLINJANJE SARACENA
On, rekavši svoje ime, danas od Saracena pristupa kršćanskoj vjeri, ne zbog neke nužde, niti nevolje, lažne namjere ili licemjerja, nego od sve duše i čistoga i iskrenoga srca, ljubeći Krista i njegovu vjeru:
„Odričem se saracenske vjere i proklinjem Muhameda, koji se naziva i Mahmet, a kojega Saraceni poštuju kao Božjega apostola i proroka.
Proklinjem Aliju, Muhamedova zeta po kćeri, i Abu Bikerta, i Vikipera, i Omera, i Talhana, i Abu Bekra, i Sadikina, i Muaviju, i Zubejra, i Abu Rahmana, i Zaida, i Izita, i Saita, i Usmana, i sve ostale tajnike i pomoćnike Muhamedove.
Proklinjem Hatidžu, i Ajšu, i Zejnebu, i Umu Selmu, najuglednije i najčistije među Muhamedovim ženama, i Fatimu, njegovu kćer.
Proklinjem takozvani Kuran, koji je sve ono što je Muhamed napisao, koji laže govoreći kako je donesen od arkanđela Gabrijela, i sva njegova učenja i pouke, i tajna kazivanja, i tajne, i predaje, i hule.
Proklinjem Muhamedov raj, u kojemu će, kako govori, biti četiri rijeke: jedna čiste vode koja se ne muti, druga mlijeka koje ne mijenja svoju slatkoću, treća slatkoga vina, a četvrta cijeđenoga meda. I bit će dan koji će trajati pedeset tisuća godina.
Saraceni će u raju živjeti sa svojim ženama tjelesno i nečisto, u sjeni nekoga drveća koje se zove Sidri i Taleh; jest će mesa od ptica koje požele i svakojako voće, i pit će čistu vodu iz izvora i iz Zinge, vjernoga potoka koji se zove Salsavil. Vino će zahvaćati iz izvora koji se zove Stenim.
Visina muškaraca i žena dosezat će do nebesa, a sramni udovi četrdeset lakata, i oni će se nezasitno sjedinjavati pred Bogom, budući da Bog reče: ‘Ne sramite se.’
Proklinjem i anđele koje je Muhamed imenovao: Arota, Varota, Tzafa i Maruva, za koje praznoslovi da su od časnih Božjih anđela.
S njima proklinjem i proroke i apostole o kojima on basnoslovi, a to su: Hud, Zalet, Saleh, Soaip, Jedris, Dualipil i Lokman.
Proklinjem sva Muhamedova svjedočanstva, za koja se misli da ih je prevodio iz Staroga Zavjeta, kvareći ga i huleći, i iznoseći tisuću laži o Noi i Abrahamu, Izaku i Jakovu, Josipu i Jobu, Mojsiju i Aronu, Davidu i Salomonu, Iliji i Joni te Zahariji, ocu Ivana Preteče.
Još proklinjem i one koji poput pogana i neznalica izvode rodoslovlja o drugim Božjim stvorenjima i o suncu i mjesecu govore ono što nikako ne može biti.
Proklinjem i tajno saracensko učenje i Muhamedovo obećanje koje kaže da će on imati ključeve raja i da će unutra uvesti sedamdeset tisuća pravednih Saracena.
Grešnicima će suditi Bog i imat će oko vrata pričvršćene listove, pa će tako i oni ući u raj i zvat će se Muhamedovim pomilovanima.
Proklinjem zakon koji je ustanovio Muhamed o braku i razvodu braka, o očišćenju žena koje su počinile preljub, o broju žena i priležnica, i sve ostale nečiste zapovijedi o tome.
Proklinjem Muhamedovo huljenje koje kaže da Bog koga hoće obmanjuje, a koga hoće usmjerava prema dobru, i još da, kada Bog ne bi htio, ne bi bilo ratova među ljudima, nego da On sam čini što hoće, te da je On uzrok svakoga dobra i zla i da drži sudbinu i udio svih.
Proklinjem Muhamedove prazne riječi da je Gospodin naš Isus Krist rođen bez sjemena od Marije, sestre Mojsijeve i Aronove, od riječi Božje i duha.
I još da je kao mlad pravio ptice od blata i, dahnuvši na njih, davao im život, te liječio slijepe i podizao mrtve, i da je, na molbu Apostola, zatražio od Boga, a On mu spustio s neba stol da ih nahrani.
I da nije istinski bio raspet niti umro kao čovjek, nego da je samo prividno od Židova to pretrpio.
I kada je bio upitan od Boga je li se u svijetu nazivao Bogom, on se odrekao govoreći: ‘Budući da Ti sve znaš, znaš da sebe nisam nazvao Bogom niti tvojim sinom. Tvoj sam sluga i ne sramim se tako se nazivati.’
Proklinjem Muhamedovo učenje koje govori da Krist nije Sin Božji, nego apostol i prorok, budući da je Bog rekao da nema sudruga i da će se svi koji Krista nazivaju sudrugom mučiti u Dolini ognjenoj.“
Proklinjem i Muhamedovo basnoslovlje koje govori da će biti Božji molitveni dom od Abrahama i Jišmaela na mjestu zvanom Vakha, koje se naziva i Meka, što znači mjesto strahopoštovanja, a zapovjeđeno je da ljudi, moleći se, okreću svoja lica prema toj strani, gdje god se nalazili.
Proklinjem i sam taj molitveni dom na mjestu koje se zove Meka, u kojemu, kako kažu, leži veliki kamen koji ima lik Afroditin. On se poštuje jer se na njemu Abraham sjedinio s Hagarom, ili je na njemu privezao devu kada je htio prinijeti Izaka na žrtvu. Onima koji tamo dolaze na molitvu zapovjeđeno je da jednu svoju ruku stave na kamen, a drugom pokriju svoje uho, i da se tako dugo vrte ukrug, sve dok ne padnu, pomračeni vrtoglavicom.
Proklinjem i samu tu Meku, i sve što je ondje ustanovljeno, i sedam kamenova koje su ondje Saraceni postavili protiv kršćana, i svaku njihovu molitvu, službu i običaj.
Proklinjem i Muhamedovo učenje o devi koju naziva Božjom svećenicom, a koju su ubili ljudi koji su ondje živjeli, zbog čega im je Bog postao neprijatelj.
Proklinjem i one koji se klanjaju jutarnjoj zvijezdi, koja je Danica i Afrodita, a koja se arapskim jezikom zove Havar, što znači velika.
Proklinjem sve Muhamedove zapovijedi u kojima se ruga kršćanima, nazivajući ih otpadnicima, sudruzima i mnogobošcima, i potiče Saracene da ih mrze, a klanje i rat protiv kršćana naziva Božjim putem, dok Saracene koji poginu u takvom ratu naziva sinovima Božjim i dostojnima Raja.
Proklinjem prljave i nečiste Muhamedove zapovijedi o molitvama, među kojima je i ona da, ako se ne nađe dovoljno vode, uzmu sitnu zemlju i njome operu lice i ruke.
Proklinjem Muhamedovo učenje o stvaranju čovjeka, koje govori da je čovjek sazdan od praha i kapi, od pijavice i smjese, te da su se, kada je bio sazdan, po Božjoj zapovijedi svi anđeli poklonili pred njim, a jedino se Sotona nije htio pokloniti.
I iznad svega ovoga proklinjem Muhamedova boga, za kojega govori da je on jedan Bog, utočište, koji nije rodio niti je rođen i kojemu nitko nije ravan.
Sve navedeno, i samoga Muhameda i njegova izmišljena boga, proklinjem i odričem ih se, i obećavam se istinitom i jedinom Kristu Bogu, i vjerujem u Oca i Sina i Svetoga Duha, u jednu i istobitnu Svetu i nerazdjeljivu Trojicu.
Ispovijedam naum Božjeg spasenja u tijelu i dolazak među ljude jednoga iz Trojice, jedinorođenoga Sina Božjega i Riječi, rođenoga od Oca prije svih vjekova, kroz kojega sve postade, i koji je uistinu postao pravi čovjek, ne odstupajući od svoga Božanstva.
Isti je On istiniti Bog i istiniti čovjek, nesmiješano, nepromjenjivo i neizmjenjivo, u jednoj osobi i u dvije naravi; On je dragovoljno postradao i bio raspet tijelom, pri čemu je Božanstvo nije stradalo, i bio je pokopan, i treći je dan uskrsnuo, i uzašao na nebo, i doći će u slavi suditi živima i mrtvima.
I u onu koja ga je tjelesno rodila, svetu Djevicu Mariju, koja je i nakon rođenja ostala Djevica, uistinu pravu Bogorodicu, također vjerujem i ispovijedam da je ona, po milosti, vladarica svega stvorenja; klanjam joj se i poštujem je.
I od kršćana tajno posvećeni kruh i vino, kojima se pri božanskim službama pričešćuju, poznajem, ispovijedam i vjerujem da su to uistinu Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, koje On božanskom silom pretvara, misaono i nevidljivo, iznad svakoga naravnog uma, na način poznat jedino Njemu.
Tako i ja obećavam da ću se pričešćivati uistinu prisutnim Tijelom i Krvlju Njegovom, na posvećenje duše i tijela, na život vječni i nasljedstvo Kraljevstva Nebeskoga, koje primaju oni koji se pričešćuju sa savršenom vjerom.
I sveto Kristovo krštenje molim primiti čistom i iskrenom dušom i srcem i istinskom vjerom, i izjavljujem da se njime uistinu ostvaruje obilno očišćenje i preporod duše i tijela.
I časni križ istinitoga Krista, Boga našega, koji od tada više nije oruđe propadljivosti niti prokletstva, nego oslobođenja i života vječnoga, i znamen pobjede nad smrću i đavlom.
Također prihvaćam, poštujem i cjelivam časne ikone Onoga koji se u tijelu javio ljudima, Boga Riječi, i one koja ga je neizrecivo rodila, čiste Djevice i Bogomajke, i bogovidaca anđela i svih svetih, kao slike njihovih prauzora.
I te svete anđele koji su ugodili Bogu, kao i njegove vjerne sluge i ugodnike, poštujem i slavim iz časti prema Njemu.
I tako, od sve duše i srca, i iz istinite slobodne volje, pristupam kršćanskoj vjeri.
Ako sam ovo rekao licemjerno i lažno, a ne s vjerom cijele duše i srca koje ljubi Krista, neka budem zaklet i proklet, i neka moja duša bude sa Sotonom i demonima.“
MIHAELA SINĐELA JERUZALEMSKOG IZLOŽENJE PRAVOVJERNE VJERE
„Vjerujem u jednoga Boga, Oca nerođenoga; i u jednoga Sina rođenoga, i u jednoga Duha Svetoga koji ishodi; u tri neshvatljive Hipostaze, razdijeljene brojem i hipostatskim svojstvima, a ne Božanstvom. Razdjeljuju se, a ne bivaju razdijeljene, i sjedinjuju se nesmiješano.
Otac je samohipostazni Otac, koji uvijek prebiva u Očinstvu. Nerođen, bespočetan, početak i uzrok svega. Jedino se nerođenošću razlikuje od Sina i Duha, i time što je Otac. Od Njega se rađa Sin prije svih vjekova, a Duh Sveti ishodi bezvremeno i bestjelesno.
Sjedinjeni su Otac, sjedinjeni Sin, sjedinjeni Duh.
Sin je samohipostazni Sin, istobitan i subespočetan Ocu Roditelju. Rođenjem se jedino razlikuje od Oca i Duha.
Duh je samohipostazni Duh Sveti, istobitan Ocu i Sinu i suvječan, dakle imajući sve Očevo i Sinovo osim nerođenosti i rođenja, ni po čemu se ne razlikujući osim po ishođenju.
Zajedničko je Trojici Božanstvo i svojstva božanske naravi; osobno svakome pripada: Ocu očinstvo, Sinu sinovstvo, Svetomu Duhu ishođenje.
Niti se Otac pretvara u Sina ili u Duha, niti Duh u Sina ili u Oca. Razmišljamo o nepromjenjivim svojstvima istinitoga Boga.
Od Trojice se svaki pojedinačno poznaje i naziva. Bog savršen jest Otac, Bog savršen jest Sin, Bog savršen jest Duh Sveti, ali nisu tri boga — jedan je Bog, jer je jedno Božanstvo u tri Osobe, suvječnima, koja nisu razdijeljena ni po naravi ni po mjestu. Jer gdje je Otac, ondje su i Sin i Duh; i gdje je Sin, ondje su Otac i Duh; i gdje je Duh, ondje su Otac i Sin. I, jednostavno govoreći, Trojici se klanjamo u Jedinstvu, a Jedinstvu u Trojici.
I Jedinstvu trohipostaznom, i Trojici istobitnoj, jednake sile, jednake časti i suvječnoj.
Ispovijedamo jedno Božanstvo Svete Trojice, jednu narav, jednu bit, jednu silu, jednu vlast, jedno gospodstvo, jedno Kraljevstvo.
Samo Nju smatramo nerođenom, vječnom, bespočetnom, nestvorenom, nevidljivom, neopisivom, nepojmljivom, bezgraničnom, neizmjenjivom, nepromjenjivom, besmrtnom, neoskvrnjivom, nepostradalom, koja sve stvara i sve sadrži: nebesa i zemlju i more, i sve što je u njima vidljivo i nevidljivo, koja je sve iz nebića privela u postojanje.
Vjerujem da ne postoji nikakva zla bit, ni kraljevstvo, niti da je ono bespočetno, niti da je samo od sebe nastalo, niti da ga je Bog stvorio. Ali zlo je naše djelo i djelo lukavoga, koje je zbog naše nemarnosti došlo na nas, a ne od Stvoritelja.
Čovjek je bio stvoren na sliku Boga koji ga je stvorio, tj. kao onaj koji ima vlast nad sobom, koji svojom voljom bira bolju ili goru promjenu i prema tome svojevoljno pristupa.
Zavisti i prijevarom đavlovom bio je obmanut i svojevoljno je otišao u prijestup Božje zapovijedi koja mu je bila dana, te je istoga časa bio prognan iz prebogate slave i prebivanja u Raju. Podvrgnuo se smrti i raspadljivosti i postao sluga otpadniku.
Ali Bog Riječ nije prezreo njega koji je bio mučen. Zbog velikoga čovjekoljublja, po dobroj volji Oca i Duha, htio je spasiti svoje stvorenje.
Ne odvojivši se od Očevih njedara, sišao je i smjestio sebe kao Božje sjeme u čistu djevičansku utrobu, i primio tijelo, ne prethodno stvoreno, nego mu je udahnuo razumnu i umnu dušu.
Bog, utjelovljen, prošao je kroz rođenje neizrecivo i sačuvao netaknutim djevičanstvo one koja ga je rodila. Ne pretrpjevši ni smiješanje naravi, ni stapanje, ni promjenu, ostao je ono što je bio i postao ono što nije bio, primivši, uistinu primivši, obličje sluge, a ne prividno.
Po svemu osim po grijehu postao nam je sličan.
Za Njega, koji je vječan, znam da je u kratkom vremenu i stvoren i nestvoren, i stradalan i nestradalan, i smrtan i besmrtan — Njega, Boga i čovjeka, ne drugoga ili nekoga drugoga, nego jednoga te istoga prije utjelovljenja i nakon utjelovljenja; jednu složenu Hipostazu u dvije savršene naravi, i s dvjema naravnim voljama i djelovanjima, sjedinjenima međusobno u Hipostazi, neizmijenjenima i nesmiješanima, poznatoga kao Onoga koji svojevoljno hoće i djeluje kao čovjek ono što je ljudsko.
Ne podvrgava se zahtjevima naravi: svojevoljno se rodio, svojevoljno gladovao, svojevoljno bio žedan, svojevoljno se trudio, svojevoljno je umro, uistinu, a ne prividno.
Primivši sve prirodne i neporočne strasti čovještva, bezgrješni je bio raspet i okusio smrt, te uskrsnuo svojim vlastitim tijelom, ne iskusivši raspadljivost.
Ljudsku je bit učinio neraspadljivom i uskrsnuo je s njom u besmrtnost, te je, uznijevši je sa Sobom na nebesa, postavio s desne strane Oca.
Ponovno će doći u slavi suditi živima i mrtvima, na isti način na koji je uzašao, javljajući se sa svojim Tijelom onima koji su ga proboli, i uzvratit će im prema njihovim djelima.
Uskrsnut će mrtvi i ustati oni koji su u grobovima; oni koji su činili dobro u pravovjernoj vjeri otići će u život vječni, a oni koji su činili zlo i odrekli se vjere otići će u muku vječnu.
S ovim ispovijedam jedno krštenje vodom i Duhom, koje preporađa i čisti od tjelesne i duhovne nečistoće.
Pristupajući Prečistim Tajnama, vjerujem da su one uistinu Tijelo i Krv Boga Riječi, koji je za nas raspet, a koji ih daje vjernima za hranu i piće, na otpuštenje grijeha.
I prihvaćam sve crkvene pisane predaje.
Cjelivam i klanjam se prečistoj slici čovječjega tijela Boga Riječi, pomazanoj Božanstvom i postaloj nepromjenjivom, tako da, pomazani vjerom, smatramo da gledamo samoga Boga Riječ, koji se javio u tijelu, koji je živio s ljudima i vidljivim tijelom za mene ostvario spasenje.“
Klanjam se drvetu Časnoga Križa zbog Onoga koji je na njemu raspet za nas, i svakom prikazu Životvornoga Križa, svetim i časnim posudama, božanskim crkvama i svetim mjestima, i svetim knjigama Onoga koji je radi nas izvolio prebivati u rukotvorenim crkvama i koji je čovjekoljubivo uredio da se Njegove božanske riječi zapišu materijalnim slovima.
Klanjam se i časnom prikazu Presvete Bogorodice i svim časnim ikonama Božjih ugodnika, iz ljubavi prema Bogu, čijoj se naravi jedino klanjamo, uzdižući duhovne oči prema Praliku, a ne zaustavljajući misli samo na obojenoj materiji.
Klanjam se i poštujem moći svih svetih, jer su od Boga primile posvećenu i iscjeljujuću milost.
Tako mislim, tako vjerujem. U ovo sam se krstio i u ovome prebivam.
Od svih heretika i njihovih istomišljenika, i od svake njihove hereze, bježim, proklinjem ih i mrzim.
Primam i cjelivam svete i sveopće sabore: Prvi, u nikeji, s 318 svetih blaženih Otaca; i u Carigradu 150 svetih Otaca; i Treći, koji je prvi bio u Efezu, s 218 svetih Otaca; Četvrti u Kalcedonu, sa 630 svetih Otaca; Peti u Carigradu, sa 165 svetih Otaca; Šesti ponovno u Carigradu, sa 170 svetih Otaca; i Sedmi sveti sabor, koji je po drugi put bio u nikeji, u vrijeme cara Konstantina i njegove majke Irene, sa 367 svetih Otaca.
Prihvaćam i sve svete sabore okupljene u različita vremena i na različitim mjestima radi utvrđivanja bogopoštovanja i evanđeoskoga života, koje Katolička i Apostolska Crkva prihvaća. Odričem se onih kojih se ona odriče i proklinjem one koje ona proklinje.
Slava Tebi, Trojedina i bespočetna, istobitna i nerazdjeljiva Trojice, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, smiluj nam se. Amen.
Završiše se ove bogonadahnute knjige Nomokanona, pomoću Svete Trojice i silom Životvornoga Križa, i molitvama Prečasne Vladarice naše Bogorodice i svih svetih. Amen.